|
|
| < | prosinac, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Blog postoji od: 18.05.2007. 18:35(ali stari postovi su izbrisani i sada ih ima jako malo.)
Burning Moonlight
Ona voli. Ona biva voljena. Ona ima 16 godina. Ona je nesebična. Ona je tvrdoglava. Ona je samokritična. Ona je romantičarka. Ona je duhovita. Ona obožava plesati. Ona obožava crtati. Ona obožava pisati. Ona obožava fotografirati. Ona obožava kišu. Ona vjeruje u Boga. Ona obožava muziku. Ona voli anđele. Ona ne voli bolesti i smrt. Ona voli životinje. Ona ne voli rastanke. Ona voli pivu. Ona je emotivna. Ona je brbljava. Ona je perverzna. Ona ide u jezičnu gimnaziju. Ona je hip-hoperica. Ona je hetero. Ona obožava ljeto i zimu. Ona obožava suprotnosti. Ona voli techno. Ona ne voli emače. Ona ne voli darkere. Ona voli trčati. Ona se boji smrti, kukaca, mraka i porculanskih lutki. Ona je optimist. Ona je luda za breakdanceom. Ona voli vaniliju. Ona nije više dijete. I ona obožava dijete u sebi.
Stojim u ulici u pola noci, cujem samo zvuk neke udaljene muzike, gdje se ljudi vesele, gdje ne mare sto jedna dusa pored njih propada do kraja. Kisa lagano pada, jedna mala, vrela kap mi padne na lice i podsjeti me na suze koje sam lila, koje jos uvijek lijem. Spustim glavu i vidim veliku lokvu, lokvu mojih suza koje i sada teku mojim licem no ja ih nisam svjesna... Sjecam se mojih mastanja o buducnosti o buducem zivotu i svemu sto me ceka tada... Mozda sam ipak bila u krivu, mozda mi jednostavno nije sudeno da budem sretna... Patnja je moje srednje ime po kojem me svi prepoznaju. Izdana sam opet, po vec nebrojivi put, izdana od najblize osobe. Spustene glave vidim svoju sjenu i tjesim se sto se na njoj nemogu vidjeti suze... Na trenutak mi se ucini da vidim jos jednu sjenu pored sebe, no shvacam da je to nemoguce, da su me svi napustili, da je nemoguce da je tu jos jedna sjena, sjena koja me cuva. Imaju li svi svog andjela, cak i ja ili svi osim mene? Na rubu emocija sam, gutam svoju bol kao da mi to jednino preostaje. Da li da nastavim tako, odvajati se od svijeta koji me i ne primjecuje? NE! Nesmijem to dopustiti, trebam samo vratiti taj osmjeh na lice koji boli kao zar, koji ostavlja oziljak na meni ako ga napravim... Upijam tudu srecu i zamisljam se u njihovim zivotima, s osmjehom na licu koji ne pece, zivim od tude srece. Nemogu si priznati da su me napustili, izdali, pobjegli kao kukavice bez srca. Imam nekog tko me prati gdje god idem, to je andjeo krvavih krila s trnom u srcu koji lebdeci iznad mene dopusta da zivim jos barem malo, cuva me od smrti, o kojoj razmisljam previse, no koje se ipak bojim. Puna sam gorcine jer nemogu zamisliti kako netko moze biti takav, tako proziran, jadan, tako 'nesvoj', jedna sugava kopija prepuna tudih emocije i tude srece. No moram shvatiti to jer sam upravo takva ja, kopija necije srece, necije obitelji, sve samo ne svoja. Stojim na rubu ponora u samo dno zla, samo maleni korak me djeli do konacnog cilja, nanijeti bol sama sebi nadajuci se da ce me to osvjestiti iz ovih snova o tudini, o tugi. Imala sam te, imala sam nekoga kome sam mogla sve reci, no i ti si pobjegao zbog straha od mojih misli i mojih mastanja. Zivjela sam za te dvije rijeci kojima si mi stavljao osmjeh na lice koji ne pece, no kad si otisao tog osmjeha na mom licu nije bilo, niti ce ga vise ikada biti. Sanjala sam tunel, no zar nije logicno da na kraju tog tunela postoji svjetlo? U mom snu ga nije bilo, samo tvoj lik i one dvije rijeci koje su ostale neizgovorene za sve vjekove. Nisi rekao ni zbogom samo pobjegao u tamu noci prepunoj zla i boli za mene koja me izjeda polako. Gubim dusu i pokusavam je pronaci, pokusavam otkriti gdje sam je izgubila. Izgubljena i izblijedena tako da je nikada ne mogu pronaci i vratiti tamo gdje mora biti. Znam da samo ti mozes moju dusu vratiti na mjesto, no znam i to da nezelis me vise vidjeti. Samo sam zeljela biti voljena onoliko koliko ja volim, koliko voljeti mogu no mislim da je to nemoguce. Pruzam ruku malenome stvorenju sto me mami na dno provalije, na dno zla i vise nema zvukova, samo tisina koja me je smirila do kraja i umirala moje boli i tuge. Osjecam svjetlo pored sebe, mozda mi se dusa polako vraca, ipak prelazim na drugi svijet, trebamo preci zajedno. Pokusavam otvoriti oci no nesto mi pritisce kapke, samo krv potece iz rubova mojih ociju kao nevidiljiva sila koja me grije i crpi moju preostalu malobrojnu srecu kroz pore mog lica i zjenice ociju. Neosjecam nista, samo blagi osjecaj mirnoce i taj trenutak u kojem su uspomene navrle na oci u kojim te vidim kao svog spasitelja od ovih zloba koje svijet pruza, bez kojih je zivot nezamisljiv. Pokusavam se zamisliti kao druga osoba, no i takva bih bila drugacija od svih, nedovoljno lijepa, pametna i zabavna za neko drustvo, ostala bih sama i izbubljena od svih, bez identiteta kojeg je zamijenilo ime patnja, moja vjerna prijateljica kao i andjeo krvavih krila s trnom u srcu... Odgadas svoje vracanje u moj zivot i moje spasenje zbog straha od mojih osjecaja. Koliko se trudim zatomiti te osjecaje kao da oni jos vise rastu, sama pomisao na tebe povecava moju ljubav koja je pocela gusiti kao nikada prije. Pokusavam udahnuti zrak no kao da nezeli uci, kao da je to sve vec proslost, da nema smisla pokusavati udahnuti. I napokon uspjesno otvorim oci. Ugledam tamno nebo i zvjezde te cujem hujanje zraka pored uha. Pocela sam padati u jamu, jamu tuge, bola i bjesa. Mogu samo cekati trenutak kada cu doci do kraja, kada ce prestati moje postojanje, kada ce netko drugi uzeti moj identitet i pokusati ispraviti moje greske koje sam toliko uspjesno pokusala skriti i baciti u proslost....