
Do sada sam bio čajo614 puta
OBAVIJESTI
|
Čajo Paško
petak, 28.11.2008.
RODNOM KRAJU
U nastavku, vam donosim još jednu tatinu pjesmu, koju također obećah u postu, imena "Da se ne izgubimo" od 20.11.2008. godine:
RODNOM KRAJU
Rodna grudo što me k tebi vuče,
jel grob oca il prag rodne kuće.
jel ognjište gdje vatra ne gori,
je li crkva, di zvono ne zvoni?
Jel su gore bez bijelih stada,
jel dolci bez vola bronzara,
jel potoci što tužno žubore,
jel njive što trnjinom rode?
Je li sunce potamnjelog sjaja,
izndam moga opustjelog kraja?
Je li ptice što ne poje više?
Kraju rodni svi te ostaviše!
Hoćel vatra na ognjištu sjati
i dolasku mom se radovati?
Hoćel zvonit zvono sa zvonika
i pozivat na molitvi vjernika?
Hoćel gorom opet pasti stada,
hoćel biti ko nekada,
hoćel njive žitom uroditi,
i potoci sretno žuboriti?
Hoćel sunce zasjat mome kraju,
opustjelom rodnom zavičaju,
hoćel ptice ponovo pjevati,
hoćel ikad vratiti se Hrvati?
Pjesma tužna, a pitanja puno,
možeš li nam odgovorit rodna grudo,
što će biti od našega kraja,
od staroga rodnog zavičaja?
Ivankovo , 10. veljače 2001. godine.
Paško Barunčić - mali
Mišljenja sam da ovu pjesmu nije potrebito pojašnjavat, već je dovoljno samo reći komentar: moga oca, autora ove pjesme: "Pjesma je istinita i nema odgovora, a Bosna je za Hrvate izgubljena.."
|
STARO GROBLJE
Evo,kako sam i obećao u zadnjem postu , imena " Da se ne izgubimo" od 20.11.2008.godine, iznosim jednu od tatinih pjesama, koje je sam napisao a koja pjesma je nastala sjećajući se onih starih vremena, koja je tata proživio i koja nosi sa sobom:
STARO GROBLJE
Vrh Pajića gaja, gdje vjekovno hrašće bdi,
ostavljeno staro groblje dubok sanak sni.
Po njem humci blijedi, pogrbljeni sjedi starci,
spomenik su i ocu i majci.
Oko njega ograda je nova,
mislim da je zadnja za naredno doba.
Podigli je oni koji puno pamte,
stoga starom groblju hoće ljubav da uzvrate.
Sela nema više, komu sad da svrate?
Što imaše i sve što je bilo,
staro groblje sad im je skrilo.
Snivaj, snivaj groblje staro do sudnjega dana,
tek nas tada čeka slava obećana.
U Ivankovu 27. prosinca 2002. godine
Paško Barunčić - mali
Ovu pjesmu tata je napisano povodom podizanja ograde oko Pajića groblja , a koja ograda je podignuta 2002. godine.
|
četvrtak, 20.11.2008.
Da se ne izgubimo !
Na postu od 06.08.2008.godine, rečeno je par riječi o posjetu rodnom kraju čaje Paška. No kako je tata, o takvim susretima vodio zabilješke i prije nego li je otvorio ovaj blog, kopajući po njegovim bilješkama, pročitao sam i njegovu zabilješku o odlasku na groblje u Pajićima 2003. godine, pa sam mišljenja da bih tu zabilješku trebao podijeliti sa svima vama koji čitate postove na ovom blogu, što činim ovom prilikom:
"Treći kolovoza dvije tisuće i treće godine, održan je drugi susret iseljenika i njihovih potomaka sela Pajića, koje selo u biti i ne postoji.
Selo Pajići, katastarski pripadaju Mjesnom uredu Uzdol, općine Prozor u Republici Bosni i Hercegovini. Selo Pajići nekad je pripadalo vojnom okrugu Travnik.
Ono je prvo selo koje graniči sa općinom Konjic. Selo čini sastavni dio rimokatoličke župe Solakova kula, koja je nastala cijepanjem rimokatoličke župe Podhum, a ubraja se u Sarajevsku nadbiskupiju.
Prvi ovakav susret iseljenika bio je 2002. godine, a koje godine je podignuta i ograda oko Pajičkog groblja.
Kako je selo potpuno napušteno, spaljeno i razoreno, ovog Domovinskog rata u R BiH, zaljubljenici toga rodnog kraja, skromnim sredstvima, podižu ogradu oko svojih pokojnika, da sačuvaju uspomene koje su im još ostale. Dogovorivši se međusobno , sa svojim župnikom i brojnim svećenicima koji potječu iz tog kraja, da se svake godine u prvu nedjelju u mjesecu kolovozu, služi sveta misa na Pajičkom groblju, a također i na groblju Donje Vratne Gore, na mjesnom groblju u Pandžama.
Tako je te 2003. godine, služena druga misa zaredom.
Misu je služio svećenik Ilija MIškić ( Antunović ) , tadašnji travnički župnik. Misi je nazočilo stotinjak osoba iz raznih krajeva svijeta, kamo su neki davno odselili. Uz one koji su rođeni u ovom selu bile su nazočne i tri generacije njihovih potomaka, što potvrđuje onu narodnu „ Krv nije voda ! „.
Poslije svete mise, pod vedrim nebom , održan je i radni sastanak, gdje su podnesena izvješća o do sada učinjenom na očuvanju groblja u selu Pajići, te je donesena odluka o izgradnji nove grobljanske kapelice, koja će opet biti izgrađena skromnim darovima onih koji to žele. Vođenje poslova i brige oko izgradnje kapelice, povjereno je dvojici naših Pajićana, koji su se ranije godine brinuli i o izgradnji ograde oko groblja, a to su bili: Andrija Matić – Musin i Ivan Pajić Josipov i Jelin. Kapelica je izgrađena te iste 2003. godine.

Na moj zahtjev, ugrađena je mala mramorna ploča sa natpisom „ Katoličko groblje Pajići 2003. „ To je sve što je ostalo od sela starog oko 270. godina.
Kako sam već rekao, svake godine, na ovom groblju je misa u prvu nedjelju u mjesecu kolovozu. Već su pokušali da se to mijenja. Zahvaljujući velečasnom Iliji Miškić ( Antunović ), svakako na moj nagovor, datum ostaje ne promijenjen, i dok sam živ borit ću se da se nepromijeni.
Velečasni Ilija je najzaslužniji za ovu tradiciju. Križ u grobljanskoj kapelici u Pajičkom groblju smo donijeli i postavili 2004. godine, ja i moja sestra Ruža Stanić. Na poleđini križa, na bakrenom limu, upisano je : „Ruža i Paško-mali Luke Barunčića 2004. „.

Ovo sam sve učinio da jednog dana, kad me ne bude , da znate, da sam jako volio svoj rodni kraj i staro groblje, kojem sam posvetio i dvije pijesme, koje ću objaviti na budućim postovima ovog svoga bloga. Jedna pjesma nosi naslov „ Staro groblje“, a druga „ Rodnom kraju“.
Dragi prijatelji, gdje god da ste, čuvajte stare uspomene da bi imali na čemu graditi nove, u svom novom zavičaju.
Paško Barunčić - mali"
Eto , poštovani, tako moj tata zapisa u svojim evidencijama 2003. godine.
|
<$TekstKomentara$> (<$AutorKomentara$> <$DatumKomentara$> <$VrijemeKomentara$>)
|
|