The Wind That Blew My Heart Away

Wow! Ne mogu vjerovati da sam uspjela napisati jednu priču do kraja! Daleko sam bome dogurala, ne?!

Nebo je postajalo sve svjetlije i svjetlije. Sunce je sjalo visoko na nebu, a njegovu pozadinu krasila je prelijepa plava boja. Nije bilo nijednog oblačka. Vjetra nije bilo čak ni da bi pomaknuo onu malu, slabu grančicu. Ptice na grani veselo su cvrkutale svoj jutarnji pjev. Bilo je mirno, ali u zraku ste mogli osjetiti neki čudan miris. Kao da je majka priroda odjednom odlučila počastiti vas savršenim danom. Jer ovaj dan je bio upravo to. Savršen.

Ali jedan crnokosi mladić zna da zapravo nije majka priroda zaslužna za savršen dan. Brat i sestra sreli su se ponovno. Opet, postali su jedno. Ujedinili su se zajedno u pjesmi koju pjevaju ptičice. Sunce sja zbog njene sreće. Napokon, ponovno je potpuna. I on ne može biti nesretan zbog nje.

Ali ipak osjeća tugu koja pomalo, ali sigurno razdire njegovo srce i dušu. Napokon, on je taj koji je sada izgubio svoju bolju polovicu. Ljubav svog života. Ne može ne misliti kako to nije fer. Jer nije fer. Imao ju je samo na nekoliko mjeseci. A obećao joj je zauvijek. Što znači nekoliko mjeseci u usporedbi sa zauvijek? Prekršio je obećanje iako ga je uvjerila da nije. U rukama čvrsto drži urnu s njenim pepelom. Zna da je vrijeme, ali ne može se oprostiti s njom. Ne može ju pustiti. Ne još. Mora ju držati bliže k sebi još samo malo. Tek toliko da barem u mislima ponovno vidi njenu pojavu, čuje njen glas, divi se njenom osmijehu. Da, još samo tren mu je potreban.

Pogledavši prema velikoj morskoj površini ispred sebe, duboko je uzdahnuo. Znao je da je vrijeme. I iako je teško, zna da ne može više imati ni tren s njom. Mora ju pustiti da ode. I odjednom, učini mu se da čuje njen glas kako mu tiho pjevuši. Hrabri ga.

I've got dreams of love and I love you
I know you feel the same way too
I feel your spirit when you're near me and when you're away
Somehow, somewhere I'll see you again
But until then I've got dreams of loving you

On zna da su te riječi posvećene njemu. Zna da ih je napisala unaprijed. I napokon, otvorivši urnu, polako ju je nagnuo prema malom povjetarcu koji mu je poslala. Odletjela je u vjetar odlazeći tamo gdje nikad nije bila. U tajanstvene zemlje koje je željela otkriti. Ipak, jedan mali dio ostao je s njim. Da ga čuva, voli i pomaže mu da krene dalje. Jer, jednoga dana opet će se sresti. A ovaj put, ostati će zajedno zauvijek. I on će tada održati svoje obećanje.

Song credit: Gavin DeGraw- Dreams

P.S. Novi blog

If there’s no one beside you when your soul embarks, then I’ll follow you into the dark

26.06.2008.

Žao mi je, Haley. Ne možemo više ništa učiniti. Vrijeme je.

U ušima su mi odzvanjale riječi mog liječnika koji je prije skoro pola sata napustio moju bolničku sobu. Ležala sam u velikom krevetu i zamišljeno gledala kroz prozor. Vrijeme je bilo neobično vedro i ne znam kada je zadnji puta bilo tako lijepo. Razmišljala sam o njegovim riječima i čudno, osjećala sam nekakvo olakšanje, oslobođenje. Netko drugi bi na mom mjestu vjerojatno bio deprimiran ili ljut, ali ja sam bila pomirena sama sa sobom i činjenicom da je vrijeme napokon došlo. Znala sam će jednom doći i odavno sam to prihvatila.

25.02.2008.

Probudila sam se u nepoznatom okruženju i odmah me obuzela panika. Nalazila sam se u nekakvoj sobi, ležala sam na krevetu, a s mene je visilo bezbroj žica koje su bile priključene za nekakav aparat koji je proizvodio čudne zvukove. Zvukove koje sam oduvijek mrzila. Zvukove bolnice.

- Vidi tko se napokon probudio!- čula sam poznati muški glas, a kad sam okrenula glavu, Sam mi se smiješio od uha do uha. Ali, nešto je bilo drugačije u njegovom osmijehu. Bio je lažan.
- Gdje sam ja to?- upitala sam ga ne obazirajući se na svoje misli.
- U bolnici!- odgovorio je i u trenu se uozbiljio.
- Ma nemoj! A ja mislila da sam u lunaparku!- zlobnim sarkazmom sam odbacila, a Sam je samo tužno spustio glavu. K vragu!- Oprosti, Sam! Zašto sam u bolnici?- posramljeno sam rekla.
- Možda bi trebala razgovarati s liječnikom! Idem ja po njega!- na brzinu je rekao, a prije nego što sam stigla viknuti za njim, nestao je iza vrata sobe.

Namrgodila sam se i pokušala ustati, ali jaka bol u glavi me doslovno natjerala da ponovno legnem u krevet. Što se, do vraga, događa sa mnom?; zapitala sam se. Pokušala sam se prisjetiti trena kada sam došla u bolnicu, ali sve na što sam se vraćala bila je svađa s Rebeccom i moj odlazak iz njene kuće. Sve ostalo, kao da je nestalo, kao da se svijetlo u tom trenu ugasilo. Čudno. Jako čudno.

- Gospođice Haley, budni ste!- odjednom me iz misli prekinuo nježni ženski glas. Na vratima moje sobe stajala je visoka žena, duge kose i plavih očiju. Bila je odjevena u bijelu kutu i pretpostavljala sam da je to moja liječnica. Izgledala je prilično veselo i zračila je nekim posebnim sjajem. Činila mi se kao osobom koja je bila vrlo optimistična i koju jedna mala nezgoda ne bi pokolebala već bi samo nastavila dalje. Ali, vidjevši kako pregledava moj karton i kako njen osmijeh polako nestaje, znala sam da mi ne donosi lijepe vijesti. I bila sam u pravu. Riječi koje su tada izašle iz njenih usta, za nekog drugog bile bi iznenađujuće, šokirajuće, najgore vijesti koje može primiti. Ali ja, kao da sam ih očekivala. Nisam se iznenadila i nisam se šokirala. Samo sam ležala u onom krevetu i slušala njene rečenice sažaljenja. Već tada, bila sam pomirena sama sa sobom.

Boluješ! Imaš leukemiju! Žao mi je!

26.06.2008.

Kada sam odbila liječenje, na mene je navalila gomila. Od liječnika do Rebecce i Sama. Nisu razumijeli zašto je moja odluka bila takva kakva je bila. Iskreno, čak je ni sama nisam razumijela. Ali, po prvi puta u životu, sama sam nešto odlučila i iako to možda bilo negativno, u nekom mom izvrnutom svijetu, bila sam zadovoljna sobom. Vidjela sam što je bolest učinila mome bratu i iako zvučalo sebično, to nisam željela sebi. Tada sam ionako bila u ne baš zavidnom stanju i smrt se nije činila nečim ružnim ili strašnim. Zapravo, bila je moj put prema slobodi i prema nestajanju krivnje koju sam osjećala zbog bratove smrti.

Ali onda je u moj svijet ušao ON. Pojavio se odjednom, kao tračak svijetla u tami, kao princ na bijelom konju. Pokazao mi je što znači ljubiti i biti ljubljen, pokazao mi je što znači život i živjeti ga. I mrzila sam ga zbog toga zato jer sam znala da svoju odluku više ne mogu mjenjati. Bilo je prekasno za odluke. Za mene. Tada me najviše boljela činjenica da je za mene došao kraj jer ga nisam željela ostavljati samog na ovom svijetu. Htjela sam ostati u njegovom naručju, mom sigurnom utočištu. I još jednom, spasio me tako što mi je pomogao da ponovno prihvatim smrt. I jesam. Sve zbog njega. Jer me volio bez obzira na sve.

***

Zbogom! Nikad nisam bila vješta u opraštanju. Zapravo, gotovo uvijek sam izbjegavala pozdravljati se s ljudima zato jer je bilo preteško. Čak i kad je Jake umro, nisam se s njim oprostila. A sad je na meni red. Da se drugi oproste i pozdrave sa mnom. Da mi zauvijek kažu zbogom!

How do you find the words to say
To say goodbye
When your heart don't have the heart to say
To say goodbye

Rebecca je plakala. Sam se suzdržavao zbog nje i mene. A ja sam tješila oboje. Bilo je teško reći zbogom. Sva sjećanja su navirala. Svi dobri trenuci. Svi loši trenuci. Smijeh, ljubav, suze. Boljelo je vidjeti njihova lica kada su me po posljednji puta zagrlili i poljubili. Boljelo je vidjeti ih kako zauvijek nestaju iza vrata sobe. Ali ono što je najviše boljelo je njegov dolazak da kaže zbogom.

I guess it's gonna have to hurt,
I guess I'm gonna have to cry,
The night goes on, and some things that I'll have,
To give to the other side,
I guess it's gonna bring me down,
Like falling when you try to fly,
It's sad, but sometimes moving on with the rest of your life,
Starts with goodbye

Njegove svijetle plave zjenice sada su bile tamne poput mraka. Glavu je držao pognuto što nikada nije, a njegova čvrsta građa izgledala je kao da je izgubila svu svoju smisao. Gledala sam u njegove oči i vidjela mješavinu različitih osjećaja. Tuga, ljubav, ljutnja, bijes. Znala sam da je ljut na mene i nisam ga mogla kriviti. I sama sam bila ljuta na sebe. Zato jer sam sve upropastila, zato jer sam pustila sve da ode bez borbe, samo tako. Prišao mi je i legao kraj mene na krevet čvrsto me primivši u zagrljaj. I tada sam osjetila sve što je i on osjećao. Nije ništa rekao. Nisam ni ja. Riječi bi bile suvišne. Samo smo ležali na tom krevetu tiho si šaputavši slatko ništa. Dok nisam osjetila bol. Označavala je dolazak nečega što sam prihvatila, ali čega sam se u tom trenu najviše bojala. Smrti.

I roll the window down
And then begin to breathe in
The darkest country road
And the strong scent of evergreen
From the passenger seat as you are driving me home

Tiho je zapjevušio kao da mi je čitao misli. Srce mi je stalo u sekundi. To je bila pjesma koju sam svirala kada me našao u glazbenoj sobi. Kada je sve počelo. I sada, u ovom trenu, slomila sam se. Zaplakala sam.

Then looking upwards
I strain my eyes and try
To tell the difference between shooting stars and satellites
From the passenger seat as you are driving me home

Zajednička sjećanja prolazila su mi glavom poput kakvog nijemog filma. Njegov osmijeh kada sam brbljala o nečemu što nije imalo veze s temom; njegovi nježni poljubci prije odlaska u svoje sobe; njegov pogled hrabrenja kada sam svirala.

"Do they collide?"
I ask and you smile
With my feet on the dash
The world doesn't matter

Osjetila sam bol u kostima i znala sam da je uskoro tu. Ali trebala sam samo još tren. Da skupim snagu da se oprostim s njim. Da mu još jednom kažem da ga volim, da ga još jednom poljubim, da još jednom pogledam u te plave oči. Jer plavo je ono što zadnje želim vidjeti prije nego što sklopim oči zauvijek.

When you feel embarrassed then i'll be your pride
When you need directions then i'll be the guide
For all time
For all time

Dobila sam što sam poželjela. Njegov pogled, njegov poljubac i priliku da mu kažem da ga volim. Učinila sam to. I sad zadnje što vidim jest plava boja. Ali čini se kilometrima, miljama daleko. Čujem lagane i nježne zvukove njegova glasa. Uspavljuju me. I prije nego što shvatim što se zapravo događa, više me neće biti.

Song credit:
Alicia Keys- Goodbye
Carrie Underwood- Starts With Goodbye
Death Cab for Cutie- Passenger Seat

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.