Branitelj

Evo jedan tekst iz vremena kada sam i sam bio sudionik pokušaja mijenjanja ovoga društva.
Očito smo ja i društvo oko mene previše računali na svoje snage,
kolikogod se kleli u Onoga po kome sve jest, i o kome sve ovisi.

Vjerujem da g. Zoran Vukman neće zamjeriti na ovom prepisivanju.

Datum 08.12.2011.

Bezbroj puta smo čuli frazu kako su katolici u ovoj zemlji osamdesetpostotna većina. Kad je ponavljaju neki katolici kao činjenicu na koju bi se trebali pozivati, nisu svjesni da izriču osudu samim katolicima. Jer ako si apsolutna većina, a domovina ti je u blatu nemorala, onda moraš biti najodgovorniji. Ili si zakazao, ili brojke govore nešto drugo: da su katolici samo prividna većina, a zapravo su manjina. Nije to opravdanje, niti izmicanje odgovornosti. Nije sam katolicizam promašaj, nego to što mnogi koji se tako deklariraju ne žive svoju vjeru kao nešto sudbonosno i stvarno. Zato je bolje šutjeti i ne hvaliti se da smo većina, jer ako nam je to jedini argument, onda samo pokazujemo svoju nemoć!

Ima još jedna zamka u koju upadaju oni koji se pozivaju na statističku premoć. Daju samoj statistici previše značaja. Jedan čovjek sa svojim uvjerenjem nije stvar ni postotka ni promila. On je jedan i jedinstven. Bogu je bio dovoljan jedan čovjek da pokrene nešto. Ne da bi svoju subraću omalovažio, nego da bi ih kao pojedinac pokrenuo. Statistički, nikada ni u jednom vremenu i epohi, ni u jednoj vjeri i društvu, nisu bili u većini ljudi posve okrenuti Bogu, što ne znači da ne bi mogli biti. No ljudska je narav takva i povijest čovječanstva je povijest nesreće i grijeha, pa su uvijek bili potrebni pojedinci ili više njih naročita duha da pokrenu svoju braću na nešto Božje i veliko. Povijest spasenja čine veliki ljudi, veliki proroci, patrijarsi i pravednici. Po njima se i narodi diče, po njima su i narodi hodali Božjom stazom. Kad bi statistički gledali, ne samo koliko je iskrenih vjernika u jednom selu i gradu nego i u narodu, loše bi se proveli. I Abrahamu bi s Jahvom bilo teško „pregovarati" da mu u bilo kojem današnjem gradu nađe ne deset, nego i jednoga pravednika! Zato statistika u povijesti spasenja ne vrijedi ništa. Ona o nama, zapravo, ništa ne govori, osim da je masa uvijek masa, zavodljiva na putu kroz pustinju, povodljiva i nestalna, da narod treba voditi i odgajati.

Protekli su izbori pokazali kako katolici još uvijek nisu svjesni da su duhovno, i po svom društvenom statusu, i po tretmanu, medija i svijeta, debela manjina koja se tješi da ima iza sebe većinu od osamdeset posto! Kakvo samozavaravanje! A kad se jedan nađe na čistini, udaren od svih legija „otvorenog društva", ismijan od medija, odbačen na poslu, pritisnut križem, onda odjednom počne spoznavati vlastitu samoću, kao da se nalazi usred nekog zatamnjenog svijeta gdje sunce grije samo one koji ustaju protiv Boga, a one Božje njihova preplašena i malobrojna subraća tek hrabre u hodnicima katakombi. Prihvatimo križ da smo znak osporavani svaki put kad svjedočimo Krista, i da je bez prstohvata soli jelo bljutavo. Pa budimo za Hrvatsku barem taj prstohvat soli...nanovo probuđeni i obnovljeni.

Autoru možete pisati na zoran.vukman@yahoo.com

Oznake: vjera, ljubav, nacija

Jer usalilo se srce naroda ovoga: uši začepiše, oči zatvoriše da očima ne vide, ušima ne čuju, srcem ne razumiju te se ne obrate pa ih izliječim.


Mt 13, 1-23

Iziđe sijač sijati.

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

Onoga dana Isus iziđe iz kuće i sjede uz more. I nagrnu k njemu silan svijet te je morao ući u lađu: sjede, a sve ono mnoštvo stajaše na obali. I zborio im je mnogo u prispodobama:
»Gle, iziđe sijač sijati I dok je sijao, nešto zrnja pade uz put, dođoše ptice i pozobaše ga. Nešto opet pade na kamenito tlo, gdje nemaše dosta zemlje, i odmah izniknu jer nemaše duboke zemlje. A kad sunce ogranu, izgorje i jer nemaše korijena, osuši se. Nešto opet pade u trnje, trnje uzraste i uguši ga. Nešto napokon pade na dobru zemlju i davaše plod: jedno stostruk, drugo šezdesetostruk, treće tridesetostruk. Tko ima uši, neka čuje!«

I pristupe učenici pa ga zapitaju: »Zašto im zboriš u prispodobama?« On im odgovori: »Zato što je vama dano znati otajstva kraljevstva nebeskoga, a njima nije dano. Doista, onomu tko ima dat će se i obilovat će, a onomu tko nema oduzet će se i ono što ima. U prispodobama im zborim zato što gledajući ne vide i slušajući ne čuju i ne razumiju. Tako se ispunja na njima proroštvo Izaijino koje govori: Slušat ćete, slušati - i nećete razumjeti; gledat ćete, gledati - i nećete vidjeti! Jer usalilo se srce naroda ovoga: uši začepiše, oči zatvoriše da očima ne vide, ušima ne čuju, srcem ne razumiju te se ne obrate pa ih izliječim. A blago vašim očima što vide, i ušima što slušaju. Zaista, kažem vam, mnogi su proroci i pravednici željeli vidjeti što vi gledate, ali nisu vidjeli; i čuti što vi slušate, ali nisu čuli.

Vi, dakle, poslušajte prispodobu o sijaču. Svakomu koji sluša Riječ o Kraljevstvu, a ne razumije, dolazi Zli te otima što mu je u srcu posijano. To je onaj uz put zasijan. A zasijani na tlo kamenito - to je onaj koji čuje Riječ i odmah je s radošću prima, ali nema u sebi korijena, nego je nestalan: kad zbog Riječi nastane nevolja ili progonstvo, odmah se pokoleba. Zasijani u trnje - to je onaj koji sluša Riječ, ali briga vremenita i zavodljivost bogatstva uguše Riječ, te ona ostane bez ploda. Zasijani na dobru zemlju - to je onaj koji Riječ sluša i razumije, pa onda, dakako, urodi i daje: jedan stostruko, jedan šezdesetostruko, a jedan tridesetostruko.«

Oznake: vjera, ljubav