Poklanjam Vam još jednu tatinu pjesmu:

HRAST I JATO
Sabralo se malo jato odletjelih lasta,
Na Pajića groblju, ispod starog hrasta.
Oko njega drevni humci stoje,
te stoljeća prošla baš pred nama broje.
Umorno od puta, dalekoga sada,
baš pod ovim hrastom potražilo hlada.
Krošnjom svojom hrast ga zagrlio,
te ovako jatu govorio:
„Hvala tebi jato moje milo,
što si staro gnijezdo pohodilo.
Stojim ovdje, stoljeća su prošla,
pa sad neka čudna povijest došla.
Sad samujem i rado vas očekujem,
kada ćete doći i dokle ću moći,
da vam kao sada
pružim svoga debeloga hlada.
Iznad mene Danica je zvijezda,
koja svojim sjajem osvjetljava puta,
da ni jedan ptić od svog jata ne zaluta,
da se uvijek starom gnijezdu vraća,
iz kojeg su odletjela braća,
u svijet bijeli.“
Tako hrast im veli.
Ispod pjesme tata je napisao slijedeći tekst:
Pjesma je napisana povodom posjete Pajića groblju 2010. godine, kada je svetu misu služio velečasni Slavko Rajič – Matića, a na groblju nas je bilo 80-tak osoba.
Ivankovo, 02. kolovoza 2009. godine Paško Barunčić - mali
|