Sjedim na terasi, deset je ujutro, ispijam cafe late po svome guštu,, vrijeme je promjenjivo oblačno, sa naslućivanjem dolaska sučevih zraka, topli morski vjetar nosi mi miris kose dok u pozadini svira odlična muzika.
Misli me bacaju dalje na ne tako davno nemirno razdoblje dok je moja dramatična cimerica Nemirna gledala u strop sobe i citirala samu sebe:
" ne želim raiti danas, niti sutra ni nikad"
Samo smo se pogledale i nasmijale njezinoj izjavi jer nema toga što ljudska usta ne mogu izreći niti ljudski mozak sakriti.
Dvije čaše volje da je to bilo prekjučer no prošlo je od tada već mjesec dana.
Pogubila sam se u danima kada se radi o tome da svaki dan nosi svoje dogaaje. Četvrti mjesec živim na otoku s kojim sam se stopila. Njegova vedrina, kamen i more vratili su me u moj život prije nekih loših razdoblja.
Ljude koje sam upoznala promjenili su neka moja razmišljanja i predrasude koje sam imala, očito da nas nije spojilo isto mjestu ne bi se nikada družili niti upoznali. Pojedinci sa divnim vrlinama i karakterom čovjeka. Pravi užitak boraviti u njihovom okruženju. Kako reče moj dragi mlađi kolega: " jedan dan ti uvijek mora biti prvi" Tako je meni došao ovaj.
Svakodnevno sam odlazila na taj divni vidikovac odakle vidiš početak svega i tamo sam tražila nešto što sam mislila da nikada neću naći. I nisam našla. Ono je našlo mene.
Skupljanje snage i pronalaženje motivacije za dalje definitivno leži u udovoljavanju samome sebi u suštini.
Osjećam se preporođeno i zadovoljno taman za dvije čaše čiste volje.