|
|
 |
|
Inkasator Pero i pokojni Mattija Pascal
Kao što je Luigi Pirandello likovao u pogovoru jednog kasnijeg izdanja svoga prvog slavnog romana "Pokojni Mattija Pascal" (Il fu Mattia Pascal), tako sada i F. Šovagović likuje nakon tragičnog skandala pokraj Knina. Međutim, ne želi o tome ništa reći. Čak ne želi ni priznati da likuje. Ali znam da likuje.
Evo dalje priče...
Pirandello se obračunao s mediokritetima koji su godinama tvrdili da je fabula njegova romana iz 1904. nevjerojatna budalaština, predočivši im novinski članak, objavljen 12 godina nakon romana, u kojem se izvještava o gotovo navlas istoj fabuli. Zaplet počinje 26. prosinca 1916. nadomak Milanu. Neki se čovjek utopio, vlasti pomisle da je to električar Casati Ambrogio, čija se žena potom preuda, jer ne zna da je Casati i dalje živ, samo ne može kući. Onda se Casati vrati...
Eto, tako i Pirandellov "čovjek bez svojstava" Mattija Pascal može doživjeti isto, samo mnogo ranije.
Šovagovićev film "Pušča Bistra", premijerno prikazan lani na pulskom festivalu, koji govori o stradanjima inkasatora, također se mediokritetima činio nevjerojatnom budalaštinom, ali mnogo kraće, do 16. siječnja 2006., kad je, oko 14.30, u selu Radučići pokraj Knina, stanoviti Vasilj Radić (56) nastrijelio iz pištolja inkasatora Milivoja Perkova (45). Jutarnji.hr o tome piše istoga dana u 18.52 te, među ostalim, navodi: "Nesretni inkasator pokušao je pobjeći, ali Radić ga je pogodio s dva metka u leđa, nanijevši mu za život opasne ozljede. Perkovljev kolega, koji je u trenutku napada bio u susjednoj kući, dotrčao je kada je čuo pucnje, a podivljali je Radić tada zapucao i na njega, ali ga, nasreću, nije pogodio. Vasilj Radić pobjegao je s mjesta zločina i policija za njim intenzivno traga."
U svome smušenom remek-djelu Šovagović inkasatora Peru i njegove kolege izlaže mnogo blažim opasnostima jedino zato jer je posrijedi dječji film. No, i Pero je prošao svoju kalvariju.
U svakom slučaju, svijet bi, premda ne idealan, bio prihvatljiviji da je ostao samo u Šovagovićevim i Pirandellovim koordinatama, jer, usput rečeno, i Matija Pascal bio je bolji lik od Ambrogija Casatija. Nije, poput njega, bio lopov, nego upravo suprotno, njega su okrali.
|
19.02.2006., nedjelja
- 00:40 -
Komentari (32) -
Isprintaj -
#
Put u Zakopane
Filip Šovagović dočekao je 21. stoljeće u Vili Dalmaciji u Splitu, gdje je Mani Gotovac držala prvu i posljednju umjetničku komunu na ovim prostorima. Bura je češljala čeprese ispred oronule tzv. Kardeljeve vile kad je došao taj prvi, pijan i razvaljen dan novoga tisućljeća i ujedno posljednji u životu Filipova oca, Fabijana Šovagovića.
Zikov stari, glumac Krešimir Zidarić, umro je nekih četiri godine ranije, 22. svibnja 1998. Fabijan je bio slavonski seljak iz Ladimirevaca, Krešimir istarski težak robustne građe. Upoznali su se u Zagrebu, na prijemnom ispitu iz glume. Postali su cimeri, vjerojatno nerazdvojni a Zido je Šovi bio i vjenčani kum. Poslije su radili skupa desetljećima, u Dramskom kazalištu Gavella. Filip i Zik gotovo su vršnjaci i druže se htjeli-ne-htjeli od (Filipova) rođenja. Kao dječak, Filip je bio debeljuškast i plašljiv a Zik jak i rabijatan. Tukao ga je više prijateljski. I danas je tako. Obojica su završili glumu i rade u Gavelli. Zik doma skriva tajnovito brdo bilježnica - očev dnevnik koji je ovaj ispisivao gotovo desetljeće, dok je bio ravnatelj Gavelle. U njemu nema ničega do beskonačne linije kardiograma. Više o toga Zik ne želi reći. Filip pak, dolazeći na posao, promatra brončani odlijev glave svoga oca u kazališnom predvorju. Ta glava izgleda kao da je ukradena s gremlina i malko dotjerana, tek toliko da se poglupi. Strašna kreatura iz dlijeta Stipe Sikirice, čije već prezime savršeno pristaje uz titulu "akademski kipar".
Najdulje u kazališnom svijetu opstaju ljubomorni pijanci i njihovi pokrovitelji: potkoženi mediokriteti koji im katkad pozovu rundu. Među takvima, na vječnom šanku u Gavelli, možete čuti: "Zido je bio glumčina a ne ovaj njegov sinčić maneken" Ili: "Šovo je bio Bog, a ovaj njegov mali je narkoman".
To su isti oni o o kojima pokojni Zido nije htio napisati ni slova i isti oni koji misle da je Sikirica genije.
Bura je češljala čemprese ispred oronule tzv. Kardeljeve vile a Filipa je nazvao na mobitel Netko iz Zagreba. "Umro mi je stari", rekao je Filip. "Sad možeš reći da je tvoj tata doista najbolji glumac u zemlji", prvi je reagirao Zik. Potom ga je upitao: "Kam bute sad išli na skijanje, u Zakopane?"
|
15.02.2006., srijeda
- 23:13 -
Komentari (16) -
Isprintaj -
#
F. Šovagović želi snimati filmove po pričama Z. Ferića
Ovogodišnje natjecanje za najbolju proznu knjigu godine u izdanju Jutarnjeg lista ulazi u završnicu. Šovagović se potajno nada da će je i on jednoga dana osvojiti. No, s obzirom na to tko sjedi u žiriju, prije će dobiti strije. Ili možda te godine ne bude drugih romana u konkurenciji osim njegovoga, Jergovićeva te uradaka Borisa Mutića, Franje Arapovića i Ane Brbore Hum. Šovagović slabo prati tko je ostao u konkurenciji ali ima svoga favorita. Evo što kaže generalno o njemu: "Najbolji hrvacki prozaik po meni je Zoran Ferić. I mislim dalje da je Anđeo u ofsajdu općenito najbolja rvacka knjiga. Tu već dulje vremena razmišljam kak bi od toga snimil film, mislim, ne sve, ali onaj sprovod svakako da. Ili džankije iz čekaonice. Tu bi se mogla snimit čak dva vrlo dobra filma, al mislim da Ferić nema lovu da financira te filmove, tak da ne znam kaj bu od toga bilo. Možda bi Ferić mogo posudit milju eura od nekog pa da bar snimimo jedan. Mislim da bi to bilo pametno za njega jer bi onda imal i kazetu po svom scenariju a ne samo scenarij."
Šovagović još nije pročitao Ferićevu Djecu Patrasa, za što sam ponajveći krivac ja budući da mu knjigu nisam posudio (a nisam jer ne vraća posuđene knjige nego ih šalje dalje). Znam da je ove godine dosad pročitao najmanje osam knjiga, među kojima ga je najviše fascinirala nekakva napetica o švercu kokaina iz Južne Amerike. Htio mi ju je uvaliti pošto je odbio da mi vrati Sabrana djela Sime Mraovića (jedna knjiga, nakladnik Durex) te zbirku drama Hriste Bojčeva, bivšeg bugarskog boksača. Zapravo, htio bih da mi donese sve tri. Ali to je nemoguće, kao što je nemoguće da pohvalim njegov romaneskni prvijenac, a ne mogu ga pohvaliti jer ga nisam čitao, a neću ga dobiti na čitanje dok ga ne pohvalim i Šovagović ne bude siguran da ta pohvala nije samo kurtoazna laž. To je, uostalom, jedini način da se razviju međuljudski odnosi u umjetničkim krugovima. Pa makar nitko nikome nikad ne vratio knjigu. Ili posudio.
|
14.02.2006., utorak
- 01:11 -
Komentari (10) -
Isprintaj -
#
xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx
Obrisao sam ovaj post jer je vrijeđao vjerske osjećaje muslimana.
|
11.02.2006., subota
- 03:30 -
Komentari (10) -
Isprintaj -
#
Šovagović, Ionesco i Hrvati
«Ima nešto, kada sam u tim zemljama, nešto što se ne može definisati, neko neodređeno osećanje da motre na vas, neka vrsta nereda... Imao sam neodređeni utisak neke unutrašnje nesređenosti, na primer u gradovima u hotelima... Da, zatim u Zagrebu, u jednom sjajnom hotelu, večerao sam s prijateljima i čekao...jedan sat sam čekao da budem uslužen! Za to vreme je šef sale pričao sa osobljem u kuhinji, a ja sam sve to gledao. Tako je u svim istočnim zemljama.» Ispričao je to Eugene Ionesco o Balkanu sredinom sedamdesetih 1 a tek potkraj devedesetih pojavio se na tom Balkanu, u Hrvatskoj, dramski pisac koji je tu «neku vrstu nereda» uočio sličnim, lucidnim pogledom – Filip Šovagović.
Ionesco je ironično opisivao Ljubljanu, Beograd i Zagreb aludirajući na socijalizam, no uočio je da ispod toga aktualnog sloja ideologijom programirane šlampavosti živi još jedan dublji, mitski – koji je apsurdan. Šovagović kopa upravo po tom žitkom blatu kolektivne podsvijesti i u svojim dramskim tekstovima poput Ionesca, preuveličavanjem funkcija jezika, iznosi na površinu prilično pesimizma. Taj pesimizam nastoji elaborirati i kao posve realističan sadržaj te ga fabulirati kao uzaludnu društvenu pobunu pritom se katkad služeći posve mimetskim, realističnim kodom. Ali i tada, barem kao zapisani tekst, Šovagovićeve drame funkcioniraju i kao mnogo dublja igra označitelja.
One, primjerice, nemaju uredne «fabule» i nisu «sređene» ali ne zato što im je sadržaj nesređen ili su im motivi i dramske sile neobjašnjivo pobrkani (što bi se valjda moglo ispraviti), nego zato što je ta «pobrkanost» njihova osnovna građa.
No, evo kako vidi zbilju tipičan Šovagovićev lik. Branko, pedesetogodišnji glumac, jedan od izgubljenih likova u drami «Festivali», ovako se, logoreično i uprazno, grozi Balkanu-u-sebi: «Ja ne moram više ništa tolerirat! Natolerirao sam se dosta! Tolerirao sam budale, mediokritete, postimpresioniste koji to nikad nisu postali, frizirane životinje bez repa operiranih ušiju, kuhare odvratnih jela, muškarce neukusnih gesta i žene zakašnjelih reakcija. Tolerirao sam razne želje za seksualnom, intelektualnom i umjetničkom dominacijom. To sam tolerirao samom sebi. A drugima sam tolerirao neukus, mržnju, podvojenost, krađu, raspale špagete, pseće dlake po krevetima, neizvršene građevinske radove, loše izvršene građevinske radove, demokracije, vjere i prirodne katastrofe.» 2
Šovagović Balkan i, osobito, njegovu mitelleuropsku ekstenziju do Sutle predočava kao zemlju Neartikulacije, kojom upravljaju oksimoroni - aljkava ozbiljnost, tolerantna isključivost. I, dakako, ostajanje na riječima. Logoreja kao prividno beskonačna traka lažnih performativa koja na kraju ipak svrši, kao u «Cigli», ubojstvom.
Šovagović dakle, prije svega, i iznad sadržaja, parodira i razgolićuje tanak lingvistički namaz hrvatskoga standardnog jezika, i to kao jezika prisile, «dogovornih» laži i glavne, Prokurstove uzdanice etnopsihijatrijskog narcizma jednog malog naroda.
Između Ionesca i njega razlika je dakako velika, otprilike onolika kolika je između hrvatske i francuske kulture. Ionescova je osnovna ideja da se naruga jeziku kao spremištu kulturnih kodova. On se dakako ruga francuskoj ili anglosaksonskoj jezičnoj praksi, koja je neizmjerno bogatija i «teža» nego li što je to hrvatska . Grubo rečeno, i najniži francuski činovnik zna nešto reći dok u nas čak i predsjednik države ne zna sve padeže. Budući da mu je materijal za dekostrukciju «tanji», Šovagović i radi «manje». Ne piše odulje «konverzacijske» komade poput Ionesca, njegovi su «Festivali» otprilike upola kraći, premda jednako monotoni, od «Vježbi iz francuske konverzacije za američke studente» a njegovi dominantni monolozi u «Ptičicama» lapidarni su u usporedbi s Ionescovim u «Kakvom kupleraju», gdje neke replike zauzimaju pet kartica teksta.
Šovagović se dakle zadovoljava domaćim, mogućim stanjem stvari kad su jezik i kulturni superstrat posrijedi. Evo dijaloga skupine zatvorenika iz «Ptičica»:
RADE: A zašto ti u stvari govoriš lj?
CIGAN: Zato jer sam tri osmine Sljavonac.
PLJUGA: A kaj si dvije osmine?
CIGAN: Španjoljac.
PLJUGA: To je izvrsno.
CIGAN: Izvrsnje.
RADE: To je ruski!
CIGAN: Tri osminje sam iz Moskva.
RADE: Ako si ti iz Moskve, ja sam iz New Yorka.
ŽIR: Ti si iz Knina.
RADE: Od Knin se kaže.
CIGAN: Dobro iz jednog maljog mesta sam pored Moskve.
.
Dosad su o dramskom opusu Filipa Šovagovića, ako izostavimo dnevnonovinske kritike i izvješća, u Hrvatskoj objavljena svega dva-tri isključivo njemu posvećena teksta. 3. Ima ih još desetak ozbiljnijih koji se njegovim dramama bave «u paketu» s drugima 4 - i to je sve.
A posrijedi je najizvođeniji uvjetno rečeno mlađi hrvatski dramatičar – doduše u inozemstvu 5. U njemačkom je tisku samo u povodu Bonske premijere «Ptičica» objavljeno 80-ak članaka, mnogo više nego u Hrvatskoj o svim Šovagovićevim inscenacijama zajedno. 6
Koliko je neshvaćen među Hrvatima najbolje govori činjenica da ga je kao dramskog pisca otkrio rođeni Talijan, Paollo Magelli, naturaliziran Hrvat i redatelj europskog ugleda, koji je režirao praizvedbe tri Šovagovićeve drame. Režiju četvrte praizvedbe, «Jazza» potpisuje pak Ivica Buljan, frankofil uglavnom miljama udaljen od tužne svakodnevice hrvatskih teatara....
1. Ežen Jonesko, Pozorište, sabrana dela, Paidela, Beograd, 1997., str. 1239.
2. Ptičice, GDK Gavella, Zagreb, 2005., str. 77-78; citati iz Šovagovićevih drama u ovom postu uzeti su iz toga izdanja. Autor svoje dramske tekstove često prepravlja a četiri tiskana u toj knjizi aktualne su «službene» verzije.
3. Ivica Buljan napisao je kratak pogovor, svega karticu i po teksta, Šovagovićevoj drami «Jazz», koju je, u povodu praizvedbe, tiskao 2004. riječki nakladnik Adamić a Ozren Prohić napisao je sedam kartica pogovora u knjizi sabranih Šovagovićevih drama koju je u povodu zagrebačke premijere «Ptičica», 2005., objavilo zagrebačko Gradsko dramsko kazalište Gavella.
4. «U paketu» su najopširnije o Šovagovićevim dramama pisali 2002. Jasen Boko, u predgovoru svoje antologije nove hrvatske drame, gdje je među sedam tekstova i Šovagovićeva «Cigla», te Ana Lederer, u nekoliko studija koje je 2004. objavila u knjizi «Vrijeme osobne povijesti»
5. Na Međunarodnom simpoziju o suvremenom dramskom tekstu na Balkanu koji 2003. održan na Sorbonni, Universite Paris IV, Šovagovićeva je dramaturgija, makar usput, predmet analize u pet od šesnaest održanih referata
6. Šovagovićeve «Ptičice» prevedene su na njemački, a postavljene su Splitu, Zagrebu, Sarajevu, Subotici, Bonnu, Beogradu (3. program Radio Beograda); «Cigla» je pak postavljena u Konstanzu, Osnabrucku, Santiago de Chileu, Mumbaiju (Bombaju), Berlinu (koncertno), osvojila je u radijskoj verziji Gran prix Italija, glavnu eurovizijsku nagradu za dramski tekst, najugledniju koju je ijedna hrvatska drama ikad osvojila – drama je prevedena na češki, talijanski, španjolski, francuski, engleski i maharaštra jezik. Pojedine režije obje drame igrale su na više festivala, među kojima je najvažniji ETC-ov u Nici, gdje je gostovala splitska, Magellijeva režija «Cigle»; «Festivali» su u praizvedeni na Splitskom ljetu 2002.; «Jazz» je praizveden 2004. na Riječkim ljetnim noćima
|
06.02.2006., ponedjeljak
- 22:02 -
Komentari (277) -
Isprintaj -
#
Šovagović snimio u Limbu intimnu mušku dramu
F. Šovagović i dalje je u depresiji. Već tri dana nije napisao ništa. Zapela drama, roman je dovršio ali nije siguran da je dovršen. Stoga smo se okupili u Limbu, mi, njegovi prijatelji, da ga nekako, na najbezbolniji način, uključimo u život izvan doma. Zauzeli smo donji separe u Limbu, gdje se sjedi kao u kupeu drugog razreda Hrvatskih željeznica. Jedino je tapecirung žut a obližnji WC malko gostoljubiviji. Leđima okrenuti prema šanku sjedili su: Filip do zida, Čuveljak do prolaza. Na klupi preko puta Zik je sjedio nasuprot Filipu a ja nasuprot Čuveljaku. Bilo je jako zadimljeno a svaki je pio svoje specifično piće. Sjedili smo tri sata i dulje a Filip je sve više tonuo u sebe i sve je rjeđe uspijevao ubaciti koju svoju repliku. Evo jednog tipičnog ulomka iz diskusije koja se razvila oko ponoći, kad su se konji već počeli pretvarati u miševe a dvije radoznale djevojke za stolom tik uz wc u bundeve:
Zik (Filipu): Izgledaš kao dostavljač krumpira u Rumunjskoj, koji uz vreću krumpira dostavi i vreću speeda.
Čuveljak: Na ženama je najvažniji vrat. Kužiš, žena ne može, ono, ispasti lijepo, kužiš, na fotki ako nema lijep vrat. A cice samo skreću pažnju s tog vrata.
Filip (sve snima mobitelom): ...
Čuveljak (o meni): Njemu je stisnuta pauza, opće ne snima. Kužiš, ovo je neautorizirana snimka.
Zik: Meni je drago da se mogu pojaviti na filmu jer malo mi je već prekipjelo da stalno glume neki kaj ne znaju. A ja sam stvarno dobar.
Čuveljak: Trebaš razlikovati ruralne tipove i provincijalne tipove. Ruralni tipovi su dobri.
Zik: Ali, gledajući kroz literaturu, u nas nema ni jednog lika osim Ivice Kičmanovića, koji je zapravo isto urbani tip, koji nije bed gaj. Mi nemamo to, ne.
Ja (Čuveljaku): A kad si ti glumio?
Čuveljak: Glumio sam u osnovnoj i srednjoj školi i malo poslije.
Ja: Koje uloge?
Čuveljak: Pa glumio sam recimo Antonija.
Zik: On je glumio Regoča.
Čuveljak: Pa sam glumio dva puta gljivu, par puta stolice, bila je tu neka ćelava -
Ja: To više nije duhovito.
Filip: Evo, recimo, kaj ja znam, ja imam problem da me moji prijatelji ne razumiju. I imam par dobrih prijatelja za koje mogu reć ono da su mi dobri prijatelji ali mislim da oni mene stvarno ne razumiju, ne? Čadež možda malo, ovaj (Čuveljaku) uopće ne...
Čuveljak: ...Problem je, ono, kad razgovaraš s prijateljima moraš znati na kojem jeziku im se obraćaš, kužiš.
Zik: A ja? Nema se tu šta razumjet. To ti je kao kad kupiš pikule, ne? U onoj vrećici, ne? Tko ih je ikad išo brojat? Potpuno je svejedno kolko ih ima, kužiš? Nema tu analize, stari, neeema!
Čuveljak (svima): Ali, pazi, gle, sad je on potegao jedno dobro pitanje. Ti kupiš kutiju sa šibicama i na njoj piše pedeset žigica. Tko je ikad provjerio da li unutra ima pedeset šibica!
Ja: Ja sam provjerio, ima, jedno vrijeme sam ih stalno brojao. Ima ih između četrdeset i osam i pedeset i dvije šibice.
Čuveljak: Dobro, na uzorku od deset kutija, koliko ima šibica u svakoj?
Ja: Ima pedeset.
Zik: Nije uopće u tome problem, nego je problem kad ti dođeš na trafiku, u Duhan, u neki dućan i kažeš: "Dajte mi kutiju šibica." Onda ti oni daju kutiju na kojoj piše 50 žigica.
Čuveljak: Da, nema unutra ni jedne šibice.
Ja: Mislim da bismo trebali promijenit temu.
Zik: Ja ću osnovati Družbu Pere Kvržice koja će se baviti najodvranijim poslom na svijetu.
Čuveljak: Kojim?
Zik: Prat će kvržice.
Bude li se ovaj blog komercijalizirao, metnul bum na njega i videozapis iz separea. Naime, Šovagoviću moram prvo uplatiti za autorska prava dvije tisuće eura. Možda ga to izvuče iz depresije.
|
05.02.2006., nedjelja
- 00:01 -
Komentari (22) -
Isprintaj -
#
|
|
 |
|
 |
