LIBERO ANIMA
LIBERO ANIMA
Andreja je došla do mene, čučnula kraj mene i zagrlila me. Dok sam ja samo plakala. Vidjela je Davida i povišenim glasmo je rekla: „Što je sad? Šta sad samo stojiš? Za Boga milog pa ona te voli, zar neshvaćaš? Kako možeš biti takav prema njoj?“. Vidjelo se da je jako uzrujana, samo što i ona nije počela plakat. Samo sam se čudila kako uopče nereagira na pogled Davida s krilima. Ona se samo derala na njega, a on je kao malo bespomoćno i nepomićno dijete stojao spuštenih ruku. Nina je vidjela da ova situacija postaje neugodna pa je brzo zbrisala. Andreja me polako digla i pustila me da sjednem na klupu koja je bila gore. Ja sam se sva obrušila na tu klupu, kao na vlastitom krevetu. Bila sam gore od mrtvoga stanja, bila sam bez snage, razuma i duše. Samo sam gledala u ništa, pogled mi je bio kao od stakla. Kao da više ništa nije u mome tijelu, osječala sam samo veliku prazninu i ništa više. Kao da iza ove ljuske od tijela više ničeg nema. Ona je otrčala do Davida i opalila mu šamarčinu, i to bome dobru. I činilo se kao da je David napokon došao svijesti. Suza mu je klizila niz obraz. Andreja je samo gledala u njega i govorila mu „Kako možeš tu samo stojat, ona umire! Jesi li ti normalan?!?!?! Valjda ti znaš što trebaš učinit?!?“. (on je u međuvremenu sakrio krila) U slijedečem sam trenutku osjetila kako me David nosi. Njegove suze kapale su meni na lice. Oboje smo plakali, ali iz različitih razloga, ja zato što više svijet neshvaćam, a on...neznam zašto je plakao. Trčao je cijelo vrijeme, al me je ipak tako niježno držao, kao da misli da bi svaki malo jači dodir slomio moje iscrpljeno tijelo. Andreja je trčala pokraj njega. Neznam kamo smo išli, ali sam vidjela samo da se iznad nas podižu tamne i napuštene zgrade. „Kamo ju vodiš?“, pitala je Andreja nakon nekog vremena. On nije ništa odgovarao nego je sve brže trčao. Odjedanput je stao. Stajao je ispred male i naizgled napuštene kuće. Tiho je prošaptao „LIBERO ANIMA“, iz kuće su istrčala dva dečka i jedna cura. Cura je uvela Andreju unutra, a ova dvojica su išli iza Davidai mene kao da provjeravaju jel nas ko slijedio. Ušli smo u tu kuću. Unutra je bilo toplo, sve je zračilo nekom ljubaznošću. David me spustio na mekani i topli krevet, htjela sam mu se zahvalit ali nisam imala snage da progovorim. Prišla mi je ona cura što je uvela Andreju, zvala se Pyrrha. Pomalo čudno. Lijepo me namijestila, i pitala Davida:“Što se dogodilo? Zašto si ih doveo?“.David njoj odgovori:“Ja neznam što se dogodilo. Prvo saznam da je i ona anđeo...i onda, onda se pretvori u... u nešto..tamno... Bože što joj je??!?!“, nemogu vjerovat, ali je David nakon tih riječi briznuo u plač i zagrlio me.....
Nastavit će se....
p.s. dizajn je samo prviremen dok neskinem novi i prikladniji
The conversion
3 tjedna poslje........
Andrea me zamolila kasno na većer da idem s njom u knjižnicu, jer mora tražit nešto za referat iz povjesti. I tak sad nas dvije u sred noći lutamo knjižnicom i tražimo neke knjige koje bi joj mogle pomoć... Samo malo jel se to meni čini il sam stvarno čula nešto...?... Nema veze sigurno je samo zbog nesanice, već smo puna 4 sata tu, a već je pola tri. Evo opet, kao da neko trči po krovu...odnosno po krovnom balkonu...jel se to meni čini ili..? Idem ja radije vidjet što je to. Rekla sam Andreji da ću se vratit za tren i tako sam počela ići uz stepenice do balkona, čujem nekog... Ček nijsu to valjda..?.. ako se nepožurim otići će na drugu stranu...jedino ako..ne pre riskantno je...ili ipak...možda je to on... Što se dogodilo nek se dogodi...briga me, učinit ću to...bez obzira... Ponovo sam samo razmišljala na Davida i Andreju... I raširila sam krila, ponovo me obuzela sreća, a oko mene je opet sjalo ono predivno svijetlo..kao prije tri tjedna. Moju odječu je zamijenila prelijepa bijela lepršava haljina... izgledam kao pravi anđeo. I LETIM, STVARNO LETIM!!!!! Kako je to divan osjećaj, letjet...prelijepo je. Evo vidim već kraj stepenica, lagano sam se spustila...posve bezbolno... nisam skrivala krila samo sam potrčala do kraja onih par stepenica što ih vidim. Na vrhu sam, al...što......molim.....kako je to moguće...?...sanjam, moram sanjat..to je nemoguće... David.....KRILA....DAVID IMA KRILA?!?!?!...i Nina s njim u zagrljaju?...ona nema krila...ali kako...David ...nevjerujem...nemoguće je...!!..što se to događa, odakle??....više ništa nerazumijem... Odjedanput me nešto diglo visoko u zrak... Što se događa??...Krila mi postaju crna, moja bijela haljina.... više nije bijela nego je crna kao noć... preobrazila sam se....ali u što???...samo sam tresla na pod...sva jadna..i iznemogla, David!! Okrenuo se i vidio me..ali nije ništa napravio...ostao je stajat, a ja sam oborila glavu i počela plakat... ŠTO MI SE TO DOGODILO???? Zašto uvijek ja??.....što sam ja sad...
