TROŠENJE VREMENA
(1993,)
ljubio sam mnoge, a gubio ih još i više
bilo je i plavih, i crnih, i umjetnih
ali malo je onih o kojima nešto piše
kojima je posvećen i jedan moj stih
ponekad se i ne želim sjećati svih tih priča
sad glup i naivan, sad sebičan i okrutan
negdje tišina, a negdje prepuno ljudi i pića
a malo je sjećanja koja su me vodila u san
ne znam dali mogu za ijednu reći da bila je prava
ili pak to mogu reći baš za sve
zbog nekim me je boljelo srce a zbog nekih glava
a sad mi od svega ništa ne ostaje
voljele su me ludo ili su bježale od mene
a poneke su činile sve to odjednom
govorile da sa mnom samo troše vrijeme
a ipak sanjale da uz mene stvore dom
smetale su mi kad nisam želio biti sam u dvoje
vrijeđale me, psovale, otkrivale moje tajne
a onda ipak, kao da se moga otrova boje
za sve su se nagle riječi ispričavale
nikada nisu znale što je u mojoj glavi
dok smo trošili vrijeme ljubeći se na čudnim mjestima
u haustorima, na ulicama, na travi
i nikada nisu saznale koliko sam sebe davao njima
a kada se osvrnem unatrag kao da ništa ne vidim
ni ta požudna tijela, ni usne pune sokova i slasti
možda je čudno ali sada se više ničega ne stidim
sve će to jednom u vječni zaborav pasti
i ja sam već odavno dio tog vječnog zaborava
za sve zajedno, i posebno, za svaku od njih
i tada shvatim da svaka je zapravo bila prava
jer sve su stale u ovaj moj nostalgični stih
|