RAZGOVORI S' POVODOM:
Chane-Legendarni bek Bubosa
Aca Tigar-Bubuleizam kao životno opredelenje
Uge-iz Politike
Mirko Bebica
Labud
Vlajko-Chikago
Bonkaca-ex Bubuleja

LASICE

RASPORED ODIGRAVANJA MOŽETE VIDETI OVDI:

Free Image Hosting at www.ImageShack.us



PRAVILNIK (AKO GA NEKO NIJE PROUČIO) MOŽE SKINUTI OVDI ISPOD







SEZONA LETO 2008



O'BIBA-STARI SEMINARAC KOMESAR ZA BEZBEDNOST I BIVŠI KAPETAN OVE MOMČADI.



McFATHER nekada McCHALO, BIVSI KAPETAN, KOMESAR ZA ODNOSE SA JAVNOSCU




BACER, BIVSI KAPETAN




CHIGY




CANE



KULJINA





VANZI:


KRKLEC:

REZERVE:



LABUD, PODKOMESAR ZA BEZBEDNOST I KOMESAR ZA MEDJUKLUPSKU SARADNJU





TIGAR GOALKIPER I BIVŠI KAPETAN MOMČADI






VANJA

PODMLADAK:




STEVA PODMLADAK KUCA NA VRATA PRVOG TIMA





NJEGOVA SESTRA JEJA

"SMRT SE NAS NISTA NE TICE" IN MEMORIAM, CHALE Chale je tu. Sve dok je nas koji cemo se secati njegovih gegova. Sijaset fazona koji su zaziveli u bubulejskoj terminologiji poticu od Njega. Godinama prisutan u nasem odrastanju Chale je umeo da shvati, uputi komentar ili kritiku ali nikad da bude bez razumevanja i saosecanja za razne gluposti koje smo cinili. Iz svoje skucene odaje gde je poslednjih godina bolovao zracio je nepreglednom zeljom i potrebom da bude u svetu, medju ljudima. I, u tome je uspevao. Da podsetim, malo je takvih. Vecinom, zivimo u vremenu skucenih ljudi, skucenih osecanja, skucenih predstava o zivotu i svetu. A, Chale je bio spadalo, sheret i covek vedrine. Neko rece, mudar i svestan covek nikad ne siri neprijatna osecanja i uvek zraci vedrinom, i u najvecoj muci. Kao veliki emotivac, Chale je tesko podnosio nepravdu, nije vario troglodite koji su verovali da je situacija u ovom ojadjenom drustvu u redu kao takva, bio je velika knjiga lepih uspomena i nije nikome dozvoljavao da u njih dirne, cuvao ih je kao svetinju. Jedan od najlepsih dogadjaja, zhenidbu Tigra i Teodore uspeo je da udahne zajedno sa nama ali koliko je to tek njemu samome znacilo i koliko se radovao tesko da mozemo da zamislimo. Otvorenog srca, kakav je bio, prihvatio je veliki dogadjaj i dolazak svima nam drage Teodore kao nagradu za sopstvene nade da ce se sreca dogoditi. A, takav je bio i spram svacije srece. Velika nagrada je biti obdaren takvim culima. Njegove suze pamticemo svi. Borio se za vecnost lepih trenutaka i zato mu smrt ne moze nauditi. Naucio nas je Chale da je sve u redu, kad je s merom i dobrom namerom. Popiti, nasaliti se, zajebavati i slaviti, ali nikad po cenu sopstvenog dostojanstva, otvoreno, srcem, pa ko je dobre naravi, razumece. Nalazio nam je snajke, bio vedar provodadzia, borac za neznost i smisao svakog iskustva. Onima koji ga slabo pamte dok je kruzio gradom u svom zutom kecu, ordinirao po mitoloskim mestima nekada znanim kao najzlocudnije kafancine ove varosi - kao neko ko gaji zivo secanje na te dane, kazem da je i tada, i uvek, bio vedar, pun price nalik Dionisu koji se u vedrini i zanosu nikad ne zamara. Vodio je Tigra i mene redovno na vikendicu da tamo pravimo sranja dok on neguje svoj mali raj, vodio nas na sportske dogadjaje a prvi ikada zabelezen kadar u kojem njegova pojava stoji u daljini zamagljena snegom koji nemilosrdno pada stoji u mom secanju od onog dana kada smo se Tigar i ja tek upoznali, imali smo oko 5 godina i Chale nas je odveo na sankanje tamo gde je bio veliki nanos zemlje i gradjevinskig materijala od kog je nastalo pravo brdo. Zidale su se zgrade u Lenjinovoj, a to mesto je bilo tamo gde se danas nalazi Maxi market. Da i svu vrednost tog zdanja danas udvostruce, sa sve svim govnarijama koje se u tom marketu prodaju, ne bi me mogli kupiti ili naterati da se menjam za onakvo sankanje. Secam se, Chale je nosio francusku kapu. Voleo je sladoled. Sve dok imamo svest o slikama koje dolaze iz naseg sopstvenog saznavanja sveta a koje ga cine tako posebnim mestom i bore se protiv besmisla koje hara bice mesta za velikane poput Chaleta u njoj. Zato se nas smrt nista ne tice, sve dok smo u ovoj dimenziji. I, uopste, moze li neko zamisliti da Chaletov duh sada nije jos veci, jos rasprostranjeniji, u svim dimenzijama prepoznat kao Dobar i Vedar duh. Hvala ti Chale, i za sankanje i za SVE

bubuleje

09.10.2006., ponedjeljak

Zašto igram tenis?


Goran Marković (16 Septembar, 2006 - 12:58)
Pre izvesnog vremena, dok sam sa mojim partnerom Draganom na Kališu pikao tenis, pored terena je prošla nekakva baba, šetajući svoje unuče. Zaustavila se, posmatrala nas izvesno vreme a onda rekla: «Kako vi, gospodine Markoviću, divno igrate!... Mislim, s obzirom na to da ste invalid.»
Bio je to dobar povod da konačno razmislim o tome zašto još uvek u ruci držim taj komad plastike (nekada je to bilo parče drveta) koji obično nazivamo teniskim reketom.
Moj teniski staž je popriličan: ovo je već trideset peta godina od kako udaram lopticu. Kada sam počinjao, bio sam ambiciozan. Mislim, u pogledu sopstvenog izgleda. Nameravao sam da, igrajući tenis, oslabim i tako postanem idealni muškarac. Od tada se stalno gojim i što više igram tenis imam sve više kilograma. Ko zna, da nisam započinjao, možda bih na nešto i ličio...
Neko mi je rekao kako je, kada počinjete da igrate, neobično važno da vam stručno lice pokaže osnovne udarce. Moj prvi učitelj tenisa zvao se gospodin Banjanin. Bio je to veliki džentlmen. U to vreme bila je to retkost: da se neko ponaša otmeno. Nije pokazivao razočarenje u pogledu načina na koji sam izvodio bekhend, forhend, smeč i servis. Nije ih komentarisao. Zato mislim da je gosn Banjanin bio čovek plemenitog kova.
Onda sam se učlanio u TK Partizan. Navijao sam za Zvezdu a tenis igrao u Partizanu. Tamo je bilo lepše nego na Zvezdinom, na Karaburmi. Moram priznati da sam se u toj odluci rukovodio skorojevićkim i snobovskim kriterijumima. Za nivo tenisa koji sam igrao bio je dovoljan bilo koji betonski teren sa mrežom razapetom između dve bandere. Ali, meni je bilo važno da igram na najboljem mestu, u najboljoj opremi i sa najboljim partnerima.
Kada počinjete da igrate, najveći problem predstavlja baš to – izbor partnera. Vaš suparnik bi, po pravilu, trebalo da igra malo bolje od vas, tek toliko da izaziva želju da napredujete, ali ne previše dobro, da vam ne bi ubio volju za takmičenjem. Jer, ukoliko je isuviše kvalitetan on je - nedostižan. Imate tako, na primer, čoveka koji vas uredno dere sa 6:1, 6:1. On, recimo, iz nekog razloga ne igra tenis godinu dana. Za to vreme, vi uzmete trenera i svakodnevno vežbate. To, naravno, krijete od svoga partnera i jednoga dana, praveći se da niste u bog-zna-kakvoj formi, zakažete meč sa njim. I, šta se događa? Izgubite sa 6:2, 6:1! Ceo napor vam se čini uzaludnim a protivnik zadobija mitske obrise.
U to vreme, glavni igrači na Partizanovim terenima su bili generali JNA. Bez obzira što nisu igrali najbolje, sa njima je svako želeo da igra. Čak i takmičari. Što je bilo najinteresantnije, generali su retko, veoma retko gubili. Nije baš bilo uputno odrati Viktora Bubnja ili Duška Koraća. Koliko se sećam, i predsednik Teniskog Saveza Jugoslavije Franjo Tuđman nije voleo da izgubi. Nešto češće sa terena su poraženi odlazili Veljko Kovačević i Koča Popović. Prvi zato što je bio uvek dobre volje i nikada narogušen kao oni prethodni, a drugi jer više nije bio na vlasti.
Među nama, rekreativcima najveći utisak su ostavljala braća Muškatirović. Ne samo što su odlično igrali nego su i izgledali nekako impresivno, onako visoki i stameni. Povrh svega, ponašali su se džentlmenski, baš kao i moj učitelj Banjanin. Sećam se da je Gale uvek imao po neku reč pohvale za moj tenis. Iako mi je moralo biti jasno da laže, godilo mi je što me je tu i tamo podržavao. Nisam imao snage da se sagledam u svojoj netalentovanosti, gajio sam nadu da bih jednoga dana mogao odigrati pravi, veliki meč.
Ipak, za Muškatiroviće, kao i za većinu ostalih, fatalan je bio izvesni Gonzi (nadimak je predstavljao verijaciju na Panča Gonzalesa, velikog španskog tenisera). Izgledao je potpuno suprotno od atraktivne braće: mali, dežmekast, sa fizinomijom koja je mogla pripadati samo vanmaterično začetom detetu Gručo Marksa i Henrija Kisindžera. Imao je specifičan osmeh, neku vrstu keza koja ubija protivnika. Kad god bi neka od njegovih lopti završila u jednom od uglova igrališta, sledio je taj Gonzijev demorališući osmeh. Bio je gori od samog udarca, oličavao je superiornost ružnog i neuglednog nad lepim i atraktivnim. Svestan sam da je Gonzijev stil igre apsolutno nemoguće opisati rečima. Bio je to skup najnepravilnijih udaraca u kombinaciji sa baletskim pokretima. Kada tome dodamo i pantomimske efekte, dobijamo jednog pravog pravcatog pesnika tenisa. Umro je relativno mlad. Niko mu ne zna pravo ime. Svi smo poznavali samo kao Gonzija.
Ja sam tavorio, došavši do nivoa preko koga se više nije moglo. Igrao sam sa sebi ravnima i uglavnom više gubio nego dobijao. A onda sam doživeo trenutak koji me je mogao zauvek odvojiti od igrališta. Bilo je to jednog ranog jutra. Došao sam da igram sa nekim ko se nije pojavio na terenu, nateravši me, štaviše, da ustanem u cik zore. Bio sam besan, s pravom. Nedolazak partnera na zakazani meč ravan je izdajstvu. A onda mi je prišla jedna starica i bojažljivo me zapitala da li bih igrao sa njom, ako nemam partnera. Pogledao sam je sažaljivo i pristao, da ne izgubim taj jutarnji termin.
Počeo sam lagano, da baku ne bih suviše umarao. Ali gospođa je prilično dobro uzvraćala moje servise pa sam malo dodao na jačini svojih udaraca. Ona je na njih, međutim, odgovarala prilično preciznim pasing šotovima. Kada je povela sa dva gema razlike, shvatio sam da je vrag odneo šalu pa sam počeo da zapinjem, skraćujem i lobujem. Nije vredelo; stara je znala odgovore na sve što bih pokušao. A onda je došao trenutak o kome govorim. Na ivici očajanja, ukrao sam poen! Za loptu koja je bila u terenu rekao sam da je aut!? Gospođa me je samo pogledala i klimnula glavom. Oprostila mi je krađu. Niže nisam mogao da padnem...
Nastavio sam da igram ali bez ikakvih iluzija da bih jednoga dana mogao zaigrati dobro. Napustio sam TK Partizan kada su, krajem osamdesetih, generale zamenili novokomponovani bogataši i kriminalci. Počeo sam da igram na Kališu, na kome je vladala mnogo zdravlja, prava diletantska atmosfera. Terene je držala dobričina po imenu Milutin koji je od jutra do mraka igrao šah sa raznim pacerima. Posle meča bi smo sedeli u bašti klupske kafane i pričali razne nevažne stvari. Prolazili su meseci, godišnja doba, godine. Ništa se nije menjalo, osim što smo trčali sve sporije i sve češće se žalili na bolove u raznim delovima tela.
I dan danas, u sveopštoj prolaznosti, mi se držimo tenisa kao neke vrste slamke spasa. Još uvek se radujemo kada otkrijemo da ima onih koji tenis igraju slabije ili su, ako ništa drugo, od nas stariji. Dok Dragan i ja igramo ko zna koji meč po redu, sa unapred poznatim rezultatom (6:2, 6:2 za njega), poneki prolaznik, šetajući parkom, zastane i posmatra nas. U takvim trenucima desi se da poverujemo kako naš tenis može privući nečiju pažnju, da nešto vredi. A onda se prolaznik okrene i nastavi svoju šetnju. Mi nastavljamo da igramo, svesni da ne smemo stati.

- 14:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

< listopad, 2006 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


BROJ POSETILACA Free Web Counter
BROJ POSETA Free Hit Counters
Opis bloga

BUBULEJA




nadimak glumca Bate Stojkovića iz neke od onih televizijskih serija iz 70-ih godina tokom čijeg emitovanja bi gradske ulice, nedeljom uveče, ostajale puste. Bubuleja je, koliko se sećam, bio neki priprost, narodski tip, dobar kao lebac, izazivao je samilosnu simpatiju, praćenu smehom, pa je postao prototip čoveka koji, u tvoj svojoj dobrohotnoj trapavosti i sporosti, nikako ne može da se snađe u gradskom svetu. Glumački genije Danilo Stojković morao je da odigra desetine i desetine novih uloga da bi se nekako, na jedvite jade, oslobodio toga nadimka.






ONLINE POSETIOCI



Azra - Plavi golub.mp3 -

UPRAVA BUBULEJA



CHANE


VANJA


MARKAN


UGE


TIGAR




PRIJATELJI KLUBA



BILLY


ROCCO




Bokica