Prolaze tjedni, a ja i dalje ne prestajem razmisljati o tebi. Sta mi se dogada, zasto? Mislim da mozda cak i imam odgovor na to. Jel se sjecas onog vremena, godisnjeg doba kada smo ti i ja prohodali? Bilo je jako hladno, prava zima. Vidjeli smo se samo vikendom jer si ti preko tjedna uvijek imala za uciti posto jel, gimnazija..ali nebitno! Sjecam se kako sam te pratio doma, sjecam se kako su tvoje oci bile najzelenije u zimi, sjecam se kako se vidio tvoj dah od smijeha ili pricanja jer, bilo je hladno. Sjecam se osjecaja tvojih usana tijekom te hladnoce i koliko si me grijala svojim pogledom. Pa eto, ta zima je imala neki drukciji miris i taj miris mi je ostao u glavi i u nosu. Zarobljen, kao i ja. Sto se desi onda, svaki put kada izlazim sa posla ovih zadnjih par tjedana, hladno je i...i sve jebeno mirisi na tu zimu, na tebe. Osjetim te svugdje, svaki moj jebeni udisaj mi mirisi na nas i na tu zimu i na to kako te drzim za ruku dok te pratim doma...Ti si moja zima, jer sve oko mene si trenutno samo ti. Sve mirisi na tebe, zima mirisi na tebe, nebo je boje nase ljubavi koja vise ne postoji. Doslovno zastanem i osjecam se hipnotizirano, samo udisem taj hladni zrak koji nosi tvoj miris i pred ocima mi prolazi svo ono vrijeme koje sam proveo sa tobom...Najvise od svega toga me muci to sto se vise nikada tako necu osjecati. Vise nikada te necu tako s tom namjerom drzati za ruku dok je vani hladno. Vise nikada mi takav neki miris nece ostati toliko cvrsto zapecacen u pamcenju kao sto je ovaj. Sve je donekle okej dok ne izadem van i udahnem i onda osjetis ono, mirisi na snijeg i na hladnocu. To je valjda jedna od stvari koje me vise od icega drugog podsjecaju na tebe posto sam te zime shvatio da te volim i da se svo ono dopisivanje i cekanje tebe isplatilo. Napravio bi sve opet, zapravo...dao bi sve sto posjedujem i sve sto ja jesam samo da dobijem jednu takvu hladnu noc gdje te pratim doma i sve ima taj jedinstveni miris. Samo da te drzim i vidim tvoj crveni nos i tvoj osmijeh. Unisten sam, raspadam se. Osjecam se kao da sa ovom zimom umire dio mene jer te nemam i ne pricamo. Zasto ne pricamo, zasto mora biti cudno cak i kad bi pricali(?) Sve sto je moje ce zauvijek biti tvoje. Sve ove rijeci su tvoje. Nekada samo razmisljam o tome kakav sam bio covjek kada sam bio tvoj covjek. Volio bih se vratiti u to vrijeme i samo zivjeti...zivjeti sa tobom i obgrljen tvojim rukama. Barem ovi udisaji hladnoce me donekle nose nazat u to vrijeme kada si me voljela kao da smo sami na svijetu i ne postoji nitko drugi. Nazalost, vise se nikada necu tako osjecati. Nevjerojatno je koliko sam udaljen od tebe, a osjetim te kao da si tu negdje blizu mene. Ostanitu, pored mene, zauvijek.