četvrtak, 21.04.2016.
SLUČAJNOST
Dobro jutro! Nadam se da vama jest, jer meni je sve nešto naopako danas. Ne očito naopako, nego ono prikriveno, neprirodno, pasivno ali ipak u mikropokretu. Sve izgleda kao još jedno regularno četvrtkovno jutro, besprijekorno uhodano, ali osjećaj unutra trga, "pomera" kako bi Bajaga rekao.... Povremeno se javi takav dan i osjećaj, povremeno se javi takav san kao upozorenje na skore događaje. U čudnom obliku me moj čuvar čuva, u obliku prošlosti i nekih davnih osjećaja, gdje sam skoro izgorjela i ostala bez sebe pokušavajući pomoći tamo gdje pomoći nema. Lesson well learned, and never to be repeated again. Ali nikad ne reci nikad, i to sam magistrirala....
Ljeto 2015., 13. lipnja.
Stojim na balkonu, sama, nimalo zbunjena iako visina i orijentacija ovdje ne postoji. Stojim između neba i zemlje, u epicentru boja i valova, naslonjena na staru rimsku ogradu i čekam. Ubrzo dočekujem svog muža koji ne žuri korakom do mene, ležerno se kreće sa osmijehom na licu i znam da je važno. Čudno izgleda i ne mogu odrediti što je drugačije, ali je to bez sumnje on. Prilazi mi i govori da se došao oprostiti. Pokušavam glumiti zbunjenost, iako znam da govori istinu koja me razdire iznutra. Podiže majicu kako bi mi pokazao dvije ljubičaste rupe na lijevoj strani tijela, jedna ispod druge, točno na rebrima, ali bez ijedne kapi krvi. Zatim me hvata za ruku;"Ne plači, gotovo je, imamo 13 minuta da se oprostimo". Suza suzu stiže, nevjerica, ali stvarnost. Nema riječi kojima bi se taj osjećaj mogao opisati.... Od tada više ne pljujem romantične filmske klišeje. Više ništa nije važno i jedino što u tom trenutku sadrži sav smisao svijeta je "Molim te, ne ostavljaj me"...
Budim se u suzama, prerano ujutro da bi prijelaz između sna i jave bio konkretniji, 6 sati je. Skačem preko dvoje naše djece do njega, nepotpunim riječima ga budim, tresem koliko je dug i širok dok konačno ne otvori oči. Do tog trenutka nisam bila sigurna što se događa i na kojoj sam strani zapela, tek tada sam osjetila veliku zahvalnost.... ali ne i mir. Sa strahom me uplakanu pogledao, i već sljedećeg trenutka odgurnuo da provjeri djecu. Jer je nezamislivo u 6 sati ujutro imati takvu epizodu, a da se ne radi o djeci. Odahnuo je kad ih je vidio kako mirno spavaju, potpuno nesvjesni situacije na javi. Isprekidanim, poluartikulirajućim glasom sam mu prenosila san, od detalja do detalja, hvatajući zrak između hrpe samoglasnika i suglasnika, dok me nije zagrlio i prošaptao "Spavaj"...
Spavanje više nije dolazilo u obzir. Taj dan više nije dolazio u obzir. Od momenta kada sam se izvukla iz kreveta do trenutka kada sam sljedeću noć legla, nisam mogla ni umanjiti a kamo li odbaciti taj upozoravajući osjećaj. Kroz cijeli dan me šamarao, prožimao, nije mi dao da dišem. Muža sam zaustavljala kad god bi se sreli u kući, grlila ga i plakala, premašila sam zbroj svih "Volim te" koje sam u životu rekla i osjetila u jednom danu, a on...? On se smijao brišući mi suze, i uvjeravajući me da će kratki put koji to veče mora obaviti proći sasvim u redu, iako je auto kojim je išao bio u raspadnom stanju. Najblaže rečeno. Prijateljima, koji su tog dana dolazili u posjetu kao na traci, nije bilo smisla lagati o nekim desetim problemima kada je bilo očito da je nešto teško na stvari. Bez uvrede sam prihvatila i njihovo dobronamjerno zezanje na tu temu, nije mi zapravo ništa niti značilo jer sam bila potpuno dezorijentirana i odrezana od lažne realnosti. Nešto je drugo za mene bilo stvarno. Nisam se mogla ni pljuvati što nisam u stanju razmišljati o petnaestak djece koja sutradan dolaze k meni na pool-party proslavu šestog rođendana moje kćeri, trebalo je kupiti meso za roštilj, trebalo je puniti tri bazena i montirati tobogane i trampoline... potpuno paralizirana, katatonična.
Obično me jaki snovi prođu s prvim sljedećim spavanjem. Ovisno o stupnju jačine po Rihteru, ponekad znam inducirati popodnevno spavanje samo da se izvučem iz određenog filma jer taj dan imam obavezu koja iziskuje maksimum koncentracije. Jednostavno ostanem tamo negdje, u nekoj petoj dimenziji astrala, i nemoguće je vratiti se običnim buđenjem, potrebna je cijela meditacija ili spontani prekid ponovnim spavanjem. Bar toliko kontrole imam.
Odlučili smo pripreme za rođendan ostaviti za sutrašnje, nedjeljno jutro....
14. lipnja 2015.
Noć je, uz prebiranje živaca dok se nije vratio s puta, protekla mirno. Jutro je donijelo nevjerojatnu sparinu, manjak kisika u zraku koji je bio gotovo bolan i stezao svaki organ i mišić u tijelu do kosti. Oboje smo prionuli poslu oko popodnevne feštice i razletjeli se na sve strane oko spomenutih priprema. Nisam htjela spominjati ništa od proteklog dana, usprkos nemiru koji je kosio sve u meni. Odgovarala mi je neodgodiva obaveza koja nije dopuštala odstupanje i prazan hod, iako sam duhom bila u potpunosti odsutna. Ništa me nije pitao, nije praktički bilo niti prilike, ali je znao sve pri samom pogledu na mene. Pripremili smo meso, napunili bazene uz poneku smetnju u proceduri, i roditelji su polako počeli dovoziti chic-ekipicu opremljenu kupaćim kostimićima i rekvizitima na napuhavanje. Kako to obično biva, osim ekipe na listi, počela su prilijevati i dječica iz susjedstva koja su čula muziku i sretne glasiće iz našeg dvorišta. Sve je izgledalo bajkovito i ultra zabavno, ostavljajući u sjeni konstantnu upregnutost šačice odraslih u ispunjavanje svake žedne i gladne dječje željice te uspostavu kakve-takve kontrole nad petnaestoro euforičnih klinaca. S obzirom da nismo računali na toliki broj dječice, meso se pojelo u rekordnom roku, pa je i ono malo odraslih preskočilo ručak u svrhu punih dječjih trbuščića. Sjećam se tih trenutaka, a sada kad pogledam unatrag, i onda sam znala da ću ih se sjećati…. Ali nisam znala zbog čega, i nikada ne znam, dok se ne dogodi…. U cijeloj toj strci brisanja jednog po jednog djeteta, uspjela sam nekako uhvatiti njegovu izjavu o odlasku do kuće roditelja po još mesa iz hladnjače, kako djeca ne bi ostala gladna na kraju rođendana. Nisam stigla ni razmisliti o tome, a kamo li ga spriječiti jer je, ruku na srce, zaista bilo nepotrebno. Pokušaji skupljanja djece na hrpu za famozno slikanje s monte tortom u mojoj izvedbi su bili debeli fijasko; taman posjedneš troje, pa dok još dvoje nagovoriš da sjednu, već ih opet nekoliko fali, i tako smo stalno bili na početku.... Vidjela sam da od svekrve i mame nema puno vajde, i krenula tražiti muža po kući i dvorištu da pomogne pri organizaciji sjedećih mjesta, nesvjesna da je rekao da odlazi nakratko.... Primjetila sam da su se njegovi dečki bez pozdrava pokupili i otišli, što mi nije imalo smisla, apsolutno nikakvog. Minute su prolazile, a knedla u grlu rasla. Knedla o kojoj nisam imala vremena razmišljati, niti ju rastavljati na atome u žiži dječjeg partija....
Imam jednu divnu prijateljicu s kojom obostrano uživam u dopisivanju, ne znam da li smo se do tada ijednom čule telefonom. Do tada. Dok sam kao muha bez glave letjela po dvorištu skupljajući mokre ručnike i preskačući preko Crocsica svih boja i veličina, iznenadila me sestra držeći moj telefon u rukama na čijem je displayu pisalo "Mirna". Tko nije doživio, niti zna, niti će vjerovati. Bacila sam sve i vratila istog momenta poziv koji je istekao zbog punih ruku, moleći u sebi da nije to, a znala sam da ništa drugo ne može biti.... "Hej.... slavite rođendan, jel da...?" počela je Mirna, glasom identičnim imenu. "Nemoj se uplašiti...." nastavila je prije nego sam ju prekinula inzistirajući da mi kaže što mu je.... "Ne znam... gore kod....", i to je bilo to. Sve ono što u filmovima postižu specijalnim efektima, sve vrtnje prostora, bljeskanja u vidnom polju, preklapanja dimenzija i srce koje ne osjetiš ali čuješ kako odbrojava kao kamenolom, sve to puta milijardu..... Od svega što je pričala, uspjela sam uhvatiti informaciju da će mi u dvorište kroz minutu ušetati njezina sestrična, koja će me odvesti na mjesto događaja... Ne znam tko ili što me vodilo u tim trenucima, ali sam očito uspjela na human način priopćiti svekru i svojim starcima da je imao tešku prometnu, i priprijetiti im da izvedu rođendan do kraja ne govoreći ni mojoj ni tuđoj djeci ništa. Sjele smo u auto i odvezle nekoliko metara do glavne ulice, gdje nas je presjekla hitna pod rotirkama, divljajući brzinom ne manjom od 120 km/h prema jedinoj bolnici u okolici, pola sata udaljenoj.... Taj tijek misli, ta slika nije ostavila puno za mentalno manevriranje i self-koučing. Kaskajući za hitnom koja je davno izmakla sa vidika, primila sam nekoliko poziva ljudi koji su direktno iz policije izvlačili informacije i oklijevali s rječnikom da me ne rasture. Teške tjelesne ozljede, automobili u potpuno smrskanom stanju je sve što su mi smjeli i mogli reći. Taj grad je bio miljama daleko, svaka sekunda kao godina dana, a zraka sve manje.... Uletjela sam na hitni prijem, odmičući rukama sve što mi je stalo na put i svakoga tko me pokušao usporiti. Nema to veze s kulturom i manirama, to je malo dublje i jače...
"Pri svijesti je...." rekla je samo sestra, oglušujući se na moje molećivo inzistiranje da ga samo na sekundu vidim. Prijateljica i ja smo sjele u čekaonicu izmjenjujući unezvijerene poglede, pa ih upućujući nebu. "Molim vas, praktičar sam Reikija, dopustite da ga vidim...." također nije rezultiralo blagoslovom. Poneka je minuta još prošla dok se cijeli tim sestara i doktora nije vratio po mene govoreći mi da krše protokol, ali da nemaju izbora jer ga ne mogu smiriti da mu naprave pretrage. Uveli su me unutra, i u tišini napustili prostoriju.....
Ljubav mog života nije ličila na sebe. Šok mu je upravljao tijelom koje je skakalo desetak centimetara od ležaja, grčeći i najsitniji mišić, krvi i modrica posvuda, oči van fokusa..... Cijelo svoje biće predala sam intuiciji i položila ruke na njegova prsa, a tijelo mu je momentalno reagiralo prestankom prisilnog grčenja. Prvo što mi je rekao mi je sledilo krv u žilama: "Čekao sam te.... 13 minuta, ha...?" Tada mi je prošla cijela priča kroz glavu, složio se i zadnji komadić slagalice na predviđeno mjesto; 13 minuta je prošlo otkako mi je rekao da ide, do prometne u kojoj mu je žena na raskrižju kriminalno oduzela prednost pripremajući se za uspon na strmo brdo, i bez kočenja se punom brzinom zabila u njegova vrata, ostavljajući minimalne šanse za život.... "Sada ćeš primiti Reiki, ali ćeš ga sada i osjetiti" bilo je prvo što sam osim bezuvjetne ljubavi imala da mu tog trenutka dam. Vidjela sam ozljede, koje su samim čudom bile na prvu minimalne, trzajna ozljeda vrata, potres mozga, posjekotine i modrice posvuda. Upozoravajući ga da se ne uplaši, digla sam ono što je od majice ostalo na njemu kako bih mu vidjela trbuh i rebra; dvije ljubičaste modrice, na rebrima s lijeve strane, okomito jedna iznad druge od aparata na koji je bio priključen. Znao je sve odmah, ali sam mu ipak i riječima potvrdila znakove iz sna. Svjesna zahvalnost je nastupila tek drugo jutro, strah od noći je bio jači. Još smo jednom proveli kršenje protokola unutra-van procedurom kako bi bio dovoljno miran da ga snime i naprave potrebne pretrage, prije nego sam se otisnula put kuće po stvari za boravak u bolnici. Na terasi me dočekala delegacija članova obitelji koji su me redom pokušavali odvratiti od ponovnog odlaska k njemu u bolnicu, govoreći da me ionako neće pustiti da ga vidim jer je debelo prošlo vrijeme posjeta. Ni svemir me od toga ne bi mogao skrenuti, a i oni su odustali kad sam im ispričala sve.
Skupila sam stvari i uputila se po drugi put k njemu, točno u ponoć, kontaktirajući putem svoje učitelje u drugoj državi da ih obavijestim o svemu i zamolim da nam molitvama pomognu. U tom pointu bojala sam se noći....
Sljedeći dani bili su ispunjeni otvaranjem očiju na svim nivoima. Sve što nije valjalo se ubrzano manifestiralo narednih dana, gotovo iz minute u minutu, na očigled onih koji su mogli shvatiti takvu poruku. Muž me molio da mu kažem zašto se to dogodilo, ali mi nije padalo na pamet takav razgovor konzumirati dok on polusvjestan leži u bolnici. Puno toga je bilo krivo postavljeno, i jednostavno nismo ostavili prostora za polagano usvajanje gradiva, nego se morao dogoditi blic-test koji je rapidno prekinuo sve iluzije i dao nam priliku za fresh start. Sve mi je bilo jasno. Tih dana nisu nas smetali čudni pogledi njegovih bolničkih cimera dok je Reiki ispunjavao prostoriju, nisu nas zanimala pametovanja mojih i njegovih roditelja, nije nas opterećivala pristojnost prema ikome, nismo ljubav rasipavali okolo već isključivo jedno u drugo. Svijet za nas nije postojao.... Strah od mene je došao kasnije......
Sada će godina dana, ili kako vatrogasci, bolničari, policajci i ostale službene osobe tvrde, drugi rođendan.... Nije prošlo kako je i došlo. Trzajna ozljeda vrata se pretvorila u doživotnu ozljedu kralješnice koja uvjetuje potpunu promjenu životnog ritma, odricanje jedne njegove velike ljubavi i prijeti nemogućnošću obavljanja posla za koji se godinama školovao. U trenu oka, samo tako. Shvatiti je teško i svakodnevne stvari, ne mogu se ufurati u film u kojem normalan čovjek treba shvatiti i obuhvatiti nešto paranormalno što je na svojoj koži doživio. Naravno da mu treba još vremena, i trebat će mu još dugo. Za mene je to jasno kao dan, sa sobom živim već cijelih 30 godina, ispunjenih ovakvim i sličnim "slučajnostima", to je na meni da odradim najbolje kako znam. Volim misliti da to i radim, pomažući drugima onako kako se meni u ključnom pointu pomoglo. Ne uzimam k srcu one što viču da sam ga svojom ljubavlju spasila, a ni one što govore da sam ga skoro ubila. Prije godinu dana započeta je nemalo potrebna promjena, kada će ona završiti ne znam, ali sam sigurna da neće prije nego što treba..... Izbor je i kada nemaš izbora.
Oznake: ljubav, slucajnost, viša sila
- 09:48 -
petak, 15.04.2016.
ŠAH MAT (RE)KREACIJA
Zadnji dani su malčice kaotični. Puno bih toga željela stići, ali još nije vrijeme, zaključujem. Još sam uvijek debelo u službi svojih mladunčića; brisanju prolivenog mlijeka, brisanju suza zbog prolivenog mlijeka, prenošenju malih uspaničenih masa ispod lukova paučine (aha, imam paučinu) i sličnih razonoda.... Cvijeće koje sam planirala uz stazu će još malo pričekati, možda do fiktivnog "tada" i uspijem odlučiti koje bi mi najbolje odgovaralo. Sada bi moja polovica prijekornim pogledom i kroz zube izartikulirao svoje neshvaćanje dileme u kojoj se nalazim, pa redom preko države, monsanta, drugog svjetskog rata.... Neka mu je uvijek širok brijeg i mirno more na tom putu
Telefon mi ovaj tjedan zvoni kao da je jučer izmišljen. Klijenti, prijatelji, odreda u mukama i problemima, depresije, dijagnoze, lijekovi, svašta im se događa. Zajednički im je nazivnik činjenica da će preživjeti, iako oni ne mogu kristalizirati taj osjećaj u ovom pointu. Psiha se lomi, napada tijelo, ono popušta.... prirodan tijek stvari. Promijeni jednu misao od njih milijun svaki dan, i obavio si pola posla.... Sve više ljudi primjećuje proljeće kao kritičan period, konkretnije tromjesečje veljača-travanj, u kojem prekidaju veze, razvrgavaju prijateljstva, daju otkaze, drugim riječima preuređuju si život. Te promjene nikako nisu male, a samim time ni lagane i ugodne. Ali su prijeko potrebne, garantiram! Proljetno čišćenje.....
Međuprostor od "Kužim da ovo nije dobro za mene" do "Gotovo je" zna biti pravi apsurd. Tampon zona zbunjenosti, manično-depresivnih stanja, miješanja krušaka s jabukama, kompletnog nepoznavanja vlastitog identiteta. Tako odluka sazrijeva. Odlučili ste onda kada ste prvi put na to pomislili. Vi ste pametniji od vas, vaš um je programiran da vas štiti neovisno o vašoj svjesnoj volji, i točno to i radi. Strpljiv je s vama jer zna da ishitrena reakcija rezultira kontraefektom, zbunjuje vas kako bi vas u konačnici izveo na čistinu i naglašava vam sve negativno u situaciji očekujući reafirmaciju pozitivnog. Seljački, tlači vas dok vam ne bude pun kufer i dok ne shvatite da je sve bolje od toga. I ponavljat će proceduru koliko god puta bude potrebno, strpljiv je i uporan taj vaš um....
Ovih dana zvršavam jedno višegodišnje poglavlje života. Ne mogu reći da je bilo prekrasno, ili lagati o samoj krvi, znoju i suzama. Bilo je.... onako kako je trebalo biti, ustvari drugačije nije niti moglo. Sada to shvaćam, nakon godina guščarenja u magli. Na momente smo plesali, pjevali, voljeli, pa smo se raspravljali, prepucavali, a vrijeme je prolazilo dok smo mi pokušavali integrirati tuđe živote u svoje i prihvatiti ih onako kako bi i sami željeli biti prihvaćeni. Kao u svim antibajkama, bilo je tu puno odricanja za opće dobro, za viši zajednički cilj, za napredak, i zato smo se jako trudili da cijela stvar uspije na tolerantnim temeljima. Iako me svih ovih godina nepogrešiva intuicija frče u želucu i odbrojava sekunde kao tempirana bomba, kraj me uspio iznenaditi u stopostotnom obliku, lišen potrebe za potvrđivanjem dobre višegodišnje procjene. Nema te jednadžbe u kojoj skriveno ostaje skriveno. A onda to treba i provariti, oprostiti, pa nastaviti dalje sa životom, noseći samo odlične lekcije i nešto lijepih uspomena. Zadatak koji u trenutcima izgleda u miligram nemoguće, proporcionalno stupnju povrijeđenosti. Treba se pomiriti prvo sa samim sobom, progledati si kroz prste zbog progledavanja kroz prste, prihvatiti klaunsko ruho kroz koje vas oslovljavaju kao da vas je mama umjesto kože s njime rodila, upakirati to sve s mašnom i pustiti neka voda gloda.... Magija cijele priče leži u puštanju repova. Sada kad je sve konačno transparentno, nema smisla da se toliko vežemo za povrijeđeni ego ili krvnika koji nam je u našim glavama to priskrbio, neovisno o nivou igre. U protivnom, igru nastavljamo kao solo igrač koji je sam sebi i protivnik, i odvjetnik, i zvono za kraj runde, a kraj meča ni sam svemir ne može požuriti. Nema pravde od toga, i što prije skontamo da ju u formi u kojoj bismo željeli vjerojatno nikada nećemo vidjeti, to bolje po nas. Ima neka tajna veza, pa nekako sve uvijek dođe na onaj ucrtani "X", na ovaj ili onaj način..... Iz ove igre izlazim sa šačicom prekrasnih prijateljstava, iznimno kvalitetnih ljudi, lijepih uspomena i zajedničkih smijehova, to je moja nagrada i zarada. Izlazim čiste savjesti, mirne duše i uma, zahvalna.
Ponekad mi se čini da nije bilo potrebe za svim ovim lekcijama, da sam u startu dobro obuhvatila situaciju i da bih na tom temelju postavila pijune na prava mjesta. Brzo me prođe ovakva teza, jer već u sljedećem momentu vidim veću sliku; lekcija u originalu nije bila namijenjena meni. Ja sam samo kolateralni pijun......
Oznake: proljetno čišćenje
- 14:50 -
petak, 08.04.2016.
POPUSTI, POTEGNI
Zijevam na ovaj kišni dan i monitor kroz poluzgrebane naočale, razmišljajući o današnjoj temi iako mi niti jednom nije uspjelo prvo promisliti i odrediti sadržaj teksta, a onda ga realizirati. Blažena razlika između kreativaca i tehničara, izvrsno posluži, ali često i zakine. Temeljito sam očistila famozne naočale, ali ogrebotine (vjerojatno od žlice za kavu, koja je danas bez kofeina) samo što nisu poprimile formu brojke 1, tek toliko da me malo piknu prije navršenog prvog rođendana naše suradnje. Da, od žličice za kavu, i ne trudim se nimalo svoj fetiš objasniti, zašto ju ne vadim iz šalice dok pijem kavu ostaje vječna misterija i za mene i za one oko mene..... Namaste
Bilo je ekstra ovih dana; iz zime smo uletjeli u ljeto, komarce, kratke rukave, ali i kihanje, malaksalost i ostale nuspojave ovakvih vremenskih amplituda. Zajednički nazivnik svemu je dobro raspoloženje. Zaboravili smo, ili bar zgurali sa strane, ono što nas muči danima, godinama, i prepustili se trenutnom suncu i društvu. Osobno sam pobornik ovakvog stava kad god se pruži prilika, i sretna sam što imam takav filter da privremeno odsutstvujem od problema, kakvi god oni bili. Tehnički gledano, oni neće nikamo zbrisati, ali zato život hoće... Stav zbog kojeg me nerijetko prozivaju oni lišeni takve komponente. Ne pada mi na pamet opravdavati se, nebulozna je pretpostavka da se nečija karakterna osobina može objasniti korjenovanjem ili nekim drugim propisanim postupkom. Prihvatite, ili nemojte; samo budite u skladu sa sobom.
Kroz tekst ranije sam provukla manipulaciju, kao sredstvo komunikacije, ali i kao način egzistiranja manipulatora. Znala sam da ću se brzo uhvatiti rastavljanja na proste faktore jer me iskreno fascinira domet i umjetnička nota koju je ova metoda poprimila. Tko kaže da nema ništa pažnje vrijedno u tome, u najmanju ruku laže. Ali da ima išta pozitivno u tome, također ne stoji. Zašto pridavati pažnju nečemu negativnom, a cijeli svijet se guši u zločestoćama...? Zato što je to jedini način da se takav čin osvijesti, a sa osvještenjem pod ruku ide i rješenje. Odgovornost da ga se pronađe, točnije. Protiv kolektivne manipulacije pojedinac teško nalazi oruđe za borbu, i zato to neće biti tema ovog teksta, već neposredni satelit-manipulatori koji su toliko integrirani u vaše živote da bi se samo čudo moralo dogoditi da na njih počnete tako gledati.... A čuda se ponekad i događaju
Svi smo izmanipulirani nebrojeno puta tijekom života, a isto toliko puta smo bili i u ulozi manipulatora; od onih naoko bezazlenih igrica, pa do pravih i preciznijih strategija kojima smo dolazili do željenog, potrebnog, namjerenog. Neki su u tom filmu i ostali, magistrirajući svoj talent i potencijal do savršene isključivosti u svojim ophođenjima. Najčešća vrsta manipulacije je manipulacija savješću, grižnjom iste, uvjetovanje ljubavi kako bi privoljeli drugu stranu na naš mlin. Drugim riječima, ucjena. Svima nam je poznata procedura, ali malo nas konta koliko smo ukorijenjeni u takvim aferama. Jako nas čude naša djeca koja pokušavaju na takve načine od nas iskamčiti nešto, u stanju smo dizati cijele prosvjede protiv medija koji im omogućavaju uvid u tako sramotne načine napredovanja, grozno je to zaista! Ali veze s vezom nema, startalo je i prije televizije......
Manipulatori dobiju što žele, većinom, i posljedice ne osjećaju oni nego vi koji ste doslovce "korišteni". I što je najgore, ne bi vam nikada ni prošlo kroz glavu da ste odigrali svoju ulogu u njihovoj režiji. Nismo svjesni, i kao takvima nam na prvu nema pomoći, ali vam garantiram da postoji barem jedna osoba u vašoj okolini koja vidi konce koji vas potežu. Dakle, ima lijeka i za najmaskiranije manipulatore. Pitanje je samo koliko dopuštate biti izliječeni.....
Najustaljenija, i po meni najružnija maska je maska žrtve, a najčešće se javlja u obiteljskim i intimnim odnosima. Ovi ljudi su obično toliko istrenirali sve oko sebe da više nemaju potrebe ni raditi išta po pitanju svog "posla", sve je jednostavno toliko dobro pripremljeno i uzemljeno da se prosto odigrava samo od sebe. Školski primjer perpetuum mobile sistema. Koliko oni mogu patiti, to vi ne možete ni zamisliti. Vrbuju tihim, plačnim glasovima, psihičkim slabostima, bolestima, kojekakvim krizama, ali i poklonima, pretjeranom brigom, osmjesima, prijateljevanjima sve do usavršavanja sistema do pointa gdje imaju isključivo sluge i podanike u svom užem životnom polju. I to ne bilo kakve, imaju telepatijom nadarene robove koji znaju sve što treba i ne treba napraviti, bez da uopće dođe do momenta izdavanja naredbe u jednom od spomenutih oblika. Oni nisu sposobni ništa napraviti sami, vječno ovise o svojim šegrtima, nisu u stanju preuzeti ni komadić odgovornosti, nizašto. Ovi ljudi su toliko zaštićeni vama da do njih ne prolazi niti jedan vjetar, jednostavno ih ne dotiče. A pokušajte se drznuti i napraviti nešto što im nije po volji, pokušajte ih jednom ne uvažiti ako se usudite. Od tog trenutka nadalje na savjesti imate razbolijevanje, umiranje, gutanje tableta, stajanje ispred kuće usred noći s pištoljem na sljepoočnici, neumoljivo plakanje, prijetnje i optužbe o sramoti i nebrizi, prejedanje i tako zaista dalje...... Čak ni onda, po vama, oni nisu napravili ništa loše i nisu krivi za ono što rade, a to što se vi osjećate krajnje izbedirano u takvim situacijama ste zaslužili svojim ponašanjem, kažete? A tko je kriv? Sada već znamo i da netko mora biti žrtveno janje. Krivica se ekspresno prebacuje na jadnika koji vam na manipulaciju ukaže. Zvuči poznato? E, to ja zovem suvremenom umjetnošću!
Oni su nepovredivi jer ste ih takvima napravili. Koliko god da su vas snubljavali i odgajali, vi ste bez razmišljanja prihvatili situaciju koja vam je prezentirana, jedinu i svetu istinu, zdravo za gotovo. Sve ostalo ne možete ni čuti. Rezultat? Nemogućnost uspostavljanja zdravog odnosa s bilo kime tko nije vaš manipulator. Iako s njime nikada ne možete imati zdrav odnos, taj odnos obostrano ne trpi ni da ga imate s bilo kime drugime. Pomalo Stockholmski sindrom....
Nasljeđujemo znanje, nasljeđujemo klicu koja sadrži sve prijašnje taktike naših predaka, kao i točku koja označava polazište za daljnji rast u tom smjeru. Mislim da nema potrebe za povlačenjem paralele između današnje situacije u svijetu i načina na koji odgajamo djecu, onoga što im primjerom pokazujemo, to je jasno kao dan. Ključ je otvaranje očiju i prihvaćanje, prvenstveno svoje greške u percepciji, a zatim i tereta koji vam je nametnut od strane osobe koju volite. Sljedeći korak, ako do njega dođete, je čisti oprost. Ako se želite osloboditi nevidljivih žica koje vas i dalje pokušavaju kontrolirati, morate im oprostiti, taj korak se ne da preskočiti. Tek tada vi postajete superiorniji, razgrađujete i rasplinjavate oblak njihove kontrole, a na novu slobodu vam se, vjerujte mi, neće biti nešto teško naviknuti....
Oznake: manipulacija, sloboda, opraštanje
- 09:39 -
nedjelja, 03.04.2016.
FOKUS
Ne snalazim se još na blogu
Prvi post sam izbacila, i ništa mi nije bilo jasno, kakvi lajkovi (gdje?), pratitelji, vidim neki rastući broj pa mislim kako garant nešto krivo kontam.... A o promjeni predloška mogu samo fantazirati; html, css, čisti PMS.... Nije da predlošci na ovom sajtu ne valjaju, sasvim su u redu, ali fali mi ono nešto moje, osobno. Imam neku viziju u glavi kako bih htjela da to izgleda, ali doći do toga je pomalo kvantna fizika, s mog stajališta gledano... Ne kažem da je nemoguće, samo da nemam iskustva s time. Još. Prelijepa je nedjelja, proljetna, pijem kavu na terasi dok se novonavršeni trogodišnjak vozi oko mene na svom rođendanskom poklonu. Ne znam zašto, sada sam pomislila što bi bilo da su mu poklonili slona, kako bi njega upotrijebio.... Našao bi on načina i za to, ipak je to moje dijete- kreativnost prije svega. Carpe diem......
Poznajem jednu žensku, ženu, osobu svakako. Borila se kroz život kako bi sagradila svoj svijet na sigurnim temeljima, gurajući u svim smjerovima u kojima je mogla, i na kraju je uspjela realizirati što je zacrtala. Danas ima dobar posao, poštenog muža, živi u velegradu i raspolaže sobom i svojim vremenom onako kako ona želi. Prelijepa, ambiciozna, svjetska žena s voljom i upornosti divljenja vrijednom. Put je, vjerujem, bio makadam... i to nablaže rečeno.
Ponizni smo dok se krećemo prema svom cilju, molimo, strepimo, surađujemo, pristajemo na sve savijajući okolnosti u dozvoljenim granicama. Kako nam se zadnja stanica nazire, tako smo sve jači i probitačniji, upiremo snage i energiju u još silovitiji korak za ono što želimo. Onaj trenutak prije gaženja crte niti ne znamo za sebe; prsa stežu, dah je davno ispario, vidno polje suženo u jedini objekt želje-u pobjedu.... A onda ekstaza; uspjeli smo, level up, vrijedilo je. Potvrdili smo adresu na ovom svijetu. Čudilo me donedavno koliko brzo prođe, ne samo ta početna euforija nego kompletna percepcija uloženog truda i vremena, više nam nije bitno jer imamo ono što smo nišanili. Kužim u čemu je caka.....
Usprkos "nema što nemam" statusu moje ambiciozne poznanice, ona je nesretna. Koje to moraju biti sile svemira da se sav trud tako izmanifestira, ha? Nema to veze sa svemirom, bar ne u toj ulozi, ljudski faktor je u ovoj priči zacementirao stvar. Njoj će uvijek nešto faliti, i kod nje će uvijek postojati još nešto što ona želi. Sebe doživljava i proživljava kroz niski start, svaki dan ispočetka. Prilično nezavidno i tužno, zaista suosjećam s njom nakon svega što je prošla i uložila, jer vidim kakav je njen put bio. Danas svoje socijalne kontakte uvjetuje manipulacijama kao isključivim sredstvom komunikacije, sve svoje materijalne i mentalne sposobnosti na kraju upriježe u svoju fizičku pojavu, a njezino energetsko polje je do zadnjeg atoma ispunjeno dolarima, kunama i eurima. Svojim kompleksima i nesigurnostima omalovažava bilo koga tko ne podilazi njezinim komandama, standardima, tko ne sudjeluje u velikoj iluziji klanjanja njezinom hramu. Ogroman dio svog vremena ulaže u mikroskopske procjene načina života i zarade ljudi oko sebe, a prijetnje koje joj se prikazuju na svakom koraku u svim bojama i oblicima, tretira i eliminira kako jedino zna i umije, čistom agresivnošću. Tretira ih u slovo točno onako kako su nju tretirali dok se borila za svoj komadić zraka; nasilno.
Prva reakcija ljudi koji ju osjete na svojoj koži, koji ju prokuže na ovaj način, je psovanje na vlastitu naivnost i krivu procjenu dok je priča klasični stereotip. Psuju i nju, epitetima o neinteligenciji, egocentričnosti, materijalizmu, promiskuitetu, psuju ju svime i svačime. Neki i skontaju da je ona ta koja ima problem, ali se ništa manje ne boje njezinog straha, pa ostaju u njezinoj orbiti moleći se da joj i ovaj put bude sve po volji. Ona nema prijatelja. Ona je toliko sama da i mene boli. I toga je svjesna.
Usprkos svemu navedenom, ja joj osobno ne želim ništa loše, jako daleko od toga. Takvim ljudima ne možeš pomoći, ne možeš im ni prići jer te spale, momentalno. Nadam se da će se uspjeti jednom sprijateljiti sa samom sobom, to je definitivno najbolje što joj se može dogoditi jer je vrijeme nezahvalan faktor. Vjerujem ja u nju čim joj dajem ulogu u ovoj kavi
Zeznuto je to. Moj stari često zna citirati neku klišej frazu, nešto tipa kako je gore imati pa nemati, nego nemati nikada..... Mogu se povezati, iako nisam sigurna da patim od ijedne od navedenih situacija. Odgovorni smo za ono što postajemo, odgovorni smo biti svjesni svake misli, plana i akta na toj stazi. Na masu toga ne možemo utjecati, to nas obeshrabruje dok kategorički odbacujemo ono, gdje ne samo da imamo pravo glasa, nego jedino mi i kreiramo.
Stvar je percepcije, plus i minus, pa zatim operacije množenja i dijeljenja...... Fokus, ljudi, fokus.....
Oznake: priroda i društvo, plus i minus, fokus
- 14:27 -
petak, 01.04.2016.
SKUPLJAČ SREĆE
Ustadoh jutros, jedva. Dočekalo me, ni manje ni više nego sve ono što sam sinoć ostavila u svrhu života kao takvog; kuhinja u revolucionarnom neredu, loptice po cijeloj dnevnoj sobi, i dva paunova pera friško ubrana za zabavu i razonodu. Željela bih reći da, prije nego me napadnu sve snage životinjskih prava, niti jedan paun nije stradao pri ovoj akciji. Volim životinje....
Vrijeđamo se. Na sve i svašta. Sve se nas osobno tiče, vječni patnici. Što dovodi do konstatacije da nismo ono što bi trebali biti, da bježimo u parole i zastave, da tražimo izgovore. I nije nam čudno, i ne smeta nas.... Zašto i bi, dok god je spotlight centriran negdje drugdje....
Prešla sam 30tu i učim. Sada tek mogu reći da nešto malo i znam. Nikada nisam voljela školu, iako sam briljirala dok sam ju pohađala. Odluka da ne idem na fakultet nemalo je šokirala sve oko mene, dovodeći me pod sumnjivu etiketu. Nije me doticalo ni onda kao ni sada... jer učim prave stvari.
Ono što će vam u konačnici presuditi nije titula, nije etiketa, nije vaš posao, račun, kuća, a nije ni država, politika, zdravstvo..... Presudit će vam vaši najmiliji. Zvuči užasno, jel da? E odlično, sada možda i dopre. Zašto će vam presuditi vaši najmiliji? Jer su ogledalo vas i vašeg odnosa prvenstveno prema samome sebi, a onda i okolini. Jer vas testiraju na dnevnoj bazi, s njima imate bezrezervno dvosmjeran odnos, dajete i primate. Oni će vam prvi ukazati na to koliko sami sebe (ne)podnosite, koliko ste (ne)spremni na iskorake i kompromise, ukazat će vam na vašu vrijednost. U ovom pointu mislite "O bože, pa imamo mi i prijatelje, i to odlične, iskrene, pune podrške, koji nas poznaju kao vlastiti džep". Kako vas netko može poznavati kao vlastiti džep ako vi nemate pojma tko ste?
Nema tu velike filozofije, tako je kako je ove 2016. godine, bila ona gospodnja ili čija god, ne mijenja puno na stvari. Znamo svi čime smo vođeni, gdje kiksamo i koliko je ta stavka podložna promjeni. Koliko smo mi podložni promjeni.... Pojam teškog karaktera bi trebalo iskorijeniti iz upotrebe s obzirom da je prečest da bi se tretirao kao iznimka nekom pravilu, koje god ono bilo. Završavamo odnose u treptaju oka jer nitko ne razumije kako nam je, prijezirno se gledamo polažući svoje molitve u karmu, bunimo se jer ne priznajemo nečiju istinu, hrpa nek' se trpa. Moj dragi prijatelj Zoran je lijepo zaključio: koliko ljudi, toliko istina. I zaista, kada pokušate tako razmišljati, nećete naći zamjerku ovoj tezi. Ono što vas spriječava da tako funkcionirate je vaš strah. Bojite se dopustiti mogućnost da niste u pravu, a to boli, ego se guši u vlastitim produktima i protresen je do samih temelja. U mojoj glavi se nastavlja pitanje, a zašto bi morali biti u pravu? Zašto bi morali inzistirati na takvoj vrsti potvrde vlastitog "JA" kad ionako nema matematičke šanse da sve na ovom svijetu znate i tvrdite? Nemoguće nam je ostati u odnosu u kojem druga strana ima svoje mišljenje i stav, koja je drugačija po prirodi, kojom dominira druga strana mozga, jer to za nas nije normalno i prihvatljivo. Prihvatljivo nam je ono što je ziher, predvidivo, prihvatljiva nam je matematika i naša zona komfora, a sve što nagovještava iskorak iz nje predstavlja neposrednu opasnost po život. Istina, ali nije vaš život u pitanju, već životi vaših voljenih.... kužite....?.....
Prazna mi je šalica, dosta za danas....
Oznake: sigurnost, ego, ljubav
- 08:52 -
