01.05.2019., srijeda


Dodaci uz tekst


U rubrici Sadržaj iza točke Ciljevi projekta dodati točku Struktura studije
Struktura studije
Sadržaj studije određen je projektnim zadatkom
1Analiza trendova rasta i razvoja RH u razdoblju 2000-2025
2Analiza faktora rasta(proizvodnost, zaposlenost, efikasnost, investicije) u RH u proteklom razdoblju
3Prognoze i projekcije temeljnih makroekonomskih kategorija(BDP,BDV, zaposlenost proizvodnost i dr.) u RH u razdoblju 2014-2020.
Dalje ubaciti svoj dio!

Oznake: noć dan


- 10:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #
KONCEPT HRVATSKE U OKVIRU EU

Pozicioniranje Hrvatske u okviru integracije EU traži na prvom mjestu prosudbu o samoj EU u uvjetima globalnog svijeta u 21 stoljeću. Naime globalizacija koja je zasigurno ireverzibilan proces potvrđuje se primarno u ekonomskoj i geopolitičkoj sferi čiji sadržaji se isprepliču, pa jednosmjerne prosudbe u tom pogledu nisu vjerodostojne. Međutim u EU ne postoji definiran prostor geopolitičkog obuhvata interesa ove integracije u budućnosti, pa je za sada moguća jedino prognozirati gospodarske interese Unije i širu deklarativnu orjentaciju u pravcu demokracije i civilnog društva. Ti interesi i ta orjentacija skladno su se razvijali do nastupa gospodarske krize, nakon tog trenutka integracijski procesi slabe a u nekim pitanjima čak i degeneriraju. Umjesto konvergencije procesi divergencije sve su snažniji što dovodi do napetosti u odnosima između članica Unije koje su naglašene pojavom gospodarskog duopola, odnosno sve dubljeg rascijepa između zemalja europskog juga i sjevera. Via facti Unija je napustila strategiju ravnomjernog razvoja i nalazi se pred novim strategijskim izborom koji se priklanja podjeli Europe na dvije do tri regije determinirane kriterijem gospodarske efikasnosti i konkurentnosti.U tom pogledu već se najavljuje i novi regionalni ustroj u kojemu bi zemlje Jugoistoćne Europe i Balkana bile svrstane u treću regionalnu jedinicu. Opisana orjentacija, temeljena na jedinstvenom koncepcijskom usmjerenju, već danas pokazuje vidne nedostatke budući da vodi deindustrijalizaciji, rastu nezaposlenosti i gubljenju demokratske perspektive. Istodobno nezaustavljivi procesi dezintegracije otklanjaju svaku mogućnost stvaranja jedinstvenog europskog tržišta što predstavlja uvijet za usklađenu podjelu rada unutar EU. Naime zemljama Sjevera, posebice u tome Njemačkoj, za njihovu je daljnju ekspanziju potrebano otvoreno globalno tržište što je opet u sukobu s potencijalno mogućim jedinstvenim europskim tržištem koje predstavlja jamstvo za gospodarski opstanak zemalja južnog krila Europe.

Hrvatska se nalazi na jugu Europe i nosi sva opterečenja takve geopolitičke i ekonomske pozicije. U proteklom razdoblju od oko pola godine Hrvatska kao članica Unije nije bitno promjenila svoj ekonomski položaj.Dostupnost europskom tržištu ostala je ista budući da je diktirana stupnjem konkurentnosti koji je nizak, nadalje ona nije uspjela privući inozemne investitore koji ostaju zainteresirani za ulaganja u turizam, infrastrukturu i energiju, dakle u sve one djelatnosti čija ekspanzija u prošlosti predstavlja danas strukturni problem zemlje. Istodobno Hrvatska nije uspjela povući sredstva iz europski investicijskih fondova čija namjena također predstavlja europski ali ne i hrvatski interes. Istodobno Hrvatska je izgubila tržište CEFTE na kojemu je bila visokokonkurentna. Međutim ono što najviše opterećuje zemlju je u potpunosti divergentna europska ekonomska politika interesima zemlje, što naravno postaje svojevrsna enigma u borbi za izlazak iz ekonomske krize.
Evidentno je kako danas u 2014. godini budući da nema investicija pokretanje unutrašnje potrošnje predstavlja izgledno mogući put za izlazak iz krize. Naime valja naglasiti kako je tijekom krize došlo do dubokog socijalnog raslojavanja tako da je jedan dio stanovništva ušao u dužničku krizu, dok je istodobno drugi dio kumulirao štednju u visini od 23 milijarde EURA. Međutim svaki i najmanji pokušaj forsiranja potrošnje mjerama se EU-a strogo sankcionira(izravno preko proračunskog deficitaili pak bankovnih regula). Najava nove talijanske vlade o izravnom subvencioniranju potrošnje ukoliko uspije otvoriti će mogućnosti i za promjenu ekonomske politike u aaaarepublici Hrvatskoj.
U Zagrebu, 13.03.2014.

Oznake: brdo


- 10:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #
DOSSIER O NEKIM PITANJIMA EKONOMSKE POLITIKE NA POČETKU 2016 GODINE
NAPOMENA
Ovajn dossier je pisan najprije kao podsjetnik na sve one konceptualne, analitičke i operativne ideje i prijedloge koji su bili u suprotnosti sa službenim stajalištima o ekonomskoj politici RH u proteklih sedam godina a koji međutim nisu ni u najmanjem dijelu respektirani ali onda i kao upozorenje ekonomskoj politici u nastupajućem razdoblju čija ograničenja su, valja upozoriti, osjetno veća od onih koja smo imali 2012 godine.

TOČKA1
Nastupom krize(2009) trend gibanja nacionalnog BDP-a dobiva negativan predznak što se kao tendencija produbljuje u naredne dvije godine(2009,2010). Međutim 2011godine dolazi do njegovog ponovnog uspona, što je bio pouzdani znak da se njegovo gibanje tendencijskji mijenja, odnosno da dolazi do obilježja u pravcu njegovog rasta, i s tim povezano, mogućeg prevladavanja krize.Naime tri temeljna generatora rasta (izvoz, potrošnja i supstitucija uvoznog sadržaja) bilježila su sinhroni uspon.Dolaskom na vlast tada nove stranačke konstelacije(tzv,Kukuriku koalicija) ne dolazi istodobno i do promjena u ekonomskoj politici.Ta politika ostaje i dalje oslonjena na tri stožerna uporišta: fiskalnoj konsolidaciji(1), fleksibilizaciji tržišta radne snage(2)te gospodarskoj i društvenoj restrukturaciji(3).Nova vlast prosuđuje tada kako je te ciljeve potrebno tek radikalizirati, i na taj naćin ubrzati reforme. Posljedice te radikalizacije bile su sljedeće: fiskalna konsolidacija rezultirala je poreznom presijom, fleksibilizacija tržišta radne snage nezaposlenošću, a restrukturacija deindustrijalizacijom i daljnjom hipertrofijom javnog sektora.Naime radikalizacija ciljeva(porezna presija i nezaposlenost) izazvala je redukciju potrošnje što je ponovno trend BDP-a vratilo na negativnu putanju kretanja.U okolnostima produbljene gospodarske krize provedba reformskih politika bila je u potpunosti onemogućena, što je koaliciji na vlasti već u prvoj godini vođenja države u potpunosti vezalo ruke i srušilo vjerodostojnost.

TOČKA2
Godina 2015 je donijela reprizu 2011 godine.Sinhroni rast izvoza, osobne potrošnje, i supstitucija uvoznog sadržaja promjenili su tendenciju gibanje BDP-a prema gore, i najavili početak mogućeg izlaska iz krize.Vlasti sklona skupina analitičara isticala je zasluge izvoza u tom pogledu međutim već površna analiza makroekonomskih veličina i agregata pokazuje kako je presudnu ulogu u tome odigrala i ovaj put potrošnja. Naime, vlast je u zadnjoj godini mandata hoteći pridobiti glasačko tijelo, a ne mjenjajući ekonomsku politiku, plasirala jedan broj odluka izrazito populističke provenijencije što je potrošnju u jednom dijelu rehabilitiralo i povuklo za sobom trend rasta BDP-a prema gore. Treba međutim upozoriti kako je prostor za daljnji rast potrošnje tim pomacima iscrpljen, također kako je izvoz dosegao maksimum koliko zbog unutarnjih ogranićenja, toliko i zbog globalnog usporavanja rasta, dok se obujam supstitucije uvoznog sadržaja brzo smanjuje.


TOČKA3
Dva recentna razdoblja naše gospodarske povijesti otkrivaju kako pad gospodarske aktivnosti i gospodarska kriza nisu posljedice strukturnih neusklađenosti, već su one rezultanta krize rasta.Također istodobno se sukladno tome potvrđuje kako bez održanja i ubrzanja gospodarskog rasta nije moguće ostvariti niti željene strukturne reforme koje su u načelu dugoročne, a u nekim segmentima i trajne.Zaključak i sugestija glede ciljeva ekonomske politike za aktualnu vlast glasi: u razdoblju sljedeće dvije godine treba ubrzati gospodarski rast slijedom koncepta rehabilitacije nacionalne potrošnje do razine njene vrijednosti iz 2008 godine i postupno otvarati gospodarske i društvene reforme širih razmjera.Također, valja naglasiti, kako potrošnja nije cilj sam za sebe već sredstvo za postizanje rasta, jer jedino potrošnjom možemo povećati korištenja nacionalnih kapaciteta, odnosno rast bez novih ulaganja koja u najskorijoj budućnosti nije moguće u zamjetnoj mjeri očekivati. Treba shvatiti kako se investicije generiraju iz potrošnje,što znaći implicite da jedino rast gospodarstva može potaknuti ulaganja.Uputno je upozoriti kako je stupanj korištenja kapaciteta u prerađivačkoj industriji prije krize iznosio 75%, a u 2015 godini svega oko 50%. Uz to, pozitivan saldo tekuće platne bilance zemlje, pokazuje kako je u aktualnoj situaciji rast dodatno snažno generiran supstitucijom uvoznog sadržaja, odnosno korištenjem unutarnjih resursa i potencijala.

TOČKA4
Ekonomska politika vezana uz navedene ciljne opcije trebala bi dakle napore okrenuti u pravcu poticanja razine potrošnje u BDP-u(60%) Valja upozoriti međutim kako se u stručno relevantnim projekcijama rasta za 2016 godinu(projekcija HNBprimjerice) rast osobne potrošnje programira nižom stopom u odnosu na stopu prosječnog rasta BDP-a(nije li to repriza 2012 ! ). Također najave i sugestije raznih domaćih i inozemnih financijskih eksperata pokazuju kako se u 2016 godini javni dug namjerava smanjiti restrikcijom rashoda javnog sektora i prodajom domaćih kapaciteta i resursa, te uštedama u radnoj snazi, a ne prihodima od gospodarskog rasta što iskustveno je potvrđeno povećava opći deficit i obara rast. Uz sve rečeno uputno je naglasiti, kako i u teorijskom,ali i analitičkom i operativnom pogledu,prednost potrošnji pridaju zemlje s najuspješnijim gospodarskim rezultatima(SAD,V.BRITANIJA,JAPAN) dok EU slijedi koncept restrikcije potrošnje.


TOČKA5
Uz brojna materijalna ograničenja potiskivanje potrošnje kao temeljnog agregata BDP-a rezultira i posljedicama golemih sustavnih insuficijencija.Posebice se to odnosi na nisku kompatibilnost fiskalnog i monetarnog sustava i s tim povezanih deformacija na području sustava novca.Naime već preko tri godine u nacionalnom novčanom sustavu stvaraju se viškovi novca koji se u prosjeku kreču na razini od oko 7 milijardi kuna, istodobno cijena novca (kamata) ne pada! Ovaj se fenomen pokušava objasniti niskim reitingom države na svijetskom tržištu novca koji se samo prenosi na domaće tržište , međutim ta teza pada u vodu budući da se radi o kunskom a ne o deviznom novcu.Neprijeporno prave uzroke tom fenomenu treba pripisati padu potrošnje najprije osobne a onda i investicijske i restrikciji državne i javne potrošnje što je posljedica produženog kreditnog loma koji još dominira u hrvatskom sustavu novca.U uspostavljenim okolnostima tržište zbog pada potrošnje nije u stanju apsorbirati novac, istodobno monetarna politika nema mogućnosti napraviti uspješne pomake u pravcu monetarnog detanta(ekspanzivna monetarna politika i niža cijena novca)

TOČKA6
Neki analitičari ali i potencijalni akteri buduće ekonomske politike uviđaju ograničenja i pretnju sektora potrošnje profiliranju dinamičnog gospodarskog rasta pa već istupaju s prijedlozima u pravcu podupiranja potrošnje, odnosno pokušavaju pomiriti koncepciju rezanje troškova i rast potrošnje.Ovdje su dominantna dva prijedloga: onaj kojim se preporuča povećanje sredstava za potrošnju znatnim poreznim opterećenjem nekretinskog sektora i povećanjem poreznih stopa na dobitke od kapitala.Prvi je već bio prerdmetom rasprava od prije dvije godine kada su njegove konzekvence široko elaborirane i on je odbačen, međutim u danas ponuđenom obrazloženju njegova primjena polazi od, novih argumenata-
„potrebe“da se opterećenjem nekretnina smanji opterećenje plaća. Taj prijedlog već je dokazano izaziva inverzne posljedice u odnosu na postavljeni cilj. Naime nekretnine u našim uvjetima pretežito obuhvaćaju stanove i vikendice koje ne formiraju fleksibilno tržište, pa se to oporezivanje iz sasvim specifičnih razloga izravno prenosi na dohotke a samim tim i na potrošnju, uz to valja upozoriti kako su porezi koji se već danas prikupljaju s tog naslova dosegli su svoj gornji maksimum(komunalna naknada).Drugi prijedlog vezan je za dohotke od kapitala i poglavito kamate na štednju građana gdje dominira devizna štednja građana čija nesigurnost može trenutačno uzdrmati i srušiti cijeli nacionalni novčani sustav(povlaćenje devizne štednje iz banaka koja iznosi oko 24 milijarde eura).Moguće je zaključiti kako je
hrvatska ekonomska politika suočena , slijedom restriktivne politike potrošnje koju provodi od nastupa krize, sa svojevrsnom kvadraturom kruga.U namjeri da smanji troškove sustava smanjuje potrošnju čime obara rast i upravo povećava suprotno troškove proizvodnog sustava, što u konačnici rezultira nezaposlenošću, padom gospodarske aktivnosti i povećanjem javnog duga.Razbijanjem zatvorenog kruga o čemu je ovdje riječ moguće je jedino rehabilitacijom potrošnje u optimalnim razmjerima.

TOČKA7
Raspoloživa sredstva i metode za dinamiziranje potrošnje u kratkoročnom intervalu nije moguće pronaći isključivo na domaćem tržištu, njih naprosto treba kreirati. Plaće i primanja kao osnovne generatore potrošnje nije moguće povećavati jer se na taj naćin ruši konkurentnost nacionalnog gospodarstva, stoga izvore sredstava treba potražiti u inozemstvu i u sustavu domaće kreacije novca.Inozemne izvore valja locirati u okviru sustava otplate vanjskog duga refinanciranjem i(ili) reprogramiranjem dugova što pruža aktuelno pogodnosti zbog smanjene cijene kapitala na svijetskom tržištu.U okviru takve operacije javnog i privatnog sektora mogla bi se formirati sredstva u visini od oko 1,5% BDP-a,Najveći dio tih sredstava osigurao bi stabilnost proračunskih rashoda što bi u konačnici otlonilo radikalne u pravilu štetne posljedice na javnu, a na taj naćin i posredno na osobnu potrošnju.Sredstva o kojima je riječ omogućila bi proračunsku stabilnost a time implicite i rast nacionalnog reitinga.Treba naglasiti kako je deficit proračuna u njegovom najosjetljivijen dijelu(mirovine) moguće rješavati jedino inozemnim sredstvima i kreacijom nacionalnog novca.

TOČKA8
Osobna potrošnja blokirana je u Hrvatskoj osim nezaposlenošću i padom standarda i dugovima zaposlenih i građana(38 milijardi kuna) , stoga je njeno pokretanje moguće primarno upravo otpisom ili pak reprogramiranjem tih dugova.U tom pogledu javljaju se u pretežitom dijelu dvije vjerovničke linije:država i bankovni sustav.Dugove državi moguće je najvećim dijelom otpisati,dok bankovne dugove treba reprogramirati. Pokriće za takav potez moguće je pronaći u inozemnom reprogramu koji relaksirajuće djeluje na nacionalni sustav, u imobiliziranim bankovnim sredstvima( 8 milijardi kuna aktualno), te u uvjetima monetarne ekspanzije koju omogućuje deflatorni cjenovni tijek i velike prićuve u okviru sustava obveznih prićuva povezano s agregatom baznog novca.Valja upozoriti kako je HNB aktualno u mogućnosti otkupiti i otplatu vanjske godišnje rate inozemnog javnog duga bez ozbiljnije opasnosti za stabilnost sustava.Naime s obzirom na devizne pričuve i visok stupanj rezduženosti domaćih banaka u inozemstvu Hrvatska ima istodobno i visok stupanj solventnosti, međutim dugovno opterećenje teško pritišće raspoloživi dohodak, što onda reprograme čini izglednom solucijom.Rječju, dugovi nisu primarno likvidonosno pitanje, već dohodovni problem.

TOČKA9
Dvijema prethodno navedenim ograničavajućim činitelja sustava vezano za unutarnji i vanjski dug, treba pridodati i treći-međusobne dugove privatnog i javno-privatnog sektora(nelikvidnost). Iznos tih dugova doseže vrijednost od oko 35 milijardi kuna i vrlo je opasan jer ima reproduktivni i razvojni karakter.Njegovo rješavanje treba omogućiti u nekoliko koraka. Zbog velikog udjela države u javno-privatnom sektoru moguće je i potrebno najprije provesti multilateralnu kompenzaciju, a nakon toga uspostaviti sustav trgovine tim dugovima uz diskont.

TOČKA10
Dossier istiće prioritete ekonomske politike u prvih šest mjeseci ove godine, nakon tog razdoblja reformske će zahvate trebati redefinirati i proširiti.

U Zagrebu, 25. 01.2016 Priredio: B: Lokin








- 10:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #

01.04.2019., ponedjeljak

kriza

KRIZA I DUGOVI

1.Kriza 2008. najvećim je dijelom ocjenjena kao malformacija globalnog financijskog sustava, što je rezultiralo promjenama u svjetskoj politici novca i kapitala. Politika novca temeljena na kordiniranoj novčanoj emisiji i skupom novcu zamjenjena je ekspanzivnom politikom („monetarno popuštanje“) i jeftinom novcu .Takvu politiku novca primjenile su anglosaksonske zemlje i Japan,dok je Europa odgodila njenu primjenu za nekoliko godina.Treba naglasiti kako je obrazac ekspanzivne monetarne politike kao antikrizna solucija znaćio povratak na keynesijanističku opciju(integralni dohodak) što se nije uklopilo u vladajuću novčanu scenu podređenu liberalnom načelu, no očito je pobjedila pragmatična sankcija što se redovito događa u uvjetima krize. Međutim unatoč uspjesima na monetarnom planu i izbjegnutoj globalnoj krizi udio dugova u BDP-u nastavio je ubrzano rasti(indeks 121), što je rezultiralo brojnim kontroverzama.Istodobno rast je BDP- bio nizak(indeks 148-stopa 3,7) prema općim ocjenama znatno ispod dosegnutog materijalnog potencijala.



TABELE
20o7 2017 Indeks 2017/2007
BDP 000 mlr dol 54 80 148
DUG 000mlr dol 145 261 184
DUG/BDP 269 327 121
INVEST/BDP 24 23 95
(Predočeni podaci na prvi pogled zabrinjavaju, međutim potrebno je objasniti kako usporedba realnih i novčanih kategorija nije metodski ispravna što ipak mnogi analitičari zanemaruju). Jedan broj gospodarskih analitičara (uglavnom zagovaratelja monetarne opcije ) reagirao je upravo zbog ekspanzije dugova upozoravajuće, istodobno, sukladno tim prosudbama, i središnje su globalno vodeće monetarne institucije počele usporavati svoje novčane emisije.
Suprotno takvim prosudbama strukturno orjentirani analitičari isticali su i istiću, kako sustav svijetskog novca treba redefinirati pa i mjenjati, međutim unatoč kritikama, osim jačanja kontrolnih mehanizama, ozbiljnije promjene nisu ni s njihove strane ponuđene niti polučene.Naime, u njihovoj bi opciji novac bio značajnije kontroliran, što bi međutim otvorilo brojne druge dileme posebice naglašenu poziciju države i središnje banke u sustavu.
Ostaje stoga pitanje:nalazimo li se pred prijetećom novom krizom što globalni dugovi sugeriraju?

2.Sustav globalnog novca,moguće je ipak ustvrditi, vodeći računa o monetarnim i realnim kretanjima , evidentno, nije uspio odgovoriti na izazove krize iz 2009. godine unatoč golemim iznosima novca koje su u razdoblju od 2008 do danas emitirane.Ostvaren je tzv. sekularni rast koji je generiran potrošnjom i
niskom investicijskom stopom.Takva dinamika rasta zadovoljila je razvijene zemlje koje su pretežito ušle u demografsku krizu što je obrnulo trendove radne snage(porasla potražnja) ,međutim ona je otvorila pretnju gospodarstvima brzorastućih zemalja i najavila novu, još oštriju prijetnju, nerazvijenim zemljama koje su odgovor za sada našle u gotovo spontanoj emigrantskoj ekspanziji prema razvijenim i brzorastućim zemljama.

Aktive središnjih monetarnih institucija(000 mlr usa dolara)


Godine 2009 2011 2013 2015 2018 2019(ožujak)
Fed 250 260 340 510 490 369
Ecb 180 190 240 180 420 469
Para.trž . 27 29 35 34 ....... .......
Napomena: Prikazana emisija novca obuhvaća oko 70% globalne mase novca.
Izvori:Fed, Ecb

Emisija novca vođena politikom „monetarnog popuštanja“ stvorila je silnu masu novca na novčanom tržištima, također vidljivo je kako je rasla emisija novca i na paralelnim tržištima(fondovi, osiguravajuća društva,financijske institucije, međusobna kreditiranja ) čija emisija se događa ex nihilo, odnosno bez kontrole.Radi se o novcu kojeg emitiraju spomenute institucija kao i komitenti u financijskom i realnom sektoru međusobno.
Iskustva proteklih godina pokazuju također kako se značajan iznos novca prelio na tržišta kapitala povećavajući na taj naćin vrijednost kapitala iznad njegovih realnih okvira.Taj zaokret kapitala unatoč izostanku dohodovnog potencijala mogao je biti ostvaren zahvaljujući deflacijskim tendencijama i niskim kamatnim stopama. Fenomen o kojem je riječ , valja naglasiti, još uvijek nije analitički odgovarajuće vrednovan iako je jasno kako njegove posljedice znaće povećanje vrijednosti kapitala na račun nerazvijenih zemalja i socijalnog statusa najugroženijeg dijela stanovnika. Naime,rast emisije na tim tržištima valja kazati pokrenuo je brojne kritike, ali je ubrzo je postalo jasno kako taj segment financijskog sustava nije moguće kontrolirati jer oblici emisije ovdje poprimaju karakter trampe čime još značajnije izmiću kontroli.
Burzovni su indeksi rasli u sljedećim relacijama(2018/2011):

BURZOVNE VRIJEDNOSTI(000 mlr dol)
2009 2011 2013 2015 2018 Ind.18/09
S P 70 88 110 160 190 271
DAX 59 120 120 178 180 305
CAC 40 45 65 80 1oo 250
NIKKEI 42 60 80 100 119 261
Neprijeporno, tendencije na području novca i kapitala otvorile su brojne dileme čija teorijska i analitička pozadina ostaje još uvijek nedorećena.

2.Budući da dug predstavlja tek transformirani kredit, onda je zakonito da monetarni sustav polazeći od naćela ravnoteže, ovdje mora osigurati paralelizam kretanja tih dviju sastavnica susta Podaci pokazuju kako kategorija kredita(novac) raste brže od kategorije duga što vodi do zaključka, kako je gospodarski trend stabilan ali, tvrdi se, zbog visokog duga usporen, odnosno, sukladno tome, kako globalni financijski sustav nije pretnja kriznim izazovima.

3. Teorijski osvrt na dužnički sindrom pruža važna objašnjenja koja se očito redovito preskaću u našem vremenu silnih informacija površnih analiza i brzopletih odgovora.Budući da je dug transformirani kredit koji nastaje u onom trenutku kada izostane naplata kredita, onda je logično da je paralelizam dugova i kredita zakonitost koja proizlazi iz načela ravnoteže.Međutim,potpuna odsutnost duga u financijskom sustavu predstavlja ideal tog sustava.Valja podjetiti kako u povijesti takav stupanj ravnoteže nije zabilježen budući da nije moguć već i zbog vremendskog činitelja i u najširem smislu djelovanja zakona diletacije.Ono pak što čini bitnu razliku između duga i kredita jest njihov dijametralno suprotan utjecaj na gospodarsku strukturu i rast. Naime kredit mjenja strukturu i povećava gospodarski rast, dok dug suprotno, zadržava staru strukturu i blokira rast.Uz rečeno treba naglasiti kako dug, u relativnom dužem vremenu,ne utjeće na gospodarski rast ako se događa u uvjetima zatvorenog sustava(što se obično zaboravlja u procesu restrukturacije), međutim u uvjetima otvorenog sustava njegov je negativan utjecaj na rast i ravnotežu izrazito naglašen. Treba istaknuti kako danas u uvjetima internacionaliziranog sustava gdje tržištem novca dominira svega nekoliko valuta, međunarodni dugovi djeluju na jedinstvenom tržištu koje je pandam nacionalnom(zatvoreno)što upravo omogućuje njihovu jednostavnu regulaciju i visoku financijsku sigurnost -dolarska,eursko,yensko idruga tržišta potpuno su internacionalna.

3.Primjećeno je u postkriznom razdoblju kada su tržišta otvorena, kako dugovi mjenjaju sektorsku strukturu u okviru nacionalnih gospodarstava , što je posebice došlo do izražaja u razdoblju nakon 2008 godine.

Rast udjela duga u BDP-u od
2008. do 2017 godine

Javni Gospodar. Stanovništ.
Kina 20,0 65,0 27,0
Japan 55,o -2,5 -1,o
Uj.kralj. 48,0 -4,0 -3,0
Zonaeur 22,0 11,0 .......
USA 39,0 7,0 -17,0
Brzor.zem. 11,0 45,o 15,0
Raz.zem. 30,o 3,0 -6,0

Intenzitet gibanja duga pokazuje kako se dugovi u razvijenim zemljama sporije povećavaju od dugova u brzorastućim zemljama, međutim rast dugova u razvijenim se zemljama koncentrira na područja javnog i sektora stanovništva što je posljedica primjenjenih mjera ekonomske politike i promjenjene strukturne konstelacije . Naime razvijene su zemlje krizu rješavale kontrolom javnih troškova i troškova stanovništva dok su brzorastuće zemlje dug rješavale gospodarskim rastom i povećavale ga stoga u sektoru gospodarstva.U odnosu na strukturu duga moguće je naglasiti njihov možebitni utjecaj na rast ,posebice u Kini.Naime u uvjetima stezanja monetarne emisije, i rasta cijene kapitala mogući je očekivati stanovite teškoće u financiranju gospodarskog rasta u brzorastućim zemljama.

4.Zaključno je moguće ustvrditi , kako ekspanzija dugova nije prijetnja gospodarskom rastu,pa niti prijetnja krizi odnosno kako prijetnja dolazi iz realnog sektora(nafta,energija,ekologija,ratni konflikti) dok financijski sektor njene posljedice može samo ubrzati i povećati.To uostalom potvrđuju sve dosadašnje krize novog vremena.

U Zagrebu, 31.03.2019. B. Lokin


- 09:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

28.03.2019., četvrtak

SAŽETAK: FEN. POT. K. ALG.

Kriza tranzicijskih i razvijenih zemalja koja prijeti globalnom depresijom potiće na području teorijskih i idejnih stajališta brojne vremenski i prostorno univerzalne rasprave. U središtu pozornosti je kao i uvijek kada se radi o krizi, keynesova antikrizna doktrina,odnosno rasprava o mogućnostima njene primjene u uvjetima suvremenog svijeta. Neoliberalna paradigma a priori odbacuje mogućnost njene primjene obrazlažući takvo stajalište njenom nacionalnom impostacijom neprimjerenoj globalnom svijetu. Suprotno keynesovom izričaju neoliberali istraju na otvorenim ekonomijama, punoj konkurenciji triju konstitutivnih tržišta i maksimalnoj mobilnosti kapitala u globalnim razmjerima. Međutim djelatna ih praksa neprekidno demantira budući da kriza postaje sve oštrija i prostorno univerzalnija. Keynesijanski pristup pak koji u središte globalnog svijeta postavlja nacionalnu ekonomiju nije u stanju objasniti reference tog istog globalnog svijeta koji je do sada razvio moćan svijetski institucionalni sustav. Neprijeporno, keynesova doktrina u nastalim uvjetima traži redefiniciju njenih klasičnih polazišta i metodskih riješenja.Ovaj se rad upravo bavi mogućim odgovorima vezanim uz te redefinicije ostajući međutim u zakonitoj korelaciji s keynesovim izvornim stajalištima. Zakjlučci do kojih smo u radu došli govore o mogućnostima primjene keynesovog metodskog algoritma u uvjetima aktualne krize uz međutim stanovitu redefiniciju agregata potrošnje i investicija. Kriza pak u Hrvatskoj kojom završavamo naš rad potencira stanovita neokeynesijanska rješenja, razumljivo uz uvijet da se istraživanja nastave i analitički pristupi prodube.

AUTORI

- 10:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #

27.03.2019., srijeda

Platforma

PLATFORMA ZA SAVJETOVANJE
(MAKROEKONOMSKE NERAVNOTEŽE)

1Naslov sugerira neoliberalni makroekonomski koncept u kojem su realna i financijska sfera autonomne. Keynesijanski pristup suprotno polazi od potrošnje i ciklusa, gdje je imanentna povezanost i neravnoteža koju ta dva aspekta gledanja na ekonomski proces permanentno remete ali i uspostavljaju(Hicks).Teorijska percepcija o kojoj je ovdje riječ ima radikalne metodske implikacije budući da (neo)liberali polaze od ponude stoga im nije potreban integralni fiskalni i monetarni mehanizam sustava.Međutim taj pristup nastupom krize izaziva brojne netržišne intervencije i dovodi do teorijske disolucije(država pokriva gubitke bankovnog sustava).Teorija Minskog to najbolje argunmentira i ogoljuje(moralni hazard).Povezano s tim treba podsjetiti na keynesove mehanizme i njihovu djelotvornost u krizi, ali i reafirmirati i marksov teorem krize kapitalizma(Picketti), odnosno sve snažniji utjecaj socijalnog raskola na gospodarski rast i razvoj.
Iznijeta napomena govori o važnosti proučavanja, ali i uporne interpretacije teorijskoh aspekta krize- razumljivo prilagođeno tribini samog savjetovanja.

2. Hrvatska se nalazi primarno u krizi gospodarskog rasta a ne u strukturnoj krizi kao što to neoliberali a s njima kod nas i ukupna stručna, poslovna i politička javnost unisono ponavlja.Naime, 2011. nakon dvije godine krize, došlo je do promjene pravca kretanja gospodarskog trenda prema gore što je isključivo bila posljedica nemješanja ekonomske politike u gospodarske procese(izborna godina), međutim čim su nastupile strukturne reforme( fiskalna konsolidacija, fleksibilizacija tržišta rada i strukturna reformacija javnog sektora) gospodarski je rast opet poprimio negativan smjer. Do promjene trenda industrijske proizvodnje došlo je u prošloj i ovoj godini, također uspostavljena je i pozitivan saldo tekuće platne bilance(veliki uspjeh, ali samo ako je potvrđen rastom) međutim cjeloviti gospodarski rast ostao je u negativi.Upravo činjenica što smo ostvarili rast industrijske proizvodnje i pozitivni saldo tekuće platne bilance govori kako je zemlja na međunarodnoj razini konkurentna, odnosno kako strukturne reforme(osim razumljivo tehnoloških i organizacijskih koje su permanentne) nisu primarno gospodarsko pitanje.Valja shvatiti kako u uvjetima pozitivne tekuće platne bilance iskorištenost industrijskih kapaciteta raste-naime sada njihova iskorištenost iznosi 45% dok je prije dvije godine iznosila 40% , a prije nastupa krize 75%.Učinak rasta iskorištenosti kapaciteta na trend gospodarskg rasta i zaposlenost mogao bi okvirno pridonijeti oko 3 indeksna poena (prosudba).

3. Analiza elemenata strukture gospodarskog trenda potvrđuje keynesionističko pravilo- pad potrošnje temeljni je generator krize, što se razumljivo pokazuje u Europi, ali i u Japanu u zadnjih desetak godina.Oživljavanje potrošnje pretpostavlja stoga uvjet izlaska iz krize, što uostalom potvrđuju slučajevi SAD-a i V. Britanije.
Djelotvornost ekonomske politike liberalnog pravca u uvjetima rasta potvrđena je budući da u tim uvjetima nije potreban integrirani monetarno-fiskaln mehanizam(fiskalna politika regulira ponudu i potražnju u realnoj sferi, a monetarna cijenu kapitala u financijskoj).Međutim kada dođe do krize i fiskalna i monetarna politika djeluju restriktivno, što razumljivo radikalno reže potrošnju povećava cijenu kapitala i produbljuje krizu.Ekonomska politika keynesijanističkog usmjerenja u uvjetima krize labavi fiskalni pritisak stvarajući na taj naćin mogućnost potrošnji, dok monetarna politika djeluje ekspanzivno ispunjavajući time storeni prostor za gospodarski rast.Pokušaj kombiniranja neoliberalnog i keynesijanističkog modela što je napravljeno u Europi2009-2013 godine pokazao je potpunu inkopatibilnost. Naime, ESB je u uvjetima neoliberalnog obrasca emitirala novac potreban kako bi se pokrenuo gospodarski rast, međutim nije istodobno bio osiguran rast potrošnje(nezaposlenost) što je kanaliziralo sredstva u bankovne račune i ojačalo tećaj eura rušeći na taj naćin konkurentnost europskog gospodarstva i produbljujući krizu.
4.Pokušaji izlaska iz krize u RH već od nastupa financijske krize(2008) neuspješni su premda je ta kriza u Hrvatskoj izbjegnuta, što je davalo velike mogućnosti za strukturne reforme međutim one nisu pokrenute. Kašnjenje reformskih programa izazvalo je inverzne učinke: fiskalna konsolidacija dovela je do porezne presije, fleksibilizacija tržišta rada do goleme nezaposlenosti, a restrukturacija privatnog i javnog sektora do propadanja tvrtki i masovnih stećajeva.Istodobno došlo je u financijskoj sferi do razduživanja(bijeg od novca), intezivnog kanaliziranja novca u štednju i to deviznu, te ekspanzije inozennog i unutarnjeg duga na svim sektorima. Bezpredmetno je nabrajati dužničke račune, međutim činjenica je kako Hrvatska danas otplaćuje inozemni dug u visini od oko 16% svog BDP-a, odnosno kako hrvatski bankovni sustav duguje građanima iznos od oko 45% BDP-a(unutarnji devizni dug), kako deficit proračuna tendira brojci od 8,5%, a javni se dug približava vrijednosti od 90% BDP-a., da ne govorimo o nelikvidnosnim i blokiranim računima građana.Konačno nezaposlenost, bez vanjskog egzodusa penje se na oko 20% aktivnog stanovništva.Istodobno bankovni sustav bilježi trenutačno raspoloživu imobilnu kunsku aktivu od preko 10 milijardi kuna, dok obvezne pričuve komercijalnih banaka kod HNB-a iznose preko 22milijarde, što u uvjetima deflacije predstavlja nonsens(polovica tih sredstava mogla bi biti plasirana odmah bez opasnosti od inflacije) .Raskorak u funkciji mehanizama fiskalnog i monetarnog sustava, bolje reči njihova potpuna disfunkcionalnost, nije posljedica dubokih strukturnih poremećaja nego prosljeđuje iz modelskog okvira u primjeni- nastavak provedbe aktualnog modelskog okvira(neoliberalni) može opisanu gospodarsku situaciju samo pogoršati, pa čak i u uvjetima kada bi višestruko porasla inozemna ulaganja. Naime, valja razumjeti da inozemna ulaganja mogu povećati zaposlenost ali ne i dohodak budući da pretežiti dio novostvorenog dohotka odlazi za dividendu koja je inozemne provenijencije.(pogledati rubriku dohotka u platnoj bilanci).
5. Temeljni problem hrvatskog gospodarstva ne samo u aktualnom trenutku već srednjoročno, pa i dugoročno, je pad potrošnje povezan s dužničkim sindromom stoga razriješenje ove sustavne sveze predstavlja put izlaska iz krize.Rehabilitacija potrošnje prvi je korak u tom pogledu. Kako ju ostvariti? Budući da primanja stanovništva nije moguće povećavati zbog niske sektorske konkurentnosti, a dugovi dugoročno pritišću i potrošnju i proizvodnju, dok istodobno raste obujam imobilizacije novca, reprogrami dugova jedina su strategijska orjentacija za brzu promjenu pravca gibanja gospodarskog trenda.Držim kako bi sadržaji sličnog karaktera morali biti iznijeti na savjetovanju jer se u protivnom naš skup pretvara u eklektičku (ne)oliberalnu romansu koja samo nudi odricanja i muku.


- 16:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #

24.03.2019., nedjelja

Enigma: ekonomska plolitika

ENIGMA: EKONOMSKA POLITIKA

Dnevno smo svjedoci imperativnog zahtjeva da se konačno službeno inaugurira zaokruženi program ekonomske politike zemlje. Ostaje međutim pitanje: jesmo li svjesni težine takvog zahtjeva? Naime, službeno prihvaćen ( cjeloviti ) ekonomski program zemlje donesen je u jesen 1993. godine - tako zvani Stabilizacijski program ( SP ). Temeljni, pa i eksplicitni, njegov cilj bio je slamanje hiperinflacije, što je vrlo uspješno ostvareno. Međutim ograničenja samog programa brzo su došla do izražaja u najširoj ekonomskoj i društvenoj sferi. Njegov fatalni nedostatak bio je u tome što je blokirao duboke strukturne promjena nužne u uvjetima prelaska iz socijalističkog u kapitalističko društvo, odnosno iz zatvorenog u otvoreno ( integralno ) tržište. Sustavni manevar tog programskog koncepta koji je počivao na fiksnom valutnom tečaju, vrednovao je inozemno tržište kao konstantu, što je već u startu domaće gospodarstvo učinilo nekonkurentnim i dovelo do propasti izvoznog gospodarstva naglašeno proizvodnog. ( Valja podsjetiti kako je u neoliberalnom obrascu kojeg je SP deklarativno slijedio, valutni tečaj utvrđen kao fluktuirajuća vrijednost, dakle suprotno od stajališta SP-a, što nikada nije objašnjeno ). Dva temeljna uporišta SP-a, fiksni tečaj i motiv privatizacije pod svaku cijenu, blokirala su struktune promjene i rast te deformirali proces privatizacije u radikalni politički program. Također, kada govorimo o SP, onda valja podsjetiti kako je država u to vrijeme trpila teške ratne štete koje taj program nije odgovarajuće respektirao. Unatoč nekompetentnosti SP da riješi strukturne i probleme rasta, njegova se primjena produžila do današnjih dana.
Rezultati koje je uporna provedba SP sobom donijela jesu: suboptimalan gospodarski rast, deindustrijalizacija, regionalna disfunkcija, nezaposlenost, egzodus najkvalitetnije radne snage i demografski slom. Budući da monetarna politika ne odstupa od fiksnog tečaja, unatoč dugogodišnjoj aprecijaciji nacionalne valute i s tim u svezi apsurdno velikoj rezervaciji i kuna i deviza, i to sve u uvjetima kada domaći financijski sektor gotovo ne koristi inozemni novac, dok je cijena globalnog novca na povijesno najnižoj razini,
mogući manevar ekonomske politike sveo se na obaranje faktorskih troškova koji se kvalificiraju uglavnom kao platforma za reformu i služe kao poligon političkih nadmetanja. Radi se poglavito o troškovima javnog sektora shvaćenih logikom metode distribucije na razini niže teritorijalne jedinice. Postoji li dakle mogućnost inauguracije nacionalnog gospodarskog programa? Razumljivo da! Takav bi program, međutim, zbog brojnih kontroverzi koje su u našem društvu nastale, morao biti radikalno koncentriran na samo jedan gospodarski cilj: reindustrijalizaciju. Danas je potpuno jasno kako živimo u eri pluralnih teorijskih i metodskih izričaja, što otežava percepciju, ali oslobađa kreaciju. Također, jasno je kako se nalazimo na pragu nove tehnološke revolucije. U takvim okolnostima brojni analitički testirani nalazi upućuju na zaključak kako je za tehnološki kao i gospodarski napredak nužan udio prerađivačkog industrijskog sektora u nacionalnom BDP-u od oko 18%, što i najrazvijenije zemlje forsiraju. Taj koeficijent iznosi u Hrvatskoj aktualno 12% s tendencijom daljnjeg smanjenja. Reindustrijalizaciju, međutim, treba postaviti kao konvergentni cilj kojemu će biti podređene mjere ekonomske politike na svim područjima sustava - nacionalno, regionalno i segmentarno.
Rečenome treba pridodati kako naša znanstvena elita mora konačno odgovoriti, ali i vrednovati uzroke ekonomske stagnacije zemlje: leže li oni u tehnološkom raskoraku ( 1 ), psihološkoj demotivaciji ( 2 ), socijalno-obrazovnoj domeni ( 3 ), institucionalnoj neprilagođenosti ( 4 ), ili nekim razlozima opskurne prirode.

U Zagrebu, 03.12.2018.

Branimir Lokin



- 17:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

25.06.2017., nedjelja

GOSPODARSKI RAST-NEKA SUSTAVNO-INSTITUCIONALNA PITANJA

GOSPODARSKI RAST-NEKA SUSTAVNO-INSTITUCIONALNA PITANJA


NAPOMENE

Tijekom dvadesetog stoljeća gospodarski se rast afirmira kao sinonim općeg napretka unatoč brojnim dilemama i prijeporima posebice ekonomske socijalne, političke ili pak ekološke naravi koje ga prate .U maniri radikalnog neoliberalnog shvaćanja ekonomskog procesa pak stupanj efikasnosti rada predstavlja gotovo isključivu kriterijalnu vrijednost gospodarskog napretka budući da on korespondira funkciji profita te se nerijetko,upravo zbog toga, iznose prijedlozi u pravcu njegove isključivosti kao kriterija rasta.Prema takvim shvaćanjima svi se elementi gospodarske i društvene matrice izvode iz dimenzije profita.Valja naglasiti kako svijet velikih financijskih i gospodarskih korporacija uglavnom slijedi taj imperativ, međutim ne i u kriznim situacijama kada se ipak takav pristup odbacuje zbog spasonosne intervencije države. U drugoj polovici dvadesetog stoljeća, ali i na početku dvadesetiprvog stoljeća, gospodarski rast se kvalificira kao koncept što znaći da sintetizira brojne sadržaje i oblike od sustavnih preferencija pa do metodike i metoda rasta i razvoja Rječju sva se pitanja i sadržaji sustavne i institucionalne prirode u njemu zrcale. Sukladno tome i sve se konstitutivne komponente rasta(proizvodnost, zaposlenost,potrošnja i dr.) prosuđuju kao sadržaji najširih pojmovnih i funkcionalnih određenja. Upravo zbog toga se suprotno, sve manje i u literaturi i u operativnoj praksi spominju konceptualni i strategijski sadržaji kao izdvojeni pogled na razvoj a prostor usporedo s time dobivaju gospodarski i društveni koncepti.Posljedica toga jesu s jedne strane forsirani i samozadovoljavajući gospodarski rast i s druge strane istodobno sve naglašenije posljedice njegovih asimetrija.Ekonomska teorija međutim ne pruža odgovore na nastale paradokse njeni se odgovori reduciraju sukladno tome na razinu izdojenih paradigmi- keynesijanističke, postkenesyjanističke ili pak liberalne provenijencije što u konačnici sužava njene izvorne mogućnosti i poništava joj tradicijsko nasljeđe.Stoga je danas teorijski kaos zakonita pojava što ekonomiste redovito kvalificira kao ideološke i političke idiote čija se misao i praksa sapliču oko providne pragme i profitnih interesa.Navedena ograničenja u hrvatskom se slučajui dodatno kompliciraju zbog potpunog izostanka vizije društva i države, dubokih povijesnih kontroverzi koje ne nalaze riješenja kroz demokratski izričaj i sukladno tome izostanka sinergijskih impulsa koji dominantno pokreču intelektualnu i političku stvarnost gotovo svih demokratskih društava danas nakon izlaska iz duboke krize.
KONCEPCIJA I STRATEGIJA GOSPODARSKOG RASTA U HRVATRSKOJ
Koncepcija (izbor ciljeva) gospodarskog rasta i razvoja u Hrvatskoj je stvaranjem suverene države naprosto izostavljena, ona je implicirana društvenim, političkim i gospodarskim ustrojem kao gotovo u svim tranzicijskim zemljama. Pretpostavljeno je kako će prelaskom na integralno tržište i privatne vlasničke odnose kroz proces tranzicije razvojna koncepcija biti via facti, sukladno potrebama i izazovima, uspostavljena.Međutim to se nije dogodilo.Suprotno, tim manevrom izgubljen je sadržaj njene sustavno-metodske cjelovitosti a razvoj je krenuo stihijskim diktatom anarholiberalnog poimanja ekonomskog procesa, pa i društva u cjelosti. Posljedice takve koncepcijske dezorjentacije očitovale su se u oštrom podvajanju financijske i realne sfere kao dviju autonomnih sadržajnih i funkcionalnih vrijednosti što je poglavito uslijed prirodnog diktata novca u takvim uvjetima rezultiralo novčanim pritiskom u pravcu visokoprofitabilnog novca na štetu realne sfere ,a to je dovelo do deindustrijalizacije gospodarske strukture i bijega kapitala iz investicije u potrošnju.Krunska posljedica takvog razvoja događaja znaćila je eksploziju inozemnog duga i gubljenje nacionalnih referencija glede strukturnog ustroja i održivog rasta.Budući da je izostao koncepcijski okvir razvoja strategijska je orjentacija gospodarstva i društva bila lišena polazišnih orjentira što je dovelo do vulgarnih interpretacija suvremenih razvojnih paradigmi i stalnog repriziranja svojevrsnog razvojnog kaosa.Temeljni sukob na razini razvojne strategije odnosi se na s jedne strane potrebu da se afirmira ideja i praksa reindustrijalizacije jer ona predstavlja rješenje strukturnog paradoksa , i s druge strane profitne motive kapitala(domaćeg i inozemnog) koji teži daljnjoj tercijarizaciji gospodarstva s posljedično poznatim procesima nezaposlenosti koja poprima radikalno strukturni karakter viška radne snage u proizvodnim djelatnostima i sve naglašenijeg manjka u tercijarnima.Posebni nedostaci izostanka široke koncepcijske orjentacije došli su do izražaja na području demografskog rasta i razvoja gdje je došlo do svojevrsnog demografskog sloma, te u odnosu na gospodarski i društveni razvoj u prostoru gdje je zabilježen potpuni izostanak bilo kakve javne politike što je dovelo do deruralizacije i rasprostranjenog egzodusa stanovništva najprije u velika gradska središta a nakon toga u inozemstvo.Valja kazati kako nedostatak najšire koncepcijske i strategijske platforme društva i države implicite diskvalificira isto tako širu kritiku sustava što poništava i aktivnu politiku kao njenu operativnu dimenziju.Ta manjkavost opterećuje i ovaj rad i dimenzionira njegove domete i zaključke.U namjeri da sintetizira analitički pristup i njegova odredišta ovdje se gospodarstvo razvrstava u dva segmenta:Novčarsku ekonomiju i Realnu ekonomiju.

NOVČARSKA EKONOMIJA
Teorijsko-metodske reference
Ekonomska teorija i praksa suočene su tijekom 20 i na početku21 stoljeća gotovo na svim područjima poimanja i u svim sustavnim funkcijama s podvojenim stajalištima glede pitanja ekonomske ravnoteže i rasta.Nasljednici neoklasičnog pravca (monetaristi, neoliberali) polaze od stajališta prema kojem je gospodarska ravnoteža determinirana činom ponude, s tim što realna i novčarska ekonomija predstavljaju dva pola te ravnoteže, ali autonomno generirana.Naime prema njima je realna sfera ekonomije onaj prostor koji određuje tijek ekonomskih zbivanja, suprotno novčarska je ekonomija pasivna i predstavlja tek odraz te realnosti.Zbog toga se u njihovom pristupu, ali nastavno i u ekonomskoj praksi, novčarska ekonomija formira temeljem izdvojene ponude i potražnje novca koja razumljivo ima globalnu dimenziju(mobilnost). Radikalni neoliberali upravo zbog toga polaze od pune autonomije novčane sfere, približno slično koncepciji punog zlatnog standarda. Međutim kako takav obrazac objektivno u suvremenim uvjetima nije moguće obnoviti monetaristi kao izdvojena neoliberalna struja priznaju Središnju banku, ali pod uvjetom njene pune autonomije.Krizni izazovi ovu su tezu temeljito doveli u pitanje budući da je u takvim uvjetima država izravno odbacila načelo autonomije i sanirala brojne financijske gubitke upravo bankovnog sektora.Gospodarska je praksa potvrdila kako proklamirana autonomija u cjelosti gubi i praktičko i teorijsko uporište.U našim je uvjetima primjena načela o autonomiji novčarske sfere, osim poznatih patologija, dovela i do autorizacije fiksnog valutnog tećaja, ekspanzije inozemnog duga i potpune negacije nacionalne valute u odnosu na proces nacionalne gospodarske reprodukcije.
Potrošno teorijsko načelo za razliku od ponudbenog polazi od stajališta kako realna i financijska sfera ekonomije čine jedinstveni ekonomski supstrat čija kombinacija stoga osigurava ravnotežu ponude i potražnje.Ekonomska politika polazeći od tog koncepta koristi financijsku polugu kao svoj temeljni modus operandi.Nastupom krize(2008) potrošni obrazac radikalno primjenjuju anglosaksonske zemlje i Japan, dok ga EU najprije odbacuje ali nakon toga i bezkompromisno koristi međutim s djelomičnim rezultatima . Hrvatska ekonomska politika i dalje insistira na ponudbenom modelu i podnosi sve njegove sustavne i metodske insuficijencije. Budući da se ovdje raspravlja u terminima ekonomije potražnje i ponude što u teorijskoj ali i analitičkoj praksi kod nas izostaje, držim kako je nužno objasniti taj paradigmatski fenomen. Naime, u ekonomiji potražnje potrošnja je zadana,ona je imobilna,istodobno nju opterećuje manjak novca. Kako bi se uspostavila ravnoteža između ponude i potražnje potrebno je na području potrošnje ispuniti novčani manjak što je moguće ostvariti zadovoljavajućom ponudom novca koja se postiže emisijom ex nihilo budući da je novac mobilan.U ekonomiji ponude novac je u višku ali imobilan, stoga je radi uspostave ravnoteže između ponude i potražnje potrebno smanjiti potrošnju.Teorijska paradigma potrošne ekonomije polazi od postulata prema kojem realna i novčarska ekonomija čine jedinstvo (keynesova makroekonomska paradigma) ; u ekonomiji ponude radi se o dvije izdvojene sfere jedinstvenog proizvodno- potrošnog koncepta.Temeljni sukob na razini razvojne strategije kod nas ali i na području EU odnosio se na, s jedne strane potrebu da se afirmiraju ideja i praksa reindustrijalizacije zemlje budući da ona predstavlja rješenje strukturnog paradoksa, i s druge strane na profitne motive kapitala (domaći i inozemni) koji teži daljnjoj tercijarizaciji gospodarstva.
.
Tečajni sustav vrijednosti

Središnja odrednica nacionalnog vrijednosnog i novčarskog sustava i politike kod nas polazi od tećajnog sustava vrijednosti temeljenog na oscilirajuće-fiksnom paritetu tećaja nacionalne valute : bliže rećeno sustav valutnog tećaja suštinski(u najvećoj mjeri) determinira relacije na području vrijednosnog sustava u cjelosti gledano. Njegova operativna komponenta znaći vezivanje nacionalne valute kune uz njemačku marku u početku, odnosno euro kasnije,što do danas nije mijenjamo. Također, već na početku uvođenja kune kao nacionalne valute politika je tećaja rigidno definirana, a poćivala je na naćelu njegove fiksne kotacije -tećaj je oscilirao oko središnje vrijednosti njemačke marke, odnosno eura.Međutim ono što se iz današnjih pozicije odnosa zaboravlja jesu utvrđeni startni pariteti u odnosu na temeljnu, (usporedivu), valutu koji su fiksirali sustavne relacije u proteklih dvadeset godina. Naime, već u trenutku uvođenja kune kao nacionalne valute došlo je do prijepora glede njene intervalutarne vrijednosti, budući da analitički vjerodostojna solucija tećajnog pariteta nije ponuđena. Izvozno orjentirano gospodarstvo je u odnosu na njemačku marku tražilo paritet od oko četiri i pol kune temeljeći takvo stajalište na njenom unutarnjem troškovnom opterećenju , dok je uvozno orjentirano gospodarstvo polazeći od unutarnje kupovne moći istrajalo na paritetu od oko tri i pol kune.Priklanjanjem drugom od dvaju pariteta kuna je razumljivo već u startu formirana kao aprecirana valuta što će kasnije trasirati njen kriterijalni sustav i modus operandi njene primjene. Naime objašnjenje koje je ponuđeno tada glede odstupanja u odnosu na kriterij troškovnog pariteta, polazilo je od stajališta kako će tržišni diktat ionako formirati prirodni paritet kune, također kako su dugovi privatnom sektoru registrirani u devizama ali i kako je rast štednje moguće očekivati također jedino u devizama što će zajedno odrediti prirodnu razinu tećaja. Valja naglasiti kako su takva polazišta premda pragmatički privlačna bila teorijski neosnovana pa i iskustveno pogrešna budući da su teorijske analize i primjeri mnogih zemalja, posebice onih u razvoju i tranziciji demantirala takav pristup. Također mehanizmi kontrole tećaja suprotno iznesenom stajalištu o očekivanoj tržišnoj kotaciji nacionalne valute , bili su rigorozni. Naime Hrvatska narodna banka kao središnja novčarska institucija uspostavila je restriktivni mehanizam regulacije novčane mase, u uvjetima potpuno slobodnog formiranja tržišta kapitala što je otvorilo put slobodnom uvozu kapitala i ekspanziji inozemnog duga i na taj naćin determiniralo u osnovi aprercirani tećaj kao trajnu sustavnu alternativu(poznata teorijska paradigma trojstva). Već na početku je preko mehanizma obveznih pričuva banaka u HNB-u gotovo petina novčanih depozita bila na računu HNB zamrznuta,naime taj odnos bio je na početku primjene nacionalnog valutnog znaka prihvatljiv donekle zbog straha od inflacije kasnije međutim tog opravdanja nije bilo. Uz to, ona je formiranjem visokih deviznih pričuva tako zvanim operacijama na otvorenom tržištu elegantno rješavala oscilacije kune u marginalnim granicama budući da je aprecirani tećaj kune uz spomenutu novčanu imobilizaciju bio u potpunosti osiguran. Kasnije tom je sustavu pridodan mehanizam trgovine trezorskim zapisima uglavnom zbog regulacije i utjecaja na oscilaciju kamatnih stopa. U konstelaciji takvih odnosa , uz visoku deviznu štednju građana koja je genererirana jednosmjernim transferom iz inozemstva i rastuće devizne pričuve koje su se temeljila na otkupu deviza HNB-a nerijetko i iz inozemnog duga(kupnja deviza kunama) , moglo je doći istodobno do stabilnog deviznog tećaja kune i visokog rasta inozemnog duga,što predstavlja paradoks in se. Sve sastavnice politike tećaja konstruirane su kao element financijske i devizne strukture u cjelosti, što je omogućilo da HNB kao temeljni cilj profiliran zakonskim odlukama bude stabilan tećaj u usporednici s eurom. Taj cilj je razumljivo bio i politički određen nošen idejom o čvrtom tećaju kao jamstvu ekonomske ali i političke stabilnosti. Kako devizni tećaj prema prirodi stvari znaćajno determinira troškovnu strukturu u otvorenom gospodarstvu to su na ovaj naćin i cijene na domaćem tržištu bile pod samoregulirajućom kontrolom uvozne komponente zabilježivši zbog toga visoku stabilnost budući da su inozemne cijene u dužem razdoblju bile relativno nepromjenjene.U razdoblju od gotovo dva desetljeća Hrvatska je uspjela održati stabilne paritete vrijednosti na unutarnjem i vanjskom planu što je trebalo biti preduvjet za dubinske reforme koje su je tvrdilo se kao zemlju u tranziciji stalno očekivale.Međutim u Hrvatskoj ali i u većini, posebice manje razvijenih zemalja EU, strukturne reforme nikada nisu pobliže definirane-držalo se u operativnom pogledu kako one poglavito znaće smanjenje javnih troškova čemu je prilagođen cilj tako zvanih konvergencija, nominalne koja je znaćila izjednačavanje rasta cijena s europskim prosjekom, i realne koja je uključivala dosizanje stupnja konkurentnosti u odnosu na taj prosjek ili općenito neke standarde. Nažalost primjenjeni gospodarski koncept sve je svoje neravnoteže koje su poglavito nastale kao posljedica fiksiranog tećaja zakonito reflektirao prema troškovnoj strukturi što je rezultiralo trajnom krizom proizvodnog sektora i brojnim stećajevima(deindustrijalizacija) koji do današnjeg dana, posebice u realnom sektoru, ne prestaju.Proces o kojemu je riječ nije analitički u pogledu najširih raščlambi vrednovan- jednostavno je u općoj voluntarističkoj maniri zaključeno kako politički i društveni sustav nisu podređeni reformama već su diktirani interesnim motivima. Također, nedostatak kapitala koji je u takvoj konstelaciji odnosa postao potenciran, riješen je zaduženjem u inozemstvu.Zajedno ti su rezultati zadovoljili političku praksu i u zemlji ali i u EK, a stvarni problem konkurentnosti potisnut je u drugi plan. Međutim, nastupom financijske krize2008 godine došlo je do promjene: gospodarski je rast u globalnim relacijama zaustavljen a u velikom broju zemalja trend je dobio negativna obilježja, što je bila njegova oznaka i u Hrvatskoj.Istodobno došlo je do eskalacije vanjskih i unutarnjih dugova u većem broju zemalja pa i u Hrvatskoj.Hrvatska je u prvih nekoliko godina krize zabilježila u financijskom sustavu kreditni lom(kontrakcija realnog kredita), nakon toga uletjela je u zamku likvidnosti(višak novca) da bi u konačnici došlo do generiranja unutarnjih dugova.U nastalim okolnostima koncept rigidnog tećaja djelovao je još rigidnije nego što je bilo prije nastupa krize, što je krizu produbljavalo i ubrzavalo ionako visoku nezaposlenost a s njom i nelikvidnost te unutarnji i vanjski dug. Neprijeporno, koncept gospodarskog sustava temeljen na ponudi, čemu je novčarska sfera bila podređena, doživio je najvišu točku disfunkcionalnosti. Dvije epizode gospodarskog trenda u zadnjih nekoliko godina bile su također posredno vidljivi pokazatelj te disfunkcionalnosti.Godina 2011. donijela je gospodarski rast, isto se ponovilo i 2015. godine unatoč potpunoj neaktivnosti ekonomske politike Promjena trenda u uzlaznom pravcu bila je autonomno uzrokovana mjerama socijalne politike(izborni razlozi) koje su generirale potrošnju. Međutim bit tih promjena nije tako shvaćen 2011godine -pretpostavilo se kako ta pojava znaći istodobno mogućnost za početak očekivanih reformi što je oživjelo politiku redukcije(rezanje)potrošnje i regeneriralo krizu rasta. Za razliku od trendne promjene u 2011 godini koja je polazila od najave duboke reformacije ona koja je nastupila 2015 godine, prihvatila je potrošnu uzročnost krize što je u uvjetima oživljavanja inozemnog tržišta gospodarski rast ubrzalo tijekom2016 i 2017 godine.Politika rigidnog tećaja kune, unatoč fundamentalnim promjenama odnosa na vanjskom i unutarnjem tržištu i opet se nije mijenjala. Novčarske institucije(kreditne)našle su se u uvjetima zamke likvidnosti suočene s obiljem novca koji je postao u velikoj mjeri imobilan( preko 15 mlijardi kuna 2016 godine ), budući da je stupanj apsorpcije novca zbog pada gospodarske aktivnosti zakonito oslabio.U uvjetima nastale novčane asimetrije(disfunkcije novca) novac se iz realnog sektora uslijed, nepodudarnosti realnog i novčanog ciklusa u uvjetima krize prelio u novčarski sektor što je omogućilo kreditnim institucijama stvaranje visokih ekstraprofita i velikih stopa kapitaliziranosti međutim taj je proces u realnom sektoru gospodarstva i kod velikog broja stanovnika rezultirao visokim unutarnjim dugom. Procesi o kojima je riječ u temelju su nastali kao posljedica primjene modela ponude koji rigidno dijeli novčarsku od realne sfere gospodarstva. Uz rečeno, globalne gospodarske okolnosti bile su ,bar u posljednje dvije godine, pod snažnim utjecajem trenda deflacije koji je hranio potrošnju na štetu investicija, ali je u hrvatskim uvjetima ipak osigurao gospodarski rast.
Poticajna umjesto stabilna ekonomska politika

Postoji li mogućnost da se novčarska politika okrene poticanju gospodarskog rasta umjesto poticanju tako zvane gospodarske stabilnosti sadržane u stabilnosti cijena i intervaluternog tećaja?Naredne tri godine biti će prema prognozama ECB-a obilježene daljnjim jačanjem likvidnosti zemalja područja eura, niskom cijenom kapitala i stanovitim stupnjem dezinflacije,što naravno predstavlja pozitivno gospodarsko okružje.Međutim zbog nastale strukturne konstelacije(potrošna struktura) alokacija kapitala biti će u hrvatskim uvjetima orjentirana na uslužne sektore i potrošnju što probleme nezaposlenosti i efikasnosti sustava neće poboljšati. Naime unatoč globalnim i regionalnim gibanjima cijena kapitala za Hrvatsku ostati će i nadalje visoka a alokacija kapitalala razvojno disparitetna.Ta okolnost pak pokreće pitanja cijene kapitala, odnosno njenog snižavanja do održive konkurentske razine.Postavlja se pitanje: jeli takav zaokret moguć?Naime u nedostatku kapitala i u uvjetima visoke zaduženosti cijena je kapitala diktirana gospodarskom percepcijom zemlje na globalnom financijskom tržištu(reiting),što naravno diktira ne samo razvojnu nego i ekonomsku politiku u tijeku u cjelosti.Ulagaći u uvjetima nametnute i cijene ali i alokacije kapitala(uslužna sfera),isključuju nacionalne razvojne potrebe(reindustrijalizacija) što ekonomske reference sustava bitno reducira posebice glede zapošljavanja regionalnog razvoja i demografskog trenda.Zajedno te okolnosti otvaraju pitanje financijskog sustava u cjelosti, poglavito relacije kunske i devizne komponente financijskog sustava.Svijedoci smo kako ponuda kunske kapitalne komponente ne omogućuje investicijski potisak (što bi u uvjetima eura primjerice znaćilo pad cijene kapitala za hrvatsko tržište), suprotno ta cijena konstantno je aprecirana.Kada se na nacionalnom tržištu kapitala pojave viškovi novca dolazi do imobilizacije novca ili pak njegove snažne potrošne mobilizacije.Viškovi u ponudi novca redovito odgovaraju gubicima u gospodarstvu ili pak nedostatku likvidnosti u realnom sektoru, što se kao fenomen kod nas ne identificira.Ta se pojava pripisuje cijeni novca ili pak poslovno pogrešnim zahvatima, što izgleda svih zadovoljava.Međutim ne primjećuje se kako snažna kunska aprecijacija koja se provodi u zadnjih dvadeset godina rezultira tim našim specifičnim fenomenom. On se rješava povećanjem inozemnog duga ili daljnjom redukcijom u realnom sektoru pri čemu se kao ventil u zadnjem desetljeću koristi nezaposlenost i bijeg reproduktivne radne snage iz zemlje.Novčarska sfera koja je u posljednjih dvadesetak godina rasla pod kišobranom autonomije evidentno takvu poziciju više ne može održati. Naime na taj naćin formiran novčarski sustav pretvoren je u transferni mehanizam profita iz sektora gospodarstva i stanovništva u sektor financijskih institucija.Redukcijom pozicije kune na tržištu kapitala cijena kapitala ekstremno je povećana(reiting) što je u konačnici pretežito diskriminiralo investicijsku aktivnost.Dovoljno je navesti kako je udio investicija u BDP-u jedva dosezao 20%, dok je potencijalni prirodni investicijski koeficijen temeljen na domaćoj akumulaciji iznosio 15%. Posljedice toga poglavito su se pokazale u trgovinskom deficitu i rastu inozemnog duga.Zbog takve strateške konstelacije Hrvatska nije u stanju provesti strukturne reforme koje traži od nje EU pa čak i kad su one razvojno opravdane. Upravo zbog toga te se reforme pokazuju ekonomski i društveno neprovedivim budući da izazivaju gospodarske teškoće i socijalne napetosti. U posljednje tri godine tekuća platna bilanca zemlje pokazuje rastući bilančni suficit što bi prema temeljnim gospodarskim postulatima trebalo znaćiti kako je zemlja izašla iz strukturne krize.Ta pojava baca razumljivo novo svijetlo na pitanje problematike deviznog tećaja budući da implicira kako je tećaj poticajan glede intervalutne pozicije nacionalne valute.Međutim struktura bilančnog suficita pokazuje kako je on posljedica novonastalih okolnosti na globalnom tržištu kod čega u uvjetima male otvorene zemlje neke globalne reference mogu imati prevladavajući utjecaj. U Hrvatskoj se radi o izrazitom rastu turizma na prihodnoj strani bilance i izrazitom padu troškova na njenoj rashodnoj strani radi pada cijene sirovina i energije što naravno u nekoj novoj globalnoj konstelaciji može dovesti do tendencijski bitno drugačijih strukturnih odnosa u ovoj bilanci.Na području monetarne politike i sustava treba stoga redefinirati poziciju HNB-a kao sustavnog regulatora ali i kao nositelja aktivne razvojne politike u cjelosti.Ovdje treba ponajprije isključiti klauzulu o rigidnom tećaju kune kao temeljnom strategijskom orjentiru.U skladu s tim treba značajno smanjiti institut obvezne kunske pričuve i zamjeniti ga institutom tržišne kotacije kune. Taj zaokret doveo bi prosuđujem do stanovite deprecijacije kune ali ne iznad granica dezinflacije . Uz to nužno je uspostaviti funkcionalni sustav deviznih pričuva u dimenziji s kretanjem inozemnog duga i tekućim platnim su(de)ficitom.
Temeljnim pitanjem u novčarskoj se sferi ne samo za rast i razvoj već i za nacionalni integritet i sam opstanak otvara problem cijene kapitala.Neprijeorno je kako opterećeno dugom i nedostatkom vlastitog kapitala hrvatsko gospodarstvo i država u uspostavljenoj konstelaciji sustavnih i političkih odnosa ne mogu izbjeći visoku cijenu kapitala koja zakonito diktira i sve snažniju dominaciju inozemnog kapitala na strategijskim sektorima gospodarstva i društva.Stoga repozicioniranje nacionalne valute kao temeljnog i jedinog novčanog supstrata na domaćem tržištu mora biti središnja zadaća financijske reforme koju zasigurno kao jedinu reformu koja potiće rast ex post treba afirmirati.Kako bi se to ostvarilo treba oslobođenu kunsku komponentu sustava snažno kanalizirati prema sektorima i društvima koji se strategijski moraju oslanjati na državu.U prvom redu ta orjentacija znaći afirmaciju države kao tržišnog subjekta.Ta pozicija države znaći zamjenu imobilnih sredstava HNB-a kunskom mobilizacijom državne potrošnje ,odnosno repozicioniranjem novčane mase u pravcu države kao dužnika. Međutim kako se promet na domaćem tržištu ostvaruje u kunama onda je logičano zaključiti kako bi oslobađanjem kunskog potencijala povećalo ponudu domaćeg kapitala i snizilo mu cijenu
REALNA EKON0MIJA
Stvaranjem nacionalne države ekonomska koncepcija i strategija nisu međutim istodobno donesene što je bio očekivami postupak u nastalim okolnostima Pošlo se od stajališta kako takve opcija predstavlja socijalistički relikt i kako čini smetnju razvoju tržišno utemeljenog gospodarstva unatoč činjenici što su vodeće kapitalističke zemlje koristile već desetljećima instrumente analitičkog(suptilno)planiranja. Razvoj sustava ali i gospodarski rast sintetizirani su procesom vlasničke transformacije okrenute afirmaciji privatnog vlasništva u najvećem mogućem pogledu.Uspostavom takvog vlasničkog koncepta računalo se s autonomnim programiranjem budućnosti temeljenom na načelu profitnog motiva. Postupak privatizacije vlasništva primjenjen je prema njemačkom modelu s tm što je ovdje trebalo izvršiti jednu više vlasničku transformaciju-od samoupravnog prema državnom vlasništvu.Naime držalo se kako je nužno zbog efikasnosti samog procesa isključiti samoupravne strukture,koje su bile mahom komunističke i utemeljene u tržišno-radnom modelu , iz postupka odlučivanja.Takvim pristupom država je međutim postala vlasnik ne samo infrastrukturnih, energetskiih i korporacijskih sustava već i niza malih tržišno fleksibilnih tvrtki Međutim nacionalno se gospodarstvo u uvjetima promjenjenih tržišnih okolnosti.ali i sustavnih konstelacija,te kadrovski insuficijentno pokazalo globalno mahom nekonkurentnim, napose ono proizvodno.Ta okolnost dovela je do njegovog brzog propadanja napose uslijed procesa deindustrijalizacije koji je imao planetarne uzročnosti.Deindustrijalizacija u kombinaciji s netransparentnom privatizacijom je sobom donijela stećajeve, nezaposlenost, strukturne neusklađenosti, progresiju uvoza, vanjskotrgovinskog deficita i rast računa inozemnog duga.Najveće opterećenje dugoročne prirode nastupilo je u gospodarskoj strukturi gdje je prevladao potrošno - uslužni koncept s poznatim deformacijama glede ponudbeno- potrošne strukture.Njegove deformacije posebno su se očitovalo u rastu nezaposlenosti i eksploziji inozemnog duga.Zajedno s odsustvom regionalnog koncepta razvoja negativne su se posljedice očitovale kao nastavak ruralne opustošenosti i konačno teškog demografskog sindroma. Godine 2008 pod utjecajem financijske i gospodarske krize globalnih razmjera degresivni su se trendovi u hrvatskom gospodarstvu i dodatno pojačali.Došlo je do odljeva radne snage u inozemstvo što je katastrofalnu demografsku situaciju i dodatno pojačalo.U godinama 2015 i 2016 došlo je do oživljavanja gospodarske aktivnosti poglavito pod utjecajem unutarnje potrošnje ali i rasta izvoza., posebice pak turističkih usluga.Pokazalo se kako je već manji otklon od postulata ponude rezultirao potrošnjom i nastavno rastom.Pod utjecajem rasta potrošnje došlo je do povećanja korištenja proizvodnih kapaciteta- prije krize njihov je intenzitet iznosio oko80%, nastupom krize pao je na oko 50%, da bi oživljavanjem gospodarske aktivnostri dosegao vrijednost od oko 70%. Vidljivo, hrvatsko gospodarstvo još ima prostora za gospodarski rast vodeći računa o tome u vrijednosti stope rasta od oko 2% bez dodatnog investicijskog kapitala. Također valja podsjetiti kako još uvijek nije dostignuta razina dohodka od onog iz predkriznog razdoblja. Upravo gospodarski rast omogućio je i neke strukturne promjene, posebice na području razmjene s inozemstvom budući da je u uvjetima rasta došlo do promjene salda tekuće platne bilance zemlje od negativne prema pozitivnoj.Taj zaokret prirodnih trendova pokazao je kako strukturne promjene o kojima se toliko govori mogu biti ostvarene jedinu u uvjetima dinamičnog gospodarskog rasta.Globalna gospodarska matrica tendira progresiji trenda pozitivne tekuće platne bilance što međutim u deviznom pogledu, posebice u odnosu na inozemni dug, izgleda primamljiva mogućnost. Međutim valja shvatiti kako pozitivni trend razmjene s inozemstvom mora biti i troškovno programiran budući da njegova pozitivna vrijednost predstavlja beskamatno financiranje inozemstva. Naime, cijena te usluge reflektira se na troškovnu strukturu nacionalnog gospodarstva i društva općenito što naravno ima negativne bilančne implikacije.Naime Hrvatska zbog jačanja konkurentnosti i dužničkog opterećenja mora nastaviti s politikom pozitivne platne bilance ali najviše do razine od 1%, jer veći pozitivni saldo rezultira neoptimalom odljevu kapitala u inozemstvo.
Hrvatska gospodarska matrica doživjela je,kao što je to prethodno istaknuto, duboke promjene koje su se očitovale u padu udjela proizvodnog u ukupnom gospodarstvu. Posebice su se te promjene očitovale u padu udjela prerađivačkod udjela industrije, što je nazvano deindustrijalizacijom kao općom pojavom koja je obilježila sve razvijene i zemlje u tranziciji.Tijekom globalne krize kapital je tendirao zemljama i prostorima koji su imali niske troškove radne snage i niska administrativna troškovna opterećenja, izlaskom iz krize došlo je do dubokih promjena u globalnoj troškovnoj matrici na naćin da su relativni troškovi nekih razvijenih, ali i tranzicijskih zemalja pali što je dovelo do realokacije kapitala i otvorilo nove investicijske mogućnosti zemljama kao što je Hrvatska.Također, tržišta su se atlanskih zemalja su zbog pada sirovinskih troškova i troškova energije, počela okretati europskim zemljama što otvara i dodatne mogućnosti za reindustrijalizaciju.Razumljivo sve vidljivije gospodarske prednosti traže ubrzane reforme na području napose novčarske i fiskalne politike što se kao nedostatak u Hrvatskoj sve više osjeća.U prethodnoj raspravi o novčarskom sektoru pravci su nove politike ali i uvjeti njene transformacije na tom sektoru alternativno navedeni.Međutim rendustrijalizacija kao razvojni izazov traži i dodatnu gransku strategiju koja uključuje sasvim specifične sustavne zahvate i strategijske odrednice.U Hrvtkoj je izrađeno više dokumenata koji razmatraju strategiju razvoja industrije, međutim svi su ti dokumenti postavljeni na odrednicama kriznih izazova i determinanti, što je oborilo njhovu vjerodostojnost i učinilo ih bezpredmetnim u aktualnim uvjetima izlaska iz globalne gospodarske krize.U Hrvatskoj u pogledu strategijske orjentacije još uvijek nije shvaćeno kako bez indutrije nije moguće trajno riješiti deficit platne bilance i povećati zaposlenost.Aktualni rezultati na području platne bilance već je rečeno posljedica su pozitivnog globalnog spleta okolnosti, međutim visoka nezaposlenost i bijeg reproduktivne radne snage u inozemstvo govore da se strukturni debalansi produbljuju.
Treba konstatirati kako je Hrvatska,gledano u proteklih dvadesetak godina izgubila velikim dijelom bivše jugoslavensko tržište, posebice na sektorima visoke tehnologije, ne otvarajući ni nova tržišta niti pak jačajući domaće tržište.Rehabilitacija pak inozemnih tržišta stoga mora biti relativno intenzivnija u odnosu na konkurentna globalna tržišta, što naravno traži odgovarajuću izvoznu strategiju,kao i izbor prioriteta.Nove tržišne, strategijske, kapitalske i troškovne okolnosti očituju se u sve snažnijoj povezanosti proizvodnje i istorodnih proizvodnih usluga, što diktira novu prizvodnu, tržišnu i kadrovsku koncepciju.Valja podsjetiti kako u Hrvatskoj postoji tradicija ali i edukacijski sustav koji takvu orjentaciju može regenerirati i na novim osnovicama razviti.Međutim,usporedo sa strategijskom orjentacijomu odnosu na tržišne destinacije nova industrija mora odgovoriti brojnim eksternim izazovima ,posebice ekološke i ergometrijske prirode, što je posebno važno u zemlji s razvijenim turizmom i općenito tercijarnim sektorom.Uz navedeno treba razviti i nove mehanizme organizacije posebice onih koji vode istodobno horizontalnoj i vertikalnoj integraciji vodeći računa o tome kako je vertikalna integracija bila u dužem vremenskom razdoblju proskribirana i kako je stoga njena rehabilitacija urgentna.U nastupajućem petogodišnjem razdoblju strategijska orjentacija treba istrajati na forsiranom rastu potrošnje jer samo njen rast može uz stanovitom vremenskom razdoblju akumulirati štednju i generirati investicije.

KONCEPTUALNA DIMENZIJA

Gospodarski rast već se potvrdio kao temeljita zakonitost postkriznog razdoblja, stoga njegov nastavak i ubrzanje predstavljaju i kod nas conditio sine qua non svih postupaka u okviru ekonomske politike te ekonomskog i društvenog sustava.Često spominjane reforme,pa i tako zvane dubinske, ne mogu se ostvariti bez odgovarajućeg rasta gospodarske aktivnosti, pretpostavljanje tih reformi rastu potvrđeno je vodi u njegovo usporavanje i ponovno u krizu.Međutim upravo na toj točki spoznaje kao što je već rećeno otvaraju se prijepori glede konceptualne dimenzije Radi se o starom sukobu ideja koje se tijekom 20.stoljeća kristaliziraju kao s jedne strane priklon prema ekonomiji ponude a s druge strane kao priklon prema ekonomiji potražnje.Europska Unija kao sustavno-institucionalna nova paradigma, u posljednih dvadesetak godina počiva na primjeni koncepta ponude, tek nedavno međutim njen operativni pretežito novčarski mehanizam, počinje primjenjivati instrumentarij potrošnog tipa uglavnom na području monetarne politike. Rezultati tog zaokreta nemaju očekivano znaćajnijeg utjecaja u odnosu na gospodarski rast,uglavnom oni se mogu očitati na poziciji konsolidacije bankovnog sustava, dok problemi nezaposlenosti i efikasnosti ostaju i dalje naglašeni.Uz to nakon nekoliko godina deflacije pritisci u pravcu rasta cijena sve su prisutniji posebice vezano uz puzajući rast cijena nafte i očekivano dugotrajan problem intervalutnog tećaja američkog dolara.Agresivan političko-ekonomski pritisak SAD-a koje su iscrpile monetarne potencijale prema Europskoj Uniji teškoće rasta u Europi sasvim će se sigurno i dodatno pojačati.Hrvatska ekonomska politika i danas polazi od modela ponude kojeg joj nameće EU iako su posljedice njegove primjene porazne. Suprotno, već kratka primjena modela potražnje daje vrlo dobre rezultate.(porezna reforma).Pritisak europskih struktura u pravcu forsiranja gospodarskih i društvenih reformi koje hrvatska politika bezpogovorno prihvaća otvoriti će držim teške prijepore u javnosti. državi i društvu.Središnje pitanje tog izazova veže se uz gospodarski rast, odnosno dilemu o njegovom nastavku , ubzavanju njegovog ritma ili usporavanju.Teza o tome kako su Hrvatskoj nužne gospodarske i društvene reforme da bi osigurala kontinuitet rasta nisu ničime obrazložene.Naime suprotno, reforme „europskih dimenzija“ zasigurno će u Hrvatskoj kao što je već potvrđeno, izazvati rast nezaposlenosti, nastavak bijega radne snage u inozemstvon, demografske probleme i nastavak investicijskog trenda u pravcu potrošne i rentne ekonomije, što naravno gospodarski i društveni trendovi u proteklih nekoliko godina razvidno potvrđuju. Reindustrijalizacija kao ključna karika sustava obnove opet će izostati a deindustrijalizacija se produbiti. Naime stalna borba u pravcu međunarodnog reitinga zemlje,posebice smanjenjem izdataka u javnom sektoru, već je dokazano, generira strukturne probleme (tranzicija koja nije završena) uz to investitori i domaći i strani žele isključivo ulagati u infrastrukturu, energetiku, turizam, usluge i financijski sektor što predstavlja upravo one sektore koji generiraju strukturne gospodarske i društvene probleme zemlje.Hrvatska stoga mora nastaviti pa i ubrzati gospodarski rast pod svaku cijenu.Naime, valja shvatiti, kako sukob konceptualnih dimenzija predstavlja istodobno sukob na najvišoj političkoj razini. Ako Hrvatska krene putem tako zvanih strukturnih prilagodbi koje u stvorenoj konstelaciji odnosa vode općoj redukciji biti će to napad na socijalne reference društva u cjelosti što uostalom grčki slučaj razvidno pokazuje ona će u tom slučaju produbiti nezaposlenost ali i bijeg radne snage u inozemstvo, dok će istodobno oboriti troškove proizvodne funkcije ali isključivo na sektoru potrošnje što će otvoriti put još snažnijem dugoročnom debalansu gospodarstva i društva.Suprotno forsiranjem gospodarskog rasta pod svaku cijenu željene reforme društva i strukturne reforme biti će vremenski logičnije raspoređene a samim tim i razvojno opravdanije. Naravno to će znaćiti daljnji rast i veće mogućnosti za održivi razvoj.U takvim okolnostima doći će do demistifikacije cijene kapitala, odnosno svojevrsnog diktata koji se nameće svim zemljama u tranziciji pa i Hrvatskoj.

Unatoč aprecijaciji kune koja se nastavlja,a zbog deflacije, gospodarskog rasta, pozitivne tekuće platne bilancei inozemne konjukture, troškovi gospodarstva i društva smanjeni su što je pitanje intervalutarnog pritiska gurnulo u drugi plan.Međutim ukoliko bilo koja od uzročnosti prethodno navedenih obnovi svoj utjecaj na troškovnu strukturu, pitanje aprecirane kune i monetarne politike temeljene na takvom izboru ponovno će se obnoviti multiplicirajućom snagom.Takav splet okolnosti znaćio bi novu, produbljenu krizu, što bi odgodilo strukturne reforme poglavito reindustrijalizaciju.Upravo zbog toga je nastupio zadnji čas da se promjeni monetarna politika u prvom redu njen središnji cilj fiksirani tećaj kune.Naime globalna financijska scena projicira se stabilnom s naglašenim utjecajem puzajuće inflacije i viškom kapitala, što naravno navedene mogućnosti dodatno povećava.Polazeći od tih pretpostavki držim kako je već danas moguće odbaciti cilj fiksirane vrijednosti kune i omogućiti njenu slobodnu kotaciju.Instrumentarij tog zaokreta vezan je uz obvezne pričuve HNB-a koje treba svesti na najmanju moguću mjeru(5%). Taj manevar moguće je napraviti s uspjehom i zbog toga jer ECB zaoštrava kontrolu na razini financijskih institucija prebacujući mehanizam kontrole na tržišnu relaciju,dakle sustav kreditnih institucija i bankarstvo u sjeni.Razumljivo je kako takav postupak otvara brojne kontroverze, međutim one su teorijski i iskustveno poznateveć od Srednjeg vijeka.Naime u uvjetima kada je vladao potpuni zlatni standard emisiju novca slobodno su obavljali pojedinci i poslovni subjekti a zlato je igralo ulogu Središnje banke.Taj koncept predstavlja ideal monetarista s tim što regulativni mehanizmi žele prenijeti na liberalni bankovni sustav. Evidentno financijske ih krize demantiraju vraćajući ulogu državi i Središnjoj banci. Redukcijom obveznih pričuva došlo bi do obaranje cijene kapitala na domaćem tržištu zbog povećane kunske emisije s jedne strane te pada troškova remuneracije s druge strane ,što u uvjetima reiting sustava nije moguće.Naime cijena se kapitala u uvjetima fiksnog kriterijalnog sustava može isključivo formirati na temelju međunarodne valorizacije hrvatskog gospodarstva i financijskog sustava jer je kunski sustav već u startu reduciran.Potpunom valorizacijom kunskog sustava cijena inozemnog kapitala mora se tendencijski približavati cijeni domaćeg što znaći da mora padati.Uz sve navedeno valja računati i na klasične deprecijacijske učinke koje bi eventualna deprecijacija domaće valute sobom donijela, u prvom redu relaksaciju izvoznih odnosno opterećenje uvoznim troškovima.
Neke dileme

Sve aktualnijim se otvara kod nas pitanje prelaska kunskog na eurki novčani sustav,što naravno otvara brojna suštinska pitanja.Naime temeljni kriterijalni mehanizam u prosudbi takvog manevra jest stupanj konkurentnosti domaćeg gospodarstva i društva u europskom okružju.Valja istaknuti kako je Hrvatska već gotovo desetljeće dostigla kriterije nominalne konvergencije(tećaj, cijene), međutin istodobno se nije ozbiljnije približila realnoj konvergentnosti(proizvodnost,efikasnost). Međutim potrebno je isto tako naglasiti kako su rezultati tekuće platne bilance već četvrtu godinu pozitivni i rastući što naravno otvara pitanje konkurentnosti kao kriterijalnog sustava.Naime, ako jedna zemlja ostvaruje pozitivne vrijednosti u tekućoj platnoj bilanci onda za nju ne postoji strukturna ograničenja, što znaći kako je njena valuta prema definiciji konvertibilna.Razumljivo ako u obračun platne bilance u presjeku uvrstimo inozemno zaduženje onda rezultati bilance postaju negativni, odnosno konvertibilnost njene valute ne postoji, što je slučaj s Hrvatskom.Vodeći pak računa o tome kako se vanjski dug zemlje tendencijski smanjuje, ali kako zemlja u cjelosti redovno otplaćuje inozemne dugove uz respektabilne i rastuće devizne pričuve,onda je moguće zaključiti kako je hrvatska kuna uvjetno konvertibilna valuta.To pak znaći eo ipso kako je prelazak s kunskog na eurski sustav moguć bez većih potresa na području financijskog sustava.Međutim,valja voditi računa o tome kako su intervalutarne oscilacije danas jake što se očekuje i u budućnosti, što opet otvara opasnost udara na još uvijek fragilnu valutu- glede kune postoji opasnost većih nestabilnosti posljedice čega mogu biti fatalne u odnosu na funkciju strukturnog ustroja gospodarstva.Naime, u slučaju naglih deprecijacija raspored inozemnih prihoda i rashoda različito se reflektira-pretežito izvozno gospodarstvo u takvim okolnostima ostvaruje ekstraprofite dok pretežito uvozno gospodarstvo trpi negativne posljedice.Novostvoreni splet odnosa može dovesti do snažnih inflacijski ili pak u uvjetima deflacije i troškovnih turbulencija.U hrvatskim uvjetima opasnosti se takvih posljedica mogu izgledno snažno potencirat i zbog visokog stupnja unutrašnjeg i vanjskog duga i njegovih opasnih ekonomskih i socijalnih posljedica.
Razumljivo korištenje eura ima brojne prednosti, međutim one nisu prevladavajuće u postojećim okolnostima.Nacionalna valuta još uvijek pruža vidljive prednosti posebice kada se radi o eksternim pritiscima na nacionalno gospodarstvo.
Središnja dilema glede promjena monetarne politike valja naglasiti sadržana je u procjeni o intervalutarnoj vrijednosti nacionalne valute kune.Ovdje treba ponuditi odgovor o tome jeli kuna uravnotežena precjenjena ili podcjenjena?Ako je kuna u ravnotežnom odnosu onda je prelazak na euro moguć bez većih rizika; ako je precjenjena onda je prelazak na euro poglavito povezan s pitanjem konkurentnosti, što znaći, kako prelaskom na euro treba računati s unutarnjom devalvacijom, odnosno brojnim problemima vezanim za troškovnu strukturu gospodarstva, odnosno nastavno na probleme standarda i zaposlenosti.Ako je pak kuna podcjenjena onda prelaskom na euro raste stupanj konkurentnosti odnosno dolazi do unutarnje revalvacije, što naravno povećava zapošljavanje i rast standarda.U našem je slučaju prosudba o poziciji kune u aktualnom trenutku otežana dijelom zbog inozemnog, ali još više zbog unutarnjeg duga.Taj dug zakonito je podložan inflacijskom pritisku (učinak Candillon) što naravno promjene na području valutnog tećaja čini dodatno rizičnima.Budući da nema nikakvog prijedloga glede novčarske reforme širih razmjera dileme vezane uz tećaj kune poglavito ostaju kao i do sada otvorene.
Uz navedeno valja voditi računa i o promjenama koje će neizostavno nastati u okviru EU nakon Brexita, te promjenjene politike SAD-a,zajedno, posebice u novčarskom sustavu, ali i na području fiskusa.Uvjeti opstanka jedinstvenog tržišta EU polaze od jedinstvene valute čija se međutim pozicija kosi s ravnomjernim regionalnim razvoje europskog prostora i izazovima što ih migrantska pretnja sobom nosi. Taj gordijski čvor moguće je uspješno razriješti stupnjevanjem valutnog znaka primjenom kriterija jednakovrijednosti valute na jedinstvenom europskom tržištu kako bi se zadovoljili uvjeti načela valutnog optimuma, ali uz ugradnju tećajnog ingredijenta ovisno o stunju konkurentnosti pojedinih gospodarstva na zajedničkom europskom tržištu. Gotovo je izvjesno kako će EU otvoriti reformu novčarskog sustava kao čvorne jedinstvene sustavne komponente, također moguće je s visokom sigurnošću ustvrditi kako će EU formirati najmanje dva podsustava intervalutarne kotacije eura polazeći od suverenitetnog načela. Hrvatski stratezi posebice HNB moraju predložiti svoje viđenje politike eura-u tom pogledu postoje iskustva deviznog sustava bivše države koje je zadovoljavajuće funkcionirala u stanovitom vremenskom razdoblju.Radi se o tako zvanim platnobilančnim pozicijama i njihovoj analitičkoj i sustavnoj inplementaciji.Naime ta su rješenja počivala na jedinstvenoj valuti koja je imala vrijednosne ingredijente i razrađenu operativnu primjenu.Najveću zapreku tom sustavu činilo je društveno vlasništvo koje je međutim u slučaju EU ne postoji.
-Zaključci
-Statistuka
-Literatura

U Zagrebu, 04.06.2017. B.Lokin











- 16:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

25.01.2017., srijeda

ANALIZA GLOBALNIH BILANČNIH TRENDOVA RAZMJENE

METODSKE NAPOMENE
Ovaj rad se temelji na analizi tekućih platnih bilanci pojedinih velikih globalnih regija,isto tako interesnih i političkih integracija i vodećih gospodarskih nacija suvremenog svijeta.Naime, gibanja i promjene u saldima tekućih bilanci ovdje izabranih entiteta odlučujuće utjeću na pravce kretanja globalne razmjene, ali i na gospodarsku poziciju pojedinih subjekata u srednjoročnom razdoblju, što omogućuje prosudbe globalnih i parcijalnih dimenzija.Tekuća platna bilanca(prihodi i rashodi s inozemstvom) stari je fenomen i istodobno instrument ekonomske politike i datira iz razdoblja ranog Srednjeg vijeka kada se polazilo od postulata pozitivne platne bilance kao gospodarskog cilja za što su se zauzimali merkantilisti a u novijoj povijesti Keynes, u praktičkoj uporabi pak Japan i Kina u razdobljima gospodarske ekspanzije.Nasuprot tezi o suficitu kao pozitivnoj komponenti sustava stajali su klasičari ekonomske misli , kao i neoklasici, koji su tvrdili kako svaki poen plusa u toj bilanci predstavlja gubitak za nacionalno bogatsvo s obzirom na to da taj segment sustava predstavlja beskamatno financiranje inozemstva. .Praktična su iskustva pokazala kako pozitivan saldo ove bilance odgovara gospodarskoj ekspanziji dok suprotno u razdobljima retencije, ili pak niskog rasta, prevladava ideja o bilančnoj ravnoteži.
Sukladno praktičnim iskustvima saldo tekuće platne bilance u ovom radu se temelji na razdoblju 2007-2014, s tim što držim kako je relevantne zaključke o njegovoj poziciji i realokaciji, te utjecaju na globalne gospodarske odnose moguće s velikom pouzdanošću koristiti za razdoblje do 2025 godine.
Analiza i projekcija tekuće platne bilance razumljivo ne može predstavljati isključivi analitički instrument u prosudbi budućih trendova, međutim u kombinaciji s dodatnim makroekonomskim indikatorima ona ipak omogućuje u velikoj mjeri pouzdane prosudbe što kod drugih pokazatelja nije slučaj.Podaci koji se u ovom radu koriste temeljeni su na statistikama globalnih institucija(IMF,IBRD; ECB i druge).
GIBANJA U RAZDOBLJU 2007-2014
U razdoblju 2007-2014. došlo je do pada obujma međunarodne razmjene-globalni je suficit tako smanjen od 1490 na 1223 mlrd usa dolara,ili za 18%, dok je istodobno deficit također smanjen od 1222 na 874 mlrd ,ili za 29%. Pokazatelji impliciraju značajnu kontrakciju vrijednosti što omogućuje zaključak o tome kako je u tih sedam godina došlo do izrazite deglobalizacije svijetskog gospodarstva.U strukturnom su pogledu(prema već spomenutim entitetima) nastupile sljedeće promjene:

2007 2014 RAZLIKA
Mlrd dol.
SAD -719 -390 329
JAMERIKA 9 -175 - 166
IZVOZNICI NAFTE 423 299 - 124
KINA 353 210 - 143
JAPAN 212 24 - 188
AZIJA BRZOR 185 233 48
OSTATAK.SVIJ -144 -135 9
SJEV. EUROPA 317 367 70
JUŽNA EUROPA. – 278 70 208
VELIKA BRIT. 81 -174 - 215
Napomena:Svako smanjenje salda u negativnoj bilanci predstavlja bilančnu pozitivu međutim svako smanjenje salda u pozitivnoj bilanci predstavlja bilančnu negativu;povećanje pozitivnog salda povečava bilančnu aktivu, a povećanje negativnog pasivu.

Vidljivo, struktura globalnog gospodarstva prema rasporedu udjela vanjakotrgovinskih efektiva pojedinih globalnih područja nije se tendencijski izmjenila u promatranom razdoblju, međutim udio salda pojedinih grupacija doživio je značajne promjene.Neprijeporno SAD su izvršile golemu kontrakciju svog negativnog salda, što naravno ima značajne implikacije na svijetsko gospodarstvo u cjelosti.Istodobno Kina kao vodeća zemlja svijetskog gospodarstva mjereno, po utjecaju na rast, takođetr je osjetno smanjila svoj pozitivni saldo razmjene, međutim Sjeverna je Europa nastavila s rastom salda premda značajno usporenim tempom. Upada u oči kako je J. Europa promjenila negativan u pozitivan saldo i to u iznosu koji je nadmašio sve ostale primjere.Također je indikativan i saldo V.Britanije koji je od pozitivnog prerastao u ekspanzivan negativni saldo(BREXIT je moguće značajnim dijelom objasniti tim saldom).Polazeći od strukture razmjene globalnog gospodarstva po pojedinim grupacijama i u cjelosti, moguće je izvesti zaključak kako će se buduća gibanja glede razmjene nastaviti ali smanjenim tempom što će zasigurno utjecati na globalu gospodaesku sliku svijeta u nastupajućem srednjoročnom razdoblju.Potpuno je izvjesno kako će se rast u sljedećem gospodarskom ciklusu u puno većoj mjeri temeljiti na internim potencijalima i ciljevima, sukladno tome vrlo je velika vjerojatnost kako će taj rast imati sekularna obilježja.Uz spomenuto valja istaknuti kako će u nastupajućem srednjoročnom razdoblju doći i do promjena na intervalutarnim relacijama .Naime snažna kontrakcija platnobilančnog salda SAD-a rezultirala je rastom intervalutarne vrijednosti dolara,međutim takvu poziciju dolara teško je očekivati u nastupajućem srednjoročnom razdoblju.Nije moguće pretpostaviti kako će SAD ostvariti reindustrijalizaciju u srednjoročnom razdoblju i samim tim istodobno povečati konkurentnost, realnija je prosudba kako će morati odstupiti u jednom od tih dvaju ciljeva, najvjerojatnije visoke intervalutaerne pozicije dolara.Sljedeće razdoblje donijeti će sobom i nastup Kine na monetarnoj sceni i redefiniciju odnosa u IMF-u-sadašnji pariteti DTS-a (dolar 42%,euro31%,yen11%, funta8%i yuan8%) neće se više moći održavati.Razumljivo samim se time otvara pitanje primjene monetarnog činitelja u nastupajućem razdoblju Povijesna iskustva govore kako se na nedefiniranoj globalnoj platformi obično razvijaju valutni antagonizmi i rađaju valutni ratovi.
KINA
Premda je kriza (ekonomska) svijetskog gospodarstva počela financijskom krizom u SAD-u njen tijek i njeno globalno obilježje pokazali su kako u središtu krize stoji strukturni problem(Samuelson,Krugman) koji je posebno došao do izražaja na primjeru Kine čiji potencijali odlučujuće ( trećinski) utjeću na globalni gospodarski rast.Naime Kina je svoj gospodarski rast od oko 10% u razdoblju do krize smanjila programirano na 6%, odnosno najavila je u sljedećem rszdoblju upravo na takvoj razini fiksirani rast.Razloge tom zaokretu treba tražiti u padu njene konkurentnosti na svijetskom tržištu(ekspanzivni rast internih troškova izazvan rastom potrošnje, socijalnim, vojnim i ekološkim razlozima)., ali i kontrakcijom globalnog gospodarskog rasta u prethodnoj tablici prikazanoj.Neprijeporno, kineska gospodarska politika, što je već i potvrđeno, smanjenjenjem uvozne komponemte odlućujuće utjeće na globalnu ponudu na dva naćina: obara cijenu sirovina i energije istodobno povećava cijenu izvoznih, mahom visokotehnoloških proizvoda(terms of trade).Tim učinkom kompenziraju se gubici nastali smanjenjem stope gospodarskog rasta.Uz to Kina je uspjela održati stabilan valutni tećaj. Naime Kina je održala devizne pričuve u vrijednosti od oko tri tisuće milijardi dolara što je upravo politiku njenog stabilnog tećaja potvrdilo.Naime svi napadi na yuan u proteklih desetak godina razbili su se na deviznim pričuvama koje je Kina imala u proteklih desetak godina.(šest tisuća mlrd dolara).Međutim ono što do sada nije zabilježeno je potencijalno rastući utjecaj Kine na stabilnost američkog dolara što ona u međuvalutnim konfrontacijama do sada nije koristila.Upravo zbog svega rečenog globalna se cjenovna scena u sljedećem srednjoročnom razdoblju može prognozirati deflacijskom budući da Kina ima veliki prostor za manevar u realnom kao i u valutnom području svijetskog globala. Kineska strategija najviše je već danas pogodila zemlje proizvođaće sirovina i energije, u budućnosti njihova će pozicija biti omeđena opisanim kineskim potezima, što ovim najsiromašnijim zemljama svijeta prijeti teškim socijalnim napetostima pa i erupcijama.Istodobno utjecaj Kine na tehnološki trend i razvoj čini je u stanovitom pogledu arbitrom te scene na kojoj ona zajedno s Njemačkom i zemljama Dalekog istoka diktira tempo rasta razvijenih zemalja.Blok tehnološki moćnih zemalja danas je strukturiran oko Kine, dijela europskih zemalja i dalekoistoćnih zemalja, dok blok sirovinski orjentiranih zemalja poćiva na integraciji SAD-a, naftnih i sirovinskih zemalja i Rusije.
SAD
SAD su kao odgovor na krizu,poučene iskustvom iz 30.-ih godina odgovorile ekspanzivnom monetarnom politikom i forsiranom potrošnjom te supstitucijom uvoznog sadržaja(nafta).Rezultati su bili spektakularni-u razdoblju od desetak godina gospodarski je rast povećan od negativnog na gotovo 3%,dok je istodobno deficit tekuće platne bilance smanjen na od oko6% na svega 3%.Međutim opisani su trendovi doveli do jačanja dolara te nastavno do pada konkurentnosti američkog gospodarstva u situaciji kada je predočeni model iscrpio svoje mogućnosti i zaprijetio inflacijom.Naime SAD su se zbog dugotrajne deindustrijalizacije(udio prerađivačke industrije u BDP-u pao je na svega 11%) našle pred teškim strukturnim problemom budući da u proteklom desetljeću uslijed deindustrijalizacije njihova proizvodnost nije rasla, a to je razumljivo znaćilo i stagnaciju profita. Teško je stoga pretpostaviti da će ulagaći, sagledivo u srednjeročnom razdoblju, ulaziti ozbiljnije u industrijske investicije, odnosno isto tako da će se ostvariti realokacija domaćeg kapitala iz inozemstva.Dovoljno je navesti kako aktualno udio investicija u BDP-u u SAD-u iznosi 18%, dokje taj udio u Kini 48%. Takav raskorak rijetko je zabilježen u tržišnim ekonomijama suvremenog svijeta on govori o vremenskom raskoraku koji se odnosi na gotovo cijelu povijesnu epohu. Istodobno, kao što smo iz strategijskih odrednica Kine vidjeli neće biti omogućen rast energenata i sirovina a samim tim i njihovih cijena za što su SAD zainteresirane.U opisanoj činjenici moguće je možda i nazrijeti približavanje američke politike Rusiji i želja da se zajednički završi rat na Bliskom Istoku,stvori novi OPEC odnosno uspostavi široka koalcija prema Kini.U tako zamišljenoj konstrukciji računa se i na široku potporu zemalja proizvođaća sirovina i nafte čije devizne pričuve vidjeli smo brzim tempom kopne
EUROPSKA UNIJA.
Ova integracija i dalje se nalazi pod snažnim diktatom precjenjenog eura.Zemlje tako zvanog Sjevernog područja Europe ostvaruju i dalje povoljne rezultate premda i ovdje izvoz pomalo slabi.Potpuno je prepoznatljivo kako je to područje, poglavito Njemačka,snažno konvergira kineskoj opciji, što više kako čine njenu globalno integralnu sastavnicu. Istodobno zemlje Južnog područja snažno povećavaju izvoz i smanjuju uvoz stvarajući eurske bilančne viškove pretvarajući istodobno euro u svojevrni povijesni fetiš.Gospodarska pak situacija dijametralno je suprotna, naime upravo te zemlje nalaze se pred ekonomskim i demografskim krahom dok im izbjeglički val kuca sve snažnije na vrata.Evidentno europska gospodarska struktura je neodrživa, ali uz snažni euro i sve dalje od rješenja.Naime tako zvane zemlje Sjevera jačanje eura morati će prihvatiti kao conditio sine qua non funkcije sustava, ali one će sve teže moći nametati ekonomsku politiku jakog eura zemljama Juga, Neprijeporno zemlje će EU-a morati autonomnim odlukama mjenjati ekonomsku politiku ne bježeći i od solucije napuštanja eura ili pak njegovog viševarijantnog rješenja.Primjetno je kako različiti fondovi u okviru EU nemaju strategijsku funkcionalnost, odnosno kako je potrebna odgovarajuća organizacija(bankovni koncept)kojom bi se formirala snažna razvojna institucija(banka, fond).Nastale globalne okolnosti otvaraju perspektivu EU, međuti njene odluke moraju biti integralne u okviru jedinstvenog tržišta.
V.BRITANIJA.
Krizu rasta ova je integracija riješila forsiranjem potrošnje i ekspanzivnom monetarnom politikom. Međutim potpuno deindustrijalizirina zemlja i sa znatno sniženom gospodarskom konkurentnošću lišena prednosti prirodnih resursa nije uspjela održati vanjsku stabilnost pokrivajući upravo uvoznim sadržajem narasle potrošne potencijale i na njima temeljen gospodarski rast.Njen izlazak iz EU-a teško joj može donijeti potrebne prednosti tim više što je i do sada u okolnostima korištenja funte i otvorenog europskog tržišta uspjeh izostao.Engleska funta zasigurno će se suočiti sa stalnim devalvacijskim pritiscima što onda može zaprijetiti bijegom kapitala i daljnjim produbljavanjem duga. Istodobno je teško očekivati kako će duboki strukturni problemi moći biti riješeni monetarnim manevrima.Također ova će se stara integracija susretati sa sve većim interesnim raskorakon njenih članica.
ZAKLJUČNO
Globalna slika svijeta gledano prema reprezentativnim integralnim područjima što je u ovoj analizi učinjeno, pokazuje, kako je svijetsko gospodarstvo ušlo u proces deglobalizacije, koji se potvrđuje usporenijim gospodarskim rastom i svim posljedicama koje taj proces prate, također kako se radi o sekularnom rastu kao njegovoj konstanti, ali i o rastu koji ima naglašena obilježja globalne ujednačenosti.U novonastalim okolnostima dolazi do vidljive bipolarizacije odnosa moći između tehnološkog bloka koji čine Kina i Dalekoistoćne zemlje te Njemačka, i bloka sirovinskih i naftnih zemalja na čelu s SAD i proizvođaćima nafte. Upravo zbog tih političko –ekonomskih blokova vrlo je teško ocjeniti intenzitet i pravce odnosa u nastupajućem globalnom svijetu.Valja se nadati kako geopolitičke reference neće zasigurno detrrminirati svijet gobalne ekonomije već je s većom pouzdanošću moguće očekivati upravo obnuti slijed događaja.

U Zagrebu, 15. 01. 2017. B. Lokin







- 16:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

06.12.2016., utorak

BLOKIRANI-UNUTARNJI DUGOVI

Fenomen blokiranih javio se u našem sustavu prije nekoliko godina, međutim njegovi uzroci i pojavni oblice starog su datuma i sežu sve do bivše države. Naime taj spoj uzročnosti važno je shvatiti jer on objašnja samu epistemiologiju problema.U socijalizmu su pojave nelikvidnosti u nefinancijskom sektoru pripisivane disfunkciji pravnog sustava koji nije mogao funkcionirati uslijed subjektivnih razloga.Međutim analize samog problema pokazale su kako su uzročnosti te pojave ležale u disfunkciji financijskog sustava koji je bio blokiran imobilnošću kapitala(financijski je sustav bio integriran u sustav vlasništva).Pokušaji da se problem riješi mehanizmima multilateralne kompenzacije što je forsirano, nije međutim mogao polučiti rezultate upravo zbog organskog defeta prethodno navedenog.
U Hrvatskoj državi pojava je unutarnjih dugova(nelikvidnost) ponovno zabilježena, što je u razdoblju do 2000.objašnjavano usporenom transformacijom sustava.Analize koje su međutim rađene za razdoblje do 2007. otkrile su kako je disfunkcionalna narav sustava zadržana, međutim sam je problem i dodatno potaknut radikalnom tećajnom politikom(manjak kunskog novca). Nastupom financijske krize 2008. unutarnji dugovi ponovno ekspandiraju, ali se od prethodne njihove lokacije na područje nefinancijskog sektora i javnih službi, on prenosi i na sektor građanstva gdje se javlja novi fenomen tzv. blokirani.Tijekom 2014 i 2015 godine zakonom se pokušava razriješiti problem međutim mehanizam u primjeni(predstećajne nagodbe) koji u osnovici predstavlja oblik poznate multilateralne kompenzacije, pokazao se nefunkcionalnim budući da je sav teret prebacio na manje gospodarske organizacije čine je krug nelikvidnosti ponovno generirao samo s odgođenim učincima.Počevši od 2008 godine uslijed utjecaja opće krize dolazi do rasta nezaposlenosti što uz porast kreditnog rizika formira novu pojavu već spomenute tako zvane blokirane.Pitanje blokiranih kao ekonomski, ali sve više i socijalni i politučki problem, narasta. Rješenja koja se nude ovdje mahom su temeljena na formulacijama pravnog sustava što rješenje odgađa a problem penetrira sve više u pravcu društvenog sindroma.Nedostaje organski pristup pitanju blokiranih koji ću u nastavku pokušati objasniti i programirati.
Kada se problem dugova razmatra integralno onda je u prvom redu potrebno lučiti vanjske od unutarnjih dugova ukoliko se radio dvovalutnom području što je upravo kod nas slučaj.Naime prema definicija nacionalnog dohotka vanjski dugovi izravno utjeću na njegov opseg, suprotno unutarnji su dugovi bez utjecaja na visinu nacionalnog dohotka, oni se javljaju tek kao knjgovodstvena zabilješka koja pruža informacije za budućnost, ali i prenosi nastale asimetrije iz prošlosti, što znaći da djeluje negativno na budućnost obarajući stupanj elastićnosti sustava.Naravno sve to vrijedi kada se razmatra makroekonomska paradigma što čini također naš sustav dugova(njeov opseg i socijano-ekonomske posljedice).

Prijedlog rješenja problema blokiranih i općenito unutarnjih dugova polazi od postake kako je u načelu registrirane dugove potrebno brisati ili pak reprogramirati što predstavlja jednu od varijanti rješenja,Remodeliranje unutranjih dugova ima u našim okolnostima brojne prednosti.Na prvom se mjestu ovdje otvaraju mogućnosti rasta potrošnje koja u aktualnoj situaciji čini temeljni generator rasta budući da je njenim ograničenjem dodatno blokiran imobilizirani financijski sustav; Također financijski se sustav relaksira budući da brojna nenaplaćena potraživanja ionako neće biti nikada naplaćena dok će se istodobno pokrenuti kredini potencijali banaka .I konačno narasli se socijalni problemi društva bitno ublažavaju.Ovome treba pridodati kako je prijedlog u tijeku kojm se primarni gubitak banaka kompenzira smanjenjem poreznog opterećenja neprihvatljiv jer banke riješava rizika blokada i otvara im nove kreditne mogućnosti da bi ih i dodatno nagradio sredstvima poreznih obveznika.Nefinancijski sektor bi glede dugova podvrguti reprogramu, dugove učiniti transparentnim i reprogramirati njihovo dospijeće za najmanje pet godin, otvarajući istodobno mogućnost njihovog otkupa uz progresivnu diskontnu stopu. diskont.

- 17:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #