DivanSkitnje

ponedjeljak, 04.02.2008.

BUNA SELJAKA BRODSKOG POSAVLJA II

KAD TURGULJE LOME GRANE

Dok je Filip Janković bio usputan svjedok jednog vremena, sjećanje Mije Pejića (1931) na oca Matu, sadrži samo dva fragmenta: Kada je otac ubio zmiju i kada su ga, mrtvog, unijeli u sobu i kada se baka od bola onesvijestila. Dva mjeseca nakon očeve smrti majka je rodila brata kojem su nadjenuli očevo ime – Mato. Nakon toga brigu o njima preuzeo je stric koji im je često opisivao događaje iz te 1935. – Otac je imao 26 godina i oklijevao je – kao da je nešto predosjećao – ići u Sibinj. – Kad idu svi, idemo i mi, govorio je stric. Otišli su i otac je poginuo, a stric je ranjen u trbuh. Liječio se u Pleternici kod dr. Dubokovića jer nije smio ići u Brod. Na bratovljevoj sahrani nije ni bio jer se krio, a isto tako je bilo sa mnogim drugima koje su žandari tražili. Stric je dugo čuvao bratovljev kožuh u kojem je poginuo i na stražnjoj strani kožuha, kroz koji je metak prošao, bila je rupa veličine dlana što potvrđuje da su žandari pucali specijalnim mecima. Osobito je na zlu glasu bio neki žandar po imenu Redžo...Vele da je taj uživao ubijajući za razliku od drugih koji su pucali po krovovima.
Ondje gdje se Jakačina Mala spušta u dolinu i čini potkovu, u takozvanoj Jakačini Doljnjoj, duboko uvučena u voćnjak – smještena je kuća Đure Štimca, jednog od šestorice poginulih Jakačinaca 19. veljače 1935.. Jakačina Donja je odvojak koji se, kod crkve, spušta u dolinu, ostavljajući glavnu cestu koja nastavlja ka Grgurevićima, Čelikovićima...
Postrance, duboko u voćnjaku, Đuro Štimac je izgradio svoj dom. Došavši iz rodne Like, skućio se, oženio Maricom Ivanogić iz Brđana, a ubrzo potom dobio i kćer. Te, 19. veljače 1935. ležao je bolestan u postelji, kada je na vrata zakucao prvi susjed rekavši mu da je za Sibinj krenuo i "mali Erceg" (Antun Ercegović).
– A, bogati Marice idem i ja – reče Đuro i ustade sa kreveta.
– – Ne idi Đuro, bolestan si! – preklinjala je Marica, dok je dijete plakalo neshvaćajući svu tu strku i nervozne glasnije razgovore. Đuro se, ne želeći kasniti, na brzinu obukao i izašao. Marica i kćer ga više nikada živog nisu vidjele.
Predvečer su započeli stizati prvi seljaci i ranjenici. Marica i pet drugih žena zalud su probdjele cijelu noć, ali njihovi nisu dolazili. U jutro su žene krenule put Sibinja, i na mjestu zločina zatekle su sedmoricu mrtvih seljaka, ali Đurinog tijela nije bilo među njima.
- A di je moj? – pitala je.
– Ima jedan u bašči – odgovorio je žandar.
Ondje, u Juretića vrtu, ležalo je beživotno tijelo Đure Štimca. U očajanju i izgubljenosti započela je tražiti ranu jer krvi na Đuri nije bilo.
– Dobio je pod kaiš. Bio je ranjen i oni, koji su ostali živi pričaju, kako je moj Đuro tražio, preklinjao krvnike da mu pomognu. Pomogli su mu tako što su ga kundacima zatukli...
Žene i rodbina ubijenih, uplašeni i u bolu izgubljeni, okretali su oko sebe ne znajući što da rade. Nije se znalo što je vlast odlučila. Upitale su općinskog bilježnika, a on im je odgovorio:
- Iskopajte jamu i bacite ih ko pse u jamu jer drugo nisu ni zaslužili. Što su tražili, to su dobili – bio je odgovor bilježnika, predstavnika Kralja, čiju silovitost nije mogla slomiti ni ova tragedija.
- Te jeseni, 1935., vlasti su mi odvezle iz hambara sve žito, tri
krave i četiri ovce –svojedobno mi je pričala Marica Štimac. Tako je bilo i sa ostalima. No, drugima su marvu vratili, ali meni nikada. Morala sam ići sestri u Brod po kukuruz, kako bi ga na proljeće ponovno mogla zasijati. Tako se, sve do rata, ponavljalo svake godine isto: u ljeto i jesen poberem, a potom dođu žandari i u ime kralja i otadžbine sve odnesu... Nelagodno se osjećam. Gledam u magnetofon pa u dvojicu svojih pratilaca. Mrko zure u nekošenu travu, požutjelu od srpanjskog sunca. Vilične kosti igraju pod mrkom, izbrazdanom kožom. Osjećam se poput tata, jer kradem tuđe ispovijesti i obnavljam bolne uspomene. No, one su ovdje ionako utkane u svaku kuću. Ćutim i neku krivnju, jer sam i sam tako malo znao o svim stradanjima ovih ljudi s diljskih obronaka, čija sela i dan danas ostadoše po strani, a neimaština i uskraćene blagodati iole civiliziranijeg načina života prisilile su brojne obitelji na raseljavanje,
Opraštam se sa staricom Maricom. Dok šutke prolazim kroz šljivik, gazeći visoku nekošenu travu, misli mi ostaju, prokleto ostaju, kod te starice. Vrata, trošnog drvenog ulaza, zatvaraju se otegnutim cijukom. Ostavljam šljive "turgulje" što svojom obilnošću lome vlastite grane, a staračke Maričine ruke nemaju snage da pod njih podbace drvene nosače. Kroz travu se nazire bunar omeđen, starošću nagriženom ogradom i bremenita kajsija koju nema tko da obere. U svem tom propadanju, uredan vrt s nekoliko trsova "zrinjevke" i bijelog tuduma, čine neizbježan kontrast života, patnje i umiranja. Poremećena ravnoteža želje i (ne)moći. Maricu je život prisilio da ne očekuje pomoći ni od koga. Samo od svojih ruku i žuljeva. Sada, kada je breme godina zasjelo na staričina pleća, a iz ruku snaga ispijena – što sada? Pomoći niodkoga.

ČUVAR SPOMENIKA KOD SV. MIHALJA


Na vrhu Grižića, nedaleko međe slavonskobrodske i požeške komune, stražari crkvica Svetog Mihalja i spomenik "Sibinjskim žrtvama". Ovo, drugo počivalište šestorice Jakačinaca i Stjepana Gunčevića iz Grižića (A. Perković je pokopan u G. Andrijevcima) stražari na ovom obzorju podsjećajući prolaznike na "jugoslavenstvo" Karađorđevića i velikosrpske politike vladajućih krugova.
Tu, odmah do crkve i spomenika, je i kuća Ivana Gunčevića, sina Stjepanovog, koje je u trenutku pogibije ostavio ženu i petero djece. Te, 19. veljače 1935. Ivan je imao 12 godina i sjedio je u školskoj klupi.
- Kada smo mater, stric i ja došli po oca, našli smo ga pogođenog u nogu i – zaklanog – Ovdje suze ugušiše riječi, a mučnu tišinu prekida samo otkucaj sata. Još i danas po ovim selima se prepričavaju jauci ranjenog Stjepana Gunčevića kojeg su žandari zvjerski dokrajčili, prije toga zvjerski se iživljavajući.
– Kada smo otišli općinskom bilježniku (Ivanu Čeoviću) on nam je odgovorio da nam za ukop ne treba ništa već da mrtve pobacamo ko mrcine u rupu. Nakon očeve smrti nas petero djece, preuzeo je stric. Sjećam se da su ljudi po noći bježali od kuća jer su tada žandari češće patrolirali. U ovom ratu sam bio u domobranima i u Zagorju smo se predali partizanima. No, kako nismo htjeli prihvatiti ponuđeno oružje poslali su nas u logor, u Koprivnicu. Ondje se nakupilo 35 tisuća zarobljenika, a onda su nas potjerali preko Podravine, Osijeka, Zmajevca pa sve do Apatina. E, koliko ih je putem pobijeno. Nakon toga stigli smo u Novi Pazar. Zašto su nas tjerali do Novog Pazara? Pa da nas što više nestane. Nitko nije bio ni na kakvom spisku. Iljadu vamo, iljadu tamo. Nitko nije odgovarao. Na svu sreću ubrzo je stiglo naređenje da se sve domobrane pošalje kućama i tako sam ja već u rujnu 1945. godine bio kod kuće.

Nakon brojnih uhićenja, a pogotovu nakon učinjenog zločina u Sibinju, sva sela Posavske Banovine sreza Slavonski Brod bila su na nogama. Brodski srez je doslovno bio jedno golemo bure baruta čiji je fitilj polako dogorijevao. U Podvinju se, gdje je bilo zborno mjesto žitelja obližnjih mjesta, prema iskazima očevidaca okupilo oko 4,5 tisuće ljudi, koji su čekali jutro, 20. veljače, da krenu u Brod i zahtijevaju od kotarskog načelnika da pusti uhapšene seljake. (Nisu znali da su seljaci iz Oriovca, Slatinika, Sibinja, već prebačeni u Zagreb)

DOKUMENTI: Nakon krvoprolića u Sibinju, žandarima nije bilo dosta nasilja već su se počeli iživljavati nad seljacima i njihovim obiteljima. Po naređenju podbana u zagrebačku Upravu policije upućeni su uhapšeni seljaci: Antun Zulić iz Oriovca, Marko Lovinčić, Pero Lovinčić, Franjo Lovinčić, Antun Vidović, Antun Koporčić – svi iz Starog Slatinika, Đuro Šilović, Ivan Štivić, Ivan Colić, Vinko Travarević, Nikola Ibrišimović, Jozo Gunčević, Filip Juretić, Ivan Hulj, Antun Papazović i Franjo Novak - svi iz odvoračkih sela i Sibinja.
Prije nego su upućeni u Zagreb, ovi seljaci su kratko zadržani u Slavonskom Brodu i za to vrijeme bili saslušavani i mučeni. Nekima od njih su polomljena rebra, čupani brkovi... Jedan dio seljaka od žandarske torture spasio je dr. Dragan Damić, liječnik brodske bolnice, koji je neke otpremio u bolnicu u Slav. Brodu i Požegi.
Prigodom dolaska uhapšenih seljaka u Zagreb, priređene su pred željezničkom stanicom demonstracije. No, to još kao da je razjarilo "jugoslavenske" vlasti koje su u Upravi policije, nastavile s još žešćom torturom nad nemoćnim slavonskim seljacima. Odmah nakon zločina u Sibinju agencija (novinska) Avala izdala je komunike u kojem je sva krivnja bačena na seljake "koji su svojim agresivnim ponašanjem natjerali žandarmeriju da upotrijebi oružje". Ovo, na određen način ukazuje na paniku koja je zavladala među predstavnicima vlasti. Selima su krstarile patrole, a u Sibinju, Stupniku i Oriovcu koncentriran je veći broj žandara. S druge strane Brod je ostao skoro nezaštićen, jer su u žandarmerijskoj postaji ostala samo dva žandara. Zbog toga je Kotarsko načelstvo zatražilo od Komande smjesta pomoć ako bi "seljaci iz okolnih sela oko grada Broda htjeli u većim ili manjim masama da dođu u Slav. Brod, a u svrhu izvađanja nasilnih akata nad ustanovama državne vlasti..".

(Ovi podaci su korišteni iz Zbornika Historijskog instituta Slavonije; dr. Dragiša Jović, Pobuna seljaka u okolici Slavonskog Broda, februara 1935.)


(nastavlja se)

04.02.2008. u 11:31 • 16 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

< veljača, 2008 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29    

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga: Divani, skitnje...

tenushm@gmail.com
Mail - Divan skitnje

O AUTORU
1443598348630658797


Željko Mužević (1951.-2015.) bio je poznati brodski novinar i kolumnist. Karijeru je započeo davne 1973.. u informativnoj ustanovi „Brodski list i Radio Brod“. Nakon duljih sukoba s tadašnjim direktorom, politikom i međuljudskim odnosima u kući, 1981. odlazi u tadašnju SOFK-u, a 1989. ponovno se vraća u „Brodski list i Radio Brod“. Kroz sve to vrijeme, od 1973. bavi se novinarstvom: Brodski list, Sportske novosti, Večernji list, Arena, Radio Brod, Vikend…Demokratske promijene zatekle su ga na mjestu novinara „Brodskog lista i Radio Broda“. U lipnju 1991. samoinicijativno odlazi u opkoljeno Kijevo i praktički postaje prvim brodskim ratnim izvjestiteljem. U listopadu 1991. postaje pomoćnikom zapovjednika 108. brodske brigade za IPD. Vrijeme uglavnom provodi na novogradiškom ratištu da bi ga, nedugo potom, Upravi odbor Brodskog lista imenovao odgovornim urednikom radio Broda (studeni 1991.). Za vrijeme najvećih napada na Slavonski Brod, otvara vrata svoje obiteljske kuće u kojoj se seli čitava radio stanica i iz koje se emitira radio program. Od 1995. postaje izvršni urednik. Pet godina kasnije postaje urednik brodskog dopisništva Jutarnjeg liste. Godine 1998. izaje knjigu "Mars u brodskom sazviježđu.
Njegovu priču "Jeka" 2006. je Miljenko Jergović uvrstio u zbirku „Najbolje hrvatske priče 2006"




Copyright©divanskitnje
Svi tekstovi i fotografije zaštićeni su ovim znakom i nije ih uputno objavljivati bez dogovora s autorom




za povijest

PRIČE

Barun Franjo Tenk - priče,by Divan-Skitnje

1.Barun Franjo Trenk

Otmica Đule Ređepove,
Ratnik, pustolov, ljubavnik,
Pjesma i ples,
Kako je harambaša Ivo riješio zagonetku o tri rupe na 'rastovu stolu
Đulin let,
Kakovu Hrvati djecu jedu,
Trenkov dvorac danas

2. Čaruga

Kako je Čaruga za nos vukao starog doktora,
Kako je Čaruga opljačkao Najšlos,
Mica trocijevka,
Kako je Čaruga u Podvinju galamio na žandare,
Na današnji dan 27. veljače


3. RAT

Jeka,
Maslenica-Kašić I,
Maslenica-Kašić II,
Mladosti kojoj nisu dali odrasti,
Siniša Glavašević,
Mjesec kada su ubijali djecu,
Kijevo '91 I,
Kijevo '91 II,
Četnici u Posavlju-dr.Lj. Boban,
Kako je započeo rat u BIH,
A. Izetbegović-fonogram,
E, moj druže haški,
Roditelji,
U predvorju pakla
Pozdrav iz Like,
Umjesto Božićne priče,
Rat prije rata u BIH,
Zločin i kazne(e),
Pismo,
Pir I,
Pir II,
Pir III,
Pir IV,
Pir V,
Pir VI,
Pir VII,

4. DIVANI

Divani o Šimi,
Živ sam,
Malena,
Crnogorci raketirali Podvinje,
Kako su 'tjeli otrovat naftom,
Nakurnjak1,
Nakurnjak 2,
Mata 1,
Mata 2,
Mata 3,
Obljetnica,
Ćuko,
Buna seljaka brodskog Posavlja I,
Buna II,
Buna III,
Buna IV,
Martin,
Kajo, moja Kajo,
Povratak Rodana,

5. ZAVIČAJNICI

Ivana Brlić Mažuranić,
Dragutin Tadijanović,
Mia Čorak Slavenska,
Tomo Skalica-prvi Hrvat koji je oplovio svijet I,
Tomo Skalica II,
Krešo Blažević (Animatori),
prof. Vuk Milčić,

6. SKITNJE

Stari običaji u novom ruhu
Glagoljica i Lovčić selo,
Jankovac- Biser gornje Slavonije,
Običaji,
Čijalo,
Antina spilja,
Skitnje Vinodolom,
Dilj Gora krije 100 milijuna tona ugljena,
Ovdje se rađala Europa,
Dani dudove svile i divana,
Vinkovo,
Crni Potok,
Kosovarska,
Panonsko more na vr' Dilja,
A zvona, zvone li zvone,
Građevinci-arheolozi,
Naušnica,