srijeda, 31.12.2014.

~Rodeo
~

Jutro me zateklo sklupčanog u položaju fetusa, otvarao sam oči dugo i oprezno dovijajući se jesam li zaista tu ili samo sanjam. Krevet je bio golem kao Rusija a hladan kao Kanada. Brojke na satu bile su debele i okrugle, a kroz škure su se nazirali obrisi posljednjeg dana dvije i četrnaeste.
Pomislio sam na Silvu kojoj je danas imendan i rođendan, na njene krupne i drage oči, ali ni to mi nije bogzna koliko pomoglo. Zapravo, shvatio sam da ako se želiš pokrenuti, najbolje je misliti na nešto ružno i ogavno jer ovako dok je lijepo i toplo tvoja guza zasigurno puta vidjet neće.



Dakle, to je to. Silvestrovo, Stara godina. To je dan kada zbrajam i dijelim, oduzimam i množim, potenciram, kubiram, vadim korijenje, pripremam francusku salatu i najčešće - očajavam. Ne zbog kvalitete majoneze ili krastavaca već onako - prigodno.
Prisjećam se gdje sam sve bio, što sam radio, koga sam ljubio a koga propustio ljubiti.
Jesam li ispunio ono što sam planirao, vrijedi li pod ovu godinu podvući crtu i kakvu? Ravnu, valovitu ili isprekidanu?



No, to najčešće dođe na isto, džaba bilo konja vranih i planova neostvarenih. Planovi su uglavnom plošni, bolje reći pljosnati i prije ćemo ljosnuti nego li ih uspjeti podignuti na treću ili četvrtu dimenziju. Petu?
Štoviše, sve sam sigurniji u to da ne možemo planirati ama baš ništa. Jednostavno, život nije ništa drugo nego rodeo, posjednu te na leđa pomahnitalog bika i puste u arenu. Bik se otima, propinje i izvija, a ti ni sam ne znaš što te snašlo već grčevito tražiš neke uporišne točke za koje ćeš se uhvatiti i pokušati što duže opstati u sedlu. Pa dok izdržiš - izdržiš.
Dobro, ako sam s planovima (opet) zakazao, ipak sam donio par odluka. Bolje reći - zapovijedi. Zapovijedi samom sebi.



Prije svega - ne osuđuj! Da je onaj gore htio da budeš sudac već bi ti na neki način to dao do znanja. Nikad ne znaš kakvu muku netko nosi sa sobom. Možeš pretpostaviti ali znati - ne. Prema tome, ne sudi unaprijed. A ni unatrag. A ni u mjestu.



Kao drugo - ne zamjeraj! Od nekoga si se nečemu nadao, a taj netko nije ispunio tvoja očekivanja, pa što? A pitaš li se ikad - jesi li ti bio taj koji je uvijek ispunjavao tuđa očekivanja? Možda se od tebe netko nečemu nadao, a ti - ništa!? Dobro, ovdje imaš džokera u onoj - još se nije rodio tko je svima ugodio, ali ipak...
Kao treće - hodaj! Deset tisuća koraka svakoga dana, Ne pitaj zašto ne pitaj kako ne pitaj kamo - samo hodaj.



Svakoga dana odvoji sat vremena i radi na zemlji. Kopaj, mašklinaj, lopataj, gradi, čupaj, sadi, štogod. Samo radi. Fizički. Ne, fejzbučenje nije fizički rad. Seks? Nije ni to. Mislim, dobro je to, taj seks, ali ga ne možeš računati pod onaj zlatni sat.



Dakle, to je opet to. Silvestrovo.
Ako ništa drugo, ovo je dan, ili ovo je noć kad će nam pomahnitali bik ipak dati malu pauzu. Ako nam je nije voljan pružiti, onda se sami moramo izboriti za nju. I boriti se za sve ono lijepo što postoji na ovom svijetu. Usprkos svemu. Za ljubav i ljepotu vrijedi živjeti. I umrijeti.



A ja ću večeras otvoriti bocu najboljeg vina, napuniti onu kristalnu čašu koja i tako čami u vitrini čitavu godinu, podignuti je i reći - živjeli! Dragi moji, neka vas prati sva sreća ovoga svijeta!




petak, 26.12.2014.

~Daljine
~

Nedavno su, gotovo istodobno, pred vratima Splita grada, otvorene dvije ceste. Jedna svečano kako i priliči a druga nesvečano, također kako priliči. Istina, ni jedna ni druga nisu posve nove, neki će ih zlobnici posprdno nazivati polovnjačama od cesta, al' kako se ono kaže - dobroj se cesti ne gleda u rubni kamen, nek su one nama tu! Zanimljivo, teku usporedno ali ne mare mnogo jedna za drugu.
Prva seže iz doba Rimskog carstva i kako tvrde povjesničari, njezina gradnja je trajala sedam godina dok se ova druga iz vremena Briselskog imperija gradila skoro četvrt stoljeća. E sad, netko će reći - sigurno je ova od četvrt stoljeća nesuporedivo duža.



Šipak! Zamislite čuda, rimska cesta (to vam je ova od sedam godina) je povezala Jadransko more i Panonsku nizinu, a ova suvremena, navodno brza cesta spojila je dva susjedna mjesta, Solin i Klis. Ne želim uopće ni pomišljati kakvu su tehniku gradnje imali na raspolaganju stari Rimljani, a kakvu današnji neimari, uostalom sve je relativno, kako reče jednom kuštravi Genije. No dobro, malo sam zloban, olakotna okolnost brze ceste puževog koraka je u tome što se gradila u etapama, pa su se etape očito utapale jedna u drugoj. Kroz to vrijeme mijenjali su se sistemi, države, izvođači radova, stoga je zapravo pravo čudo da na kraju nije ispao poneki most ili tunel viška.

No, vratimo se mi na ovu drevnu, iz vremena staroga Rima. Čim sam doznao da su se na jednom mjestu okupile županijske glavonje i biranim riječima obilježile završetak nadasve opsežnih radova, koji su osim krčenja makije uključivali postavljanje čak dvije informativne table i gotovo tuce putokaza, na um mi je pao nesretni Galileo. Naravno ne onaj kojeg je spominjao rahmetli Faruk alias Freddie u Bohemian rapsody već časni Pižanin koji je čuda radio, ali ponajviše ostao upamćen po izreci "ipak se kreće".



Koliko smo samo vremena potrošili dok smo shvatili koliko nam bogatstvo leži pod nogama a da ga nismo bili ni svjesni. Premda je ova "poučna staza" od Kurtovića do Klapavice, duljine dva kilometra tek mali dio čitave mreže cesta iz antičkih vremena, ohrabruju nastojanja da se i druge dionice ponovno vrednuju i omoguće znatiželjnicima neka nova saznanja, a mlađim naraštajima idealna mjesta za "terensku nastavu". I zapravo, pomalo me smeta što se kod ovakvih projekata ponajviše spominju turisti kao oni koji će biti zainteresirani za posjet. A što ćemo s domaćima? Ah da, pa njima je sasvim dobro u novovjekim šoping centrima, još najbolje da lome noge po rimskim kaldrmama...



Uglavnom, lijepo je naučiti nešto novo, ako ništa drugo da ste me jučer pitali di je Klapavica, vjerojatno bi vam odgovorio neam pojma a sad, sad se osjećam neizmjerno bogatijim. Ihhhh, da znam li di je Klapavica...
Kako smo staru rimsku cestu obišli u rekordnom roku i to dvaput, ostalo nam je još ponešto vremena za ispuniti dan. Nakon kratkog predaha u kliškom bistrou dobre kavice ali očajne muzike, palo mi je na um da istražimo kamo smjera još jedna stara cesta, istina ne iz doba staroga Rima već novih Rupotina. Naime, upravo iz ovog mjestašca dražesnog imena vijuga put preko istočnih padina Kozjaka sve do Blaca, kraškog polja "usred ničega".



Skrivena u njedrima planine, Blaca su bila naseljena još do prije pola stoljeća.
Gledajući na karti nazive zaseoka smještenih na samim rubovima polja - Čerine, Žižići, Bobani, prepoznajem u njima prezimena "fetivih" Solinjana.
Zašto je ovaj predio, udaljen svega nekoliko kilometara od blagodati civilizacije u našim vremenima ostao prazan i napušten - hm, tko bi ga znao. Morat ću se vratiti i istražiti.
Danas me je put odveo na drugu stranu. Čim sam nakon prijevoja ugledao putokaz koji je pozivao na obližnji vrh, morao sam mahnuti Blacama i krenuti prema gore. I još kaže karta da se na vrhu visokom 676 metara nad morem nalazi crkvica svetog Jure. E kad je Jure u pitanju, to mora biti dobro!



Imam osjećaj kao da u posljednje vrijeme postajem ovisnik o dalekim vidicima i širokim pogledima pa jurim mahnito na vrhove primorskih planina kao da mi život o tome ovisi.
Zanimljiv bude taj trenutak, kad prilaziš s ove unutarnje, sjeverne strane planine i kako dolaziš bliže vrhu, tako dotadašnje sivilo ustupa mjesta plavetnilu, pogotovo za ovakvih dana, burnih, ali ne pretjerano hladnih.
Pogotovo kad na mjesto kakvo je ovo dolaziš po prvi put. Nekoliko koraka prije vrha zastaneš, udahneš duboko pa tek onda dopustiš i oku i srcu i duši da se napoji.



"Pucaš" objektivom na jednu, na drugu, pa na treću stranu ali opet nisi zadovoljan fotografijama, jer nikako ne umiješ u memorijsku karticu prenijeti taj osjećaj koji te obuzima. Istina, dršću i ruke, što od umora, što od vjetra, što od uzbuđenja. Ipak, miriš se s mišlju da tako vjerojatno mora biti.



Odlažeš foto aparat pa snimaš samo svojim bićem. Pozdravljaš daleke otoke, Sušac, Svetac, Brusnik, Jabuku, zagledaš se daleko preko Stončice još na jug pa se misliš je li to Palagruža, ili su se tek oblaci tako namjestili...
Svjestan dalekosti i bliskosti, svjestan propuštenih zagrljaja i poljubaca, strefi te neka toplina oko srca, a pučinski se otoci u jednom trenutku pretvore u ljude pa se smiju pa mašu pa plešu i ništa ne govore već jednostavno - postoje.




subota, 20.12.2014.

~Zaboravljena vrlina
~


Kad ti prosinac pokloni osunčan dan, k tome još i slobodan, tada dilema kako ga provesti uopće nema - za "vidila" đir, navečer pir. U đir možemo odmah, a za pir ćemo lako, kad se vratimo.
Još jednom me za nogavicu povukao Hilejski poluotok, ovoga puta njegov sjeverni rub - predio Primoštena burnog i Jelinjak, brdo koje poput stražara bdije nad dubokom uvalom Grebaštice.
Za razliku od Vruje prije nekoliko dana, stijenovitog amfiteatra u kojem caruje "divlja" ljepota koja izaziva strahopoštovanje, ovdašnji krajevi izgledaju neizmjerno pitomiji, barem što se reljefa tiče. No, i ovdje je kamen okovao zemlju, zarobio je, ponegdje čak i protjerao u dubine.



Nekada dominantne, danas tek vidljive u tragovima, "prizde", odnosno prezidi, komadičci plodne crvenice obrubljene kamenim zidovima.
Ako ništa drugo, kamen se ovdje lako bere. Donekle slično kao u benkovačkom kraju gdje "raste" u pravilnim slojevima. Stoga nije ni čudo da skoro na svakom koraku nalazimo poneku bunju, minijaturna remek-djela pučkog graditeljstva.



Mada sam, istina davno, položio ispit iz statike i koliko-toliko sam načistu sa silama tlaka i vlaka, na bunjama me opet i iznova fasciniraju njihove kupole. Kako je moguće graditi tako "u suho" a da sve ne propadne, čak i nakon toliko godina?



Vještina, vještina je u pitanju. Imam osjećaj da je u današnje vrijeme, vještina nepravedno pala u svojevrstan zapećak vrlina. Svugdje se spominje znanje, znanje je moć, znanje je ovo znanje je ono, a vještinu kao da se zaboravlja.
Evo na primjer da sad imam balun u rukama i pred sobom koš. Vrlo dobro znam da se košarka igra tako da balunom moram pogoditi obruč. Ali džaba mi znanje ako moje ruke nemaju u sebi razrađen pokret, taj fini osjećaj kolikom snagom i pod kolikim kutem moram izbaciti loptu. Tako mi o svemu sve znamo šta i kako bi trebalo, ali kad se uhvatimo u koštac, vrlo brzo shvatimo - hm, nešto ovdje zapinje! I najčešće odustanemo.
A vještina, vještina može biti urođena, ali tu ne pomaže sistem copy-paste i niti spasonosne prečice, ona se stiče neumornim vježbanjem i ponavljanjem. Ali tko danas ima vremena za vježbanje i ponavljanje, tjah...

Krenuvši od doline bunja prešli smo blago zaobljen brežuljak i ugledali selo koje se zove Kalina.
Zanimljiv je ovo predio. Dokle god ti pogled doseže, trč-trč brdašce, trč-trč seoce. Dvadesetak dimova u vrh glave. Pa iza jednog takvog seoca - kilometar-dva, ne više- drugo. Pa treće, pa četvrto i sve tako. Zašto su bježali jedni od drugih, a nisu htjeli zajedno?



Hm, možda i za tako nešto postoji logično objašnjenje. U bezvodnim krajevima, naselja su se najčešće formirala u blizini - lokvi. Lokva je zapravo fenomen koji se rijetko gdje spominje. Nije to bara, još manje jezero, lokva je jednostavno - lokva. Lijevkasta udubina u kršu, često prljava, musava, blatnjava, ali unatoč svemu, lokva je značila život, jedino se tu moglo napojiti blago jer je kišnica u gustirnama vrijedila kao suho zlato.

Pa je tako, i ne htijući, kapacitet lokve određivao koliko će veliko naselje izrasti u neposrednoj blizini.
Kalina možda zvuči augmentativno, ali u sneno nedjeljno prijepodne jedva da smo vidjeli jednu bakicu koja je samo na trenutak izašla iz kuće da bi nahranila kokice. Ah da, zaboravio sam i jednog brkajliju koji je sređivao dvorište i čudom se čudio nezvanim svatovima koji su niotkuda banuli u selo.
A nas je put vodio dalje, na vrh brda iznad Kaline na kojem se isticala piramida od naslaganog kamenja. Koji ju je vrijedni neimar podigao - ne znam. Ne znam čak ni ime ovog vrha, niti njegovu nadmorsku visinu, jedino znam da je pogled od gore božanstven.



Neposredno ispod nas pružila se Grebaštica, eno tamo i bedema koji razdvaja Rt Oštricu, pogled seže dalje preko Krapnja i Brodarice sve do Šibenika i Vodica, a sa morske strane ga uokviruju otoci Zlarin i Prvić.



Zanimljivo kako iz visine sve izgleda ljepše.



Eto, sama pojava onog helikopterića na kojeg se može montirati kamera koja snima iz zraka, stubokom je promijenila svijet fotografije. Danas svaki foto manijak koji drži do sebe mora u vlastiti popis ionako skupe opreme dodati i poneki kvadrikopter ako već ne oktokopter. Čujem da neki tu spravicu nazivaju jednostavno - dron, ali molim vas, ta veličanstvena stvar nikako ne zaslužuje tako dronjavo ime.
Usrdno se nadam da će u bliskoj budućnosti izmisliti dron koji će moći podignute ljude, barem one ispod devedeset kila. Zar ne bi bilo zgodno da te takva stvarčica zgrabi i ponese u visine, slično onako kako rode uhvate bebu za pelene?
Uh, kakav bi to gušt bio, s pelenama ili bez njih...
A ništa, dok to ne izmisle, preostaje mi gaziti po šumama i gorama naše zemlje ponosne i iskreno rečeno - to mi nimalo ne smeta.



Pravo zadovoljstvo otkrivanja nečeg novog možda leži upravo u toj sporosti, bolje reći - postupnosti, pa sam tako i danas, koračajući do sada meni nepoznatim stazama pronašao, ako ništa drugo, neke nove perspektive. Još donedavno, "bogu iza nogu", ovaj kraj kao da je odlučio vratiti stari sjaj. Lijepo je vidjeti da ima ljudi koji obnavljaju stare vinograde i to ne pomodarski, meljući silne hektare površine onim čudovišnim strojevima već upravo onako kako su te vinograde obrađivali njihovi stari. Strpljivo i ustrajno.



Pa ako kaplja znoja za kaplju vina i nije bila adekvatna mjera života kakvog su sanjali, ostavili su nam u nasljeđe spomenike ljudskom trudu. Možda će doći vrijeme kad će nove generacije shvatiti da se ista zemlja ne može deset puta prodavati i da je kapljica znoja vrijedna kapljice sreće kao i to da nam je vizija boljeg života čitavo vrijeme pred nosom a mi je zbog vlastite lijenosti i komocije ne uspijevamo prepoznati.




utorak, 16.12.2014.

~Punica consulting inc.
~

Vjetar je vitlao kartušinu po opustjelom trgu svetog Eustahija, a rijetki prolaznici dobro zabundani i omotani šalovima nisu ni slutili da se u gradskoj vijećnici, gore na drugom katu zgrade općine odvija prava drama. Aktualni sat. Nisu se birala oružja za borbu. Oporba je ispaljivala salve kritika objeda, čak i uvreda, a vlast se uglavnom branila maglom.
Kao najagilnijiji lik iz zastupničkih klupa iskazao se Filip Nevistić, čelnik gradskog ogranka Hrvatske stranke uhljebljenika. Grmio je i tetralno prijetio kažiprstom.

Garnitura koja vlada ovim gradom je bahata i nesposobna! U čitave dvije godine otkad je na vlasti nije napravila apsolutno ništa, čak su zaustavili projekte koji su bili pred realizacijom u prethodnom bandatu. Što je sa zbrinjavanjem otpada, što je s kanalizacijom?

Ne samo dvije godine, već ni dva bandata neće biti dovoljna da pokrpamo rupe u gradskom proračunu i dugove koje ste nam ostavili u nasljedstvo - uzvratio je Matko Domazet, aktualni gradonačelnik i član glavnog odbora Nezasitnih demokrata. Umjesto da nam date podršku, vi se bavite politikanstvom, minirate sve dobre zamisli!

Kakve dugove, o čemu pričate! Nalaz državne revizije pokazao je da su dubioze u proračunu nastale onih godina kad ste nerazumno upumpavali novac u nogometni klub!
U međuvremenu se u u raspravu uključili i ostali članovi gradskog vijeća, pljuštale su replike, odlazilo se daleko u povijest i blisko u budućnost, nevješto citirale izreke na latinskom, povezivalo domaće životinje s ljudskim genitalijama, da bi se na koncu složili da se ni u čemu složili nisu.

Negdje pri kraju sjednice čulo se kako je gradonačelnik Domazet drsko zaprijetio Nevistiću - vidit ćemo se mi kad izađemo vanka!
Čekam te kod auta - odgovorio je ne trepnuvši drčni šef oporbe, inače bivši gradonačelnik koji još uvijek nije prebolio gubitak položaja.

Nešto kasnije, bivši i sadašnji gradonačelnik odvezli su se zajedno u službenoj Škodi Oktaviji prema Kurtinama, dijelu grada koji se unatoč neuglednom imenu posljednjih desetak godina razvio u poželjno mjesto za življenje. Javna rasvjeta, trotoar za pješake, drvoredi, klupice za umirovljenike i klackalice za ostatak populacije.ž

Bilo je dobro danas, a? Obratio se bivši gradonačelnik sadašnjemu.
Bolje od očekivanja! - odgovori Domazet - ali isto nisi smija spominjat nogometni klub. Znaš da su i tvoji prsti tamo upleteni.
Moji? Začudio se Nevistić. A šta sam ja tamo bija, samo član uprave.
Ajde ajde, bolje ti je ne čačkat mečku - dobrohotno savjetuje stariji i iskusniji političar, domalo zastupnik u Saboru.
Sigurnim pokretom dao je desni žmigavac i uparkirao u dvorište dvojne kuće.

Evo naaaaas! - zadovoljno pljesne Nevistić po vlastitim koljenima. Domazet ga ovlaš pogleda i jedva primjetno zakoluta očima. Do maločas ljuti protivnici, rastali su se u miru kao istinski zreli demokratski izabrani predstavnici naroda.

Nevistić je veselo otvorio vrata vlastitog doma na adresi Zagorski put 3A, a Domazet se sa akten tašnom pozamašnih dimenzija umorno dogegao do verande s druge strane na kojoj se isticala tabla - Zagorski put 3B.
Filip i Matko nisu samo najbliži susjedi već su i pašanci - njihove supruge Višnja i Jagoda su sestre. Rođene, štono bi se kazalo. Potpuno nezainteresirane za politiku, posvetile su se višim ciljevima - utorkom i četvrkom odlaze na jogu, ponedjeljkom i srijedom u školu zdrave prehrane, a petkom na wellnes.

Od najranijeg djetinjstva žive u ovoj kući koju je pokojni ćaća još davne sedamdeset i osme pronicljivo podijelio na pet stambenih jedinica. Tada su Kurtine bile daleko van grada, do njih je vodio tek jedan blatnjavi put koji je krivudao poljima na kojima se zelenio kupus, a one su jadnice morale gacati po lokvama u gumenim čizmama sve do kuće starog Škoka. Tada bi iz kesica izvukle gradske cipelice, a čizme gurnule u grm neka ih čekaju dok se ne vrate.

U međuvremenu je stigao asfalt, telefon i vodovod a bome i zetovi. Najprije Matko Domazet, par godina kasnije i Filip Nevistić. Obojica bistri i poduzetni, brzo su napredovali na društvenoj ljestvici. Mada su ih ispočetka ljubomorni susjedi prozvali Podrep braders, ubrzo su promijenili odnos prema njima čim su se ovi domogli najvišeg položaja u gradu. Strateški raspoređeni na dva suprotna politička pola samo su se smjenjivali na vlasti. Istina, malo su toga u gradu pametnoga i korisnoga napravili, ali usprkos svemu, evo teče već četrnaesta godina da se adresa gradonačenika nalazi na istom mjestu - Zagorskom putu broj 3.
Ipak, tko zna bi li to sve tako bilo da nije najvažnijeg člana obitelji - mame, odnosno babe Marice, pazara vladarice, žene koja je završila samo četiri razreda osnovne škole ali u malome prstu drži agronomiju, ekonomiju, psihologiju i sociologiju. Njezin banak na pazaru samo je na prvi pogled običan štand s kapulom, kukumarima, verzotom i kumpirima, jer će ga bolji poznavatelji prilika u gradu s razlogom nazivati "ured gradonačelnika". Ako bilo kome treba neka usluga, veza ili barem poguranac, dobro zna kome se treba obratiti - babi Marici dakako. A baba Marica sve vidi, sve čuje, sve zna, ništa njoj ne može promaknuti. Nepogrešivo nanjuši bilo biračkog tijela već i prije početka predizborne kampanje.



Znajući za super moći svoje punice, zetovi joj nastoje ugoditi koliko god mogu više.
Nije ni babi Marici uvijek lako pomiriti različite temperamente muževa svojih kćeri. Dok je Domazet sklon promicanju obiteljskih vrijednosti, Nevistić sve nade polaže u mlade. Djevojke osobito. No to je tema o kojoj se nerado govori, ali rado šapuće.
A i njih dvojica znaju biti puni kaprica. Kad je na prošlim izborima Nevistić izgubio od Domazeta, danima nije mogao doći niti k sebi a kamo li u drugu polovicu kuće.
Musio se musio, no uspio je saznati da će Matko organizirati neku fešticu za najuži krug prijatelja. Okupio je novi gradonačelnik par glavonja iz županijskog odbora Nezasitnih demokrata, došao je i don Blaženko, a šaputalo se da bi mogao svratiti i Ministar zdravlja.

Toga se dana Nevistić neobično ponašao. Nagovorio je ženu da opere tri mašine prljavog rublja, tjerao kćeri da se tuširaju svakih deset minuta, a svo ostalo vrijeme on se brčkao u kadi punoj pjene. Nakon toga bi otrčao u vrt, podignuo nekakav poklopac, zavirio ispod i brže bolje vratio u kuću na novu rundu kupanja.
Sačekao je večer i dolazak uzvanika kod svog pašanca. Bilo mu je neugodno da i on sudjeluje u pripremi slavlja, ali ipak mu je bilo drago kad su prihvatili njegov prijedlog da stol za blagovanje premjeste na terasu. Nema smisla da se važni gosti gužvaju u skučenom prostoru.

Pomno je pratio razvoj situacije. Gosti su bili razdragani i dobro raspoloženi. Čuo je Matka kako zadovoljno prede. Još ovakve dvije-tri večere i sigurno ga čeka mjesto u Saboru.
A onda je Nevistić još jednom otrčao do kupatila i odvrnuo sve slavine.
Za par minuta vrtom se počeo širiti nesnosan smrad.
Pretvarajući se kao da se to njega savršeno ne tiče, zatvorio je balkonska vrata, ušao u svoj dio kuće, uključio televizor i počeo gledati Večeru za 5.
Nije trebao dugo čekati zvonjavu na vratima.

Ispred ulaza cupka Matko, oči su mu ko u sovuljage buljine.
Poplimala jama!
Jebate kako? Prekjučer sam gleda i bila je dopola prazna!
Ljudi su mi u kući, a ministar zdravlja samo šta nije stiga.
Zovi svoje iz Holdinga.
Ama koga ću zvat u ovu uru?
Zovu Miću govnara neka dođe sa cisternom!
Kako ću kad nemam njegov broj?

Baba Marica koja je sve ovo promatrala s gornjeg kata, hitro je reagirala, pozvala je sve uzvanike kod sebe gore, ima mista falabogu i za još toliko svita. Pomogle su Višnja i Jagoda, prebacile svu hranu i piće, pozatvarale vrata i prozore, uključile klima-uređaj tako da se ugodno druženje moglo nastaviti, smradu usprkos.
U svoj toj gunguli, baba Marica je načas pozvala svoje zetove sa strane i autoritativno zaprijetila.
Slušaj me Filpe, znam te otkad si 'volicni bija i vid'la sam šta smjeraš. Sa'š zvat Miću prijevoznika i platit čouku k'liko god tura triba, doklen i zadnje govno ne posrče!
A tebi Matko, dajem rok od deset miseci da provedeš kanalizaciju do Kurtina, ništa me drugo ne zanima! Jeste l' razum'li?

Jesmo - pokunjeno su se povukli obojica, a don Blaženko koji se sasma slučajno zatekao u blizini, više je za sebe, ali ipak dovoljno glasno da svi oko njega čuju rekao - hm, ipak je ono točno!
Šta je točno don Blaženko? - povikaše uglas svi.
Ono da iza svakog uspješnog muškarca stoji - punica!


petak, 12.12.2014.

~Dvori od bure
~

Jutro boje prljavog stakla prošaralo je zrak, more i planinu, krpice oblačaka jurcale su s jednog na drugi kraj neba, nastajale, nestajale, pa se vraćale, kao u velikoj igri kojoj se ne nazire kraj. Tko zna zašto, tog sam dana poželio otići na Vruju, mjesto na kojem se sastaju i rastaju kopno i more, mjesto gdje se ljube, razmiču i plešu jedna planina i još jedna planina.



Obično na putu prema Makarskoj ili još dalje prema jugu, zastanem na proširenju ceste isklesane među stijenama, ponekad se spustim stazicom koja vrluda sve do mora pa upijam čulna strujanja tog golemog nijemog amfiteatra.
Ovdje je dodir mora i kopna snažan kao rijetko gdje drugdje. Dinamika mora i statika kopna stalno se isprepleću pa unatoč elementarnoj različitosti čini se kao da žele nalikovati na svoju suprotnost.

More poprima lice planine, izvori hladne vode eruptiraju na modru površinu stvarajući zlokobne oči, pogotovo u danima nakon velikih kiša, a kamene gromade koje se izdižu u visine, često su zaobljene s jedne, a oštre i nazubljene s druge strane, kao da se žele poistovjetiti s valovima velikog plavetnila.



Ljudi na Vruju dolaze i prolaze ali se ne zadržavaju, neka ih sila tjera dalje od ovog, pomalo mističnog predjela. Još uvijek živi legenda o Pelegrinu, potonulom gradu koji se nekoć davno nalazio upravo na ovim stijenama. I kako to obično u pričama biva, silna je neman iskočila iz mora, zgrabila Pelegrin grad i odvukla ga u dubine.
Stoga ću danas, nastojeći izbjeći strašno čudovište koje iskače iz mora i ždere gradove, krenuti prema gore, prema najistočnijem vrhu Omiške Dinare koji se zove Gradina. Lako ga je prepoznati iz daljine jer se na vrhu ističe nekakva metalna konstukcija nalik na gigantsku tablu za košarku.

Općenito, kad na planinarskoj karti ugledate vrh koji se zove Gradina, a to i nije tako rijetko, nemojte oklijevati popeti se na njega. Na takvim mjestima nekada su se zaista nalazile utvrde, osmatračnice, ponekad čak i gradovi, a prevedeno na današnji jezik - možete biti sigurni da se s takvih mjesta pružaju lijepi vidici.



Od ceste koja povezuje Slime i Dupce odvaja se uski, ali asfaltirani put koja vijuga uzbrdo. Tu negdje blizu je i kamena gromada pored koje je mladi Josip Pupačić jednom zastao i dobio inspiraciju za napisati znamenito More.



I dok nam More dobrojutro veli, koračamo zavojitom cesticom i čudimo se kamo ona to vodi. K tome još, vidi se da je majstorski trasirana, gotovo sljubljena sa obroncima uz koje se penje. Ipak, očito je da se danas rijetko njome prometuje. Lijevi zavoji koji gledaju na more su čisti i ogoljeni a oni desni ispod samog stjenjaka pomalo su zabušavljeni u brnistru i borovinu. Odnekud se javlja i naš stari prijatelj, sveprisutni Lovac Luka.
Uporan je nema šta. Najprije potamani sve zečeve, jarebice i fazane koje dohvati na nišan, a poslije se čudi kako i zašto vukovi dolaze u selo. Neobično baš!
Nadajući se da će Luka ipak uočiti razliku između naših ruksaka i krznato-pernatih stvorenja koji su krivi samo zato što su živi, nastavili smo uspon i ubrzo stigli na jednu zaravan. Lijevo od nas doziva nas ona golema tabla za košarku, a s druge strane primjećujemo nekakvu zgradu, danas oronulu, zapuštenu i napuštenu. Vjerojatno se radi o nekadašnjem vojnom objektu. Blaga i zaštićena uvala između dva reda kamenih "greda", moglo bi biti savršeno mjesto za obiteljske izlete. Zašto nije - tko će ga znati!?

Do željenog vrha ne vodi označena planinarska staza pa smo krenuli po vlastitom nahođenju. Skakućući s kamena na kamen, provlačeći se između grmlja i stabala koji ogoljeni čekaju početak zime, trebalo nam je nekakvih desetak minuta do najviše kote na 640 metara.





I nismo zažalili. Jest da ona zarđala tabla ili ekran za kino na otvorenom bode oko, ali sve ostalo je čista perfekcija. Unatoč oblačnom danu, pogledi koji sežu na sve strane uistinu su dojmljivi. Ispred nas se pružio Brač, iza njega Hvar, tamo dalje Pelješac i Korčula, dolje ispod Biokova sva ona dražesna mjesta s krasnim plažama, a iza naših leđa Zadvarje i kanjon Cetine.





A bura, kao da je čekala nas da otključamo vrata njezinih dvora. Ispočetka stidljivo pa ubrzo sve jače, krenula je svojim ustaljenim koridorima. Znamo da neće proteći puno vremena dok se ne zapjeni čitav Brački kanal.



Stoga se vraćamo u podnožje i prolazeći kroz galeriju okamenjenih likova upisujemo u naš intimni dnevnik još jednu pozitivnu ocjenu iz predmeta "Uvod u zavičaj".


petak, 05.12.2014.

~Gdje sam stao
~

Vremena se mijenjaju, ponekad na bolje, tu i tamo na gore, ali najčešće na dolje. Valjda to tako mora biti. Stvarčice bez kojih do jučer nismo mogli ni zamisliti našu svakodnevicu danas trunu po podrumima i tavanima gdje uredno spakirane u kartonskim kutijama omotanim širokom izolir-trakom čekaju bolje dane. Premda nemamo iluzija da će takvi dani ikada doći, žao nam ih je baciti. Uostalom, kako baciti vlastite uspomene? I konačno - zašto?

Kad se sjetim s koliko sam uzbuđenja kupovao gramofonske ploče, ispočetka singlice, a kasnije i longplejke i koliko je iščekivanja donosilo prvo slušanje.
Morao si pažljivo izvaditi ploču iz omota, posebnom je tehnikom uhvatiti između ispruženih dlanova, pogoditi rupicu (vazda moraš pogađat neke rupice ccc ), spustiti je na gramofon i sve to uz bezbroj postavljenih ali neizgovorenih pitanja.

Hoće li ploča biti dobra? Od A1 pa sve do B5? Hoće li igla preskakati na nekom mjestu ili će sve proći glatko? Kako objasniti današnjoj mlađariji, zašto smo iznad gramofonske igle ponekad morali stavljali kovanice od pedeset para? O tempora, o tempera...

A vrijeme, vrijeme uvijek napravi po svome. Pokušavajući udovoljiti vlastitim skupljačkim strastima, marljivo sam odvajao lavovski dio džeparca i taman kad sam kompletirao zavidnu kolekciju el-pija, pojavile su se audio-kasete.
Malene i praktične, nisu se bavile preskakivanjem prepona kao njihove prethodnice ali svejedno, i one su se znale gadno zapetljati. Tada bi u pomoć priskakala obična grafitna olovka. Vi koji ste rođeni devedesetih i dvijetisućitih - ne pitajte što i kako. Nije to jednostavno objasniti...
I ponovno isti scenario - kad su kasete zašarenile sav slobodni prostor na policama moje sobe, pojavio se CeDe. Kao - to je savršen medij! Trajat će vječno! A-haaaa, haujesno...

Srećom, s knjigama nisam imao takvih problema. Jednom knjiga - uvijek knjiga. Istina, stalno se pojavljuju sve savršenije verzije elektronskih čitača, ali čisto sumnjam da će bilo koja novotarija uspjeti nadmašiti taktilnost, prijemčivost, miris i zvuk okretanja stranica. Duh pohranjen u umjetničkim djelima jednostavno mora imati svoj materijalni oblik.
Ipak, i tu se nešto promijenilo. Na gore dakako. Gotovo neprimjetno, iz knjiga tiskanih na suvremeni način, iščeznule se vrpce koje su služile za označavanje stranice na kojoj smo stali. One, fine, sjajne, meke, podatne, tamnomodre, ponekad crvene ili crne. Zar niste primjetili da ih više nema?



Te vrpce su bile naš vjerni pratitelj kroz pustolovinu zvanu - čitanje knjige i na neki način - čuvari stranica u trenucima kad su odložene na noćnim ormarićima čekale ponovni susret s nama.
Ne znam, možda sam ludi nostalgičar, izgubljen u vremenu i prostoru, ali znam da niti jedan, da prostite - bookmarker, nema taj šarm kakav je imala najobičnija vrpca. Konačno, ona je bila dio knjige, vezana za nju kao pupčanom vrpcom, ona je živjela s knjigom od početka do kraja.

I mislim da smo se olako odrekli nečeg, možda na prvi pogled sasvim beznačajnog, ali ipak...
Zar ne bi bilo zgodno kad bi između naših životnih stranica mogli umetnuti vrpcu i nakon toga mirno utonuti u san?
Da ti svaki novi dan ne mora započeti pitanjem - gdje sam stao? Dokle sam stigao? Vrtim li se u krug ili moja putanja ima nekog smisla?
Tko zna, možda bi jedna mala, obična, mekana, gotovo nevidljiva vrpca, pomogla više nego što slutimo.

A vrijeme, vrijeme uvijek napravi po svome.



<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>