petak, 28.11.2014.

~Kako naći Krivi put
~

Zbog olujne bure, za sve je skupine vozila zatvorena dionica Jadranske magistrale od Svetog Jurja do Marije Magdalene - odzvanjao je metalnim zvukom glas nasmrt ozbiljnog spikera Hrvatskog radija.

Sranje - procijedio je kroz zube Ljubo Makadam i stisnuo jače volan pretpotopne Lade prozujavši kod ploče na kojoj je pisalo Dramalj.
Šta ćemo sad? - Zabrinuo se Joke Kampanel na mjestu suvozača.
Znam jednu prečicu - frkne Makadam samouvjereno. Imam u malom prstu sve prečice od Balkana do Azerbejdžana.
Svetin Ćimavica koji je do tada dremuckao na stražnjem sicu točno iza vozača, naglo se prenuo i pogledao me širom razrogačenih očiju, a Puškica koja je sjedila između nas dvojice nije ni kapkom trznula nego nastavila žvakati Orbit bez šećera.

Poslala nas firma u Rijeku na stručno usavršavanje. Trebalo je naime u najkraćem moguće roku svladati osnove Kopernikusa, programa za upravljanje proizvodnim procesima kojeg je razvila renomirana njemačka tvrtka neizgovorljivog imena, tipa Švarcenberger und zons ili tako nešto.

Uglavnom, nadrobili smo se stručnih izraza ne za pet dana već za narednih pet godina. Sublimirali smo da nakon što izvršimo evaluaciju putem dju diliđensa, trebamo provesti implementaciju Kopernikusa pa restrukturiranje sve dok jednog lijepog dana ne isplivamo na pozitivnu nulu. Sve nam je to fino objasnio jedan Kurt iz Gelsenkirhena na kobasičarskom engleskom. Evrizing iz izi kad se zofeš Kurt. Šifili!

I sad bi se nakon napornog radnog tjedna nas petoro umornih, ali stručno usavršenih trebalo vratiti domovima svojim i to dobrom starom krivudavom magistralom ispod Velebita. Međutim, gle iznenađenja, urlikajuća buretina stuštila se s planine pa između dva refula hukala - neš majci ovoga puta!



Srećom po nas, Ljubo Makadam zna prečicu.Točnije rečeno, on je uvjeren da su svi putevi iz njegovog malog prsta spasonosne prečice, ali se eto ponekad, ali samo ponekad dogodi da se prečica rastegne u zaobilaznicu. Međutim, ovog puta je siguran. U Senju, odmah iza pumpe, treba skrenuti lijevo pa ćemo par kilometra uzbrdo a onda se preko Vratnika spustiti u Liku.
Tamo ne puše bura. Samo je minus dvajstipet! Ali dobro...
Joke Kampanel se složio s tom odlukom, Svetin Ćimavica sumnjičavo odmahnuo glavom a Puškica je i dalje samo gledala pravo i napuhivala balune od Orbita bez šećera. Nakon što bi balun puknuo, ljepljiva masa bi joj se natrndačila po nosu ali bi ona poput kameleona izvukla jezik gigantskih razmjera i usssssrrrrp - brzo vratila žvaku u usta.

Joke Kampanel i Puškica su odnedavno u vezi, ali to kao nitko od nas ne zna. Barem oni misle da mi ne znamo. A baš su lijep par. Moglo bi se reći i skladan. Ko u umjetničkom klizanju. U Joke dva kubika brda, a Puškica tek nešto viša od PEZ figurice.

Ljubo Makadam ih je zlobno prozvao pupak na pupak. Ali oni to ne znaju. Mi barem mislimo da ne znaju. Ali ono, svakog puta vizualiziramo. Pupak na pupak...
Ljubo zna biti zloban. Ali zna sve prečice. I zaista, nije bio u krivu, neposredno iza benzinske u Senju, suvereno daje lijevi žmigavac i pretpotopna Lada se penje uz obronke kao nekad kad je rulala drumovima Urala. Super auto ta stara Lada, jedino što troši malo puno, a onaj blesavi Duje iz Transporta nam je prije odlaska na put rekao - evo, dajem vam je samo da ne idete autobusom, i tako ćemo je odnit u BUK-a čim se vratite. Ako se vratite hihihihi - zaskvičao je blesavi Duje.

Noć se spuštala, a Lada se penjala uz planinu, cesta je krivudala između gudure i provalije, a mi nepomično zurili u svjetla Senja koja su polako nestajala iz vidokruga.
Svetinu Ćimavici učinilo se da cesta postaje uža, što je Makadam s gnušanjem odbio i uzvratio - ne okreći se Svetine. Vratnik je samo što nije!



Međutim, Ćimavica je bio uporan pa se nakon neumjesne opaske o širini kolničkog traka usudio primjetiti kako ispod slabašnog sloja asfalta sve češće proviruju vlati trave. Čudno za cestu kojojm se često prometuje. Istina, svo ovo vrijeme otkad smo skrenuli s magistrale nismo se mimoišli ni s jednim jedinim vozilom, ali računamo - noć je, zima je, bura je, tko je lud da po ovom vremenu kreće na put. Osim nas naravno...
Donekle nas je umirilo kad je iz mraka izronio putokaz na kojem je pisalo - Krivi put. Zastali smo ne znajući kamo dalje.

Majke ti, nikad nisam vidija ovakav znak na cesti - nakon toliko prijeđenih kilometara piše da je put kriv - javio se i Joke Kampanel.
Na trenutak je zavladala šutnja. Puškica je značajno puknula još jedan balon od žvakalice.
Ali ljudi - eto ti opet Ćimavice - pa nema problema, ako piše da je livo Krivi put, onda znači da je ovaj desno - Pravi!
Bogemi, nisi ni ti glava za dvi noge - kaže Ljubo Makadam i ovoga puta odluči poslušati pa skrene desno.
A di je taj Vratnik, tribali smo ga proć ima dvajstminuta - progunđao je više onako sebi u brk.

Krenuli smo onim putem koji nije krivi i nakon malo vrludanja našli se pred tablom na kojoj je pisalo - Mrzlo polje.

Jesmo li se ovo dovatili Like? - pita Kampanel
Ebalo majku, zalutali smo - Ćimavica će sa zadnjeg sica. Makadame okrići se!
Nemoj ti meni Makadam znaš, nervozno će Ljubo, ali ipak nakon trenutka-dva ubaci u rikverc.
Što zbog mrkle noći, što zbog nas troje na zadnjem sicu, što zbog zamagljenog stakla, nije mogao ni vidjeti kuda se okreće, samo se u nekon trenutku začula lomljava - Lada je krmom sorila gomilu!
Motor je bolno zaurlao, kao da je spejs-šatl u pitanju a ne zaporoška lađa.
Auspuh, u kurac! Ispa nam je auspuh - brzo je problem dijagnosticirao Ljubo koji se ljuti kad ga zovu Makadam, a pogotovo kad zaglavi u Mrzlom polju i kad se nespretno okreće i razvali gomilu. Ipak je uspio ubaciti u prvu. Krenuli smo.

Lada se vukla pustopoljinom kao mačka za čiji su rep mulci zavezali konzervu. Auspuh je strgao, motor urlao, a mi smo Boga molili da se domognemo barem onog skretanja na kojem je pisalo Krivi put.
Ima li ko bokun konopa da ga privežemo - ponudio je rješenje Joke Kampanel.
Složno odmahujemo. Nitko nema konop.
Imate li barem žice - ne odustaje Joke.
A jebi ga - konačno se oglasim i ja. Eto, ja uvik ali baš uvik nosim u borši deset kila žica, ali ovoga puta baš za pegulu - nisam ponija!

Nismo mogli dalje. Izašli smo sva četvorica vani, cupkali po cičoj zimi, saginjali se, svijetlili mobitelima, dovijali se kako pričvrstiti auspuh da nam se ne vuče po asfaltu. Neka urla, ko ga jebe, ali barem da se ne vuče ka krepalina.
A na cesti nikoga. Ni kučeta ni mačeta.
Padali su razni prijedlozi - aj skini kajiš sa gaća!
Nu!? Skini ga ti! Platija sam ga dvista kuna!

U trenutku kad smo izgubili svaku nadu pojavilo se svjetlo na kraju Krivog puta. I to ne jedno već dva!
Da se nisu vanzemaljci spustili!?
Pohitao sam u susret neidentificiranom vozećem objektu i gotovo pa uspaničenim mahanjem uspio privoliti vozača da stane.
Veliki Mercedes. Terenac.

Prvo sam pomislio zamoliti vozača da on skine kajiš s gaća, kad već neće ovi moji, ali kad sam preko prozorskog stakla ugledao glavinu ličkog mađeda, naglo sam se predomislio.
Staklo se nečujno spustilo, Mađed me upitno pogledao.

Molim vas - imate li možda malo žice u autu?
Jel ti to ozbiljno? - namrgodi se vozač Marcedesa
Najozbiljnije! Treba nam malo žice da...
Jel ti to mene zajebavaš? - prekinuo me
Molim? Ne pada mi na pamet. Odmaknuo sam se korak unatrag i šćućurio kao mali miš. Ispao nam je auspuh znate, pa ga pokušavamo učvrstiti.
Aaaaaauspuh! Puhhhhhhh. Da imam li žice? Ho ho ho. Čovječe, da imam li žice pa ja imam tvornicu, tvornicu žice, pravu tvornicu heeeeej!
Daj amo da vidim šta je to!

Gospodin žicar je izišao iz Marcedesa, ovlaš bacio pogled na Ladu u agoniji, nožurdom odvalio napola slomljeni blatobran, odnekud izvadio nekakva klješta, zavrtio sajlu, sve učas povezao i rekao - evo ga, pali mašinu!
Ljubo Makadam je dao kontakt i zaverglao. Lada je još uvijek hroptala, istina, nešto tiše nego ranije, ali najvažnije je da se auspuh nije valjao po tlu.
Spasili ste nas!
Ho ho do, da spasio, a ja mislio da si ti mene prepozno pa da zajebavaš imaš li žice imaš li žice. A ja tvooooooornicu žice ima tvoooornicu hohohoho. Aj sretno odoh ja!

Zanimlljivo kako je naš spasitelj iz mraka u samo dvije minute proveo evaluaciju, implementaciju i restrukturiranje, a sve to čak i bez valjane licence Kopernikusa!?




subota, 22.11.2014.

~Ne daj mi da odem
~

Bila je noć kao i svaka druga ni po čemu posebna i bio je prosinac kao i svaki drugi, ni po čemu poseban, mračan, memljiv i tjeskoban. Studen se lijepila za tlo, a samoća za zidove nebodera u ulici Ruđera Boškovića. 
Bližila se ponoć. Blanka se umotala u deku, sklupčala na kauču i pratila prastari  film u crno-bijeloj tehnici sa Humphryem Bogartom u glavnoj ulozi. 
Spavalo joj se, i triput je već pomislila kako bi bilo dobro otići u krevet, ali je ispod deke bilo tako ugodno toplo da joj se nikamo nije micalo. 
Iz drijemeža ju je prenulo zvono na vratima. Protrnula je, tko je to sad u kasni noćni sat? 

Provirila je kroz špijunku ali nikoga nije mogla vidjeti. Svjetlo na stubištu je bilo upaljeno, ali u njezinom vidokrugu nije bilo ni žive duše. Posumnjala je na obijesnu mulariju iz portuna kojoj nije strano na ovakav način zezati stanare, i već pomalo ljutita otvorila vrata, ali ispred stana nije nikoga bilo. 
Da joj se ipak nije samo učinilo?

Već je htjela zakoračiti natrag i vratiti se u stan kad je iznenada osjetila kako je netko snažno povukao za ruku. Kriknula je i pokušala izvući svoju ruku iz fantomskog stiska, jeza joj je prostrujala arterijama, ledena kliješta okovala srce. Pokušala je vidjeti lice napadača, ali nije bilo ni lica ni tijela. Tek luđačka sila koja je povlači i nanosi užasnu bol. Uspjela je smoći tek toliko snage da se otrgne i što prije vrati u sigurnost svoga stana. Zalupila je vratima, pala  na koljena i zaplakala. 
Pogledala je ruku i na njoj su se jasno ocrtavali tragovi nečijeg stiska. 

*****
Isplovili smo  jutros prije svitanja iz Tangera u Maroku. Od početka nas prati teško more, valovi nas tuku u desni bok, napredujemo sporo i nikako. Kao da se čitavo Alboransko more zainatilo pa želi preko Gibraltara pobjeći u Atlantik. Ćif kaže da ćemo sutra u ovo vrijeme biti u Valenciji.  Vez u mirnoj luci sad nam treba više od ičega. Maločas, dok sam se kuverte spuštao u makinju, vidio sam svjetla Almerie. Tu negdje ispred nas, trebao bi biti Cabo de Gata. Mačkin rt. Šteta što je ogrnut mrakom, kažu da upravo sliči na veliku mačku s ispruženim prednjim nogama. 

Brod škripi i dahće, pramac uranja pa se izdiže, dolje u makinji postaje neizdrživo. Ne znaš što je gore, odraditi gvardiju ovdje u utrobi  ili gore u kabini pokušati  povezati niti sna. 
Ipak, ima u tom posrtanju nekog pravilnog ritma, zavalja te najprije na jednu, potom slijedi kratko usporenje, pa opet zalet na drugu stranu. Kao na ljuljački. Nakon nekog vremena se privikneš, moraš  se samo stopiti s brodom i postati jedno tijelo. Kao u plesu. Tada sve izgleda lakše. 

Može biti da je kraj gvardije već bio blizu kad sam osjetio snažan tresak i nešto se u već poznatom ritmu poremetilo. Kao da smo bokom zaorali u dolinu vala i više se nismo vratili na drugu stranu. Trenutak iščekivanja se izdužio kao ona mačka gore na punti. Zalegli smo na bok. Kroz otvor na palubi, more je počelo prodirati u makinju. Znao sam da nemam vremena za čekanje. Pohitao sam prema skalama ali je nalet vode bio toliko snažan da me odbacio natrag. Makinja je urlikala, pištuni su divljali kao da će iskočiti. Moram van, moram van! Ponovo sam se domogao skala koje su vodile prema otvoru na palubi i čvrsto se držeći rukohvata napredovao protiv one silne vodurine koja mi je tukla pravo u lice. 

Sve se poremetilo, nisam više znao ni što je gore ni što je dolje, ni što je lijevo ni što desno. Čuo sam glasove kako se mješaju ali nisam mogao razabrati čiji su. 
Domogao sam se nečega što je trebala biti paluba, ali to nešto je bilo potpuno preplavljeno morem. Krma se počela izdizati, propela je ostala na suhom, a još se vrtjela i proizvodila užasan zvuk. 
Odjednom me sva ta masa počela gurati prema dolje. Zaronio sam i otvorio oči, ali ništa nisam mogao vidjeti. Tek blijedo mjesečevo svjetlo koje je postajalo sve manje i pretvaralo se u jedva primjetnu točkicu.

Što sam dublje tonuo, to sam se sve više penjao. Pritisak je postajao sve snažniji a onda je odjednom popustio i našao sam se u bestežinskom stanju poput astronauta. Evo me već u poznatom kraju, pred vratima sam svoje zgrade u Splitu, u ulici Ruđera Boškovića, ulazim u portun i odlazim gore a sve tako lako bez skalina, bez lifta samo idem gore, gore...

Pred vratima sam našega stana, zvonim jednom, dvaput, vidim Blanku kako izlazi van, osvrće se, ne vidi me, želim joj nešto reći, ali ne mogu, pluća su mi puna mora, hvatam je za ruku da me primi da me spasi, čvrsto je stisnem a ona krikne i bježi. Ne mogu je više držati, puštam je, neka sila me diže više i više, izlazim na krov, iznad grada i više i više i nema me... više.




srijeda, 19.11.2014.

~Trtar mrtar
~

Više se bojim mušice nego zmije – znao bi reć barba Pjero, vinar, vinogradar, povrtlar i maslinar, težaaak staroga kova, a mi dičina koji tada ništa nismo znali ali smo se voljeli praviti jako pametnima, bi mu se naravno – smijali.

Kako mušica može biti opasnija od zmije?

Vidit ćete – lakonski bi odgovorio stari Pjero.

I bome smo ove godine vidjeli. Zapravo, nismo vidjeli, ali smo se uvjerili kako jedna najobičnija mušica vulgarica može opustošiti maslinike. I to onako utiho, podmuklo, iz zasjede. Tko zna, možda smo tako nešto i zaslužili. A baš smo se bili razbahatili. Svi smo preko noći postali veliki maslinari, itali se postocima i ekstra djevičarenjem. Umislili smo se da smo pronašli idealnu biljku za našu hm... – kroničnu nepoduzetnost, biljku koja je vjerna, nijema i nezahtjevna. Kao ne treba oko nje ništa radit, samo malo pročeprkat ispod i okolo, jednom godišnje uredit frizuru, tek toliko da ne zabušavi i djeluje pristojno, a ona, ona će već dat svoje. A onda se Maslina jedne godine ofendila i rekla – e neću! I dozvala ovu glupu mušicu.

I sad zahvaljujući muvi bez glave, mi smo dobili dva – tri jesenska vikenda kad ne znamo ni sami što bi radili. Naravno da nam ne pada na pamet da odmah krenemo u obračun sa strašnim neprijateljem koji već kuje planove za slijedeću sezonu. To ćemo...tamo kad dođe vrime, ae...



I šta'š sad, nema berbe, nema marende, nema prijatelja, nema uljare, a kad je već tako – najbolje bi bilo poć malo u prirodu razbistrit glavu.

Di ćemo? Mogli bi na Trtar iznad Šibenika, tamo se nikad nismo penjali. Trtar-mrtar? Ajmo!

Mada će na prvi spomen trtavog imena tek rijetki razabrati o kojem se točno brdašcu radi, usudio bih se reći da je većina vas prozujala njegovim padinama i to preko nekoliko puta, pogotovo ako ste se vozili još uvijek nemonetiziranom A-1 Dalmatinom.



To vam je ono brdo načičkano ventilatorima koji služe za rashlađivanje Dalmacije u vrućim ljetnim mjesecima. Što to čujem, da ovog ljeta nije bilo vrućina? Pihhh, a što mislite zašto? Pa vidite da ventilatori djeluju!

Kažu knjige da Trtar ima dva istaknuta vrha, Orlovaču i Krtolin. Dakle, na jednom uzgajaju orlove a na drugom kumpire. Ovaj s orlovima je par metara niži, a onaj s kumpirima za pinku viši od 500 metara. Budući da su naši kriteriji za razgraničenje i definiranje što je brdo a što planina nešto blaži nego kod većine gorovitih zemalja, pa tako za čarobnu granicu uzimamo upravo kotu od 500 metara nad morem, tada možemo mirne duše i Trtar proglasiti planinom. Trt-trt...

No, za osvojiti tu strašnu planinu potrebno je najprije pronaći Rakovo selo (nikako brkati s Pakovim selom) i zaseok Rupići. To čak i nije jednostavno. Najprije sam samouvjereno krenuo spojnicom prema auto-cesti pretpostavljajući kako je taj odvojak „tu negdje“ pa ostao blago zabezeknut u trenutku kad sam shvatio sa da sam ga doslovno preletio. Nije bilo druge nego pronaći pogodno okretište, vratiti se do petlje i raspetljati Rupićev čvor ispočetka.

Dakle, od rotora u Rakovu selu (ne zezam se – ima rotor) slijediti oznake, vijugavom cesticom koja se širi što više ide u brdo (ni ovdje se ne zezam) proći podvožnjak ispod spojnice pa još jedan podvožnjak ispod auto ceste, doći do kraja asfalta i tu potegnuti ručnu. Zatim propješačiti par stotina metara do planinarske kuće 'Ćićo'.






Rupići su danas napušteno selo, što me iskreno začudilo, ajde još bih razumio da se nalaze negdje boguizanogu, u ljutom kamenjaru u kojem nema ni suze vode ni vlati trave ni šake zemlje, ali ovako kad im sve je na dlanu, hm...



Morat ću prvom prilikom kad se sretnemo pitati svog ratnog druga, Rupića zvanog Bužić, čovjeka čvrstog stiska i gromoglasnog osmijeha, kakva ih je to ljuta nevolja naćerala da se rasele ka rakova dica. A dobro, ako su iz Rakova sela onda je valjda to – to. Trebalo bi provjeriti što je s Pupićima iz Pakova sela...

Uglavnom, od dopadljivo uređene planinarske kuće vodi nekoliko staza, a na vama je da odaberete najmiliju. Nas je nekako prirodno odvukla ona put Orlovače, koja se dobrim dijelom blago penje uz padinu, jedino pri samom kraju treba uključiti pogon na sve četiri.

Vrh se nalazi tik pored šestog ventilatora u nizu, a osim u ugodnom povjetarcu možete besplatno uživati i u lijepom pogledu, s jedne strane na otoke šibenskog arhipelaga a s druge na doline i planine naše Zagore.





Naravno, ne smijete nikako propustiti okrijepiti se dobrim jelom i pilom, jer vam se u protivnom može učiniti da se ovi ogromni ventilatori – miču. O da, kad vam kažem, onaj šesti ima običaj otići popričati s prvim, peti s drugim, a koliko čujem, za zimskih večeri kad zbonaca, znaju se okupiti zajedno pa zaigrati na trule kobile.



Od Orlovače do Krtolina preostalo nam je, ako je vjerovati putokazima, šezdesetak minuta hoda. No, ovoga puta nam nije bilo milo militi do kumpirskoga vrha ne toliko zbog toga što bi nam takva tura predstavljala velik zalogaj, već zbog mog dragog prijatelja Lovca Luke i njegovih pajdaša koje smo primjetili u blizini kako grmećim štapovima rastjeruju nametnike u prirodi.

Stoga smo se istim putem vrnili do Ćiće, ugodno proćaskali s domaćinom iz šibenskog planinarskog društva koji je u međuvremenu otvorio kućicu, upisali se u knjigu utisaka, obećali ponovni dolazak i tako to. Sve u svemu, bila je to zgodna šetnja, istina pomalo penzionerska, ali nije ni u tr(a)čanju sve. Štoviše bila je to šetnja koje ćemo se rado sjećati u dugim zimskim noćima kad uz vatru s komina, gradele i srdele, krenu priče o čojstvu i junaštvu, a već vidim kako ćemo u trenutku slabosti zavapiti - a di nan je domaće maslinovo uuuuuuje? Enti mušicu i ko je izmislija!






petak, 14.11.2014.

~Everybody loves Jozo
~

Kad odrasteš u kraju u kojem se najveći dio tvojih sumještana preziva Čeko Leko Vučko Skoko Škoro Škojo Gugo Guvo Prce Krce i Štrce, onda biti izdanak loze Trulinih i nije neki naročiti hendikep. No, kad s nepunih šesnaest i po upišeš treći razred srednje građevinske u Splitu, tada breme što ga vučeš u osobnoj može postati zafrkana stvar. Pogotovo kad si sam u nepoznatom gradu, nosiš teške vunene džempere s izvezenim jelenima i pahuljicama i govoriš iđeš i nako...
Ipak, mladi Jozo Trule nije se dao impresionirati novom sredinom, brzo je pohvatao konce, spoznao tko je tko i uočio važnost zidića za razvijanje socijalne inteligencije. Stoga je s lakoćom, u samo dvije godine školovanja stekao dvije svjedodžbe, jednu za zidara, a drugu za rukovaoca građevinskim strojevima.

Zadovoljivši time roditeljske ambicije, Jozo je pustio kosu, nabacio tri kila i počeo prašiti heavy metal u bendu zvanom Glomazni otpad. Za prijatelje je postao Truli. S ipsilonom na kraju.
Svirali su uglavnom po garažama, napravili nekoliko demo snimaka a jednom su zamalo nastupili na humanitarnom koncert za žrtve poplava. Naime, neposredno prije zakazanog nastupa bubnjar Glomaznog otpada je krivo procijenio jednu ćošu, proklizao MiZijem u živicu ud šimšira, slomio ruku i nagnječio rebra.

Shvativši na vrijeme da od basistiranja u rock bendu neće biti kruha, Jozo se zaposlio u Dalmacija-cementu, upoznao jednu Jasnu i počeo kovati planove za budućnost.
Posao mu nije bio odveć zahtjevan, trebao je kontrolirati peći s klinkerom, a s vremenom se navikao i na rad u smjenama. Prva smjena, druga pa treća, a onda dva slobodna dana.
Kuc kuc amo kuc tamo, kupio je zemljište na Umčinama i počeo graditi kuću. Na divlje dakako. Ali računao čovjek s onom – najprije štalicu a onda i kravicu. Uredio je garažu i donju etažu, gornju ostavio u grubim radovima, neožbukanu. Kad se bude moglo…

Doći do Umčina lakše je nego li objasniti gdje se nalaze. Od Solina prema Kaštelima do raskrižja kod OdjeBausa, a potom slijediš tipičnu hrvatsku priču, dvaput desno, jednom lijevo dok ne shvatiš da si zalutao. Ipak, ne treba odustajati jer tu iza prvog zavoja, čim se zaobiđe Manita glavica, otvori se pogled na pitomu udolinu u kojoj se smjestilo dvadestak kuća, mahom izniklih u vremenima tranzicije.

Ispočetka su ga susjedi gledali s podozrenjem. Kao, šta se tu neki cementinjo ima gurati u elitno naselje! Kako i ne bi! Fina se bratija u Umčinama skućila. sve trokatnice lijepe na kub, k'o da ih je Picasso projektirao. U prvoj kući do trafo-stanice živio je odvjetnik Ante Lažeta sa ženom, punicom, četiri kćeri i šnaucerom Kikijem. Odmah do njega u istom nizu isticala se kuća doktora Metličića, uglednog proktologa, a tek malo poviše zaokružio se posjed Paška Plazibata, načelnika policije, od milja zvanog prvi pendrek Kaštela.



Mada je Trulin kućerak izgledao čemerno prema ovim gotovo aristokratskim dvorcima, Jozi to nije nimalo smetalo. Žilav, sitan, dinamitan, uljudan i razgovorljiv, spretan s rukama, uvijek spreman pomoći bilo da se radi o popravci perilice za rublje, kiseljenju kupusa ili instalaciji MaXTeVea. ubrzo je postao miljenik čitavog susjedstva. Osobito se svidio gospođama. Lažetinku je podsjećao na pokojnog ujaka, Metličićku na Mela Gibsona a Plazibatku na prekmursku gibanicu.
Nisu ni odvjetnik, liječnik i prvi pendrek ostali imuni na njegov šarm. Pogotovo kad su shvatili su kako od njega mogu imati neke sasvim male koristi zbog kojih će ih žene manje gnjaviiti.

Eto primjerice Plazibatka već mjesecima prigovara: Daj mužu – oćeš mi konačno popravit onaj škafetin?
Koji škafetin? Ah da onaj... Sutra ću.
Danas ću - sutra ću, tako govoriš ima već vlašku godinu, Sjeba si mi psihu, a nije te nimalo briga – namusila se.
Oću, ma sutra ću sigurno, počeše se Plazibat iza uha, svjestan da se upravo zahvaljujući njegovoj nespretnoj ručerdi raspao škafetin od psihe u kojemu njegova ljubljena drži kremice pomade i maskare.

Htio je Plazibat natuknuti Jozi da on to pokuša srediti, ali opet mu bilo nekako ispod časti. Jest da je Trule super susjed, ali brate, polako postaje zamorno što je taj Jozo najbolji u svakoj disciplini. Jesu li balote u pitanju – Jozo valja, tuče, bombizaje ko veliki, na malome balunu – ista stvar, Jozo dribla, puca, zabija dok se oni gegaju po igralištu ko nilski konjevi. Nekidan osvanule neke Švabe u Umčinama, zalutali valjda, znoje se od muke gdje će i što će, Lažeta maše rukama, Metličić se znoji, pokušava im nešto objasnit štrase ova štrase ona kad eto ti Joze – sporazumio se u čas, špreha njemački ko da se rodio u Drniš Partenkirhenu, a ne tamo gdje žive Prce Krce i Štrce.



Jednoga dana, dozvao odvjetnik doktora i pandura pa im onako u povjerenju prišapnuo.

Slušajte, meni se čini da je situacija pomalo izmakla kontroli. Nešto je trulo u Umčinama naselju. Dok mi krvarimo na poslu, Jozo je stalno s našim ženama. Jel' se vama čini da on u zadnje vrime nekako prečesto tuče treću smjenu?
Ko mu može uć u trag s tim smjenama – dometne Metličić
Mi očito ne možemo, ali kako njih tri uvik znaju u kojoj je?
Koje tri?
Naše žene bogati. U svako doba dana i noći znaju di je Trule.
Ajme!
Šta?
Ajmeeee!
Pa to sa smjenama, to im je šifra razumiš, dva dana prva, dva dana druga, dva dana treća i onda je dva dana slobodan, je li vi shvaćate šta oću reć?
Šta?
Pa prva smjena je moja žena, druga tvoja Metličiću, a treća tvoja Paško!
Nemoguće!
Sve je moguće.
Jebate, stvarno je!



Još istu večer, Plazibat je odlučio instalirati bube za prisluškivanje dnevnom boravku i spavaćoj sobi.
I nije trebao dugo čekati. Već sljedećeg jutra, Lažeta ostao malo duže kod kuće kao treba se pripremiti za parnicu. U neka doba, ugleda Jozu kako sigurnim korakom ide put Plazibatove kuće. Zvoni kratko, otvaraju se vrata, Plazibatka u kućnoj haljini načas izađe na verandu, osvrne se lijevo-desno pa se vrati unutra.
Još se zavjesa na Lažetinom prozoru nije ni primirila, okrenuo je broj prvog pendreka Kaštela. Konspirativnim glasom je izrekao dogovorenu šifru - Alo, zubatac je u vrši, zubatac je u vrši!

Plazibat spremno uskoči u službeni Nissan Patrol, prozuji kroz svih sedam Kaštela, ali pred Umčinama naglo uspori pa se ušulja u kuću kao neki tat.
Odškrine vrata dnevnog boravka – u njemu nikoga. Domigolji u kuhinju pa stavi slušalicu u uši. Čuje ih! Izgleda da su u spavaćoj sobi, gore na katu!
Šćućurio se u kutu i sluša. Polako razabire razgovor.

Slušaj, ja ću ga sad podigit, a ti ga primi s druge strane i lagano pridrži – čuje kako Jozo tiho govori
Kako god ti kažeš. Samo da se namistim kako triba. Jel ovako dobro? - čuje i ženu svoju rođenu kako odgovara.
Odlično, a sad samo pinku raširi nogice....

Plazibatu je udarila krv na obraze.
CIRRRRNNNNNN – nenadano zakrči nepodnošljiv zvuk u slušalici, Plazibat odskoči kao da ga jarac iz Sadina nabio na rogove.
Majketi šta je ovo bilo?

Prebaci skušalicu na drugo uho i nastavi prisluškivati.

Malo mi je nezgodno, teško ulazi, morat ćemo pričekat da se stvrdne - opet začuje Trulu
Samo polako Jozo, nigdi nam nije priša – odgovara ona kurbetina dabili kurbetina

Plazibatu tlak skočio na trista, već je počeo smišljati planove za brzo djelovanje kad se ono iznebuha opet slušalicom prolomi - CIRRRRNNNNNNNNNN

U kurac i ministar i njegove mjere štednje, kakve nam je ovo bube nabavija, bit će kineske, jeba on sliku svoju!
Bolnih ušiju, u gotovo predinfarktnom stanju, teškom je mukom razaznavao zvukove u slušalicama

E vidi sad jel ti lipo klizi ?
Poaaala šta je lipo kliznija, famozno, pa ovo nije za virovat. Jozo da mi nije tebe, ne bi ni znala kakvi su to gušt! Ma kako si mi ga lipo namisitija. U cencu!

Shvativši da je prikupio sve potrebne dokaze Plazibat je jurnuo prema vratima spavaće sobe, naglo ih otvorio, ugledao njih dvoje i ostao PAF.


<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>