Evo, u ovome postu, objavit ću još jednu pjesmu, koju je tata napisao davne 2000, godine i koju je posvetio svojoj, tada jedinoj, danas najstarijoj unučici Lorani:

|
UNUKA I DJED
A kud si se opravio, ti moj dido stari?
Što će tebi ta kapa na glavi?
Što dukati na kapi se koče,
što šumica sijede vlasi broji,
što muškatli u sredini stoji?
Što će klasje za šeširom tvojim?
Reci dido, zašto tako stojiš?
Što će tebi ta rubina tkana,
što su tako široki rukavi,
štoj' na klasju crven-bijeli-plavi?
Što kamizol prekriva ti leđa,
što puceta njegova se sjaju
ko okice anđela u raju?
Zašto dido te rajtozne tvoje,
ko na lutki, tako lijepo stoje?
Zašto remen tako ih priteže,
zašto na njem ta tašnica mala?
Jel' da u njem stari feder spava?
Što će dido te fusekle bijele,
vunene su, sa sisicama, je li tako vele?
Što obuvaš te opanke svoje?
Cipele ti u plakaru stoje.
Nisu bube, što ih bagom zoveš?
Reci dido, hajde, je li možeš?
Šta će torba na ramenu tvome,
kakve stvari sada u njoj stoje?
Što tikvica šarena ti o pojasu visi,
je li dido možda ideš k misi?
Gleda dida unučicu svoju znatiželjnu
i prebire plavu kosu njenu.
Moj prvjenče, razigrano mače
što po dvoru djedovome skače,
milenijski oprost što ga Crkva daje,
svog biskupa u Vinkovce šalje.
Stog oblačim tu odoru staru
i pristupam k glavnom oltaru,
milost molit za te i za tvoju baku,
za djeda tvoga i za tvoju majku,
za tvoga tatu i za moga sina,
za snajku svoju i sve selo djedu omiljeno.
O pojasu u tikvici voda,
a u torbi svakojake stvari:
sajtlik jedan s rakijicom dušo,
i moj dida rado ju je kušo,
ubrus tkani u četiri nita,
sol,paprika,oba luka, kruh svagdanji i slanina sita.
U torbi je didin feder stari,
alkica mu na korica fali.
Duvan nije jer dida ne puši,
al' šibicu imat, to mu je u duši.
Dida priča unučica sluša,
niti trepće nit' slatkiše kuša.
Starcu drago, neizmjerno milo,
svog prvjenca posadi u krilo.
Tebi dida ovu pjesmu piše,
da je imaš kad ne budem više.
Kad umorne ja zaklopim oči,
ti je kazuj rodu što će poslije doći.
Pjesma je posvećena unuci Lorani Panenić, a napisano povodom jubilarnog oprosta u vinkovačkom Dekanatu.
U Ivankovu , 27. svibnja 2000. godine.
Paško Barunčić - mali
|