" Ako tvoja sreća ovisi o tome što netko drugi čini, kaže ili misli onda stvarno imaš problem" - Richard Bach.
Pokušavam se prisjetiti koliko sam puta u svom životu napravila nešto što nisam željela ili odustala od nečeg što sam zaista željela, samo iz straha što će ljudi misliti i reći. Dosta je ovih primjera u mojoj prošlosti. Pokušavam ne razmišljati više o tome što netko drugi misli o meni. Prirodno je da želim da ljudi misle lijepo, da se osjećaju dobro u mom društvu, da su sretni, ali i shvaćam da ne smijem otići predaleko i staviti njihovo mišljenje ispred svega što je meni vrijedno.
U posljednje vrijeme ljudi me pitaju što sam se promjenila, prestala biti u kontaktu s njima, nisam se promjenila već sam shvatila što mi je najvažnije u životu, moj mir i moja sreća. Nisam psiholog niti psihoterapeut pa da riješavam sve tuđe probleme i slušam svakodnevno monologe o neshvaćenim životima za problem koji nećeš mrdnuti prstom da ga riješiš već ćeš kukati.
Tvoj um određuje okolnosti u tvom životu, nema smisla igrati ulogu žrtve u životu, okrivljavati druge za svoje probleme, kritizirati, žaliti se, tješiti se time da ni drugima nije bolje ni lakše, zavidjeti drugima kojima je bolje, ni zahtijevati od drugih da riješe tvoje probleme, jer nitko osim tebe nema moć Ako ideš od činjenice da je u drugima problem nema ti pomoći, problem je isključivo u tvojoj glavi.
Pitanja poput što si čula o meni i takve nebulozne rečenice. Ne, nisam ništa čula, ne donosim mišljenja o ljudima na temelju tuđih priča i pričica. Ne zanimaju me mišljenja meni nebitnih ljudi.
-" Čula sam da više nisi sva svoja"- tu rečenicu sam doživjela jutros na blagajni lokalne samoposluge, moram priznati da sam se dobro nasmijala.
Odgovorila sam: "eto hvala sad i ja to znam".
Bitno je što će lokalni šef kvarta reći, susjeda koja zna koliko često kuhaš te kad odlaziš i vraćaš se kući, lokalna sponzoruša koja misli da Kim K, te " pijanci" s klupe kad " vrište" za tobom zbog tvoje pozadine te sretno udane gospođe koje varaju svoje muževe na obližnim parkiralištima.
Koliko dugo možemo živjeti unutar tog kvadrata mišljenja i takozvanih nečijih moralnih vrijednosti te ujedno biti sretni.??
Tuđe mišljenje nas ne bi smjelo povrijediti, upravo zato što je tuđe, što dolazi od nekog tko nas ne poznaje i što jednostavno nekada ne možemo utjecati na sliku koju je netko stvorio o nama. Bitno je da nas ljudi koji su zaista važni u našem životu vole baš takve kakvi smo. Mislim da najviše što možemo učiniti za sebe je da ne budemo dostupni svakome.
Mogu vam iz osobnog iskustva reći da je divan osjećaj kada se udaljiš od te famozne “što će reći ljudi”! Ljudi će uvijek nešto imati za reći, nekada će nam se i dopasti ali nekada i neće.
A ono najvažnije: što briga vuka što će ovce reći?