29.03.2007., četvrtak

My heart is slowing down… Quid accidit cum me? Jedan trenutak sam sretna… zbilja sretna jer me okružuju ljudi do kojih mi je neizmjerno stalo. Ali, jesam li im to i pokazala? Znaju li oni da ih volim? Razmišljajuću o svemu što je moglo biti padam u depresiju, ponovno tonem poput krhotina broda, utapam se u moru slanih suza i napokon dolazim do očekivanog mjesta. Dolazim do mračnog tunela okovanog nevidljivim silama i nadnaravnom moći. Zašto je okovan? Zato da duše zatočene u njemu ne mogu izići. One zauvijek moraju lutati tamom nošene bujicom hladnih kišnih kapi. Jedina svijetlost koja obasjava njihovu vječnu tamu nastaje širenjem blistavih kapljica suza koje klize njihovim obrazima, a nakon toga se smrznu u blistave kristaliće. Već sama blizina tom mjestu tjera strah u kosti, jer zvuk koji nastaje s druge strane vrata širi se kilometrima uokolo. Širi se jeza, strah, jad, sažaljenje. Zvuk je grozan, pun jecaja i plača. Te duše nikad nemaju mira. Ne želim postati poput njih. A opet, osjećam da gubim snagu, i da me od tog jezivog mjesta odjeljuje samo tanki splet paučine. Osjećam kako se moja ličnost polako ruši… osjećam kako srce usporava sa radom… usporava, ali ipak KUCA… Nemo erro semper… et longior ex semper.

- 20:32 - ...Do It For My Pain... (6)

 

09.03.2007., petak

The Quite Place Posljednje iskre svjetlosti već zalazećeg sunca stvarale su zaigrane sjene na sivim predmetima. Užarenost tog nebeskog tijela bila je jedina boja koja je postojala u svijetu jednog zaboravljenog bića. Može li se ona uopće nazvati bićem? Onaj tko je bez duše, može li biti živo stvorenje? Sunce je već sišlo s obzora i mrak se uvukao u svaki kutak. Ubrzo se oglasilo zvono na obližnjoj crkvi. Označavalo je vrijeme kad bi živi trebali napustiti vječno prebivalište onih neživih, i pustiti ih da snivaju. Vjetar se spuštao kroz grane stvarajući pomalo iritirajući zvuk koji je podsjećao na jecanje violine. Zaljuljao je plamen već gotovo dogorjele svijeće. U tom trenutku Nemo se primaknula svijeći, i pažljivo obgrlila plamen rukama kako bi sačuvala njegovu svjetlost i toplinu na tih par trenutaka koliko je trebalo da se on ugasi sam od sebe. Htjela je sačuvati ljepotu i stvoriti topli ugođaj, ako je to bilo moguće na mjestu na kojem se nalazila. Prošlo je već toliko vremena od kad joj je krv kolala žilama. Da, činilo joj se da je prošla vječnost od kako je posljednji put osjetila ljudsku toplinu i dodir na svojoj koži. Ali opet, nije mogla reći da je potpuno sama, jer to nije bila. Imala je vječnu pratilju. Ili je ona sama bila pratilja? Jeste li ikada pomišljali kako bi bilo da ste besmrtni? Kako bi bilo da imate vječnost? Ona ju je imala… Studen se uvlačila u sve zemljine pore. Činilo se da je sledila sva srca, jer se više nije čuo ničiji otkucaj. Prisutna je bila samo tišina- toliko jaka da je izazivala jezu. Tišina noći i “samoća”. Što preostaje usamljenom stvorenju, nego sjećanje na vrijeme prije dospjeća na ovo mjesto. Zapravo, cijela je priča i počela upravo na ovome mjestu. Započeta u tuzi i boli, samoći, tišini, i crnini. Jedina razlika bila je u tome što je stvorenje tada bilo živo biće sa imenom i dušom. Kao i sada, sjedila je na toj hladnoj stijeni, pogleda spuštenog prema crnoj zemlji. Svaka suza koja je klizila niz lice ostavljala je trag boli. Svakim trenutkom rasla je ljubav prema Osobi koje više nije bilo. Isto tako rasla je želja da se jednom ponovno približi toj Osobi koju je istovremeno mrzila jer ju je napustila, ali i voljela više od svega. Možete li zamisliti kolika bol raste u srcu osobe koja je izgubila svog najboljeg prijatelja, koja je izgubila jedino dobro čime ju je Bog blagoslovio? Duša joj je klonula od iznemoglosti i beskrajnih krikova koji su molili poziv za dolazak u nebo. Netko je ipak čuo nevino biće izgubljeno u potrazi za pomoći. Netko tko je zatražio njenu dušu, i zauzvrat obećao ispunjenje najveće želje. Taj netko znao je iskoristiti tugu nevinog i naivnog djeteta. I taj netko je osoba zbog koje je ona zauvijek zatočena na hladnom mjestu vječne tišine, bez svog imena, i bez duše koja je bila propusnica u nebo. Darovala je svoju dušu zbog Osobe kojoj je najviše vjerovala. Ta Osoba bila je jedina boja u njenom crno-bijelom filmu, i nikakva žrtva nije bila dovoljna. Zbog toga je Nemo obećala kako će uvijek čuvati vječno prebivalište te Osobe. Zbog toga će probdjeti zauvijek i jednu noć, palit će svijeće čiji će plameni treperiti na vjetru, i nakon toga zatajiti u beskraju. Donosit će cvijeće na Njen grob, iako će ono istog trena uvenuti od ledenog dodira njenih ruku. Pitate se što je zaželjela onog trenutka kad se odrekla duše? Poželjela je da vječno bude sa svojom najboljom prijateljicom, “sa drugim dijelom sebe”. Dobila je vječnost. Dobila je društvo koje je tražila-hladan grob i nadgrobni spomenik voljene joj osobe. Ali kad je zaželjela želju, nije znala jednu stvar-stvorenja bez duše ne odlaze u nebo.

- 21:59 - ...Do It For My Pain... (7)

 

02.03.2007., petak

I have never wished you dead, yet… Sjećaš li se one sretne djevoječice velikih zelenih očiju? Sjećaš li se njenog osmjeha i sjaja u očima? sjećaš li se njenog imena? Prošlo je previše vremena. Svijet se žuri, neprestano se giba velikom brzinom. Prevelikom brzinom za ljude slabe da ga prate. Zaostaju u svom vremenu. Nestaju iz života drugih ljudi. Postaju prah prošlosti. Živi, a opet nepostojeći. No one cared… no one seem to care… Skrivaju se u sjenama drugih, sretnih ljudi. Pokušavaju uhvatiti tračak nade koja je umrla. Ne vide da je sve uzalud i da ne mogu vratiti izgubljeno vrijeme. I remember everything, you hardly ever do. TELL ME WHY IT’S OVER? We could create our own heaven. SOME FEELINGS ARE STILL ALIVE… Why should we fear the time it’s over? Why should we seek for love and happiness, WHEN IT’S EASIER TO LIVE ALONE…

- 16:40 - ...Do It For My Pain... (14)

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.