ovaj naslov nema veze sa postom.
Tko je dao Dostojevskom olovku u ruke??????? 
Trenutno sam pretraumatizirana za pisanje bilokakvog normalnog posta.
Vjerojatno ću ubrzo završit kao Raskoljnikov, sa sjekirom u ruci i namjerom na ubijem nekoga bez nekog posebnog razloga. 
Prvi na listi je Mali.
Jučer se vratio iz Slovenije sa skijanja.
Danas se već dobrano koljemo. 
Sutra će jedno od nas dvoje biti 6 feet under kako je počelo. 
U zadnje je vrijeme počeo opasno mutirat. Napokon je usao u pubertet.
Buhahaha. 
Još samo fali da mu nađem Smokvin list ispod jastuka i sve će biti na svojem mjestu. 
Baccetto. 
tu-tu..tu-tu.. Bum!
I nakon postnovogodišnjeg trijeznjenja i ponovnog napijanja evo mene opet. 
Ubila sam se u subotu.
Nakon 2 sata provedena u nepušačkom dijelu dotičnog kafića i postupnog ispijanja moje lilice (piva), potaknuta spoznajom da sutradan ujutro (jako rano ujutro) 
me čeka moja voljena sestrična na vrhu Učke povodom "obiteljskog okupljanja", bočica mi jednostavno nije izlazila iz ruke. 
Blaženi bambus.
Kolko god je fuj, uvijek me ubije.
I odonda mi iz glave ne izlazi ona "Total eclipse of the Heart" od Bonnie Tyler.
Mrzim praznike. Prekratko traju.
(tek sam se probudila...)
let your wawes crush down on me...
Za početak.. 
Sretan vam Božić i sretna nova godina. Malim slovom. Molim lijepo.
Puno sreće, dečkića (a i cura), dobrih prijatelja i ostalih bla-bla-fensi stvarčica koje samo poželjeti možete.
A eto i mene.
I da ne duljimo dalje...
Iskreno, ne znam sta da pisem.
Previse toga je bilo..
Baccetto.
