Odgoj
Ja sam neki čudan cvijet. Živim sa mamom i tatom. Mama je glavna u kući i uvijek nešto žuga. Ona je carica po svojoj prirodi i voli da zna gdje šta stoji i gdje je stajalo i da je uvijek u pravu. Naravno da ustvari inače i nije baš u pravu. Upravo suprotno, iako je inteligentna.
Moj je tata anđeo u duši. On zna da je moja mama glavna u kući i da voli da sve zna i da je uvijek u pravu. I naravno on zna da ona ustvari inače i nije baš u pravu. Uglavnom, moj tata je to znao, čini se, od prvog dana. Kad smo sestra i ja bili mali mi to nismo znali. Dakle, mi nismo znali da tata zna kako mama mora biti glavna pod cijenu explozije našeg obiteljskog svemira i njezinog ega.
Zato smo se mi, barem ja, separatisali. Prvo od njih, pa od sebe, pa od svega. Jer slične (ne iste) su se situacije događale i kod mojih prijatelja iz škole, a bogme i općenito u društvu. Uglavnom, jebo svijet gdje ti se tata i mama ne mogu dogovorit oko stvari koje su jasne i premalodobnom djetetu. I jebo svijet na čijim livadama grade zgrade. Jebite se.
Tako sam razvio strašnu mržnju i ljubav prema staroj, svijetu i svemu. Naprikladniji i najbrži izlaz je bio život u smjeru što bržeg konačnog obračuna sa istinom, a heroin je bio mističan, ugodan i hrabar izbor za one godine. I brz.
No sve je to skoro prošlo. Ja sam malo ranjen, ali čist, keva je pogođena i prvi put svjesna kolko može bit, a čale kuži šta se dogodilo. Ovo je ustvari jedna lijepa priča o obitelji koja danas pobjeđuje najružnije duhove koje je svijet smislio. Zbog toga u našoj obitelji i kući svakodnevno nastaju čudne situacije koje su nam danas smiješne i kojima se smijemo.
Ovo je bila priča o odgoju i borbi u životu.