** Budan.blog.hr ** Alternativa, zen filozofija, duhovne teme, haiku, poezija, umjetnost, vizije, mudrosti, razmišljanja, priče

30.09.2008., utorak

Intrigantna i nepoznata povijest grada Rijeke: Gabriele D'Annunzio


Intrigantna i nepoznata povijest
grada Rijeke: Gabriele D'Annunzio
------------------------------------------------



P R V I D U Č E
----------------------------

D'Annunzio u Rijeci

Michael A. Ledeen

-----------------------------

THE FIRST DUCE
D'Annunzio at Fiume

Michael A. Ledeen


The John Hopkins University Press Baltimore

(s engleskog preveo:
Marin Domitrović)

--------------------------



Sadržaj:


Uvod


1 Zvijezda
2 Pozornica
3 Pripremanje pozornice
4 Sveti ulaz
5 U traganju za definicijom
6 Iza kulisa
7 Definicija avanture
8 D'Annunzijanski svijet
9 Pohod ka budućnosti
10 Kraj Riječke avanture


O arhivskim izvorima

-----------------------------




Predgovor

Prvi Duce govori o šesnaest mjeseci tokom kojih je Gabriele D'Annunzio vladao Rijekom, prkoseći svijetu. To nije samo fascinantna i zabavna priča (već i time opravdavajući svoje objavljivanje), već i krajnje poučan i sugestivan model za većinu modernog Zapada jer je, pod D'Annunziom, Rijeka predstavljala mikrokozmos današnjeg političkog svijeta. Analiza d'annunzijevske Rijeke u velikoj nam mjeri pomaže shvatiti znatan dio zbunjujućeg političkog ponašanja, koji od Velikog Rata obilježava društvo Zapada.
Živopisni stil političke manipulacije, kojeg je D'Annunzio razvio u Rijeci, bio je nagovještaj uspješnih masovnih pokreta kasnije tokom dvadesetog stoljeća. Neki znanstvenici težili su paralelno baviti se D'Annunziom i fašističkim pokretom koji je uslijedio, kao primjerima «zabludjele» politike, oboljenjima društvenog organizma. Kako bilo, «D'Annunzijevska politika» u ovom stoljeću postala je za Zapad, na žalost, mjerilom, a mi smo baštinici političke tradicije koja se, dijelom, razvila tokom šesnaest mjeseci pjesnikove vladavine Rijekom. Doba politike masa postalo je stvarnost zahvaljujući onim muškarcima i ženama koji su naučili kako mase umijesiti u prikladno političko tijelo, među kojima D'Annunzio zauzima istaknuto mjesto.
Veza između D'Annunzija i fašizma čini okosnicu ove priče, jer je D’Annunzio često opisivan kao Ivan Krstitelj talijanskog fašizma. Ova etiketa u velikoj mjeri odgovara istini, jer bez D'Annunzia fašisti najvjerojatnije ne bi osvojili vlast. Skoro cijeli ritual fašizma nastao je u «Slobodnoj Državi Rijeka»: obraćanja s balkona, poklici «aia, aia, alala», dramatski dijalozi s mnoštvom, korištenje vjerskih simbola u novom, svjetovnom okruženju, slavljenje «mučenika» za stvar i korištenje njihovih «relikvija» u političkim ceremonijama. Što više, pored pjesnikovog doprinosa formi i stilu fašističke politike, Mussolinijev pokret počeo je veliku snagu zadobivati tek nakon što je budući diktator podržao D'Annunzijevu okupaciju Rijeke. Snage koje su podupirale pjesnika nerijetko su dolazile od strane fašista, premda su se Mussolini i D'Annunzio sukobljavali u suštinskim stvarima. Obojica su govorili o «novoj» Italiji a onda i novom svijetu. Obojica su svoje zemljake pokušali preobraziti u herojskije likove, odbacujući talijansku tradiciju civilnosti u korist etike nasilja i imperijalizma.
D'annunzijevska Rijeka iznjedrila je dinamički element talijanskog društva, koji je svoj oblik poprimio tokom Prvog Svjetskog rata, a koji će na kraju sačinjavati značajnu komponentu fašizma. Renzo De Felice ovu je komponentu nedavno nazvao «pokretom fašizma»;1 bio je to izraz težnji nastajuće niže srednje klase, mobilizirane ratom ali ipak isključene iz pravog političkog sudjelovanja. Ova srednja klasa, i u Rijeci, i pod okriljem fašizma, pokušala je svoje zahtjeve izraziti kako protiv postojeće buržoazije, tako i protiv proletarijata. Ti su zahtjevi neminovno bili nejasno i loše definirani što, međutim, ipak nije umanjivalo njihovu revolucionarnost. S vremenom će Mussolini biti prisiljen potisnuti «pokret fašizma» i zamijeniti ga stvarnim fašističkim režimom, a mnogi sukobi između D'Annunzija i budućeg Ducea nagovijestili su kasniju borbu između pokreta i režima unutar samog fašizma.
Puno toga je, dakle, vezivalo d'annunzijevsku Rijeku i Mussolinijevu Italiju, kao što su postojale i duboke razlike, prije svega u domeni ideologije. Ustav koji su D'Annunzio i Alceste De Ambris sastavili za novu državu, bio je radikalan dokument, a cilj mu je bio posve različit od totalitarne države kakovu je stvorio Mussolini. I zaista, d'annunzijevska Rijeka doslovno izmiče svakom nasrtaju da je se klasificira kao fenomen bilo političke desnice ili ljevice. Jedna od najbriljantnijih odlika D'Annunzijeve politike bila je njegova vještina da si osigura gorljivu podršku najraznorodnijih elemenata političkog svijeta. Uz predstavnike ekstremnih radikalnih radničkih sindikata, anarhističkih grupa i vojske, vlada Rijeke u sebi je imala američke novinare i pjesnike, belgijske pisce i talijanske biznismene. Rijeka je bila jedna od prvih vlada koja je usvojila «politiku konsenzusa», dok je D'Annunzio uspio sve te, naizgled suprotstavljene sile, uvjeriti da njegova vlada služi njihovim interesima.
U mnogo čemu, D'Annunzijeva Rijeka je bila revolucionarna pojava na Zapadu, a pjesnikova predanost organiziranju «Anti-Lige naroda» to i potvrđuje. Već 1919. on govori o savezu Arapa, Iraca i palestinskih Židova, kako bi se kolonijalnim silama suprotstavili snagom «novog svijeta» koji je pokušao okupiti oko svojih ciljeva.
Ustav Rijeke (la Carta del Carnaro) predstavljao je glavni doprinos političkoj teoriji, budući je u jedinstvenom političkom dokumentu spojio podjednako radikalne elemente «nove politike» i kvazi-religijska obilježja D'Annunzijeve elokventne retorike. Sastavljen u suradnji s De Ambrisom (vodećim anarhosindikalistom), Ustav Rijeke osigurao je punu ravnopravnost žena, neupitnu toleranciju religije i ateizma, kao i temeljit sistem socijalne zaštite, zdravstvene zaštite i staračke skrbi, k tome još i metoda neposredne demokracije. Nadalje, da bi se zaštitio od ukopavanja birokracije i osigurao stalan dotok novih elemenata u gradsku vladu, pobrinuo se za stalnu rotaciju političkog vodstva. Ovi, specifično politički elementi, kombinirani su s razrađenim sistemom masovnih proslava i obreda, tako oblikovanih da osiguraju visok nivo političke svijesti i zanosa među svim građanima države. Kultura je u jedinstvenoj sintezi spojena s politikom i umjetnošću, tako da je jedan kritičar Ustav Rijeke nazvao nekom vrsti Napoleonovog Zakona, prepisanog od strane Ezre Pounda.
Srž d'annunzijevske politike činila je spoznaja, da je mnoštvo suprotstavljenih interesa moguće prevazići i «transcendirati» novim oblikom pokreta. S opadanjem stare vladajuće klase, svrstavanja i savezi, dominantni tokom prethodnog stoljeća, iščezli bi, dok bi narodi kolonija mogli kročiti na pozornicu u međunarodnim okvirima, baš kao što su, ranije nemoćne, sile zapadnog društva sada mogle osvojiti vlast u svojim zemljama. D'Annunzio je imao viziju, da bi se novi poredak zasnivao na obilježjima heroizma i duhovne veličine pojedinca, a ne tradicionalnom kriteriju bogatstva, nasljedstva i moći. Oboružan ovakovim uvjerenjem, kao i svojim instinktivnim razumijevanjem suštine politike masa, D'Annunzio je uspio prosperirati u Rijeci čak i usprkos skoro jedinstvenom otporu pobjedničkih saveznika Prvog svjetskog rata. Na kraju je zbačen kada ga je talijanska vojska istjerala iz grada, no, on je i dalje vršio ogroman utjecaj na talijansku unutarnju politiku. Upravo su Mussolinijevo veliko poštovanje i strah, u godinama po završetku Riječke avanture, predstavljali možda najvidljiviji mogući izraz poštovanja.
Lideri poslijeratne Italije prepoznali su potencijalnu pjesnikovu snagu i bili su duboko zabrinuti nad njegovim namjerama. Svi, od Mussolinija do premijera Francesca Saveria Nittija bili su svjesni, da je tokom svoje vladavine u Rijeci, D'Annunzio mogao povesti uspješan pohod na Rim, dok analize diplomatskih prepiski pokazuju, da je ova zabrinutost bila u velikoj mjeri prisutna na Zapadu. Čak su i američki diplomati u Europi, nerijetko nesposobni pravilno sricati imena talijanskih političara, uviđali eksplozivnu narav D'Annunzijeve avanture, i pjesnika je samo odsustvo njegove političke dalekovidnosti spriječilo da na kraju ne osvoji vlast u Italiji. Značaj D'Annunzija kao političkog fenomena leži više u snagama kojima se on obraćao i viziji društva koju je podastirao, nego bilo kojoj dugotrajnijoj državi ili trajnijem razdoblju vladavine.
Povijest d'annunzijevske Rijeke upoznaje nas s mnoštvom dosega, koje danas smatramo novim ili uznemirujućim: svećenstvo koje se odriče habita u korist braka i svjetovnih aktivnosti; žene koje zahtijevaju ravnopravan status u dominantno muškom društvu; mladi koji traže uklanjanje starog i korumpiranog političkog vodstva; pripadnici vojske koji se zalažu za demokratizaciju armije; umjetnici koji nagovještaju, da bi estetika trebala biti temelj pri donošenju političkih odluka; pjesnici koji zahtijevaju lijepi svijet umjesto korisnog, utilitarnog; manjine koje traže pravedniji udio u političkom odlučivanju. Promatrano s udaljenosti od pola stoljeća, možda nam je lakše ove probleme analizirati kroz mikrokozam Rijeke, nego u okvirima opće pometnje današnjeg svijeta.
Pobuna koju je D'Annunzio vodio, bila je usmjerena protiv starog poretka Zapadne Europe i izvedena je u ime mladalačke kreativnosti i muževnosti, koji bi po uzoru na svoje tvorce, trebali stvoriti novi svijet. Jezgro ove pobune činilo je oslobađanje čovjekove ličnosti, što bi mogli nazvati radikalizacijom stoljećima sistematski izrabljivanih masa naroda. Simbol ovog preobražaja čovječanstva bio je sam D'Annunzio, a jedinstvenost njegove ličnosti uzeta je kao živi dokaz da takova revolucija može uspjeti. Oni, koji su došli u dodir s njim, nesumnjivo su bili nadahnuti i opijeni iskustvom, a ljudi, koji su sudjelovati u Riječkoj avanturi, bili su duboko dirnuti njome, opisujući je kao duhovnu katarzu. Ovaj element duhovnog, bio je od neizmjernog značaja za D'Annunzijev uspjeh, jer ga je ugradio u svoju političku praksu kao i svoje političke teorije.
Konačno, D'Annunzija je upravo njegova sposobnost da svoje sljedbenike uvjeri kako predstavljaju dio duhovno «uzvišenijeg» svijeta, učinila u toj mjeri moćnim i važnim političkim fenomenom. Na taj način, on se uzdiže kao jedan od velikih vjesnika promjena, a osvajanje Rijeke kao jedno od vrela, na kojima se napaja moderni svijet.

--------------------------



Zahvala


Najveći dio istraživanja za ovu knjigu, obavljen je tokom akademske godine 1972-73., zahvaljujući stipendiji Američkog Savjeta znanstvenih društava, čemu treba dodati i potporu Profesionalnog Fakulteta Washington. Te sam godine imao posebnu priliku i zadovoljstvo raditi u brojnim arhivima i bibliotekama Italije, koje navodim u bilješkama. Želio bih zahvaliti na iskrenoj podršci i suradnji, koje su mi pružili dr. Costanzo Casucci i Mario Missori iz Archivio Centrale dello Stato, dr. Andrea Petrich i Renato D'Ancona iz Archivio-Museo Fiumano, i prof. Alberto Arpino iz Archivio Centrale de Risorgimento, svi u Rimu.
Osim toga, pomoć i ohrabrenje dobio sam i od nekoliko osoba, kojima se ovim putem zahvaljujem: prof. Giorgio Radetti, dr. Elvio Sciubba, Otac Giovanni Caprile, Ferdinando Gerra, Hon. Ettore Viola, puk. Luigi Corrado, dr. Pietro Blayer, Njegova Ekselencija ambasador Giorgio Ciraolo i prof. Emilio Mariano.
Posebno bih se zahvalio prof. Renzo de Felice, koji me je ohrabrivao, pomagao mi i upućivao mi kritike od samog početka ovog projekta, pa do njegovog kraja.
I, na kraju, najveću zahvalnost dugujem Barbari, koja je sve ovo omogućila.


--------------------------------


1
Zvijezda


Devetog kolovoza 1918., stanovnici Beča bili su izloženi jedinstvenom zračnom bombardiranju. Nebo je ispunjeno komadićima obojenog papira, crvenog, bijelog i zelenog, boje talijanske zastave. Predstavljali su propagandne letke, a tekst je spektakularno započinjao: «Bečani! Mogli smo po vama bacati i bombe! Umjesto toga, mi bacamo samo pozdrave.» Ovo remek-djelo ratne propagande čita se poput nekog današnjeg dokumenta. «Mi Talijani ne ratujemo s ženama i djecom», čitali su Bečani, «mi ratujemo s vašom vladom, koja je neprijatelj vašeg nacionalnog oslobođenja». Ovo razlikovanje, koje sugerira da je vlada nedostojna naroda kojeg bi trebala voditi, postalo je opće mjesto u nastojanjima da se izazovu masovno opće nezadovoljstvo. Pa ipak, u to vrijeme, bilo je to nešto sasvim novo, baš kao i finale teksta. «Svijet ste okrenuli protiv sebe. Želite li nastaviti Rat – Nastavite ga! Time ćete izvršiti samoubojstvo. Što dobivate? Konačnu pobjedu, koju su vam obećali Pruski generali? Njihova konačna pobjeda nalik je ukrajinskom kruhu. Umrijet ćete ne dočekavši ga…».2
Piloti koji su ispustili ovu poruku nad Bečom, riskirali su svoje živote (u to rano doba zračnog putovanja, let je sam po sebi bio krajnje opasan, čak i kad zanemarimo pogubnost austrijskih letjelica i protuzračne odbrane) kako bi uradili nešto što je, na kraju krajeva, ipak bila samo veličanstvena gesta. Taj je poduhvat bio u oštrom srazu s većinom akcija «Velikog rata» notorno lišenog heroja, bezličnom rovovskom bitkom, u kojoj su se mase vojnika međusobno klale zarad teritorijalne prednosti. Nema sumnje, da na bojištima Europe nije nedostajalo istinskog heroizma, no, slika rata koja je došla do nas, slika je tromog, metodičnog rata taktika i iscrpljivanja. U knjigama o ratu, relativno je malo naznaka poduhvata pojedinaca, pa čak i usprkos tome, što je u novije vrijeme lik Pruskog «Crvenog baruna» iz zaborava pretvoren u heroja rata, takovih je likova jako malo. Jedan od najrječitijih komentara o Velikom ratu možemo naći u filmovima o njemu jer, za razliku od drugih sukoba, filmovi o ovom ratu skoro da i nemaju heroja. Veliki klasik Na Zapadu ništa novo nosi tipična obilježja: film je istaknuo skoro mehaničku prirodu borbe, prikazujući rat kao naizmjeničnu klaonicu francuskih i njemačkih trupa, odvijajući se čas na ovoj, čas na onoj crti rovova. U Americi je najslavniji heroj filmova o ratu bio narednik York, dosadan momčić iz unutrašnjosti, kojeg je isticala jedino njegova izuzetna preciznost rukovanja onovremenim oružjem. York, međutim, nije bio nikakav odvažni pojedinac, on je bio samo poslušni vojnik, koji je izvršavao naređenja i ispunjavao svoju dužnost.
Gabriele D'Annunzio, autor pamfleta koji je devetog kolovoza iskrcan nad Bečom, te vođa eskadrile koja se izlagala smrti, da bi izvela la bella figura («elegantnu figuru»), bio je lik koji se je izdizao iznad ovog prizora rovovskog rata. I premda je bilo još vojnika, zabilježenih po njihovim herojskim pothvatima (kao, na primjer, pojedini jurišnici), teško da bi se s njegovom srčanom razmetljivošću i živopisnošću itko mogao uspoređivati. Njegove aktivnosti nisu bile ograničene samo na one u zraku: svoj trag podjednako je ostavio i u pomorskim bitkama, kao i akcijama na kopnu. Bilo da je riječ o bombardiranju Trsta iz zraka, dva puta u toku jednog dana (najprije letcima, a zatim bombama), ponoćnom jurišu pištoljima i noževima na austrijske rovove, zaogrnut samo kratkim, tanašnim ogrtačem, ili navođenju torpednih čamaca točno posred usidrene austrijske flote i dizanju u zrak torpednog čamca u Bakarskom zaljevu, D'Annunzio je stekao ugled velikog ratnog pjesnika-ratnika. Sve to postigao je čovjek, koji je imao pedesetdvije godine kada se prijavio u vojsku, i koji je tokom neprijateljstava izgubio oko. Što više, s izuzetkom nekoliko dvoboja, prije izbijanja sukoba D'Annunzio nije imao neko vojničko iskustvo, poznatiji na polju romanca i literature. Imao je reputaciju vatrenog i dekadentnog poete, pisca kazališnih komada i romanopisca i, najvažnije od svega, jednog od najvećih ljubavnika svog doba.
Rijetko je da pjesnik dosegne takav status tokom samog ratovanja. Jedina književna pojava koja se u tom kontekstu nameće, nije stvarni, već izmišljeni muškarac – Cyrano de Bergerac koji je, uz to, zapravo lakrdijaški lik. Pa ipak, mnogi društveni preokreti početka dvadesetog stoljeća odvijali su se uz aktivno sudjelovanje pjesnika (najčuveniji je primjer Kurt Eisner i njegovo vođenje revolucionarne socijalističke republike Bavarije 1919.), tako da upečatljivu ulogu D'Annunzija u politici dvadesetog stoljeća treba promatrati upravo u tom svjetlu.


PJESNIK OBLIKUJE SVIJET

I pored sveg njihovog utjecaja na svijet u kojem živimo, mi uglavnom ne vidimo pjesnike u ulozi onih koji oblikuju svijet. Pa ipak, muškarci i žene koji određuju stil i ukus, posjeduju ogromnu moć. Obzirom na visok stupanj organizacije svih današnjih sredstava komunikacije, puno je vjerojatnije da ćemo pjesnike pronaći kako rade za neku reklamnu agenciju ili političku stranku, nego u nekoj prašnjavoj galeriji na kraju grada, no, ipak, uloga ostaje ista: tko god da definira jezik politike, u posjedu je ogromne moći. D'Annunzio je ovladao političkom retorikom Italije u trenutcima kaosa i krize, ovladavši ujedno emocijama onih koji su punili talijanske piazze, trgove, ne bi li čuli njegove riječi. Njegov heroizam tokom rata omogućio mu je da premosti ponor između intelektualaca i masa, jer je pokazao da je njegovo razmetanje hrabrošću bilo nešto više od puke govorne forme. Ljudi su mu vjerovali kada je govorio o oživljavanju drevne slave Rimske Italije, te predvođenju civilizirajuće misije širom Europe. Tek nekolicina je imala takovu uvjerljivost na političkoj pozornici poratne Italije.
D'Annunzio je rođen na talijanskoj Jadranskoj obali, u gradiću Pescara, 12. ožujka 1863. godine. Njegova osobnost mogla se naslutiti već iz ličnosti njegova oca (jednom i gradonačelnika), čuvenog po raskalašenosti i razmetanju novcem. Gabriele je bio čistokrvni D'Annunzio, kako po svojoj gorljivoj potrazi uvijek za novim ženama za osvajanje, tako i po svom vječnom flertovanju s bankrotom. Imao je dobro obrazovanje, stečeno u Cicognini koledžu u Pratu, a njegov se govornički instinkt razvio već zarana. Sa samo trinaest godina, D'Annunzio je sastavio krajnje šovinističku poemu, slaveći posjet kralja Umberta Pescari.
Njegova književna karijera začeta je u razdoblju, u kojem je Rim počeo poprimati ulogu europskog središta: D'Annunzio je doselio 1881. godine, nekako u vrijeme kada je prvi gradski izdavač pokrenuo posao. D'Annunzio je ubrzo postao rimski otac Knickerbocker puneći stranice Fanfulle egzotičnim i erotskim pričama o visokom društvu, lijepim ženama i dramatskim poduhvatima. On je najvjerojatnije bio preteča likova koji su kasnije slavljeni u La Dolce Vita /Slatkom životu/. Mnoge od njegovih kolumna u Fanfulli nedvojbeno su bile autobiografske, a nerijetko i otvoreno opscene, ali u uzburkanoj atmosferi Rima s kraja stoljeća, ova razuzdanost služila je snaženju njegova ugleda, njegove karizme, kao i njegove privlačnosti rimskim ženama. Njegove sklonosti veoma su sličile sklonostima ostalih dekadentnih umjetnika europskih prijestolnica istog perioda. Baš kao i mnogi drugi likovi fin de siecle /kraja stoljeća/, D'Annunzio je bio rastrzan između dviju želja: jedne za «čistim duhom», a druge za materijalnim dobitkom. “Moje me estetske pobude nezadrživo vuku stjecanju finih predmeta. Mogao sam mirne duše jesti u okrilju skromnog doma, sjediti na običnom drvenom stolcu, jesti iz običnih tanjura, hodati tepisima izrađenim u Italiji… Umjesto toga, na nesreću, žudio sam za divanima, perzijskim ćilimima, vrijednim materijalima i predmetima, japanskim posuđem, svim tim divnim i beskorisnim predmetima, koje volim dubokom i pogubnom ljubavlju.”3
Veliki dio D'Annunzijevog pisanja je pretjeravanje, naročito kada je riječ o pjesniku samom, no, ovaj odlomak, međutim, teško da oslikava o čemu je zapravo riječ. Posjetite li njegovu kuću, slavnu Vittoriale, u brdima koja se nadnose nad jezerom Garda (gdje je njegov stan pomno očuvan točno onakvim, kakav je bio dok je pjesnik boravio u njemu), otkrit ćete više no dovoljan dokaz D'Annunzijeve «duboke i pogubne ljubavi» za umjetničkim predmetima iz cijelog svijeta. Ukus mu je u znatnoj mjeri bio eklektički, budući su sobe Vittoriale ispunjene slikama, zidnim draperijama, maskama, antikvitetima, skulpturama, figuricama, vazama, prostirkama, porculanom, ordenima, zvoncima, muzičkim instrumentima i knjigama, natrpanih u strašnoj mješavini stilova i kultura. Sa stropa su nas promatrali ili /kožni/ nabori semiša, ili pak razne oslikane poruke, epiteti, ili erotske fraze. Zidovi su prekriveni najraznovrsnijim tamnim tapiserijama i slikama. Ukratko, posve u skladu s prirodom njenog stanara-poete. D'Annunzio nije nikada bio strastveni zaljubljenik u sunce, rođen u vremenu kada je blijedi ten smatran ljepšim od preplanulosti suncem, dok je najveći dio njegova stvaralaštva nastajao tokom noći. Sunčeve zrake skoro da i ne prodiru u Vittoriale, dok njena teška, gušeća atmosfera čak i za sunčana dana živo oslikava dojam opijumskog skrovišta. U svojim kasnijim godinama, pjesnik je pisao uglavnom između deset uvečer i četiri ili pet ujutro, i u Vittoriale je ova nokturalna atmosfera neprestano održavana.4
Stil života kakav je D'Annunzio vodio, simboliziran njegovim domom, odvajao ga je od njegovih zemljaka. U svojoj, nerijetko frenetičnoj potrazi za originalnošću, te životnim stilom potpuno otklonjenim od «normalnosti», D'Annunzio je odražavao opće rašireno uvjerenje, da se umjetničko stvaralaštvo ne može desiti unutar granica buržoaskog društva. Moderno društvo smatrano je beskorisnim, vještačkim i dosadnim, sposobno proizvesti ogromne količine mašina i potrošačkih proizvoda, ali nesposobno izazvati stvaralačku iskru, koja obilježava velike umjetnike. Tako je i za D'Annunzija, i za mnoge druge stvaraoce, duhovan preobražaj svijeta bio apsolutno nužan, kako bi suvremeni čovjek mogao ponovo doći u dodir s izvorima svog vlastitog iskonskog stvaralaštva.
D'Annunzio je uviđao, da je njegova kobna opsjednutost materijalnim predmetima samo potvrđivala zagađujući utjecaj suvremenog društva, jer, teško da možete biti pravi stvaralac, ako energiju rasipate težeći potpuno bezvrijednim stvarima. Tako je, priznajući svoju slabost prema uvoznim pokrivačima, D'Annunzio istovremeno pozivao svoje zemljake da se pobune protiv ispraznog i vještačkog modernog svijeta, te da nasiljem izraze svoju «latinsku kreativnost». U jednoj od njegovih najslavnijih novela Le Vergini delle Rocce (1894-95.), D'Annunzio je svoje duhovne pretke opisao kao «drevan i plemeniti rod ratnika», slaveći njihova djela divljaštva u prošlosti, «njihove pobjede, lijepe žene koje su silovali, njihovo pijanstvo, njihovu veličanstvenost». On je bio talijanski ničeanac, koji je današnju civilizaciju smatrao tek tankim velom, koji jedva da je prikrivao divlje i nasilne čovjekove instinkte. D'Annunzio je te instinkte želio ogoliti, kako bi njegovi sunarodnjaci Talijani mogli postati «prirodna», «cjelovita» bića.
Ovo traganje za «čovjekom iznutra» (ili «novim čovjekom», kako je često govoreno) bilo je tipično za fin de siecle, a D'Annunzio je bio samo jedan u dugom nizu pisaca, opsjednutih ponovnim otkrivanjem suštine čovjekove prirode i čovjekove originalnosti u vremenu kada se je činilo, da je cjelokupna civilizacija neizbježno hrlila utapanju takove originalnosti u moru konformizma i «omasovljenja». Konačno, kraj devetnaestog stoljeća bio je trenutak velikog trijumfa industrijske revolucije i cjelokupnog poremećaja koji je uz nju išao. Za umjetnike toga doba, najbolnija promjena bila je promjena njihovog ekonomskog uporišta. Umjesto da ih izdržavaju otmjeni patroni, postali su sve podložniji hirovima literarnog tržišta. Intelektualci su se pobunili protiv ovakove promjene, jer su nerijetko prezirali «publiku», više voleći da sud o sebi dobivaju od sebi ravnih. Kako su njihova shvaćanja stila i kreativnosti sve više potiskivana u drugi plan, dok je vrijednost umjetnika sve više vrednovana njegovom «tržišnošću», umjetnici su se udaljili od toka moderne kulture, radije gledajući sebe kao izdvojene jedinke. Za neke je ovo razdvajanje bilo čisto intelektualni čin, dok je za druge poprimilo totalniji oblik. Talijanu je, međutim, odvajanje od njegove zajednice jedan od najokrutnijih usuda, a nekome, toliko druželjubivom poput D'Annunzija, izoliranje od svijeta bilo je nezamislivo (iako je doživljavao duže periode snažne depresije, kada se je skoro potpuno odvajao od dodira s drugima). D'Annunzio je trebao publiku i nije želio biti sam. Poput pravog dramatičara, okružio se potpuno različitim tipovima ljudi,, kako bi bio siguran da će naići na željeni odaziv. Umjesto da se «povuče» iz modernog društva, D'Annunzio je na kraju odlučio promijeniti ga.
Ideja preobražavanja masa suvremenog svijeta od «vrlo zamazanog» u kulturno tijelo žena i muškaraca dobra ukusa, odavno je privlačila intelektualce. Jedna od najprimamljivijih strana ovog sna bila je da bi, nesumnjivo, upravo intelektualci bili ti, koji bi izazvali takvu transformaciju, a D'Annunzio zasigurno nije bio netko tko bi se ustručavao takova zadatka. Tako je problem umjetnikova odnosa prema društvu transformiran u problem transformacije samog društva, jer su umjetnici trebali biti ti, koji će donijeti odlučni sud po pitanju bolesti društva. Govoreći svojim zemljacima o svojoj vlastitoj misiji (mnogo prije nego što je za sebe zamislio specifično političku ulogu), D'Annunzio je to izrazio karakteristično gorljivim stihovima: «Želim sročiti takovu pjesničku prozu, koja će biti ratni poklič latinskog svijeta»,5 napisao je. D'Annunzio se je nadao snagom svoje proze i dramom svog primjera, nadahnuti svoje zemljake. Vjerovao je da su Talijani postali mekušci, i želio je u njima probuditi duh agresivnosti. Tako je postao zagovornik kolonijalnih avantura u Africi (skovavši za Mediteran naziv Mare nostrum), ne bi li naglasio ono, što je osjećao talijanskim odgovarajuće pokroviteljskim i dominantnim stavom prema ostalim zemljama na obalama oceana. Ironično, godinama je patio od teške morske bolesti, nemoćan poduzeti veliko putovanje Mediteranom. Pa ipak, savladao je ovu bolest i izveo čuvenu Bakarsku rugalicu /Beffa di Buccari/, jedan od svojih najvećih pothvata na moru tokom Prvog svjetskog rata.
Poput skoro svih pripadnika europske književne elite na prijelazu stoljeća, D'Annunzio je u početku bio sve, samo ne demokrat. Smatrao je da bi odluke trebala donositi izabrana šačica, koji bi sami mogli uzdići kvalitetu i način života mnoštva. Država zasnovana na općem pravu glasa, kazao je, odvratna je institucija, budući bi istinski velika država promicala «postepeno uzdizanje povlaštene klase, prema njenom idealnom obliku postojanja».6 Kako bi ubrzao svoj uspon, D'Annunzio će u zadnjoj godini stoljeća ući u Parlament, sjedeći na desnoj strani Doma. Nedugo zatim, međutim, (27. ožujka) pjesnik je obznanio da je doživio političku promjenu. Od tog trena, oglasio je, bio je čovjek ljevice, prešavši «iz smrti u život, iz desnice u ljevicu».7 U stvarnosti, ovi izrazi nisu D'Annunziju predstavljali skoro ništa, jer s talijanskom tradicionalnom desnicom nije ništa više bio povezan, nego sa socijalistima. Njegova su se razmišljanja vrlo rijetko bavila političkim idejama poput oporezivanja, državnih institucija ili klasnog sukoba. Umjesto toga, D'Annunzijeva «politička» misao bavila se je nacionalnom veličinom, estetikom talijanskih gradova, kreativnošću talijanskog naroda, kao i muževnošću talijanskih muškaraca. Njegovo poimanje «politike» bilo je zapravo spiritualno, što je u potpunosti bilo u skladu s duhom vremena. Mnogi su se slagali s D'Annunziom, da je parlamentarna politika banalna ili odvratna. I mnogi su, zajedno s njim, tragali za onim oblikom političkog djelovanja, koji bi vladi povratio uzbudljivost, a ushit ljudi okrenuo u korist pothvata njihove nacije. Početkom dvadesetog stoljeća, skupine poput futurista, prizivale su sveopći rat, kao sredstvo pročišćenja svijeta od trulih elemenata koji su ga razarali. Prema njihovom mišljenju, rat je bio jedina «higijena» sposobna civilizaciji Zapada vratiti zdravlje.8 Prvi svjetski rat, vjerojatno najrušilačkiji događaj u modernoj europskoj povijesti, takovi su ljudi glasno pozdravili.
Malo je vjerojatno da je D'Annunzio shvaćao Veliki rat isključivo u takovim okvirima, ili ne bar u samom njegovom početku. Za pjesnika, rat je podjednako utirao put njegovim jedinstvenim sposobnostima, i predstavljao iskustvo koje će pročistiti talijanski narod. Osim toga, D'Annunzio nije bio baš previše uvjeren u to, da je rat jedini put uzdizanja do veličine, i veći je dio svog života ljubav pretpostavljao bitci. Reputaciju velikog ljubavnika stekao je nizom strasnih afera s nekima od najljepših i najfascinantnijih žena tog vremena. Najslavnija među njima bila je duga romanca s velikom talijanskom glumicom Eleonorom Duse, jedinim pravim izazovom Sari Bernhardt za naslov prve dame europskih pozornica. D'Annunzio i Duse zajedno su bili od 1897. do 1904., živeći u ruralnoj raskoši, noseći odjeću iz inostranstva, priređujući bezbrojne zabave i plijeneći pažnju tisuća ljubomornih promatrača. Glasinama o njihovim postupcima mogle bi se ispuniti knjige. Jedna od najčednijih, ali i rječitih, bila je ona, da se svako večer oko zalaska sunca, D'Annunzio gol kupa u Mediteranu, dok ga na obali Duse čeka s grimiznim plaštem, da mu obavije leđa dok izroni iz valova.
Bio je to period u kojem je D'Annunzio uzdigao svoju ekscentričnost na razinu umjetničke forme, njegujući svoje vlastite navike kako bi se potpuno odvojio od jednoličnog, dosadnog svijeta buržoaske Europe. Drugi su bili oduševljeni modernom tehnologijom: D'Annunzio je uvijek pisao guščjim perom. Drugi su bili oduševljeni napretkom znanosti: D'Annunzio je postao mistik, uvečer «čitajući» karte, provodeći sate i sate s vješticama i gatarama, proučavajući tajna značenja brojeva, učeći «mudrost Orijenta».
Nadalje, D'Annunzio je bio osoba koja je potpuno plijenila, jedan od rijetkih likova čiji su se šarm i karizma odnosili podjednako na žene i muškarce. Njegov uspjeh kod žena je legendaran, no, postigao je i veliku slavu kao predvodnik muškaraca. Postojali su nagovještaji da se njegova romantična strast nije ograničavala samo na žene i da je zapravo bio biseksualan.9 Ako je to istina, bilo bi to izuzetno, obzirom na činjenicu da je imalo jako malo muških prijatelja, te da nije, izgleda, bio dublje posvećen čak niti svojim najbližim suradnicima. Najznačajniji aspekt njegovog odnosa prema muškarcima bila je njegova sposobnost da ih uvjeri da ga slijede, sposobnost koja je graničila skoro s hipnotičkom. Njegovao je konverzaciju, čineći se da skoro uvijek zna pravu riječ za ovladavanje sugovornikom, ili ohrabrenje posrnule volje. Imao je zadivljujuću sposobnost pamćenja najbeznačajnijih detalja, i mogao se prisjetiti davnog susreta s nekim, koga u međuvremenu nije ni jednom vidio. U kontaktu s drugim ljudima, D'Annunzio je posjedovao rijetku sposobnost da uvjeri svoje poznanike kako je duboko zainteresiran za njihove probleme, opčaran njihovim pričama i uključen u njihove živote. U stvarnosti, njegov egoizam bio je toliki, da je njegov pravi osjećaj nesumnjivo bio potpuna ravnodušnost prema drugim ljudima.
Ako je neposredni dodir s D'Annunziom bio hipnotički, što reći o njegovom snažnom utjecaju u liku govornika? D'Annunzio je bio jedan od najvećih javnih govornika svog vremena, poznat po svojoj oratorskoj vještini. Pored svoje izuzetne nadarenosti za jezik, D'Annunzio je shvaćao način, na koji funkcionira ljudsko mnoštvo, i on je djelovao na gomilu, oblikovao je, nadahnjivao je, dok joj volju ne bi potpuno priklonio sebi u prilog. D'Annunzio je gomilu učinio živim sudionikom svojih govora, obraćajući se ljudima, postavljajući im pitanja, tražeći njihovo sudjelovanje. Kada je okupljeno mnoštvo upitao, «Jeste li spremni žrtvovati svoje živote za ovaj poduhvat?», poklič njihovog Da odjekivao je na kilometre. D'Annunzio je odnos između govornika i gomile uspoređivao s odnosom između umjetnika i njegovog stvaranja. «Gomila nosi u sebi skrivenu ljepotu, čiji odbljesak /nadahnuća/ mogu jedino pjesnik i heroj uhvatiti. Kada se ta ljepota otkrije u neočekivanim usklicima, koji se razlegnu kazalištem, ili pjacom, ili rovom, tada bujica radosti preplavi srce čovjeka koji je to podstakao svojim stihom, svojim govorom, ili svojim mačem. Riječ pjesnika, poput herojske geste prenesena gomili predstavlja, dakle, čin, koji u mrak duše odmah unosi ljepotu, baš kao što veliku kipar može iz komada stijene isklesati božanski lik…».10
Ove retci napisani su 1896., puno godina prije n'o što je pjesnik postao poznat kao veliki javni govornik. Što više, D'Annunzio je govorio o kazalištu, ne politici, tako da veza između D'Annunzijevog shvaćanja umjetničke kreativnosti i njegovog sudjelovanja u mas-politici postaje jasnija. Za njega nije bilo crte između ove dvije oblasti, pošto su veliki politički vode po definiciji bili veliki umjetnici, a velika umjetnost je služila političkoj svrsi uzdižući duh ljudi. Kada je na prijelazu stoljeća pokušao stvoriti novi nacionalni teatar, dijelom je to učinio jer je vjerovao da bi potpomoglo stvaranju nove nacionalne svijesti. I kao što su stanovnici Beča otkrili, svoj umjetnički žar on je unio u ratnu svakodnevicu.
Kao što je djelotvorno napustio granicu između umjetnosti i politike, D'Annunzio je isto tako prevazišao razliku između svetog i profanog. D'Annunzio je bio duboko zainteresiran za skrovitu bit svetog. Jezik njegovih govora i knjiga otkriva nam, do koje je mjere funkcionirao unutar kvazireligijskih ili mističnih okvira. Jedan od najboljih primjera takove d'annunzijevske proze jesu «Talijanski Duhovi», napisani 8. lipnja 1919. godine. Esej se bavi izbavljenjem Rijeke, i u njemu D'Annunzio uzdiže Rijeku do statusa religijskog simbola: «'Dišuć’ im u lice, reče im: primite duh.' Ovo je riječ Apostola Ivana. Danas Rijeka diše u lica svih nas Talijana, svojim dahom ona ražaruje naša lica, i govori nam: primite oganj… Danas slavimo, u slavu Rijeke i u slavu tog lavića Italije, blagdana duha».11
Ovo je D'Annunzijev oratorij na svom vrhuncu: čudesna mješavina svetih i profanih elemenata, prizivajući emotivnu snagu svetih simbola, istovremeno ih neočekivano povezujući s nešto prizemnijim zadatcima. Učinak na njegovu publiku, u znatnoj mjeri upoznatu s kršćanskim simbolizmom, bio je silan. Njegov glas bio je neobično lijep, i bio je u stanju održati duge govore bez gubljenja auditorija. I iznad svega, kao dramatičar, on je poznavao sve tajne zadržavanja pažnje svjetine i, kada se je obraćao tisućama ljudi, bio je zaista poput umjetnika koji je iz komada stijene klesao skulpturu. Bio je u toj mjeri djelotvoran, da mu je ne jednom talijanska vlada zabranila držanje govora u javnosti, bojeći se učinka koji bi mogao imati na nacionalnu politiku.
D'Annunzijevo korištenje religijskih simbola u tradicionalno sekularnom kontekstu, omogućilo mu je da svoje saveznike uvjeri da sudjeluju u svetom poduhvatu. Tokom cijele svoje karijere, pa i prije nego što je stekao slavu kao vojnik ili politički aktivist, D'Annunzio je ljude podijelio u dvije grube kategorije: prvu, spiritualnu, svoje prijatelje i saveznike, i drugu, prokletnike, koji su se odupirali njegovoj volji. Ovaj je sraz postao još vidljiviji tokom rata, kada je povijest Italije smještena u domen svetog. Pjesnikov najveći govor u prilog intervencije, bio je sramotna parodija Propovjedi na Gori, slavna «Orazione a quatro»:

O blaženi da su koji više imaju, jer više moći će
dati, gorljiviji bi'će.
Blaženi da su kojima je dvadeset, čestita uma, krotka
tijela, majke čije su hrabre.
Blaženi da su koji, čekajuć i vjerujuć, ne razbacuju se
snagom, već štede je disciplinom ratničkom.
……………………………………………………………
Blaženi da su mladi koji gladni su i žedni slave, jer glad će
im i žeđ utoljeni biti.
……………………………………………………………
Blaženi da su srca čista, blaženi oni pobjednička povratka,
jer oni će ugledat mladenački Rima lik, čelo ponovno
Danteom ovjenčano, Italije trijumfalnu ljepotu.12

Ovaj tip parodije je, naravno, dočekan s antipatijom od strane klera, no, njegova je kulturna važnost ipak bila velika. D'Annunzio je bio među prvima, koji je porušio tradicionalne ograde između religijskih i političkih sfera talijanskog života, uspjevši stvoriti potpuno novi oblik razgovora, u kojem su oba elementa spojena u neku vrst političke pasije. Isticanje mladosti u Orazione a quatro također je postala vrlo važna tema u d'annunzijevskoj politici, jer je sraz između svetog i profanog često praćen paralelnom podjelom na one koji su branili stari poredak, i one koji su bili spremni stvoriti novi, «mladi» svijet budućnosti. Usprkos poznim godinama, D'Annunzio je govorio u prilog snaga nacionalnog preproda, dok su mu njegov stalni naglasak na vitalnosti i muževnosti, zajedno s njegovom čuvenom energijom, omogućili da se predstavi kao predvodnik armije mladih. Nakon njegovog osvajanja Rijeke, ovaj, često apstraktni pojam, formaliziran je u instituciji Lige Rijeke, Anti-Lige naroda, koja je na sebe preuzela predstavljanje mladih, tek nastajućih nacija svijeta, koje su se pomaljale ispod ugnjetavanja kolonijalnih sila ostarjele zapadnjačke civilizacije.13 D'Annunzio je tako postao jedan od prvih lidera onog, što danas nazivamo Revolucijom Trećeg svijeta, premda je on to činio u ime svog vlastitog, specifičnog vida kulturnog imperijalizma, budući je bio opčinjen idejom revolucije potlačenih naroda svijeta pod njegovim vodstvom.
Da nije bilo rata, D'Annunzio bi najvjerojatnije ostao upamćen kao zanimljiva i živopisna figura Viktorijanske epohe, no, njegovi pothvati na bojištu preobrazili su ga u nešto posebno. Da ne bude zablude, on je već demonstrirao izuzetnu sposobnost ostvarivanja svojih zamisli, no, malo ih je očekivalo da bi se to moglo desiti i u kontekstu Velikog /Prvog Svjetskog/ rata. Dugo je D'Annunzio sanjao o sudjelovanju u drami nacionalnog heroizma, uzdizanju svojih sunarodnjaka Talijana do veličine na bojištu, kao i zaštiti Italije od barbarske invazije sa sjevera. Izbijanje Velikog rata to mu je omogućilo, a specifičnosti predvođenja talijanskih oružanih snaga, omogućilo mu je sudjelovanje u borbi na jedinstveni način.
Pjesniku nije bilo lako stupiti u oružane snage, i rijetkost je bila da netko s pedesetdvije godine bude na frontu. Srećom, D'Annunzio je imao dobre veze i uspio je povući dovoljno veza i uključiti se u konjičku diviziju. Nije trebalo dugo čekati, i on je postao neka vrst potpuno nesputanog duha među svim rodovima vojske, odabirući već prema svom nahođenju kopnenu, pomorsku ili zračnu vojsku, kao poprište njegovih vlastitih poduhvata. Priče o njegovim akcijama same bi po sebi ispunile mnogo svezaka, no, dovoljno je reći, da je D'Annunzio očito provodio u djelo sva svoja očekivanja. Bio je neustrašiv, satima leteći kroz neprijateljsku protuzračnu vatru, satima kroz mrklu tamu ploveći neprijateljskim vodama, satima čučeći u rovovima zasutim teškom vatrom. Osim toga, uspio je izdići se iznad banalnosti rata improvizirajući pothvate, koji su bili samo njemu svojstveni. Nakon leta nad Bečom, Arbeiter Zeitung je tužno zapitao svoje čitatelje, zar među austrijskim pjesnicima nema ni jednog, koji bi se usudio izvesti slične pustolovne letove nad talijanskim gradovima?14 Očito negativan odgovor samo je pomogao snaženju sve veće D'Annunzijeve slave, i Habzburzi su ponudili posebnu nagradu za pjesnikovo hvatanje ili smrt.
S krajem rata, D'Annunzio je već postao legendarna pojava. Izdižući se skoro sam među ljudima svog vremena, on ne samo da je stvorio uzbudljivu viziju svog života i svoje uloge u svijetu, nego je uspio nametnuti svoju vlastitu poetsku viziju i realnosti samoj. Ako to i nije bila definicija heroizma, malo ih je koji su mogli vjerodostojnošću poput njegove polagati pravo na oreol heroja. Pošto je rat u mnogim dušama razbudio snove, D'Annunzio je postao nacionalni simbol onih, koji su vjerovali da ratom porođeni heroizam mora svoje ispunjenje naći unutar nacije.
D'Annunzijeva politička uspješnost svoje je korijene imala u mnoštvu raznorodnih elemenata njegove ličnosti. Njegove ljubavne avanture učinile su ga simbolom muževnosti, presudnim elementom uspjeha u latinskom političkom svijetu. Njegovo baratanje jezikom i njegove govorničke sposobnosti učinile su ga uspješnim predvodnikom kampanja i nadahnjujućim liderom. Njegovi pothvati u ratu učinili su ga nacionalnim herojem. Nadalje, njegova pjesnička vještina bila je od izuzetnog značaja u njegovim političkim potezima, budući je stvorio simbole nove politike poratnog svijeta.
Time se ne želi reći, da je D'Annunzio bio u potpunosti napravljen od herojskog štofa. Premda je bio više nego obilato nadaren, jednako tako je imao i značajne mane za potencijalnog vođu. Prije svega, on nije bio privlačan čovjek, a kako je vrijeme prolazilo, postajao je sve ružniji. Nos mu je bio preokrugao, oči preblizu postavljene, i imao je strašne zube. Zaista, ne samo da nije bilo nimalo ugodno vidjeti mu zube, nego su isti ti D'Annunziju kasnije zadali mnogo glavobolje. Baš poput velikog broja njegovih sunarodnjaka, niti pjesnik nije vjerovao u korisnost zubara, i čini se da ih skoro nikada nije posjetio. Rezultat je bio strašan bol i usta koja jedva da su ikada imala manje zuba. Zubi, međutim, nisu bili jedina njegova istaknuta mana, jer je D'Annunzio bio i vrlo nizak, a do vremena Riječke avanture i potpuno ćelav (kao posljedica prerevne upotrebe antiseptika na rani na glavi, zadobivenoj u dvoboju). Bilo je očito da je osjećao nelagodu zbog svoje blještave glave, jer su njegovi prijatelji izvještavali o skoro neizdrživoj potrebi hvalisanja ljepotom svoje lubanje. Koža mu je bila toliko napeta na lubanji, da su njeni «šavovi» bili jasno vidljivi, a on se hvalisao neponovljivošću takovog vizualnog dojma. Tvrdio je da ima najljepšu lubanju na svijetu, izjavivši da će upravo njegova uglancana ćela biti preteča novog stila. U svijetu budućnosti, nagovještavao je, svi «lijepi ljudi» biti će potpuno ćelavi.15
Gubitak oka u ratu, uvelike je smetao D'Annunzija u javnosti, i uvijek je pazio da poredak uzvanika za njegovim stolom bude uvijek takav, da stol može promatrati svojim zdravim okom. Osim toga, napor kojem je njegovo zdravo oko bilo izloženo u dugim noćnim satima rada, izazivalo je učestale glavobolje, a pjesnik je nerijetko morao danima mirovati, sve dok mu bol ne bi popustio, dovoljno da može ponovo nastaviti sa svojim naporima.
Među svim njegovim životnim opsesijama, D'Annunzijeva stalna zaokupljenost novcem među najslavnijima je. Neobično je to reći za čovjeka koji je uglavnom živio u atmosferi obilja, okružen elegancijom i preobiljem materijalnih dobara: no, usprkos tome što mu nikada nije nedostajalo stvari, D'Annunzio skoro nikada nije imao neke značajnije izvore novca. Neuobičajeno veliki dio svog vremena trošio je na borbu s kreditorima, i neprestano se žalio na svoju skoro vječnu potrebu za novcem. U jednom trenutku, kada je u prvim godinama ovog /20-og/ stoljeća boravio u Francuskoj, talijanska vlada, ne bi li se sakupilo dovoljno novca za otplatu njegovih dugova, bila je prisiljena staviti njegovu kuću i imovinu na javnu dražbu. Situacija se nije puno promijenila tijekom cijelog njegovog života. Teško da je to najpoželjnije stanje uma nekoga, tko namjerava postati velikim političkim liderom, iako možda može u znatnoj mjeri objasniti porijeklo njegove energije. Zabrinutost nad vlastitim položajem često je moguće povezati uz duhovna uvjerenja, i lako je moguće da je D'Annunzijeva nezadrživa potreba da stvori novo stanje duhovnih vrijednosti u njegovom vremenu, bilo vezano uz njegovu vječnu brigu o novcu.

DRAMATIČAR PORATNOG SVIJETA

Nakon rata, kralj je D'Annunziju dodijelio zlatnu medalju za hrabrost, i bez pretjerivanja se može reći, da pjesnik s pravom može za sebe kazati da je simbol borbe njegove zemlje u ratu. Naklonost publike osigurana mu je, dok je njegov utjecaj bio ravan utjecaju bilo kog sudionika talijanske političke arene. Potpuno logično je, da je po svršetku rata D'Annunzio postao meta izuzetnog niza političkih manevara, smišljenih da ga dovedu u samo središte pokušaja osvajanja vlasti u Italiji. Kao što ćemo vidjeti, predstavnici skoro svih političkih stranaka i pokreta u zemlji prilazili su mu u svim mogućim prilikama, jer je D'Annunzijeva politika bila takova, da je skoro svakome dopuštala vidjeti se u savezu s pjesnikom.
Problemi koji su D'Annunzija doveli u samo središte političke pozornice, bili su problemi nastali Mirovnom konferencijom neposredno nakon rata. Italija je u Veliki rat ušla s pomno uobličenim paketom obećanja od strane Saveznika /Antante/, potvrđeno Londonskim ugovorom /Paktom/ (tajnim dokumentom, koji je Talijanima obećao niz teritorijalnih ustupaka, uglavnom duž sjeveroistočnih granica i Jadranske obale).16 Međutim, ulaskom Sjedinjenih Država u rat, sudionici mirovne konferencije neminovno su morali računati s Wilsonovim amenovanjem predloženog mirovnog sporazuma, a američki predsjednik je odbio priznati valjanost tajnih paktova poput Londonskog ugovora. Shodno tome, predstavnici pobjedničkih nacija susreli su se u Versaillesu, ne bi li ponovo razmotrili složeno pitanje podjele ratnog plijena, s Wilsonom koji je doslovno imao pravo veta na konačni dogovor.
Baš kao i ostali u pobjedničkoj alijansi, Talijani su usrdno podupirali Amerikance, osjećajući se u znatnoj mjeri inferiornima u odnosu na njih. Otuda su Vittorio Emanuele Orlando, Sidney Sonnino i njihovi kolege u Versaillesu, premda vjerujući u Wilsonovu konačnu dobronamjernost, ipak oklijevali punog snagom gurati svoj slučaj. Talijanski diplomati u Versaillesu odlučili su se za odlaganje svojih teritorijalnih zahtjeva, sve dok druga, važnija pitanja nisu riješena: pitanje Njemačke i ostatci pokojnog Austro-Ugarskog carstva. Na njihovu veliku žalost, Wilson se potpuno protivio nekim ustupcima, Talijanima garantiranim Londonskim ugovorom, a kada su pokušali o tome raspravljati s američkim predstavnicima, nisu ih nikako mogli pomaknuti s njihovih pozicija. Wilson je vjerovao da, s izuzetkom Trsta, cijela Jadranska obala treba biti dio nove nacije, Jugoslavije. Da bude još gore, već rano je postalo jasno da Amerikanci naprosto nisu vjerovali Talijanima, čiji «imidž» u Americi nije bio baš onaj iz D'Annunzijevih vatrenih govora. Većina Amerikanaca, uključujući i samog Wilsona, vjerovala je da su Talijani nepouzdani i moralno pokvareni, da su, čak i ako nisu imali kriminalne namjere, u najboljem slučaju rođeni lažljivci. Amerika Woodrow Wilsona bila je Amerika Sacco i Vanzetti suđenja, a ta je Amerika bila krajnje nesklona značajnijim ustupcima Orlandovim predstavnicima u Versaillesu.17
Ova mješavina talijanske bojažljivosti i američke sumnjičavosti i neprijateljstva, stvorili su članovima Ministarstva vanjskih poslova Italije, uključenim u pregovaranje u Versaillesu, ozbiljne diplomatske probleme. Problemi su bili dovoljno teški, da isključe bilo kakvo brzo rješenje, a na dnevnom redu su se nalazili brojna druga pitanja, koja su zahtijevala vrijeme i energiju diplomata. Talijanskim predstavnicima je, diplomatski, najmudrije bilo oprezno nastaviti, pazeći da Amerikance uvjere u dobre namjere Italije, a ne da se sunovrate u krizu.
Šansa za zadovoljavajuće rješavanje talijanskih zahtjeva dodatno je umanjena usponom novih, iredentističkih elemenata unutar Italije, skupine koja ne samo da je zahtijevala sve teritorije, obećane Londonskim ugovorom, nego i gradić na zapadnoj obali Jugoslavije, koji ni u jednom trenu prije ili poslije sukoba, nije bio dijelom ikakvog ugovora ili prijedloga: Rijeku. Najsmješnije je to, da su temelj za polaganje prava na Rijeku, Talijani nalazili upravo u principu, kojim je Wilson osporio Talijanima zahtjeve prema Dalmaciji: pravo na samoopredjeljenje naroda. Jer, dok je «talijanština» Jadranske obale oko Splita bila u najmanju ruku sumnjiva, još se je moglo dokazivati da su najveći dio stanovnika Rijeke činili Talijani, i da su se željeli pridružiti talijanskoj naciji: i zaista, prethodnu jesen gradska je uprava i formalno izrazila želju da bude anektirana Italiji. Situacija je dodatno zakomplicirana činjenicom, da je Rijeka bila pod združenom savezničkom okupacijom, sa stacioniranim francuskim, talijanskim, britanskim i američkim trupama, koje su iščekivale rješavanje problema u Versaillesu.
Kako su mjeseci prolazili, postajalo je sve jasnije da Italija ima silnih poteškoća u nagovaranju Saveznika na ustupanje teritorija duž Jadranske obale, bilo da su to zahtijevali na temelju prava ugovora (Londonski ugovor), bilo po principu samoopredjeljenja (slučaj Rijeke). U zemlji je polako počela narastati plima opravdanog nezadovoljstva. Zar Italija nije dobila rat? Zar zbog svojeg sudjelovanja u ratnom sukobu, nema pravo na nagradu teritorijem? Zašto je, dakle, prisiljena ponašati se poput prosjaka, moleći za mrvice sa stola bogatih nacija Zapada? Čovjek koji je s najvećom strašću i najvećom elokvencijom izrazio ova osjećanja, skovavši tada čuveni slogan «Ah, pobjedo, nećeš biti osakaćena», bio je D'Annunzio.18
D'Annunzijeva retorika u početku je služila interesima Sonnina i Orlanda, koji su čvrsto ostali pri svojim zahtjevima za pregovaračkim stolom. Kao i D'Annunzio, ovi su državni predstavnici vjerovali da bi za zemlju bilo pogubno napustiti Versailles bez značajne nagrade za napore u Velikom ratu. Točnije, bojali su se ozbiljnijih posljedica kod kuće, pa čak i nekog oblika građanskog rata, ako talijanski ciljevi budu ugroženi od strane Wilsona i ostalih Saveznika. Ironija je u tome, da su se takovih potresa bojali od ljudi poput D'Annunzija, dovoljno brzopletih da pokrenu neku luđačku šemu, s ciljem dokončavanja mira. Ova su strahovanja bila opravdana, jer je D'Annunzio zvučao kao čovjek nimalo spreman odreći se svoje uloge vodećeg ratnika Italije. On je očito žudio za nekim novim dramatičnim akcijama, i bio je duboko zabrinut za sudbinu jadranskih težnji Italije. Ova je zabrinutost svoj izraz našla u eseju siječnja 1919., naslovljenom «Poslanica Dalmatincima». «Oni među nama koji su letjeli nad Trstom, provlačeći se među vatrama, osvojili su Trst. Tko god je prihvatio izazov pakla Pule, osvojio je kapiju Italije. Onaj tko je upravljao čudom Premude, zagospodario je cijelim arhipelagom… Onaj tko je u Bakarskoj noći prkosio Kvarneru, poželio je popuniti rupe u Londonskom ugovoru. U svakom i najmanjem dijelu ovoga, ja pripadam toj sorti…».19
Ovi herojski napori, kazao je D'Annunzio, trebali su biti okrunjeni trijumfalnim mirom, no, umjesto toga, Italija kao da se guši od svoje pobjede. I zaista, ova pobjeda kao da je donijela više problema nego i sam rat. Prije svega, Italija se je sada suočila s novim neprijateljem, a D'Annunzio je svog novog neprijatelja oslikao kao grupu, iskvarenu Wilsonovim riječima i američkim dolarima. Upozorio je svoje zemljake da ne slušaju one koji savjetuju strpljenje, umjerenost i kompromis. Kakav će to mir, pitao je, biti na kraju nametnut Talijanima? «Pax gallica? Pax brittanica? Pax stelligera? Miserere nostri… .» To nije, nastavljao je, sudbina za koju su se toliki borili i umrli. Italija mora imati svoj vlastiti pravedni mir, Rimski mir: «Borili smo se za veliku Italiju. Željeli smo veliku Italiju. Ja vam kažem da smo pripremili mistično tlo da se ona pojavi u svom idealnom obliku».
Kao u svim njegovim velikim govorima i patriotskim tekstovima, D'Annunzio je miješao političko i religijsko, stvarajući takovu mješavinu ovo dvoje, koja je nosila isključivo njegov pečat. On i njegovi drugovi borili su se za takovu «božansku Italiju», i upravo su tu božansku Italiju sada zahtijevali za mirovnim stolom u Versaillesu. «Moji drugovi i ja ne želimo biti Talijani u Italiji oslabljenoj transatlantskim purgativima doktora Wilsona i amputiranoj transalpskim kirurškim zahvatom doktora Clemenceaua.»20
Ove su riječi svjesno odabrane, ne bi li u srca talijanske delegacije u Versaillesu unijele radost, no, D'Annunzio je jasno stavio do znanja da, ako iz konferencije Italija ne izroni kao potpuno zaštićena «božanska Italija», on će preuzeti stvari u svoje ruke. «Ja sam već danas spreman», kazao je dalmatinskim patriotima, kojima je uputio svoju poruku, «žrtvovati svu svoju ljubav i prijateljstvo, sav svoj mir za vašu stvar… uz vas ću biti do kraja. A vi dobro znate što mislim pod takvim obećanjem.»21
Cijela Italija je znala što misli. Zemlja je bila iscrpljena ratom i željna povratku u mirnodopski svijet. No, bilo je mnogo Talijana koji ne bi prihvatili mir, kako ga je zamislio Wilson. D'Annunzio nije govorio samo u svoje ime i u ime ostalih veterana rata, nego i u ime velikog i moćnog dijela talijanske političke i industrijske sfere. Ako Orlando i Sonnino ne bi uspjeli ostvariti svoje ciljeve u Francuskoj, bilo je bogatih i moćnih ljudi, spremnih podržati D'Annunzija, ili njima sličnih, koji bi naprosto uzeli ono što smatraju da im s pravom pripada.
Ako je situacija bila alarmantna vladi koja je, kao i D'Annunzio i njegovi saveznici, imala aneksirajuće težnje, ona je isto tako uznemirujuća bila i za Francesca Saveria Nittija, koji je sredinom lipnja formirao novu vladu. Nitti, koji nije bio imperijalist, vjerovao je da su mir i spokojstvo njegovoj zemlji daleko važniji, nego otoci u Jadranu, ili posjed luke i željeznice u Rijeci. Osim toga, Nitti je bio užasnut mogućnošću otvorenog sukoba s Amerikom, posebice nakon što su Amerikanci zaprijetili da će prestati održavati talijansku liru.22 Ako bi do toga došlo, a američki predstavnici u Rimu i Versaillesu su imali ogromnih teškoća pokušavajući to objasniti Talijanima, teško da bi se američko žito nastavilo slijevati u Italiju. Pošto su mnoga područja poluotoka već bila na rubu gladi, a skladišta s hranom već bila metom pobuna i krađa, ove su prijetnje nosile silnu težinu.
Nitti se je tako našao u nezavidnom položaju, prinuđen nositi se i s Amerikom, nespremnom dopustiti Italiji pogostiti se ratnim plijenom, i sa sve glasnijim pokretom u vlastitoj zemlji koji je zaprijetio da će, u slučaju da Nitti popusti Wilsonu po pitanju Dalmacije i Rijeke, preuzeti stvar u svoje ruke. Kada je riječ o njihovoj koristi, Fiumani su se pokazali vrsnim propagandistima, uspjevši Rijeku pretvoriti u izuzetno simboličko pitanje cijele nacije. S ljetom 1919., mnogi su Talijani, koji samo godinu dana ranije nisu nikada čuli za Rijeku, postali uvjereni u to da je razrješenje pitanja Rijeke zapravo pitanje časti njihove zemlje. Ove osjećaje, D'Annunzio je sažeo u govoru tisućama ekstatičkih Venecijanaca na Piazza San Marco, održanom dvadesetpetog svibnja: «'Danas, knjiga je zatvorena na stranicama svih morskih luka dalmatinskih gradova, svim zidinama te, usplamtjele Rijeke. Otvorimo li je ponovo, otvorit ćemo je na strani na kojoj je, krvlju Montella, krvlju Vittoria Veneta, kao i nad kapijom Rovinja, zapisano: VICTORIA, TIBI, MARCE. VICTORIA TIBI INTEGRA, ITALIA.' (Gromoglasni pljesak)».23


---------------------------



2
Pozornica


Rijeka je bila luka od poprilične strateške važnosti. U vrijeme izbijanja Velikog rata, ona je bila najznačajnija raskrsnica željezničkih pruga koje su vodile Beogradu, Pragu, Budimpešti i Zagrebu, i bila je prirodan put protoka trgovine između ovih gradova i Zapada. D'Annunzijev Grad holokaust /La citta olocausta, Žrtvovani grad, Mučenički grad/, s pravom je u određenoj mjeri nosio pečat značajnog trgovačkog i industrijskog središta, te jednog od najprosperitetnijih gradova Austro-Ugarskog carstva.
Premda bi, obzirom na položaj, hrvatska dominacija bila posve logična, grad je zapravo češće bio pod mađarskim utjecajem. Dok je udaljenost ugarskih upravitelja Rijeci osiguravala određeni stupanj nezavisnosti, kakav bi teško ostvarila pod hrvatskom dominacijom, ugarska vlast bila je ujedno i izvorom skoro neprestanog sukoba s Hrvatima, stalne borbe za kontrolu, jedne od najznačajnijih odrednica riječke povijesti. U više no jednoj prilici, Hrvati su zauzeli Rijeku, no, nikada za dugo, i tokom osamnaestog i devetnaestog stoljeća, Riječani su uspjeli ostvariti jedinstveni sudbeni status unutar Dvojne Monarhije: formalno dijelom Ugarske, Rijeka je u mnogim svojim funkcijama smatrana kao corpus separatum, odvojeno političko tijelo.
Kratak pregled povijesti grada, pomoći će razumijevanju mnogih stavova, koje su Riječani unijeli u poslijeratni svijet.24
1717. car Charles VI odredio je dvije slobodne carske luke: Trst i Rijeku. Namjera mu je bila da Trst služi kao glavna luka za trgovačke veze između sjevera i zapada, dok bi Rijeka trebala opsluživati jug i istok. U tu svrhu sagrađene su nove ceste, koje su povezivale Rijeku s Budimpeštom, dok je tokom stoljeća, Rijeka u znatnoj mjeri povećala i svoje stanovništvo i svoju trgovačku aktivnost. Pred kraj stoljeća, carica Marija Terezija dodijelila je Rijeci poseban status corpus separatum, na osnovu kojeg je grad na kraju i temeljio svoj zahtjev za samoopredjeljenjem. Zadnja četvrtina osamnaestog stoljeća predstavljala je jedan od najboljih perioda u povijesti grada, jer je tada došlo do prvog velikog proširenja luke, tada je brodogradnja postala najvažnija industrija, a grad se proširio izvan starih rimskih zidina. Ovaj sretni period završen je kada su Napoleonove vojske počele marširati Italijom. Kada je Napoleonov zakonik zamijenio Ugarske zakone, kojima se do tada upravljalo gradom, Rijeka nije izgubila samo svoj poseban politički status, nego i ekonomske blagodati, plod njenog statusa slobodne luke. Trgovačka aktivnost naglo je pala, a muke Rijeke se nisu prekinule ni nakon kraja okupacije, u ljeto 1813., kada su Austrijanci zamijenili Francuze. Ova nesretna situacija je dokončana 1822., kada je Rijeka prešla nazad u Ugarske ruke, tako da je slijedeću četvrtinu stoljeća povratila svoj uobičajeni ritam širenja i trgovačkog razvoja.
Godina 1848., ključna godina za veći dio Zapadne Europe, jednako je tako bila ključna i za Rijeku, jer je označavala početak jednog dugog perioda hrvatske vladavine gradom, što je trajalo do 1867. Ugarska uprava bila je neuobičajeno dobrohotna: najbliži ugarski grad nalazio se tristodvadeset kilometara dalje, tako da su Ugari bili zadovoljni izvlačenjem koristi iz financijskog uspona grada, ne pokušavajući mu promijeniti njegov temeljni karakter. Hrvati su bili drugačijeg soja i oboružani planovima za Rijeku, mnogo ambicioznijim nego što su ih Ugari ikada imali, predstavljali su daleko veću prijetnju tradiciji grada. Hrvati su željeli pretvoriti Rijeku u hrvatsko uporište, gradu nametnuti hrvatski jezik, izmijeniti obrazovni sistem i promijeniti književnost i kulturne aktivnosti grada u slavenske. Period između 1848. i 1867. bio je period izraženog suparništva i sukoba dviju grupa: s jedne strane, Fiumana i onih Hrvata koji su željeli zadržati ranije naslijeđe, a s druge Hrvata koji su Rijeku željeli anektirati hrvatskoj naciji.
Razrješenje sukoba oko Rijeke postignuto je 1868., jednim od najfascinantnijih dokumenata u modernoj povijesti: /poznatiji kao/ «Riječka krpica». Ovaj dokument, naizgled kompromis među vladama Ugarske i Hrvatske, izrađen je u dvije verzije: jedna, na mađarskom, predočena je Ugarskom Parlamentu; druga, na hrvatskom, predočena je Hrvatskom Saboru. Začuđuje to, da su se ove dvije verzije razlikovale u jednoj presudnom detalju: u hrvatskoj verziji, pitanje nadzora nad Rijekom ostalo je neriješeno (dajući naslutiti buduća pregovaranja), dok je mađarska verzija Rijeku proglašavala «posebnim tijelom, vezanim uz Ugarsku krunu». Naravno, svaki je parlament potpisao svoj sporazum, zadovoljan time kakvi su aranžmani postignuti tekstom sporazuma. Međutim, kada su i jedna i druga verzija date na potpis caru Franji Josipu, list dokumenta «Riječke krpice» s hrvatskim prijevodom ugarskog polaganja prava na Rijeku, stavljen je preko hrvatske verzije. Nadmoć ugarske vojske i bogatstva davali su garanciju, da će se njihova vlast nad Rijekom i dalje nastaviti.
Da bi održali svoju vlast nad Rijekom, Ugari su se morali osigurati za slučaj sukoba s Hrvatima, pošto se nisu mogli nadati da će iz udaljenosti od tristodvadeset kilometara, moći preko neprijateljske teritorije opskrbljivati grad. Morali su otkriti neki način da grad opskrbe s morske strane, pa su u tom cilju pokrenuli kampanju privlačenja talijanskih poslovnih ljudi u grad. Ovo je trebalo imati dvostruku funkciju: osim što je Ugarima pribavilo saveznike na Zapadu, priliv relativno dobrostojećih Talijana stvorio je solidnu, antihrvatsku srednju klasu, posvećenu odbrani grada od njegovih slavenskih susjeda. Cilj ovakve politike bio je dodati novu dimenziju sukoba između Rijeke i Hrvatske, budući je klasna netrpeljivost pridodana tradicionalnim političkim, ekonomskim i etničkim napetostima. Neizbježno, etnički sukob reflektirao se je u klasnoj strukturi grada – radnička klasa Rijeke najvećim je dijelom bila sastavljena od Hrvata, dok su Talijani bivali uglavnom dijelom postojeće buržoazije. Odijeljenost pripadnika talijanskog govornog područja i Hrvata bila je i fizička, jer je najveći dio zaposlenih u gradu, živio u hrvatskom slobodnom gradu Sušaku, svakodnevno putujući na posao u Rijeku.
Ovi i drugi aspekti borbe za vlast nad gradom, naročito su dolazili do izražaja u oblasti kulture i obrazovanja. Dok su Ugari uglavnom puštali stanovnike Rijeke da sami odaberu jezik u svojim školama, Hrvati su bili više šovinistički. Osim toga, promatrano iz talijanskog ugla gledanja, stvar je poprimila i religijska obilježja. Talijanski jezik u škole su uveli jezuiti, koji su i zadržali nadzor nad vjerskim odgojem talijanskog govornog stanovništva. Hrvatska nastojanja da iz riječkih škola eliminiraju talijanski, time je bila ujedno i napad na vjersku tradiciju.


PRIVREDA RIJEKE

Želimo li nekako usporediti ekonomski razvoj Rijeke, najlakše ćemo to učiniti usporedimo li ga s razvojem sestrinskog grada na Jadranu, Trsta. Oba su bili najvažnije luke Austro-Ugarskog carstva, i oba su trgovinu imala kao glavni izvor zarade. Pa ipak, Trst je vrlo brzo postao veoma uspješan, stalno šireći svoju industriju i trgovinu, dok je Rijeka prolazila kroz dugi period stagnacije. Razlika između dva grada bila je suštinska: dok je Trst uživao svu blagodat lokalne zajednice, sposobne da financira i provodi programe promjene i modernizacije, Rijeci je nedostajala lokalna inicijativa i kapital, neophodan za takove pothvate. Posljedica toga bila je, da su suštinski zahvati kao, na primjer, modernizacija luke i razvoj industrije, skoro isključivo ovisili o stranim ulaganjima. To jednom riječju znači da je razvoj Rijeke kao moderne luke, ovisio o ugarskoj inicijativi.
I zaista, ugarska pomoć je i uslijedila u periodu nakon «Riječke krpice» i Rijeka je vrlo brzo osposobljena za moderno brodarstvo. Grad je vapio za tim, pošto je znatno zaostajao u modernizaciji svoje luke, kapacitetu svojih dokova i osiguravanju novih tehnika za utovar novijih, većih brodova: tako, na primjer, 1869. Rijeka nije zabilježila ni jedan jedini parobrod.25 Financijski, promjena režima bila je izuzetno povoljna za Rijeku. Između 1869. i 1881. tonaža parobrodskog prometa u luci uvećala se je sedam puta, dok se je broj uplovljavanja brodova utrostručio. Uspješan rast riječke trgovine najvećim je dijelom plod dvaju činilaca: modernizacije lučkih sadržaja, te statusa slobodne luke. Nadalje, počev od 1880. ugarska vlada lansirala je program povećanja morskog kroz Rijeku stvaranjem nove, međunarodne brodske kompanije nazvane Adria, sastavljene od engleskih, škotskih i bečkih kompanija koje su, u zamjenu za značajnu novčanu nagradu od strane ugarske vlade, pristale osigurati mnogo veći tempo parobrodskog prometa u i iz riječke luke. Adria je bila prvi korak u stvaranju ugarske trgovačke pomorske flote, povlačeći za sobom značajnu korist za grad.26
S izuzetkom lučkih aktivnosti, cjelokupna riječka ekonomija dobila je toliko potrebu infuziju novca i energije, dok je grad počeo poprimati lik značajnog industrijskog središta. U prvim godinama dvadesetog stoljeća postao je, za carstvo ključno mjesto proizvodnje torpeda, kao i mjesto najznačajnijeg kemijskog postrojenja, rafinerije mineralnih ulja, tvornice duhana, kompanije riže i drugih industrijskih postrojenja. Brodogradnja se je brzo razvijala, i u godinama procvata, neposredno pred Prvi svjetski rat, brodogradilišta su upošljavala više od dvije tisuće radnika. Nezaposlenost skoro da nije ni postojala, dok je život riječkih radnika uvelike izazivao zavist, zahvaljujući izuzetno humanoj tradiciji socijalne sigurnosti, održavanoj od strane Budimpešte. Ne samo da su radnici Rijeke imali osigurano zdravstveno osiguranje, starosnu mirovinu i medicinsku njegu, nego je i ta čudesna ugarska birokracija čak omogućila svojim građanima da profitiraju iz njenih pogrešaka. Postoji izvještaj, koji će nesumnjivo razgaliti čak i najciničnije promatrače našeg, modernog svijeta, o riječkom radniku kojem je, zabunom, dodijeljena penzija znatno veća od zaslužene. Ova sretna dušica godinama je nastavila podizati isplate, dok pogreška najzad nije otkrivena. Na njegovo ogromno zadovoljstvo, ugarski su autoriteti odlučili nastaviti s isplatama u ranijim iznosima, pošto je penzioner «sadržaj svog života već oblikovao u skladu s višim prihodima, tako da bi se isplata dramatično nižih iznosa, kao rezultat pogreške koja se ne može njemu pripisati, mogla smatrati nepravičnim i antisocijalnim postupkom…».27
Vlasnici gradilišta mnogim su svojim radnicima riješili problem stanovanja, izgradivši suvremene apartmane na brežuljcima nad lukom i ponudivši ih svojim zaposlenicima po razumnoj cijeni. Pored toga, gradski sanitarni i higijenski uvjeti bili neobično dobro riješeni za svoje vrijeme: s vremenom početka Velikog rata, skoro svaka kuća imala je i toalet, dok ih je nekih četrdeset posto imalo kupaonu. Zakonom je određeno, da svi stanovi izgrađeni nakon 1912. moraju imati bilo kupaonu, bilo tuš,28 zahtjev koji je u Italiji uveden dosta nakon Drugog svjetskog rata. Jedan od najvažnijih rezultata kvalitete života u Rijeci, bila je niska stopa društvenog nasilja.
Osim što je služila za najvažnija ugarska trgovačka luka, Rijeka je isto tako služila i kao točka odlaska ugarskih emigranata, posebno onih koji su emigrirali za Sjevernu Ameriku. Do 1910., nekih dvadeset, trideset tisuća osoba svake je godine prolazilo kroz Rijeku, na svome putu ka Novom Svijetu. Kako bi se nosila s ovim masovnim egzodusom, vlada je u gradu izgradila «Emigrantsku kuću», sposobnu prihvatiti dvije tisuće ljudi. Ovaj neprestani protok emigranata jače je naglasio mađarsku notu grada, istakavši ujedno sve veće prisustvo Ugara u Rijeci. Ono što je jednom bilo relativno daleka i bezazlena sila u riječkim poslovima, sada je za talijansko govorno stanovništvo sve više poprimala nov, nerijetko opresivan karakter.


SUKOB OKO RIJEKE

Ironijom sudbine, uspjeh ugarske inicijative i odvajanje Rijeke od hrvatskih susjeda doveli su do jačanja napetosti između Talijana i Ugara, a konačno i do borbe oko «duše» grada. Pošto je svoj razvoj Rijeka prvenstveno dugovala politici njenih udaljenih vladara, fiumanski zahtjevi za samostalnošću sve su više gubili na vjerodostojnosti. Nadalje, procvat trgovine u gradu, ubrzao je ugarsku aktivnost i neizbježno ojačao mađarsku kontrolu. Kako se je grad razvijao, vlada u Budimpešti pokazivala je sve više zanimanja za njegove poslove, nastojeći ga što potpunije integrirati u ugarski svijet. Dubina ovakovih pokušaja asimilacije bila je vidljiva u obrazovnom sustavu grada, otkrivajući nesrazmjernu naklonost mađarskoj govornoj eliti.29
1910., u Rijeci je bilo četrnaest osnovnih škola, od kojih su dvije bile isključivo na mađarskom jeziku, a ostale talijanske. Nije bilo ni jedne jedine škole u kojoj se nastava održavala na hrvatskom: zaista, čak i kada je nešto više od petnaest tisuća Hrvata, koji su boravili u Rijeci, zatražilo školu (koja bi bila plaćena iz njihovih vlastitih sredstava), riječki guverneri odbacili su molbu. Pravo lice riječkog društva bilo je vidljivo na nivou srednje škole: od sedam srednjih škola, šest ih je bilo na mađarskom, dok je sedma bila talijanska. Što je podrazumijevala ovakova distribucija, bilo je više nego jasno: dok je Talijanima bilo dopušteno obrazovati svoju djecu na njihovom materinjem jeziku, pripadnici gradske vladajuće klase morali su govoriti mađarski. Nadalje, nikakva važnost nije pridavana značajnoj hrvatskoj populaciji Rijeke, koja je stavljena pred jednostavan izbor bilo asimiliranja u mađarsku-i-talijansku-jezičnu zajednicu, bilo doslovno isključivanja iz mogućnosti društvenog napredovanja.
Hrvati su s pravom bili razgnjevljeni ovakvom politikom, budući su dugo predstavljali većinu gradskog stanovništva, a manjinska grupa bili su samo zato, što je Rijeka bila odvojena od Sušaka. Godine 1851., skoro cjelokupno stanovništvo Rijeke (skoro 12.600 osoba) bilo je hrvatsko, dok je popis stanovništva iz 1910. pokazao da su od skoro pedeset tisuća stanovnika grada, skoro dvadesetčetiri tisuće bili Talijani, petnaest tisuća Hrvati, dok su ostali bili pripadnici drugih nacionalnosti. Da je Sušak računat kao dio Rijeke, Hrvati bi predstavljali većinsko stanovništvo.30
Prevaga na strani onih pripadnika riječke vladajuće klase koji su se služili mađarskim jezikom bila je, međutim, nesumnjivo opravdana ekonomskim aktivnostima grada, koje su skoro isključivo bile okrenute bogatstvu i poduzetnosti Budimpešte. Premda je većina stanovništva Rijeke govorila talijanski, oni su održali jako malo veza sa svojom «matičnom zemljom». 1913., na primjer, od skoro osam tisuća brodova koji su prošli kroz gradsku luku, tek ih je dvjestotinjak plovilo pod talijanskom zastavom. Iste te godine, od skoro tri miliona tona roba, prekrcanih u luci, tek stopedeset tisuća dolazilo je iz Italije.31 Kako je vrijeme prolazilo, ugarske su snage zamijenile autohtone elemente u gradskim političkim i zakonodavnim strukturama, tako da su u prvim godinama dvadesetog stoljeća, podjednako policija i guverneri uglavnom dolazili iz Budimpešte, ili su blisko bili vezani uz Mađare.
Riječka uprava dodijeljena je mađarskom guverneru, kojemu je pomagalo Gradsko poglavarstvo, sastavljeno uglavnom od gradskih najutjecajnijih i najbogatijih građana. Baš kao u gradskim školama, riječka vlada bila je vjerna slika uspješnog ugarsko-talijanskog saveza, koji je doveo do znatnog prosperiteta i uspjeha, pravog preporoda grada. Po riječima engleskog promatrača, «izborima za /Gradsko poglavarstvo/ manipuliralo se na takav način, da se je radilo naprosto o koaliciji mađarskih birokrata i sitnijih talijanskih kapitalista».32 Pa ipak, ovaj savez jedva da je uspijevao sakriti unutarnji sukob, jer su talijanski poslovni ljudi, uključeni u prosperirajuću riječku trgovinu, nerijetko osjećali odbojnost prema Ugarima koji su donosili gradske zakone i upravljali gradskom politikom. Već je u vrijeme kada su riječku autonomiju ugrožavali jedino Hrvati, bio prisutan izvjestan talijanski šovinizam, a kada se na Mađare počelo gledati u istom svjetlu kao i na slavenske susjede, taj je hiperpatriotizam samo dobio na snazi.
Ovakvo ugarsko «prisustvo» u Rijeci bilo je relativno novijeg datuma, i gradski su ga Talijani smatrali prodiranjem «stranog» tijela u njihovu sredinu. U prvih godinama stoljeća, u brojnim je prilikama demonstrirana patriotska odanost Fiumana Italiji. Na primjer, u jesen 1908. veliko riječko izaslanstvo krenulo je put Ravenne, na proslavu u čast Dantea, a samo tri godine prije toga, skupina patriota stvorila je društvo Giovine Fiume («Mlada Rijeka»), koja će kasnije imati ključnu ulogu u D'Annunzijevom puču 1919. godine.33
Naravno, riječki talijanofili /talijanaši/ nastojali su osnažiti kulturni život talijanske zajednice. U tu svrhu osnovali su knjižnice, literarne krugove, te kazališne grupe, posvećene naporu da se održi živim talijanski kulturni život u novom, neprijateljskom ozračju ugarske Rijeke, počevši razgovarati o do tada nezamislivom projektu: pripojenju Rijeke Italiji. Kao protutežu potpunom mađarskom monopolu na više obrazovanje u gradu, oni su organizirali narodno sveučilište, na kojem je talijanski bio službeni jezik, kao i brojne kazališne predstave, koje su bile prigoda za izražavanje lojalnosti Italiji. Te su dramske predstave u toj mjeri bile patriotske, da je jedan povjesničar gradskog kazališta napisao, kako su u dvadesetom stoljeću, kazališne daske postale «obrambeno oružje. Glas Italije stigao je do Rijeke kazalištem».34
Bilo je, dakle, sasvim razumljivo da veliki talijanski dramatičar i iredentist, Gabriele D'Annunzio, 1907. dođe u Rijeku i čita iz svog duboko nacionalističkog djela, La Nave. Simbolizam njegovog posjeta Rijeci bio je očit: talijanski građani Rijeke bili su odlučni sačuvati svoj identitet usred strane im kulture i bili su oduševljeni da im je svoju punu pomoć u takovom poduhvatu, želio pružiti jedan od najistaknutijih predstavnika talijanske kulture.
U osvit Velikog rata, odnosi između Ugara i Talijana u Rijeci bili su vrlo loši, stvarajući situaciju nalik tako sličnim u brojnim europskim kolonijama, na samom rubu zahtijevanja nezavisnosti od svojih ranijih gospodara. 1913. talijanski patrioti bacili su bombu ispred Gradske palače, razbivši prozore i razorivši dijelove zida. Ne mogavši otkriti počinioce ovog djela, Ugari su unajmili svoje vlastite «urotnike», sa zadatkom da ispred palače bace još jednu bombu i za sobom ostave «dokaz», koji će ih povezati uz talijansku patriotsku grupu u gradu. Bila bi to uvertira u niz represivnih akcija protiv Talijana, uključujući poništenje ishoda gradskih izbora i uklanjanje patriotskih elemenata, koje su ugarski autoriteti smatrali nepoželjnim. Srećom, cijela ta prljava radnja otkrivena je prije nego što su Ugari imali vremena u cijelosti provesti svoje planove gušenja talijanskih snaga, no, mnogi Fiumani su bili prisiljeni potražiti utočište u Italiji.35
Ne začuđuje, dakle, da su političke stranke Rijeke bile sve više zaokupljene pitanjem suverenosti grada, tako da su u godinama neposredno pred rat, obje političke organizacije – Autonomistička stranka i Radnička socijalistička stranka – postajale sve više pro-talijanske u svom opredjeljenju. Na zadnjim izborima pred izbijanje neprijateljstava, Riccardo Zanella, vođa Autonomističke stranke, izabran je za gradonačelnika. To, naravno, nije bilo prihvatljivo mađarskim guvernerima u neprijateljskom ozračju prvih godina rata, tako da je 1915., po samom završetku izbora, car poništio rezultate, zamijenivši ga likom, puno prihvatljivijim Budimpešti: Francescom Gilbertom Corrossaczem /Korošcem/, čije ime precizno odražava njegovu političku naklonost.
Fiumani su se pobunili protiv ovakvog svojevoljnog odnosa prema njihovim političkim željama, otkrivši da su Ugari spremni eskalirati sukob. S početkom rata, Zanella je među prvima povućen u ugarsku vojsku, imajući sreće da su ga zarobili Rusi. Na kraju je prebačen u Italiju, odakle je nastavio agitirati u prilog riječke autonomije.36 Dok je Zanellu pratila nevjerojatna sreća, njegovi sugrađani nisu bili takve sudbine. U ljeto 1915., Gradsko poglavarstvo je ukinuto carskim dekretom, i izabrano je novo upravno tijelo, zajedno s novim gradonačelnikom, Antoniom Viom. Ovo vijeće na izuzetan je način odražavalo političke snage u gradu, no, bilo je pod strašnim pritiskom od strane Ugara i Hrvata da lokalno stanovništvo drži pod nadzorom. Osim što su manipulirali političkim vodstvom grada, Ugari su također zaprijetili da će, nastave li se antiugarske aktivnosti, grad iscrpiti do gladi.37 Kao što bi se i moglo očekivati, Hrvati iz okolnih područja (Sušaka, Grobnika i Kastva) jedva su dočekali da se pridruže u tom mračnom poduhvatu, nametnuvši Rijeci trgovinski bojkot i bojkot hrane.
Tako se je Gradsko poglavarstvo, postavljeno s vrha, moralo suočiti s alarmantnim nizom političkih, ekonomskih i prehrambenih problema, koji su ugrozili postojanje grada. Pod takvih okolnostima, zaista je čudesno da vladajuća grupa ne samo da je uspjela isploviti iz svih uzburkanih voda u kojima se je našla, nego je i uspjela sastaviti poglavarstvo, koje je u znatnoj mjeri odražavalo najraznovrsnije elemente od kojih je bio sačinjen politički život Rijeke. U naporu da održe stabilan kurs Rijeke, socijalisti i autonomaši pridružili su se pro-ugarskim predstavnicima /mađaronima/, tako da je, na kraju, grad izronio iz nevolja predvođen skupinom političara koji su odlično bili upoznati s problemima i specifičnostima grada.
Rat je, pak, pomogao kataliziranju talijanskog revolta, koji je više desetljeća ključao. Iako su neprijateljstva dovela poslovne aktivnosti Rijeke skoro do potpunog zastoja, ishod borbe talijanofilima se činio poput blagoslova. Nakon propasti Habsburškog Carstva i trijumfa talijanskih snaga kod Veneta, izgledi za Rijeku činili su se sjajnim. Pa ipak, kao što je to bio slučaj toliko puta ranije, uklanjanje jednog od tradicionalnih neprijatelja riječke autonomije, naprosto je u punoj snazi oživio onog drugog. S nestankom ugarske vlasti nad Rijekom, Hrvati – sada dijelom nove, jugoslavenske nacije, te uz pomoć francuskih saveznika – požurili su s iznošenjem svojih «povijesnih» prava na grad.


POSLIJERATNA KRIZA

Rat je doveo do raspada Habsburškog carstva, a na njegovim ruševinama nastale su nove nacije. Oni Riječani, koji su u danima prije raspada Carstva isticali svoje pravo na samoopredjeljenje, možda su očekivali da će njihovi zahtjevi unutar pobjedničke Alijanse naići na plodno tlo, no, to nije bio slučaj, a Rijeka se je našla suočena s drevnim neprijateljem, Hrvatima. Oko opisa toka događaja nakon propasti carstva, borile su se cijele vojske pro-talijanskih i pro-jugoslavenskih pisaca,38 no, u svojoj osnovi, priča se doima prilično jasnom.
28. listopada uvečer, Zoltan Jekelfalussy, ugarski guverner Rijeke pozvao je gradonačelnika Antonia Via u svoj ured, da mu saopći vijest, kako je predsjedavajući Vijeća ministara u Budimpešti odlučio da Rijeka bude napuštena i vojno i politički. Jekelfalussy je tada iznio situaciju pred gradonačelnika, i pripremio se za odlazak. Vio se odmah sastao s ostalim članovima gradske vlade, koji su se odlučili za neobičan korak, imenovavši Via gradonačelnikom Rijeke po «volji naroda». Razlozi, koji su ležali u pozadini ovog koraka, bili su značajni u svim budućim polemikama oko suverenosti Rijeke. Više članova Gradskog poglavarstva osjećalo je da svoje pravo na vlast, Vio više ne može ostvarivati pozivanjem na ukaz sile koja više nije postojala u svom ranijem obliku. Obzirom na popularnost doktrine samoopredjeljenja naroda, Gradsko poglavarstvo, kao odraz sveukupne volje Rijeke, postavilo je Via i istovremeno na položajima potvrdilo svoje vlastite članove. Slijedećeg dana, Gradsko poglavarstvo prošireno je na šezdesetak članova.
Istog dana, kada je Gradsko poglavarstvo Rijeke proširivalo svoje redove, predstavnici novostvorene Jugoslavenske Narodne Skupštine stigli su u grad i od Jekelfalussya preuzeli nadzor nad Guvernerovom palačom. Unatoč svim tvrdnjama Via i Gradskog poglavarstva, da su upravo oni pravi upravitelji Rijeke, do uvečer hrvatska zastava zavijorila se nad palačom. Grad je sada imao dvije, samoproklamirane vlade, od kojih je svaka svoje pravo temeljila na istom principu.
Manevri između dviju grupa svoju su kulminaciju dosegli tridesetog. Rano ujutro, veći broj hrvatskih trupa ušao je u Rijeku, dok je dr. Rojčević, hrvatski povjerenik, u ime mira i sigurnosti građanstva, zabranio sva javna okupljanja. Protiveći se ovom pokušaju sprječavanja svakog pokušaja da se pokaže eventualna snaga Talijana, Gradsko poglavarstvo sastalo se istog jutra, preimenovalo se u Talijansko nacionalno vijeće Rijeke i objavilo svoju namjeru suprotstavljanja Hrvatima. I najzad, temeljeći svoje postupke na pravu na samoopredjeljenje naroda, Nacionalno vijeće obznanilo je da je, od tog trena, Rijeka sjedinjena sa svojom «domovinom», Italijom. Rano popodne, na ulicama uz sam središnji gradski trg, održan je masovni zbor, na kojem su predstavnici Nacionalnog vijeća pročitali proglas, kojim se Rijeka proglašava sastavnim dijelom Italije. Paralelno s odvijanjem ovih javnih demonstracija, predstavnici Vijeća bili su na putu za Rim, u štab Treće Armije, tražeći podršku za svoje poteze.
Talijansko nacionalno vijeće nije bilo jedina nova grupa, u Rijeci organizirana neposredno nakon raspada Habsburškog carstva. Dok je Nacionalno vijeće sebi pripisivalo pravo na određenje volje naroda Rijeke, stvoreno je i multinacionalno radničko vijeće.39 Ova grupa tražila je plebiscit, kojim bi se odredila budućnost Rijeke, zahtijevajući da svaka odrasla osoba, koja je u gradu boravila bar godinu dana, ima pravo sudjelovanja u ovoj povijesnoj odluci. U očima radničkog vijeća, takav proces ne samo da bi osigurao pravo građana Rijeke da izaberu svoju vlastitu sudbinu, nego bi osigurao i toliko željenu demokratizaciju političkog života Rijeke. Nacionalno vijeće skoro isključivo je odabrano između predstavnika bogatijih slojeva gradskog društva. Iz tih razloga, i pored prisustva brojnih likova nedvojbene kvalitete i poštenja, samoproklamirano gradsko upravno tijelo bilo je i ostalo klasno određena institucija, nepopularna među talijanskim radnicima, jer je odbijala razumno se pozabaviti njihovim zahtjevima, kao i među ne-talijanskim stanovništvom, zbog svog eksplicitnog protivljenja dopuštanju Hrvatima aktivnijeg učešća u gradskim zbivanjima. Radničko vijeće, koje je uviđalo nužnost suočavanja s «etničkim problemom», i to stvaranjem multinacionalnog upravljačkog tijela, brzo je isključeno iz riječke politike od strane daleko moćnijih talijanskih i hrvatskih rivalskih grupacija. Zapravo, već u samom početku igra brojki nije bila naklonjena radničkom vijeću: svega je tridesetak građana činilo grupu pri njenom osnutku. S dva puta toliko članova i puno utjecajnijim članstvom, Nacionalno vijeće odnijelo je prevagu.
S udaljenosti od skoro pola stoljeća, krajnje je teško odrediti karakter onih, koji su sačinjavali Nacionalno vijeće. Po nekim promatračima,40 ovi ljudi bili su predani patrioti, potpuno posvećeni naporu spašavanja Rijeke od njenih slavenskih neprijatelja. Za druge, oni su bili tek obična klika bogatih građana, koji su samo tražili najbolje financijsko rješenje gradskih poslova, i koji su naprosto odlučili radije se svrstati uz Italiju, nego novu Jugoslaviju, pošto je ono prvo ekonomski izgledalo primamljivije. Za neke treće, pak, oni su bili «poznati hrvatski otpadnici, koji se nisu ustručavali staviti na sebe novo odijelo, već u skladu s novim prilikama».41 Istina je, međutim, nešto kompliciranija jer, iako nema sumnje, da većina članova Nacionalnog vijeća nije imala previše skrupula po pitanju strane kojoj su pripadali, isto je tako jasno da je poistovjećivanje većine njih s Italijom, predstavljalo puno više od tek oportunističke želje da se svrstaju uz svog jačeg susjeda. Desetljeće borbe s Ugarskom i Hrvatskom, stvorilo je u gradu istinski pro-talijanski osjećaj, tako da su se čak i ljudi, s prezimenima poput Grossich i Corosac, smatrali sponama krvi i tradicije vezani uz sudbinu Italije. Odluka da se Rijeka proglasi dijelom Italije, teško da je mogla biti plod hladne proračunatosti, jer su u jesen 1918. pred Nacionalnim vijećem stajale i daleko prosperitetnije mogućnosti. Oni su se izričito suprotstavili i najprivlačnijoj od njih: da Rijeku proglase Slobodnim gradom, i zahtijevaju od Lige naroda da pruži neophodne garancije i pomoć u ustanovljavanju životno vitalnog trgovinskog središta, koji bi bio u stanju privlačiti novčana sredstva neposrednih susjeda Rijeka, kao i bogate i moćne nacije koje će diktirati politiku Lige. Umjesto toga, Nacionalno vijeće šalje predstavnike u Pariz, Rim i Budimpeštu, da svima daju do znanja, da Rijeka želi biti dijelom Italije, i tom je cilju spremna posvetiti svu svoju energiju.42
Nakon događaja od 28, 29 i 30. listopada, bilo je jasno da će, pošto će Talijansko nacionalno vijeće najvjerojatnije proglasiti svoju privrženost Italiji, stvar na kraju vjerojatno biti vojno razriješena. Dvadesetdevetog, Vijeće je ustrojilo gradsku Nacionalnu gardu, naoružanu gomilom pušaka i pištolja, prikupljenih (uglavnom od austrijskih dezertera) tokom rata.43 Pro-talijanski elementi prikupili su nekih osamsto, devetsto pušaka za takav razvoj situacije, a čak je i nakon naoružavanja Nacionalne garde, ostalo dovoljno oružja za opremanje «Crvene garde»44 koju je, početkom studenog, stvorilo Nacionalno vijeće. Ovom tijelu, kojeg su tražili socijalisti i radničko vijeće, dat je posao nadgledanja velikih skladišta i njihovih zaliha hrane, te održavanja javnog reda i mira. Crvena garda potrajala je svega nekoliko tjedana: Međusaveznička komanda raspustila ju je 18. listopada, kada su Saveznici preuzeli odgovornost za mir u gradu.
Sa svakim narednim danom, sve više srpskih i hrvatskih trupa ulazilo je u Rijeku i, da bi obranilo svoje interese, Nacionalno vijeće je nastojalo osigurati pomoć talijanske vojske. To nije bilo lako, jer su komunikacije s Italijom bile otežane. Vijeće je na vrh najvišeg brda u gradu postavilo radio-odašiljač, ali na svoje očajničke pozive za talijanskom vojnom intervencijom, nije dobivalo odgovor. Pošto su ceste bile blokirane raznim vojskama, u naporu da si pribavi podršku talijanske mornarice, Vijeće je odlučilo u dva manja brodića u smjeru Venecije poslati dvije skupine ljudi (u Rijeci kasnije poznatije kao Argonauti).45
Argonauti su uspjeli u svojoj misiji. Saslušavši fiumanske zahtjeve, admiral Thaon de Revel brzojavio je Rim i zatražio upute, navodeći dva dobra razloga da se pristupi obrani talijanskih elemenata u Rijeci: građani nesumnjivo talijanskog porijekla osjećali su se ugroženi neprijateljskim elementima, a u luci je, ako bi Italija preuzela kontrolu nad tim područjem, bilo i nekoliko sjajnih ratnih brodova, koji bi mogli postati ratni plijen.46 Na žalost, Orlandov odgovor je izgubljen, no, kakav god on mogao biti, u pratnji četiri torpedna razarača, talijanski ratni brod uplovio je 4. studenog u luku, uz razdraganu dobrodošlicu talijanskih građana Rijeke.
Uplovljavanje Emanuele Filiberta, pod komandom admirala Rainera, učinilo je da Riječani povjeruju, kako je Italija odlučila poduprijeti njihove zahtjeve za pripojenjem, ali, to nije bio slučaj. Kao što će tok događaja pokazati, talijanska vlada zaista je bila zainteresirana za kontrolu Rijeke, ali, da bi to ostvarila, nije bila spremna riskirati i otvoreni sukob s talijanskim ratnim saveznicima. Rainer je uplovio u luku i obznanio, da je došao zaštiti talijanski živalj u gradu i pružiti jamstvo sigurnosti talijanskih interesa. Izvan toga, nikakva važnija akcija nije poduzeta ili, očito, planirana od strane admirala. Mornari su ostali na brodu, hrvatski autoriteti nisu stavljeni na kušnju, i nikakva formalna podrška nije pružena Talijanskom Nacionalnom vijeću. Što više, kada je francuski torpedni razarač Touareg idućeg dana uplovio u luku, Rainer ga je pozdravio kao člana Savezničke armije, unatoč očitim pro-hrvatskim namjerama Francuza. Slijedeća dva tjedna, Rainer je ostao u gradu, dok su trupe bile stacionirane na brodovima, čekajući naređenja iz Rima. U tim danima, Rijeka je pretvorena u međunarodnu vojnu bazu, pošto su se vojnici pod francuskim zapovjedništvom raštrkali gradom i okolicom, u cilju zaštite jugoslavenskih interesa od Talijana, dok su se američki i britanski brodovi usidrili u luci, u naporu da im tok događaja ne izmakne kontroli. Svakodnevni život u Rijeci karakterizirali su brojni sukobi između suprotstavljenih frakcija, i jedva da bi i dan prošao bez nekog sukoba između pro-slavenskih i pro-talijanskih elemenata.
Dva tjedna, između 4. i 17. listopada bili su više n'o indikativni onima, koji su tragali za modelom poslijeratnog svijeta, jer je tokom tog perioda, sukob oko Rijeke pretvoren od borbe između lokalnih elemenata u međunarodni konflikt među pobjedničkim silama Velikog rata. Ono što je otpočelo kao borba među talijanskih i hrvatskim snagama, koje su se već po tradiciji sporile oko suverenosti nad gradom, uskoro se je pretvorilo u konflikt između Francuske i Italije. Francuzi, kao «zaštitnici» tek nastajuće Jugoslavije, proglasili su opravdanost jugoslavenskih zahtjeva prema Rijeci, dok je Italija inzistirala da su tradicija i nacionalni sastav grada Rijeku logično činili sastavnim dijelom «nove» Italije. Budući je sukob ovakve vrste bilo moguće riješiti isključivo Mirovnom konferencijom Saveznika u Versaillesu, stvar je najzad dovedena skoro do usijanja odlukom, da grad bude stavljen pod nadzor svih saveznika. Od hrvatskog guvernera, kao i hrvatskih trupa, tamo stacioniranih, zatraženo je da odu. Nakratko, grad je bio zapravo pod talijanskom komandom i vojnom silom ostalih savezničkih snaga. To stanje trajalo je, međutim, svega nekoliko dana, pošto su Francuzi zatražili od generala Traniea da u Rijeci osnuje bazu Francusko-srpske armije Orijenta. Kada su čuli za ovaj plan, Talijani su mu parirali poslavši u Rijeku generala Francesca Saveria Graziolia, jednog od heroja bitke Vittorio Veneto, kao vrhovnog zapovjednika talijanskih i savezničkih snaga. Grazioli je svoje zapovjedništvo mogao zahtijevati po principu starješinstva. Tako je jedan cinični promatrač tvrdio, da Talijani imaju keca u rukavu, za slučaj da netko od ostalih Saveznika pokuša u Rijeku poslati generala višeg starješinstva od Graziolija. «Toliko su bili odlučni zadržati prevlast u tom dijelu Rijeke, da se čak nisu ustručavali ni samog starijeg generala, viz., Caneva, ulogoriti u stražnjem dvorištu palače, čija je jedina uloga bila pojaviti se, u slučaju da itko od savezničkih generala, pretpostavljenih generalu Grazioliju, bude naimenovan za grad. Njegovo prisustvo bilo je neiscrpan izvor razonode Saveznicima, koji su o njemu govorili kao o 'čovjeku iz podruma'»47
U talijanskim dokumentima o savezničkog okupaciji Rijeke, nije bilo ni traga generalu Canevi, i premda su talijanske brige o starješinstvu bile veoma realne, «čovjek iz podruma» najvjerojatnije je bio plod prerazigrane mašte ne-talijanskih učesnika zbivanja. Kako bilo, moć ostalih savezničkih oficira da povjeruju u takovo što, daje nam vrlo točan uvid u stanje uma mnogih među Saveznicima. Oni su uglavnom bili uvjereni da, pošto su Orlando i Sonnino tako strasno bili posvećeni Riječkoj stvari, talijanska vlada čvrsto vlada zbivanjima u Rijeci. Kada je takova predodžba i prihvaćena, slijedilo je da su postupci Talijanskog nacionalnog vijeća bili orkestrirani iz Rima, i da su brojni potezi Talijana u Rijeci, na ostvarivanju pripojenja grada, bili izvođeni u skladu s potezima talijanske inostrane diplomacije. To, međutim, nije bilo točno. Ne samo da Talijansko nacionalno vijeće u svojim postupcima nije bilo usklađeno s talijanskom vladom, nego je generalu Grazioliju dato izričito naređenje da ni na koji način ne prizna njegov autoritet. Osim toga, u Rimu su ozbiljno strepili pred mogućnošću da Talijani u Rijeci preuzmu preveliku inicijativu i izazovu tako duboku krizu, s kojom se talijanska diplomacija ne bi mogla nositi. Upravo je s tog razloga, Grazioliju rečeno da veoma pomno motri Nacionalno viječe, kako bi onemogućio bilo kakav čin, koji se ne bi «uklapao u interese talijanske države».48
I premda je talijanska vlada ispravno vjerovala, da je Nacionalno vijeće zapravo prolazna tvorevina, ona je ipak bila svjesna i prednosti, koje je Italija u svojim pregovorima s ostalim Saveznicima, imala od njegovog postojanja. Grazioliju je, tako, savjetovano, da ne zaboravi da «formalno postojanje izabrane vlasti nepokolebljivo privržene Italiji, može biti od velike koristi dođe li do toga, da stranim silama treba demonstrirati da Rijeka želi svojim slobodnim izborom postati talijanska».49


«HLADNI RAT» OKO RIJEKE

Između studenog 1918. i rujna slijedeće godine, nacionalistički elementi u Italiji, u suradnji s fiumanskim vođama, organizirali su dobro financiranu urotu za osvajanje Rijeke. Nastanak ovog pokreta plod je propusta zadovoljavajućeg razrješenja riječke krize tokom mjeseca intervencije. U skladu s tim, građani Rijeke živjeli su pod snažnim pritiskom i u sve očajnijim ekonomskim uvjetima. Objašnjenje za to ležalo je u potezima velikih sila, od kojih je svaka nastojala zadobiti određenu prevlast nad Rijekom.
Priča o međusobnoj borbi četiri najveće sile za vlast nad Rijekom, nezaobilazan je element za razumijevanje kasnijih zbivanja, i zato ćemo se njome nakratko i pozabaviti. Svi Saveznici bili su svjesni značaja riječke luke. Nije potrebno čak ni zaviriti u arhive ovih nacija, da bi se stekao uvid u strateški značaj Rijeke: britanski Shipbuilding and Shippping Record od l. svibnja 1919. potvrdio je da «britanski brodograditelji ne mogu ignorirati talijansku krizu. Pitanje talijanštine Rijeke međunarodno je pitanje. Kao oceanska luka Balkana… nastanjenog populacijom koja se brže povećava od njihovih trgovačkih pristaništa, ta luka nudi obećavajući promet britanskim brodarima… Već prije Rata nije bilo lako nositi se s talijanskim vlastima: sada, kada su njihovi apetiti za vlastitom, nacionalnom mornaricom, bili probuđeni, konkurencija izvana zacijelo neće biti dobrodošla…».50
I pored svog njihovog zanimanja za udio u riječkoj trgovini, britanski brodari nisu bili previše zainteresirani za političku vlast nad Rijekom: zadovoljni bi bili i time, da Italiju spriječe u ostvarenju monopola na trgovinu lukom. U skladu s tim, Britanci su bili otvoreni za više varijanti razrješenja problema. Isto je vrijedilo i za Amerikance: u obzir su dolazila brojna rješenja, samo ne predaja vlasti nad Rijekom Talijanima. U slučaju Francuza, situacija je, međutim, bila složenija.51 Njih nije toliko zanimao nadzor nad trgovinom bilo kog grada na Jadranskoj obali, koliko želja da učvrste svoju poziciju najgorljivijih «zaštitnika» novih nacija, koje su se počele uzdizati iz pepela starog Habsburškog carstva. Francuska vanjska politika živo je bila okrenuta manipuliranju balkanskim državama, tako da je Rijeka imala za Pariz dvostruku ulogu. Kao prvo, služila je opskrbi Francusko-Srpske armije Orijenta. I drugo, Francuzi su se nadali da će Rijeka postati najvažnija jadranska luka nacije, na koju će Francuska moći vršiti utjecaj u svoju korist. Od samog početka, Francuska je bila posvećena borbi s Italijom oko kontrole nad Rijekom, i u više slučajeva sukob je prerastao i u oružani sukob. Poruke, iz Rijeke odaslane u Rim, nedvojbeno nam govore o strahu Talijana od otvorenog sukoba s Francuskom i njenim jugoslavenskim saveznicima52 - od kraja 1918. do rujna iduće godine i D'Annunzijeva pohoda na grad, sukob između Talijana i Francuza nastavio se istom snagom.
Do kraja prosinca nije bilo više nikakvih sumnji oko suštine francusko-talijanskog sukoba u Rijeci, u grubim crtama vidljive već iz poruka, koje je general Grazioli odaslao Rimu. Graziolijevo najrječitije opažanje potkraj mjeseca, bilo je čisto brojčano: Francuzi su sve činili da imaju isti broj trupa u i oko Rijeke, kao i Talijani. To ne samo da je bilo alarmantno, s čisto strateškog stanovišta, nego je i pred Graziolija, kao odgovornog za javni red i mir, postavljalo ogromne probleme. On naprosto nije znao gdje smjestiti sve novopridošle Francuze i Vijetnamce (koji su velikim svojim dijelom sačinjavali Armiju Orijenta), dok je njihovo neprestano pristizanje zaprijetilo izazivanjem nereda na ulicama. Uz sve to, s britanskog broda je nekoliko tisuća srpskih vojnika transportirano kroz grad, kada su im nevrijeme na otvorenom moru onemogućili domoći se Beograda drugim putovima. Osim toga, Grazioli je bio siguran da su Francuzi bili odlučni zamijeniti Talijane na mjestu okupacijske sile grada, najvjerojatnije dovođenjem jednog od svojih, po godinama službe nadređenih mu generala. Ovo uvjerenje jasno je vidljivo iz njegove opaske u pismu od 20. prosinca, da će «pod izgovorom inspekcije, u Rijeku stići general Franchet d'Esperey».53
Ovakvi su francuski planovi naveli Graziolija da povjeruje da, «obzirom na neprijateljsko okruženje novostvorene Jugoslavenske armije», postoji ozbiljna prijetnja izbijanja neprijateljstava. Grazioli nije mislio da bi novi rat pokrenuli francuski ili jugoslavenski vođe, nego se je bojao ranijih austrijskih oficira, sada na zapovjedničkim položajima u Jugoslavenskoj armiji. U skladu s tim, Grazioli je pravio planove za obranu Rijeke i bio je duboko uznemiren stalnim povećanjem broja francuskih trupa, koji su u slučaju rata trebali predstavljati saveznika Slavenima.
Međutim, i pored realne mogućnosti otvorenog sukoba, između Francuza i Talijana odvijao se je puno istančaniji sukob. Grazioli se žalio da se zatekao u poziciji, nedostojnoj talijanskog dostojanstva i posve oprečnoj želji Talijana, da među riječkim stanovništvom zadrže visok ugled. «Uz svu čast Međusavezničke komande, mi smo svedeni na to, da talijanski general bude korišten kao policajac, koji će održavati javni red i mir, dok Saveznici imaju punu slobodu činiti što god žele, na naš račun… nema sumnje, da su njihovi potezi neprijateljski prema nama, pošto je posljednjih dana bilo proleterskih i socijalističkih agitiranja, kojih ovdje nikada ranije nije bilo. To je djelo provokacija određenih agenata, kojima najvjerojatnije upravljaju oni, koji žele narušiti izuzetnu naklonost lokalnog stanovništva…».54
Nikakvi strani agenti nisu bili potrebni, da dovedu do agitacije socijalista i proletera u Rijeci, gdje su radničko vijeće i proleterska armija organizirani davno prije Graziolijeva dolaska. Pa ipak, njegova glavna primjedba, da je nemoćan u borbi protiv antitalijanske agitacije, bila je na mjestu, jer mu je izričito zabranjena bilo kakva politička akcija. Ubrzo nakon toga, našao se doslovno odsječen od slavenskog zaleđa, pošto su Francuzi monopolizirali telegrafske i telefonske veze iz Rijeke prema Beogradu i Budimpešti.55 Grazioli je bio uvjeren, da su te linije koristili Slaveni, kako bi "proslijedili zapovijedi jugoslavenske vlade lokalnom hrvatskom stanovništvu i vlastima”.
21. prosinca, Grazioli je zatražio od svoje vladi odobrenje, da među lokalnim stanovništvom pokrene protalijansku kampanju, u cilju suprotstavljanja francuskoj propagandi i jugoslavenskim spletkama. Vojvoda od Aoste, Graziolijev nadređeni, nije oklijevao s odobrenjem.56
Graziolijeva opažanja u dobroj su mjeri bila opravdana: nema se što puno reći o moralu francuskih trupa i agenata provokatora, koji su nastojali izazvati sukob u Rijeci. Istovremeno su, međutim, takove pritužbe, kao i ton njihove pravedničke ogorčenosti, koji je uz njih uglavnom išao, bile sve, samo ne prikladne od strane pripadnika okupacijske vojske koja je sukob između Italije i Jugoslavije nastojala iskoristiti za svoje ciljeve. U Rijeci, baš kao i diljem Dalmacije, talijanske su trupe nemilosrdno i nasilnički nametale talijansku vlast i talijansku kulturu domaćem stanovništvu, koje im se je često suprotstavljalo. Taktika, koju je Grazioli doživljavao tako bolno kada su je primjenjivali Francuzi u Rijeci, bila je ista ona taktika koju su, na račun Slavena, Talijani koristili u Zadru, Splitu kao i ostalim jadranskim gradovima i otocima. Do ljeta 1919., od tridesettri dalmatinske općine pod talijanskom vlašću, u trideset su uklonjena tradicionalna, lokalna tijela upravljanja, i zamijenjena talijanskim.57 Dok se je Grazioli gnjevom pravednika žalio na francuska nastojanja potkopavanja talijanskih predstavnika vlasti u Rijeci, njegovi vlastiti drugovi u vojsci bez imalo su skrupula isto to činili negdje drugdje.
U danim okolnostima, dakle, teško da će nas začuditi prava poplava socijalističke i proleterske djelatnosti, o kojoj Grazioli govori krajem prosinca. Ono što, međutim, začuđuje, jeste to, da se skoro ništa nije iz toga izrodilo, kao i da je sve jako brzo iščeznulo. Prilike u Rijeci nisu bile povoljne, dok je gradska ekonomija u vrijeme savezničke okupacije, dovedena skoro do potpunog zastoja.58 Trgovačka aktivnost skoro da nije postojala, luka je zamrla, tvornice, kada su i radile, radile su s minimumom kapaciteta, brodogradilišta su bila zatvorena, dok je opskrba tako značajnih sirovina, kao što su nafta i ugalj, bila veoma slaba. Stanovnici su s nestrpljenjem očekivali rješavanje svih tih problema, polako postajući sve nemirniji.
Nemoć sukobljenih sila da razriješe krizu, dovela je u ljeto 1919. do prave eksplozije,59 kada su neprijateljstva između pro-francuskih i pro-talijanskih snaga dosegle nivo, koji je savezničke snage prisilio na aktivnije učešće u zbivanjima unutar grada. Pravi mali rat, koji se je na ulicama Rijeke vodio između Francuske i Italije, započeo je serijom naizgled beznačajnih incidenata, svi zajedno dovevši do pravih vatrenih okršaja u ljetnoj bitci. Tako su, na primjer, jedno srpanjsko večer, šaleći se s nekim riječkim djevojkama, nekolicina francuskih mornara strgnuli trakicu s patriotskim obilježjima, s košulje jedne od njih. Vijest o tom događaju brzo se je proširila gradom (kasnije dovevši do optužbi, kako je cijela stvar inscenirana), dok se je domaće stanovništvo obrušilo na svakog Francuza na vidiku, nekoliko njih poslavši u bolnicu. Par noći nakon toga, došlo je između lokalne mladeži i francuskih vojnika do sukoba, nakon čega je među okupljene Talijane bačena bomba. Srećom, nitko nije ozlijeđen, no, taj je događaj pripremio tragediju do koje je došlo iduće jutro, 6. srpnja. Talijanska patrola otvorila je vatru na tri francuska mornara, jednog ubivši, drugog ranivši, a trećeg uhitivši. Tokom popodneva, grad je polako prerastao u pravi košmar, vrhunac dosegavši predvečer, kada je s jednog od usidrenih talijanskih brodova, pucano na francuske barake. Na kraju sukoba, devet Francuza je ubijeno, a znatan ih je broj ranjen: Talijani su prošli s neznatnim ozljedama. Francuska komanda je o tome uputila protestnu notu međusavezničkim okupacijskim snagama, tako da je na kraju imenovano vijeće admirala, da preispita cijelu stvar i preporuči radnje, s ciljem zaštite grada. To je, naravno, bilo tek privremeno rješenje, pošto je potpuno rješavanje problema moralo pričekati odluke Pariške mirovne konferencije.
Mirovna konferencija bila je zaokupljena drugim pitanjima, dok se za one aktivnije elemente u Rijeci ne bi baš moglo reći, da su strpljivo čekali ukaze tamo nekog skupa inostranih ministara i predsjednika, koji su se činili sve neprijateljskijim prema talijanskim zahtjevima. Baš kao što je Nacionalno vijeće uspjelo krizu proteklog listopada okrenuti u svoju korist, tako je i mnogo Riječana osjećalo, da je slična inicijativa nužna kako bi se izišlo iz slijepe ulice, u koju se je dospjelo do ljeta 1919. godine. I zaista, već neko vrijeme odvijale su se pripreme talijanskih nacionalnih snaga za pohod na grad, tako da su ljetna neprijateljstva samo poslužila ubrzavanju ovih priprema.


(nastavak slijedi...)

--------------------------------

- 05:25 - Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< rujan, 2008 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Ožujak 2016 (4)
Veljača 2016 (4)
Siječanj 2016 (8)
Prosinac 2015 (11)
Studeni 2015 (10)
Listopad 2015 (20)
Rujan 2015 (18)
Kolovoz 2015 (17)
Srpanj 2015 (24)
Lipanj 2015 (25)
Svibanj 2015 (25)
Travanj 2015 (25)
Ožujak 2015 (26)
Veljača 2015 (21)
Siječanj 2015 (27)
Prosinac 2014 (29)
Studeni 2014 (25)
Listopad 2014 (28)
Rujan 2014 (21)
Kolovoz 2014 (26)
Srpanj 2014 (28)
Lipanj 2014 (23)
Svibanj 2014 (26)
Travanj 2014 (26)
Ožujak 2014 (26)
Veljača 2014 (23)
Siječanj 2014 (25)
Prosinac 2013 (26)
Studeni 2013 (26)
Listopad 2013 (26)
Rujan 2013 (29)
Kolovoz 2013 (25)
Srpanj 2013 (17)
Lipanj 2013 (22)
Svibanj 2013 (28)
Travanj 2013 (26)
Ožujak 2013 (27)
Veljača 2013 (27)
Siječanj 2013 (26)
Prosinac 2012 (21)
Studeni 2012 (27)
Listopad 2012 (28)
Rujan 2012 (27)
Kolovoz 2012 (23)
Srpanj 2012 (15)
Lipanj 2012 (22)
Svibanj 2012 (24)
Travanj 2012 (24)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Uvodna poruka:

Poštovani Blogeri!

Objavljeni postovi:

Hvala svim znanim prijateljima i neznanim posjetiocima na komentarima na mom blogu!