U nasem supermarketu su zapazili kolike kolicine macje hrane kupujemo i odlucili Maciju poslati kreditnu karticu s posebnim popustima.
Jedini je problem sto Maci ne voli izlaziti iz kuce (jednom je bio kod veterinara koji mu je oduzeo epitete muskosti, pa mu se taj izlazak nije previse svidio; a drugi put je pao s prozora i slomio prednju nogu i valjda se jos prisjeca tih bolova) i karticu ljubomorno cuva, kao da se boji da cemo bez veze trositi.
Rabab zivi u arapskom selu Dzat (a rodila se je u Furidizu - tamo gdje mi ponekad kupujemo ribu) i radi kao visa medicinska sestra u bolnici "Hilel Jafe" u Hederi. Evo je kako, nakon pruzenog tretmana Cionu, razgovara s njime kao da je vrhunski psiholog, jer Cion je upao u krizu brinuci za sudbinu noge na kojoj rana nikako da zaraste!
A ovdje, Rabab predaje smjenu drugoj ekipi medicinskog osoblja!
Moj "dopust" je zavrsio i jutros su mi ugradili nekakav stent u zucne putove. Niti jedem, niti pijem od juros, a evo dosli prijatelji s kcerkama i samo se o hrani i picu razgovara!
Danas je Pesah. Neradni je dan i u bolnici samo dezurno osoblje. Ni pacijenata, barem ovdje na kirurgiji, nema previse. Svi koji su se mogli izvuci, pobjegli su. I Cion je sinoc izasao na nekoliko sati, tek da bi kod kuce predvodio Seder Pesah. Sada lezi pored mene i bulji u strop iscekujuci. Vedri je to sedamdesetogodisnjak kojemu su prije osam godina poceli problemi na palcu lijeve noge. Stvar se je zakomplicirala zbog povisenog secera u krvi i do danas su mu, malo po malo, odrezali nogu do ispod koljena. Pokusavaju mu sanirati ranu, ali ne ide bas najbolje.
Cion je doselio u Izrael iz Irana krajem sedamdesetih godina proslog stoljeca, kada je Khomeini preuzeo vlast, a uvjeti zivota zidovskog stanovnistva se bitno pogorsali. Ivrit mu nije bas najbolji, ali rado prica. Bavi se je svim i svacim, a tvrdi da je najbolje zaradjivao preprodajom automobila, koje je kupovao u Njemackoj, a prodavao u Iranu. Znao je angazirati 4-5 prijatelja za svaku öperaciju". Trebalo je od Teherana do Istambula doci autobusom, a dalje do Minhena vlakom. Tamo bi kupio automobile s kojima bi krenuli na istok. Vozili bi jedan za drugim s povremenim stajanjima za odmor i jelo, a pred granicnim prijelazima bi se razdvajali kao da se ne poznaju. Dobro se sijeca autoputa Zagreb - Beograd koji "nije bio autoput" i svih prometnih nesreca na koje su nailazili (op.p: uzrokovanih uglavnom vozacima koji su se bavili istim poslom kao i on). Nazive gradova sve tamo do Nisa dobro pamti, a i okus sljivovice koju bi putem kupovao.
Zaradjenim novcem je u Nataniji kupio veliko zemljiste i sagradio nekoliko kuca i tvrdi da ima osiguranu starost. Samo da mu rana zaraste, da natakne protezu i opet prohoda.
Cini mi se da je bolje uz ovu fotografiju ne dodavati nikakav tekst, osim obecanja da cu sad imati vremena barem za posjetiti sve prijateljske blogove!
Ori je ostavio poruku da bismo s prvim suncem mogli kajakom na more. Pripremio je i vakumsku opremu za cuvanje fotoaparata od vode. Sve je teklo po planu do iskrcavanja na otocic ispred akvadukta. Tamo sam izvadio kameru i NISTA! Baterije praze, a rezerve ostale na kopnu u torbici koju nisam ponio da ne zauzima dragocijeni prostor. Ipak, digitalac se je smilovao jednokratno:
Kako moze izgledati KRUG (dodao bih "zivotni") kad djevojka odraste uz more Dubrovnika, sa osamnaest godina stigne u Jeruzalem gdje studira arhitekturu i umjetnost, zrele godine provede na hridinama Havacelet Hasharona, a najdublje osjecaje izrazava uljem na platnu?
"Samo tako!" - reci ce i Miriam Faierberg, gradonacelnica Natanije pri otvaranju Lianine izlozbe.
Citam danasnju "Crnu kroniku" i nema nista posebno. Zadrzim se na vijesti da su u gradu Tajbe nepoznate osobe automatskim oruzjem iz neposredne blizine ubile dvadesetogodisnjeg mladica. Fotografija
i nikakvih detalja. A onda se prisjetim da sam budeci se jutros slusao novosti i da je bilo rijeci o tom ubojstvu i da se radi o obracnu izmedju obitelji Hariri i Abad El-Kadar, poznatih policiji zbog niza kriminalnih radnji. Odem na "Google", te ukucam Tajbe i kriminalne obitelji. Otvorim tekst iz 2007. godine u kojemu pise da su sigurnosne kamere u minimarketu zabiljezile ubojstvo u okviru rata kriminalnih obitelji Hariri i Abad El-Kadar koji divlja vec 14 godina (dakle, sada vec 19 godina), a da pocinitelji nisu jos uhiceni, upravo kao ni u dosadasnjih 31 (TRIDESET I JEDNO UBOJSTVO!!!) slucajeva. Slijedi jos niz pojedinosti, ali izdvajam jedino podatak da je povod ovom ratu NEDAVANJE PREDNOSTI NA CESTI!!!