912863 Hull City - Tottenham Hotspur X2 1:2 1,34
919983 FC St. Pauli - 1. FC Kaiserslautern 2 2:0 2,40 :
926128 Dynamo Moscow - Amur Khabarovsk 1 2:0 1,30
926134 Vityaz Chekhov - Atlant Mytishi 2 0:4 1,45

bet-at-home
tečaj - 6,06

HZ-SARAJEVO-

Avatar
eXtraTiper NOGOMET
eXtraTiper NOGOMET

Pristupio/la: 10.Siječanj.2008
Lokacija: Bosna i Hercegovina
Poruke: 1885
Poslano: 13.Listopad.2008 u 14:12 | IP zapisan Citiram HZ-SARAJEVO-
buahaha ajde opraštam ti ovaj put....

u zdravlje....u kojim godinama...ja ti slušam cajke što bi RB rekao ,tako da imaš predstavu o mojim godinama....


Uređeno od HZ-SARAJEVO-


__________________
ZEMLJO TISUĆLJETNA,
NA VJERNOST TI SE KUNEM...

JEDNA SI JEDINA,
BOSNA I HERCEGOVINA!

PRVAK 5.TJS KUPA
PRVAK 6.TJS KUPA

919415 Olympique Marseille - Le Mans UC 72 1 0:0 1,45
920215 Sivasspor - Eskisehirspor 1 1:0 1,35
920632 CA Osasuna - CD Numancia 1 2:0 1,65
920642 RCD Mallorca - Racing de Santander 1X 1:0 1,41
924152 EC Red Bull Salzburg - HK Acroni Jesenice 1 9:1 1,40
924873 Universidad Catolica - Nublense 1 1:0 1,40

bet-at-home
Tečaj - 8,93

912824 Manchester United - Blackburn Rovers 1 2:1 1,25
918984 Arminia Bielefeld - VFL Bochum 1 1:1 2,10
919027 FC Bayern München - 1. FC Köln 1 1:2 1,25
921105 Leeds United - Cheltenham Town 1 2:0 1,40
923595 Hannover 96 (A) - Energie Cottbus (A) 1 2:1 1,45
923753 Borussia Dortmund (A) - 1. FC Kleve 1 5:2 1,30

bet-at-home
tečaj - 8,33

1988. Groningen - Heracles 1 2:0 @ 1,45
1872. Chievo - Catania 1X 1:1 @ 1,27
1877. Juventus - Sampdoria 1 1:1 @ 1,50
1856. HSV - Arminia 1 2:0 @ 1,45
1907. Almeiria (-1+) X2 3 @1,20
1913. Sevilla (-1+) X2 2 @ 1,25
1917. S Lorenzo - Gody Cruz 1 1:2 @ 1,55

germania
Tečaj - 9,31

USPOMENE NA POLITIČKE LJUDE I DOGAĐAJE I - Ivan MEŠTROVIĆ (memoari)memoari)

Ove svoje memoare I.M. započinje sa:

''Pred Božić godine 1904., bio sam pozvan u Beograd da izradim bistu kralja Petra I. Kako su došli na mene, ja to ne znam, ali je to vjerojatno bilo sugerirano od strane krugova iz Slavonskog juga.....''.

Meštrović je to vrlo rado prihvatio, radeći na kraljevoj bisti on iznosi svoje vrlo pozitivne dojmove o njemu. Čak mu je i vrlo simpatičan njegov nadimak u srpskom narodu ''čika Pera'', ali mu je vrlo krivo što kralj izgleda i fizički i ljepotom vrlo prosječna osoba te ga svojom skulpturom ipak ne može prikazati u ''boljem svjetlu'' - kao nekog junaka.

Kad je zgotovio sa poslom otišao je iz Beograda srdačno se pozdravivši sa svojim ''modelom'' koji mu je na rastanku rekao da kad god dođe u Beograd obavezno navrati do njega. Svoje domaćine Meštrović je iznenadio gestom da nije čak htio naplatiti od kralja ni putne troškove, a kamo li da je uzeo za svoj rad plaću.

Do malo Meštrovića su ponovno pozvali da dođe u Beograd na izložbu umjetnika tzv: ''integralnih jugoslavena''.

Meštrović kazuje:

''Bilo nas je Bugara, Srba, Hrvata i Slovenaca, a pokrovitelj te izložbe bio je prestolonasljednik Đorđe (knez). Tom prilikom upoznao sam se sa Nikolom Pašićem, koji je bio predsjednik vlade i koji je dopratio kneza Đorđa, s kojim sam se tada bolje upoznao....Tom prilikom mi je knez Đorđe otkrio svoj karakter..... iskren, nagao, nediscipliniran i izazovno primitivan.''

Pašiću to njegovo ponašanje nije bilo po volji. Htio ga je suzbiti, a dobio je samo to da je ovaj u inat bio još i gori.

1907/08.

U Parizu se upoznao sa Milunom Vesnićem. Kako sam Meštrović ističe, zbog razlike u godinama to prijateljstvo i nije bilo tako ''prisno'', makar je bilo dobro.

Za Vesnića je bilo sve Srpsko; čitav Balkan, sve naše pokrajine, a Srbi su bili ''odabrani narod'', čiji će biti sav Balkan i polovina srednje Europe.

''Da mi nije Bog dao da sam se rodio Srbin, ja bih onda želio Englez, pa zatim Nijemac, a tek dugo mi ne bi palo na na pamet da zaželim biti Francuz, Rus ne bi nikad htio biti, osim da bih morao biti crnac'' - govorio bi on.

Uopće je bio protiv slavenstva i neke slavenske solidarnosti.

''Slavenstvo je šuplja fraza, a panslavizam je panslavizam, koga Srbin nikad prihvatiti neće''.

Zato je bio' tumačio je on, protiv Karađorđevića (bio je za Obrenoviće). A svoje velikosrpske sne je zamišljao ostvariti s Austrijom - ''za početak'', a onda sa Nijemcima.

Kad je 1908., Austrija objavila aneksiju BiH, on se ljutio i govorio:

''Jesu BiH srpske zemlje, a da to Austrija izvodi sad i na ovaj način. Sve su to krivi kralj Petar, Pašić i slični sa svojom rusofilskom politikom. Austrija ima pravo da tako postupa. Ona će jednog dana na Solun i ujediniti vaskoliko srpstvo i njegove zemlje'' - govorio je ovaj stari diplomat.

1909., Meštrović ponovno u Srbiji. Bio je gost prestolonasljednika Aleksandra na nekom narodnom skupu u Topoli - na kojem se već govorilo da bi Nijemac mogao napasti Srbiju i da se treba naoružavati!

PS: Napomena - Meštrović piše kako je 1913., god čak 8 mjeseci boravio u Beogradu, i u tih se 8 mjeseci, kako sam piše, najmanje 2 puta mjesečno viđao sa Nikolom Pašićem. A još mu je ranije, valjda tadašnji ministar vanjskih poslova Srbije Milovan Milovanović (1911., god) na jednoj večeri saopćio u povjerenju jednu odličnu vijest da je Srbija potpisala ugovor sa Bugarima i Grcima o zajedničkom napadu na Turke (srpsko - bugarski ugovor potpisan je 13. ožujka 1912., godine, a između Bugarske i Grčke 29 svibnja iste godine. U lipnju 1912., u Beču je zaključen sporazum između Bugarske i Crne Gore, a 27 rujna 1912., potpisan je ugovor između Srbije i Crne Gore. To je bio ugovor o savezništvu njih kontra Turaka).

Zanimljivo je i to da je isto veče kad mu je M.M. rekao povjerljivu informaciju, Meštrović pošao u gostionicu s izvjesnim Vučetićem, koji mu je, kako piše, pravio forme od bista u gipsu jer nije bilo nikakva ljevača u Beogradu. U gostionici su im se pridružili neki mladi časnici, a jedan je krupniji sjeo k našem stolu. Bio je to Dragutin Dimitrijević - Apis. Govorio mi je kao da se mi poznajemo, a ja zapravo nisam mogao neke dijelove razgovora pratiti. Govorio je polako i sigurno, ali u držanji nije bilo ništa fanatična, kao kod Milana Pribičevića, koji se htio sutradan sa mnom nasamo sastati.

''Čim se bude svršilo na jednu stranu, trebat će početi na drugoj. Nu, zasad se Vi tamo strpite'' - govorio je Dimitrijević - Apis ispod glasa.

''Uostalom i Austrijanci to znadu, pa nam neće dati mira, a mi ih moramo iznutra minirati''

Ja sam nešto o njemu prije čuo, a idući kući, Vučetić mi je usput pričao, tko je taj Apis, kako je on duša i glava neke ''crne ruke'', koja je maknula Obrenovića, dovela Karađorđevića i vodi podzemnu nacionalnu akciju.

Pri tome oni nisu prezali i otvoreno prijetiti srpskim političarima ukoliko ne bi vodili politiku u ''nacionalnom interesu'' kojeg su oni zagovarali.

O tome je Meštroviću otvoreno govorio već spomenuti Milutin Milutinović kojemu su takve stvari teško padale pa je prijetio da će otići sa mjesta ministra vanjskih poslova - ''pa onda neka oni tu dođu i vode politiku, a ne ovako, iz nekih mračnih čumeza uz grickanje čevapćića''.

Milovanovića je tješio Pašić koji mu je govorio kako su to oni ''dobronamjerni''. Milovanović je Meštroviću rekao i ime čovjeka koji ga je došao ispitivati o tome što se to ''radi sa Bugarima i Grcima'' - izvjesni Ljuba Jovanović.

Uostalom pripadnici ''crne ruke'' nisu ni krili da su učestvovali u ubojstvu Aleksandra i Drage Obrenović. Pače oni su se time i javno hvalili. Ta njihova strana mi je bila antipatična i uvjek sam imao osjećaj kao da su još negdje po njima ostale mrlje krvi (Meštrović).

Uoči prvog Balkanskog rata došao je za bugarskog poslanika u Rimu Dimitrije Rizov. Sa njim se u Rimu Meštrović upoznao 1912., godine. Meštrović ističe kako su uvijek ''govorili hrvatski'', čak i kad bi sa njima u društvu bili i drugi što njegovim Bugarima nije bilo pravo (žena mu je bila Crnogorka, izuzetno lijepa, i bila je u nekom srodstvu sa talijanskom kraljicom).

Tako mu je Rizov jednom objašnjavao:

''Mi Makedonci smo na glavnim položajima u Bugarskoj i onda je prirodno da bi smo mi htjeli da cijela Makedonija dođe u Bugarsku. Hoćemo da imamo jaku državu, da izađemo na tri mora, a poslije ćemo vidjeti'' - objašnjavao je Meštroviću Rizov koji je od Makedonca postao Bugarinom zbog stipendije dok je studirao.

Meštrović tad opisuje jedan zanimljiv događaj kojem je slučajno bio svjedok u Rimu.

''Jednog jutra sam navratio u srpsko poslanstvo da vidim novine. Uto je došao Rizov vrlo bijesan. Otpravnik poslova bio je tad Ljuba Mihajlović, koji još nije bio sišao iz svog stana u poslanstvu, pa je Rizov, zapovijednim tonom, tražio da odmah siđe.

Dok je Mihailović silazio Rizovsemeni tužio, zavirujući u srpske novine i bacajući ih od sebe na stol, a jedan srpski činovnik je sjedio za pisaćim stolom i šutio. Ja sam u međuvremenu stao tješiti Rizova, kako se sve može riješiti uz dobru volju u bratski duh. On je, međutim, tvrdio da oni neće ništa da čuju o nekim granicama mimo ugovora, koga da je on osobno potpisao u ime bugarske vlade.

Čim je Mihajlović sišao, skočio je Rizov na nj:

-''Znao sam da ste Vi Srbi megalomani, ali nisam znao i da ste jedan nelojalan narod''

Mihajlović je se sustezao i mirio ga, da će se neki izlaz naći, dajući meni znak da mirim Rizova. Ja sam onda iznosio, kako su se uistinu okolnosti izmjenile silom prilika, što se Srbe opet baca od mora, da je zato bez obzira na ovo, teško srpskoj vladi i kralju pred javnosti i pred vojskom, nakon danih žrtava i pomoći pod Jedrenama izaći bez ikakve rekompezacije od strane svojih saveznika. Treba nešto, pa ma to neimalo nego samo neku nominalnu vrijednost, makar to bio Prilep. Na ovo se Rizov razbijesnio pa počeo:

''Vi mislite Prilep radi Marka. To su pjesme. Vama pjesme i Marko, a nama Prilep''.

Kad je Mihajlović zatim počeo nešto da muca u svom tonu, Rizov ga je prekinuo:

''Mi nismo krivi što ste Vi tako ludi pa izazivate germane, nećemo se mi, valjda, zbog Vas svađati s velikom carevinom. Šutite i uzmite, kako je u ugovoru, a ako nećete, mi ćemo Vas lupiti i uzeti do Bugarske Morave, a drugo će Austrija''.

Mihajlović je bio blijed, ali nije planuo, nego je samo rekao:

''Vi ste danas ljut i nervozan, gospodine ministre''.

Ja se nisam mogao suzdržati, nego sam primjetio:

-'' Al u tom slučaju bi Austrija s nama na Solun''!

''- To Vaši Hrvati, austrijski žandari, misle, ali valja vidjeti što misle pravi germani'' - otkresao mi je Rizov, digao se i otišao.

Tu sam prvi put vidio kako megalomanija i divlji temperament dominiraju nad pameću južnih Slavena. Konspiracija, prepadi, kame.

Kasnije sam pouzdano čuo kako je onaj Ljuba Jovanović - Čupa sačekao Pašićeva kola, kad je ovaj pošao na postaju, da ide na rusku arbitražu, zaustavio ih relvolerom i rekao:

-''Poslan sam da te ubijem kao džukelu ako se ne vratiš. Mi ne vjerujemo ruskom caru''.

Pašića da je to spasilo, što je rekao:

-''Pa ovaj, ubijte me, tako ćete me bar riješiti muke''.

Ljuba Jovanović, zvani Čupa, koga sam upoznao kad smo bili u Sofiji, poslije je k meni dolazio iz Bruxelesa u Pariz za vrijeme aneksione krize. U Beogradu me poveo da vidim kadar i upoznao me sa nekoliko mladih oficira. Srpski vojnici su mi u tromom maršu ostavili sjajan dojam. Bili su dobro obučeni i dobro hranjeni, a časnici su se prema njima odnosili drugarski. Ne znam zašto je on htio da vidim vojsku, ako ne zato što je se sjećao da su nas onaj put u Sofiji Bugari vodili da vidimo Kneževu gardu kojoj su se svi divili.

Taj Ljuba Jovanović - Čupa, direktor lista ''Piemont'', organa tajne organizacije ''Ujedinjenje ili smrt'', bio je u drugom Balkanskom ratu teško ranjen, a za vrijeme prijenosa u bolnicu zaražen kolerom, pa je umro u bolnici u Skoplj.

Interesantno je da je Pašić pričao sa Meštrovićem o svom boravku u Petogradu. Pričao je i o svom drugom boravku gdje je išao da isprosi jednu veliku knjeginju za budućeg vladaoca. Ruski Car se nije iznenadio, nego je rekao da li nije prerano o tome razgovarati, pa je odmah pitao:

-''A koliko Vas Srba ima i gdje živite''?

Ja sam mu rekao da nas ima između 9 i 10 milijuna, a da naš narod živi od Trsta do Soluna. On se nasmijao, pa rekao:

-A otkud toliko Srba?

Ja sam odmah rekao;

- Ne Srba pravoslavnih, nego nas Srbo - Hrvata.

- Da svih zajedno može biti toliko. Pa što Vi mislite, da se sve to ujedini sa Srbijom?

-Da, rekoh, Vaše imperatorsko veličanstvo. To narod želi, to mu je najveći ideal.

Onda je Pašić pričao kako se car smiješkao i odmah dodao da pazimo, da ničim ne bismo izazvali Austrijance, pa mu je rekao;

- Mene je strah da će nas germani iznenaditi. Oni su, po svim izvještajima, potpuno spremni, a Francuzima treba još dvije godine, a nama i pet, da dovršimo naoružavanje.

Meštrović je dalje napisao kako mu je Pašić rekao da će Austrijanci požurivati sukob;

- Zadržite sve ovo za sebe, ali kako skoro odlazite, imajte ovo na umu, te ako bi se znaci pokazali, upozorite glavne ljude tamo, da se na vrijeme nekudasklone, jer se bojim da će Austrijanci sve pozvatvarati i biti okrutni kako bi obezglavili narod - završio je Pašić.

SARAJEVSKI ATENTAT

Hrvatski jugoslaveni se razbiježali po svijetu (kako je Pašić savjetovao Meštroviću).

Meštrović je završio u Rimu!

-Što je Pašić i kakav program plasirao kod Rusa, to mi nismo znali, ali vjerojatno što maksimalniji, i to očito u smislu povećanja Srbije.

U Rimu se tako Meštrović sastao sa savjetnikom ruskog poslanstva Gruzijcem Mesojedovim, koji ga je na tom sastanku, kako sam kaže, ''potanko ispitivao'', kako Meštrović i njegov krug (Meštrović piše mi mladi) zamišlja valjda to ujedinjenje južnih Slavena i da li se to mišljenje poklapa sa mišljenjem starijih i uopće sa mišljenjem širih narodnih masa.

Kad mu je Meštrović iznio mišljenje, Mesojedov mu je rekao da, koliko on zna, Car i Rusija stoje na stanovištvu da svi slavenski narodi moraju biti oslobođeni od Germana i Mađara, a da li će biti Srbi i Hrvati u jednoj državi, to on ne zna, ali mu se čini da se više naginje shvaćanju da svaki bude za sebe.

Nešto malo po tom Rusi su izašli sa geografskom kartom na kojoj su Srbija i Hrvatska bile prikazane kao zasebne države (Srbija i Crna Gora su bile označene plavom olovkom), bio je i teritorij (trokut) označen crvenom bojom i u tom trokutu se stanovništvo trebalo plebiscitom odlučiti želi li u Srbiju ili Crnu Goru. To nam je bio prvi znak da se Ruske osnove ne podudaraju sa našim željama i nadama. Tu su kartu Rusi dali Mihajloviću da je pogleda na dan-dva, a ovaj ju je pokazao Meštroviću.

''Kad mi je pokazao kartu vidio sam da ga više ljuti i zabrinjava ono sa Crnom Gorom, nego dioba Bosne jer je to naglašavalo da Srbija ne bi došla na more''.

Sad se postavljalo pitanje kako riješiti ''jugoslavenski problem''. U tu svrhu Trumbić, Supilo i Meštrović su napisali memorandum te ga odnijeli francuskom, ruskom i engleskom poslaniku. Povod za tu akciju bio je što se tajno Dalmacija nudila Italiji, ako bude na strani sila atante.

Vladalo je mišljenje da se Hrvatska neće osloboditi, dok se ne sruši austro - ugarsku monarahiju, a da je zato Hrvatskoj mjesto uz Srbiju i sa Srbijom.

U jesen 1914., osnovan ''Jugoslavenski odbor'' od 7 članova (osnovali ga Trumbić, Supilo, Meštrović) i oni su nastavili svoju borbu za ujedinjenje svih slavena i agitiranje kod poslanika velikih sila po tom pitanju.

Poslali su tekst programa tog odbora i Pašiću, a onda im je on savjetovao da se odbor ne zove jugoslavenski, nego Hrvatski odbor, a u tekstovima da ne govorimo jugoslavenski narod, nego Srbo - Hrvati, a pogotovo da ne nazivamo buduću zajedničku državu Jugoslavijom, jer da to Rusi ne žele - pa je po Pašićevu savjetu bolje govoriti: proširena ili Velika Srbija, a naše unutrašnje stvari bismo uredili, ako nas bude poslužila sreća, da se naš program odjednom ostvari.

Meštrović po ovim savjetima od Pašića ističe kako nisu bili povrijeđeni, ali su bili zbunjeni - pa su njih trojica, kako navodi, počela razbijati glavu što da rade. Meštrović se nije mogao načuditi stavovima Trumbića i Supila koji su, iako bivši pravaši i zreli ljudi, bili za bezuvjetno jedinstvo sa Srbijom. I pod svaku cijenu, a poteškoće ako ih bude, uredit ćemo među se - govorili su obojica. Trumbić je iznosio da smo etnički i jezično više jedna cijelina nego Talijani. Problem je po Trumbiću što imamo dvije potpuno odvojene povjesti, dva narodna imena i dvije pa i tri vjere.

''Za Srbe su vjera i narodnost potpuno identične naravi. Oni su ponosni na svoje narodno i državno ime što je poslije uspijeha i razumljivo, ali su i naši, pogotovo u gornjim krajevima, tvrdi u svome, a to će biti, bez sumnje, poteškoće, pogotovo pri parcijalnom i postepenom oslobađanju - '' govorio je Trumbić.

''Kad bi bila veća razlika u broju, da je nas Hrvata milijun, milijun i pol, pa da uzmemo srpsko ime kao zajedničko, pa hvala Bogu. Ali ovako, gdje je mala razlika u broju, kod njih kultura još niža nego kod nas, neće ići nego država pod jednim imenom, a unutra jedan idealni dualizam, dok se s vremenom ne stopi u jedno, u jednu simbiozu od dvoga''.

Supilo je razlagao kako naša buduća zajednica ne može biti kao pravilna kružnica, nego kao elipsa. Kad ne bi bilo Slovenaca, najjednostavnije bi bilo nazvati srpsko - hrvatski narod, srpsko - hrvatska država i gotovo. Ali i zato bi trebalo odmah iz početka sve utvrditi, ako bi, recimo sutra Srtbija dobila samo BiH, ona bi se morala zvati ili Jugoslavija ili srpsko - hrvatska država. Jedino tako bi imala pravo da traži i da se širi dalje, i jedino tako bi imala izgleda na konačan uspijeh, inače kao Srbiji mogu osporiti pravo izlaza na more, jer zapravo Srba nema na moru. Konačno smo se složili da naš odbor treba iznjeti integralni - jugoslavenski program i čak i u imenu postaviti najširi okvir, koji može s vremenom obuhvatiti i Bugare, a da ne zaziru od hegemonije.

Doskora Pašić im javlja da misli da je dobro da se spreme i da odu, jer da bi nas talijanski šovinisti, ako uđu u rat, mogli uzeti kao ''Austrijance''. Savjetovao im je da nešto saznaju jer mu se čini da Talijani nešto pregovaraju sa saveznicima o Dalmaciji, a Rusi neće ništa da kažu.

Nas je to uznemirilo. Otišli smo do engleskog poslanika, a on im je rekao da ih razumije i da mu ih je silno žao, ali da po radi odgovora po koji su došli kod njega - što prije odu u London.

Baš u to vrijeme u Rim dolazi i stari Meštrovićev znanac - Vesnić!

Vesnić o memorandumu:

''Ja bih Vam nešto rekao po narodnu. Ima unutra mnogo toga, što bi seljaci rekli: Pošao grlom u jagode. Ostavimo druge nijanse o povjesti, o nekoj državnosti iz prošlosti, nego uzmimo ime države. Vi tamo nazivate povećanu državu Jugoslavija, pa zar ste i Vi za to ime? A Ja Vam kažem da to ne može biti. To mi Srbi nećemo nikad prihvatiti. Nismo mi neka židovska firma, koja mijenja ime kad dobije još neke artkle. Do sad se država zvala Srbija, a ubuduće, kad dođu i Hrvati i Slovenci u nju - neka se zove Velika Srbija. Hrvati mogu u njoj biti ravnopravni građani, mogu imati tamo, gdje su u većini, ako baš hoće i svoju malu autonomiju, jezik će se zvati srpsko - hrvatski i tako redom, ali država Srbija, proširena država ''Velika Srbija''.

I ostali Srbi, skoro svi redom, tako su mislili.

Otvoreno su govorili:

- Da dobijemo BiH i izlaz na more, a za drugo nas nije briga. Za to će biti i kasnije vremena.

I sam Ljuba Jovanović je jednom našem rekao:

- BiH, Boku i Dubrovnik da nam je dobiti, ostalo primorije će uzeti Talijani, a Hrvatska će ostati Mađarima.

Meni je, a kasnije i Trumbiću, priznao sam srpski poslanik u Rimu Mihajlo Ristić, koji je došao nakon Milovanovića, da su brošure tog sadržaja tiskane u 3000 primjeraka na trošak srpskog poslanstva u Rimu, a da je to bilo učinjeno po nalogu samog Pašića.

Potom je u Rim stigao gospodin De Gieres, nekadašnji ruski poslanik na Crtinju - odličan poznavatelj prilika kod tzv. južnih Slavena.

Meštrović je kod njega otišao sa još jednim Srbinom iz Hercegovine i jednim dubrovčaninom.

On im je, između ostalih rekao da sve ovisi o ishodu rata (Rusija je tad bila u lošem položaju i on sam nije bio raspoložen). Ako Rusija bude u poziciji da će najprije gledati kako pomoći Srbima i Crnogorcima jer su oni ipak pravoslavci, ali da Rusija ne može zaboraviti niti na Hrvate, niti im činiti krivo, iako su Katolici.

''Vi naprimjer nemate pravo na cijelu Bosnu i Hercegovinu, najviše na polovicu, pogotovo na Dubrovnik nemate nikakvo pravo. Ja te krajeve poznam vrlo dobro. To su čisto hrvatski krajevi''.

Kad smo mu istaknuli da nije o tome riječ, da se te krajeve ne traži kao srpske, nego kao Jugoslavenske u jednu državu u kojoj ćemo biti svi ravnopravni:

''Treba stvoriti Jugoslavijiu, po talijanskom uzoru: jedan jezik, jedan narod, jedna država''!

''To Vi govorite kao Srbi, ali valja čuti i Hrvate. Neće to ići ni s Crnogorcima, kako to Srbi i njihove pristaše misle, a kamo li s Hrvatima Katolicima''.

''Mi smo Katolici i Hrvati, gospodine ministre i budite uvjereni da danas gotovo svi Hrvati misle ovako kao Mi''.

''Ja ne znam. Znam da su i Hrvati protiv Austrije i Mađarske. Znam za Hrvatsko - srpsku koaliciju, ali da bi se Vi snašli u istoj državi, to ne znam. Ja nemam ništa protiv toga, ali da bi se upravljalo Dubrovnikom sa Cetinja, Zagrebom iz Beograda, to ne mogu zamisliti''.

''Upravljat ćemo složno i zajednički''.

''Daj Bože, ali ja koji nisam mlad, i koji poznajem i jedne i druge, proričem Vam, ako Vam i uspije da se ujedinite, Vi ćete se kroz koju godinu razići, kao Švedska i Norveška''!

Mij hercegovački prijatelj Srbin se snuždio i gotovo su mu suze potekle, pa je počeo:

''Ne misle, brate, stari kao mi, a Srbijanci ni stari ni mladi. Sve oni nešto šuškaju, a Vama govore jedno, a misle drugo. Neka Vam brate kažu: 'Mi se brinemo samo za se i za Srbe, a Vi se braćo, brinite kako možete'

Istina - Mate Bošković, Jovan Cvijić i svi drugi Srbi na vlas misle isto. Teški se razgovori vode u Odboru.

Meštrović je dobar sa Jovanom Cvijićem koji mu otvoreno u razgovoru zagovara u Dalmaciji ćirilicu i srpsko pravoslavlje koje je, kako veli, narodna vera i zvuči muškije od internacionalnog katoličanstva. Meštrović bi na ćirilicu mogao i pristati, ali na pravoslavlje.....

Cvijić se u tom razgovoru otkriva kao velikosrbin u stvari, a ne kao Jugoslaven.

U siječnju 1915., Supilo je krenuo na put u Rusiju. Međustanica je bio Niš, tada privremeno sjedište srpske vlade, gdje je razgovarao sa Pašićem i nekim drugim srpskim političarima. Bio je oduševljen i prijemom i Pašićem.

Iz Niša je otišao u Petrovgrad gdje ga je primio Sazanov. Od tud je javio jugoslavenskom Odboru i srpskoj vladi, da mu je Sazanov osobno priznao da je s Italijom 26. travnja 1915. potpisao takozvani Londonski ugovor - tim ugovorom da je Italiji obećana Dalmacija do Cetine. Sazanov je rekao da je do zadnjeg branio Istru i Dalmaciju - za Hrvate i Hrvatsku ali da su ih Francuzi pritisli da potpišu jer na fronti ide loše i da nisu ništa mogli.

Kad ga je Supilo htio ispraviti za južne slavene, a ne za Hrvate i Hrvatsku - Sazanov mu je uzvratio da oni (Rusija) ne žele Jugoslaviju, niti da Hrvati budu u istoj državi sa Srbima, nego svaki za sebe jer bi Hrvati kao katolici, i kulturno jači tražili zapadnu orijentaciju. Otvoreno mu je priznao da oni (Rusi) ne žele da Hrvati budu sa Srbijom.

Supilo mi je na to uzvratio da će ipak raditi na tome da se ujedine.

''Ako uspijete mi Vas nećemo silom razdvajati, ali ja sumnjam da ćete Vi htjeti biti srpska provincija, kao što Poljaci nisu zadovoljni što su naša '' - rekao je Sazanov tješeći Supila, da sve zavisi o ratnoj sreći, koja može Rusiju dovesti u položaj da traži da se Italija nagradi na drugom mjestu, umjesto Dalmacijom.

Pričao je Supilo da te noći nije spavao od jada, a onda je počeo smišljati kako bi se bar Split spasio. Sutradan je obilazio panslavenske krugove, koji su imali pristupa i do cara i do Sazanova, tužeći se, kako ni ta Srbija koja je Sazanovu toliko na srcu, neće stvarno bez Splita imati izlaz na more.

Sazanov ga je pozvao za koji dan k sebi i rekao mu da nema drugog načina nego da car intervenira da se linija pomakne između Splita i Šibenika, tako da Split ispadne iz područija obećanog Italiji.

Supilo se vratio iz Rusije vrlo razočaran. Ali ne očajan, nego još žešće prionjava na posao. Obilazi političare, a preko noći uči engleski i brzo ga savladava.

Odlazi Englezu Greyu i ovaj ga često prima. On je se jednom prilikom pred našim engleskim prijateljima vrlo pohvalno izrazio - da je Supilo najinteresantniji čovjek i najjača politička glava od svih što ih je sreo iz srednje Europe. Kad ga je jedan začuđeno pitao:

''Zar i od Masaryka?

Grey je odgovorio:

''Masaryk je, nedvojbeno inteligentan čovjek, ali je profesor, a ovaj krupni i nedotjerani Hrvat je političar od rođenja i pravi politički talent''.

ULAZAK BUGARSKE U RAT U LISTOPADU 1915., G (BUGARI NAPALI SRBIJU)

Na jednom sastanku Odbora (Srba) sa Supilom koji je izjavio bojazan da je Pašić možda podlegao ruskom uplivu.

Srbi razjareni traže od njega dokaze za to što tvrdi, a Supilo onda navodi Pašićevu izjavu dopisniku Corriere della Sera u Ptogradu, objavljenju u travnju 1916., godine, a koje su donijele i neke Ruske novine. Tu je između ostalog, Pašić rekao da ,,nema nikakva ozbiljna nesporazuma među Srbijom i Italijom...... Mi Srbi ne možemo ne priznati neosporivo pravo Italije na hegemoniju na obalama Jadrana. Mi takođe težimo ka moru, no nipošto ne tražimo ratnih luka, da tamo zatvorimo flotu. Mi jedino nastojimo da dobijemo jedan ekonomski izlaz''.

Srbi reagiraju:

''Vi nas terorizirate, ili hoćete da rastjerate odbor, ili izazovete razdor između Vlade i nas''.

A onda Supilo:

''Nitko nije više od mene protiv franovluka, protiv agramerstva. Nitko nije više od mene psovao one bedaste panonske krobote, ali gospodo, ako ima da se Hrvatska trga, kao prosijačka kabanica, da se pravi sprdnja iz nje i da je se skreše na nekoliko kajkavskih županija, onda ja ljubim i onaj mizerni Zagreb i one jadne moje Krobote i kažem da ćemo mi svi Hrvati, pa gdje bili, biti za Zagreb i raditi da ta naša Hrvatska bude što veća''.

Trumbić u neprilici pokušava smiriti situaciju. Ruke mu drhte''!

Supilo:

''Ta zar i Ti misliš da nemam razloga da tražim, da se ovo prihvati što iznosim, a Vi prihvatite, ako hoćete, a ako nećete, onda zbogom, gospodo''!

Ustade, tresući glavom i stišćući zube i ode.

Meštrović:

''Prevečer sam ga sreo pred hotelom, te me je zamolio da pođem sa njim u njegovu sobu.

U sobi mu je Supilo rekao da je kod tajnika engleskoga veleposlanika Greya, sasvim slučajno, dok je ovaj vadio nešto iz ladice, vidio neku zemljovidnu kartu naših krajeva. Tako mu se učinilo - bar na prvu. Počeo je navaljivaqti na tajnika da vidi o čemu se radi, videći da je tajnik zbunjen, shvatio je da se nešto krije od njega. Ustao je i počeo plakati.

Tajnik ga je primio za rame i rekao da sjedne.

''Ako bi Vi ma komu išta rekli, ja bih izgubio svoje mjesto i drugo što s tim ide, kad se neovlašteno izda tajna''.

Onda je metnuo pred nj jedan memorandum kome je bila priložena karta naših krajeva i jedna posebna Hrvatske i Slovenije sa Srijemom, pa na njoj označeno, dokle ima sve srpskih manastira. Taj memorandum da je donio Vesnić iz Pariza i predao ga u ime Vlade, a u memorandumu se tražilo da se svi ti djelovi, dokle ima srpskih manastira imaju priznati Srbiji.

Tražio sam od Supila da to kaže Trumbiću. On je to i učinio. Trumbić je bio mišljenja da se ne pravi kriza, nego malo po malo da se gleda ispravljati stvari dok Srbi i sami ne uvide da se naše želje mogu ostvariti.

Supilo je pristao da miruje i nije više dolazio na sjednice. Bez njegove prisutnosti išlo je lakše ali je forma bila više neodređena i manje kategorična nego kod Supila.

05. lipnja 1916. Supilo je istupio iz Odbora. Supila sam viđao, on je živio u Londonu, a ja u Francuskoj. Tu i tamo mi je pisao. Nakon objave Krfske deklaracije poslao mi je jedno pismo gdje izražava svoje zadovoljstvo nad tim ''povjesnim aktom'' i izriče priznanje Trumbiću i Odboru i žali što je ponekad bio ''težak sugovornik''. Tad nitko od nas nije slutio da ga razara nemila bolest. O njegovu najširem patriotizmu nije moglo biti sumnje.

Početkom ožujka 1917., izbila revolucija u Rusiji i SAD ušla u rat. Ti događaji utjecali su na Pašića da pristupi s Jugoslavenskim odborom. Tako je početkom mjeseca svibnja Pašić pozvao Jugoslavenski odbor, da pošalje svoje izaslanike na Krf radi razgovora sa srpskom vladom.

Prije toga događaja članovi odbora, ne srbi, su slušali od svojih kolega Srba kako drže da treba postupati nakon oslobođenja u ''našim krajevima''.

''Prvih deset godina treba uvesti u tim krajevima, vojnu diktaturu'' - izlagao je baš meni profesor Boža Marković, pola godine prije krfske deklaracije. Kad sam ostao zapanjen i pitao ga za razlog, odgovorio mi je:

''Dok se Hrvati asimiliraju i priuče državi. Vi Hrvati ne znate što je država ej, ej brajko. To je jedno, a drugo, dok se slomi i ukroti frankovce. Inače, prema katoličkoj veri mi ćemo biti tolerantni. Najbolji je dokaz naš konkordat s Vatikanom''.

Tako je mislio i govorio ne samo dobri Boža, bivši predsjednik ''Slovenskog juga'' nego i cijela skupina tzv:''Skerlićeve škole''.

Članovi odbora su se pripremali za krfski sastanak i glavni im je cilj bio - da se Ustav buduće države donese 2/3 većinom i da se ona zove Jugoslavijom (neki su i dalje otvoreno zagovararali veliku Srbiju). U tom poslu im je iskreno i bez fige u džepu pomagao srpski radikal Stojan Protić (to je zapažanje samog Meštrovića) - a sve se zbivalo u Nici 1917. godine.

Zanimljiv detalj na jednom takvom pripremnom sastanku kojim je kao i obično predsjedavao Trumbić, a bili mu nazočni uz Protića i Meštrovića i dr. Trinajstić i dr. Gazzari; stvar je jako postala nezgodna kad je na red došla Bosna i Hercegovina.

Protić je rekao da stanje u BiH kakvog ga je ostavila Austrija neće moći ostati jer to Srbi neće moći podnositi.

Trumbić mu je odgovorio da je to najdelikatnije u cijelom našem kompleksu i da će pitanje kako će se postupati sa Bosnom biti ispit naše političke zrelosti. Istaknuo je kako on nema ništa protiv muslimanske vjere kao takve, ali zastarijeli istočnjački običaji bit će bez sumnje, smetnja bržem suvremenom napredovanju, miješanju i saživljavanju naroda, nu tu da treba biti obziran i pustiti naobraženije muslimane da oni sami provedu akcije među svojim svijetom i da ga približe modernijem shvaćanju, što će biti u interesu i ostalih, a u prvom redu, samog muslimanskog življa.

Zatim je istaknuo da je Bosna jedna od najvažnijih pokrajina u smislu dobroga ili lošeg zajedničkog života, te da je u prijašnjim sukobima bila glavni razlog nesloge između Srba i Hrvata zato će trebati naći način da nas Bosna veže, a ne da nas razdvaja:

Na to je Protić uzvratio:

- Pustite Vi to nama. Mi imamo riješenje za Bosnu.
- Kakvo gospodine Protiću - pitao je Trumbić znatiželjno.
- Kad prijeđe naša vojska Drinu, dat će Turcima 24 sata, pa makar i 48, vremena da se vrate na pradjedovsku vjeru, a što ne bi htjelo, posjeći, kao što smo u svoje vrijeme uradili u Srbiji.

Nastalo je do krajnosti neugodno iznenađenje i tišina. Trumbiću su počeli nervozno drhtati prsti, pa pritiska pred sobom spis na stolu, da se ne vidi da je uzbuđen.

- Govorite li Vi to ozbiljno gospodine Protiću?
- Najozbiljnije gospodine Trumbiću. U Bosni se s Turcima neće moći po europski, nego po našu.

Nastala je grobna tišina.

Meštrović je kao najmlađi vidio da mora nešto reći pa je podsjetio Protića - prvo da su kralj i vlada obećali da će se boriti sve dotle dok se sva braća ne oslobode i ujedine bez razlike i imena i vjere, pa naša braća muslimanske vjere, zajedno s ostalima, očekuju da će ih srpska vojska kad dođe - osloboditi, a ne klati.

Drugo - u tom času bi bilo gotovo sa srpsko - hrvatskim jedinstvom.

I treće: države kao što su Francuska i Engleska imaju dosta muslimana i oni bi se počeli buniti.

Protić je na to odgovorio da mu je jedino valjan ovaj treći razlog, ali da on nije govorio u koju bi se pradjedovsku vjeru muslimani morali vratiti, nego da će se morati pokrstiti, a onda je malo ublažio svoj stav da on ipak nije mislio da se svi oni, koji se ne bi htjeli pokrstiti trebaju posjeći - neke će se pustiti da bježe kud znaju ''ali tek ne smije više biti Turaka u Bosni''.

Upitali su ga zatim:

- A zašto da oni bježe sa svoje djedovine, koji su starosjedioci, oni koji imaju manje turske krvi u sebi nego, možda, oni pred kojima bi morali bježati?

- Može biti, ali tko im je kriv, kad su se tako opredjelili. Morali su i drugi bježati od njih, koji se nisu htjeli odreći svoje vjere.

Meštrović je rekao da mu je nakon toga sastanka Protić rekao, držeći ga pod ruku:

- Alal Vam vera! Baš Vas volim! Oni drugi Hrvati mislili su kao i Vi. Samo su se ustručavali da mi kažu!

Ovdje mala opaska. Prilikom formiranja jugoslavenskih legija od zarobljenika u Rusiji, koji su se sami predavali Rusima, a sa ovih naših prostora, Muslimani koji su odbijali izjasniti se Srbima - ostajali su bez glava, koje su im na licu mjesta odsijecane sjekirama.

Opaska druga: Kralj Aleksandar je pogubio Apisa (streljao ga) unatoč tomu što se za njegov život kod njega zauzeo sam Trumbić. Razlog - osveta kako njegova tako i Pašićeva još više jer im je Apis - vođa ''crne ruke'' znao ozbiljno prijetiti u bliskoj prošlosti - to je Meštroviću osobno ispričao knez Đorđe Karađorđević, koji je jednom bio nazočan kad je Apis umalo skoro fizički nasrnuo na starog kralja Petra. On je bio poletio da se obračuna sa njim ali ga je brat Aleksandar uhvatio oko struka i rekao mu da sačeka da će doći trenutak za osvetu.

Apis je, čini se, naletao i na samog Pašića i za to je platio glavom:

''Aco, Aco što uradi, nećeš dobro završiti'' - tad je pred Meštrovićem princ Đorđe.

Đorđe je još samo rekao da mu je brat nasjeo Pašiću i da su sad njih dvojica vezani za isti kamen, pa ako potone Pašić, potonut će i njegov brat.

Tad je još Đorđe ispričao Meštroviću kako je on po naravi nagao, kao i njegov otac, te ispričao kako mu je otac majku udarao nogom u trbuh u svađi dok je ona još bila u visokom stupnju trudnoće i da je zato i umrla što mu Aca, koji je bio drugačiji od njih dvojice - nikad nije oprostio.

Što se tiče pregovora na Krfu, Meštrović je saznao od onih koji su im bili nazočni, da su bili iznimno teški i u nekim trenucima pred prekidom i da unatoč velikom trudu Trumbića nije prošlo njegovo da se o Ustavu u Skupštini odlučuje 2/3 većinom, kao ni naziv buduće države Jugoslavija - postala je državom Srba - Hrvata i Slovenaca. Unatoč činjenici da je Trumbiću pomagao član odbora Protić.

Nazočni su Protiću rekli na kraju:

- Što ga brani, kad ga neobrani!

Događaje sa Krfa Meštroviću je ispričao Milorad Drašković. Bio je izuzetno sretan što su se pregovori uspješno okončali na kraju - unatoč svemu!

- Tako je nama Srbima osigurana većina, da ćemo praktično moći urediti državu kako budemo htjeli.

Kad sam ga upitao malo začuđeno:

- Kako?

Odgovorio je:

- Eto, tako. Mi u starim granicama ćemo biti kao jedan čovjek, Srbi iz novih krajeva će glasati s nama, a Turke u Bosni će se natjerati silom.

Idući kući mislio sam: Bože kako ni ovaj čovjek ne vjeruje da sav narod želi zajednicu nego da ga oni moraju silom i trikovima tjerati u nju.

U svakom slučaju pao je i sa plašt jugoslavenstva i sad je Meštroviću bilo jasnije zašto je Draškoviću Vladimir Matijević - ''stručnjak'' za hrvatsku stvar, koji je bio protiv Pribičevića jer da su Srbi u Hrvatskoj ugroženi od Hrvata iako su se držali Khuena i Mađara, a protiv baš tih istih Hrvata.

Taj Matijević je osobno Meštroviću u sobu jednom donio neke dijelove svog rukopisa koje mu je navodno naručila srpska vlada, a u kojima se govori kako treba postupati u Srbiji sa novopripojenim krajevima i njegovim stanovništvom. Tako je Meštrović čitao da bi Muslimane u BiH riješio kao i Protić, a u Hrvatskoj uglavnom sve veleposjede (u rukama Švaba) bi trebalo oteti i otjerati ih, katoličkoj crkvi također treba oteti njeno i skresati na minimum. Onda sve to naseliti Srbima iz Srbije. To treba sprovesti odmah i bez premišljanja i to treba uraditi srpska vojska i to u prvom naletu (isto vrijedi i za Makedoniju, pa i Crnu Goru). Poneko selo zapaliti, a stanovnike pustiti da biježe. Ako neće - poslati nekog da pripuca, dok sve ne ostane čisto. Tako treba postupiti kroz Posavinu da Siska, a u posjede ''zagorskih šljivara'' ne dirati da se ne bi reklo da se Hrvati gone.

Za Zagreb je isto preporučio da treba također pripucati i istrijebiti ''Frankovce'' da im ne bi palo na pamet da se poslije bune!

Eto tako je izgledao Matijevićev ''stručni elaborat'' kojeg je on izradio navodno na traženje. Ja sam se iznenadio i smatrao sam ga za malog bijesnog šovena.

Jedna mala digresija - Pašić je itekako zamjerio izjavu prestolonasljednika Ace, koju je ovaj dao u Londonu 1916. godine kada je između ostalog rekao da je cilj Srba i Srbije borba za Jugoslaviju.

Odjednom su radikali oko Nikole Pašića počeli zagovarati Veliku Srbiju. I to baš kad je stvar oko finalizacije nove države bila pri kraju. Suprotno svemu onom što se dogovaralo.

Jugoslavenski odbor je prebačen i registriran u Zagrebu - što Srbima nikako nije bilo pravo, ali je odjednom u njemu glavnu riječ počeo da vodi hrvatski Srbin Svetozar Pribičević, pa su se u Srbiji nadali da će on sve nekako urediti - što se na kraju i dogodilo. Naprosto je primorao Hrvate da ''odu na noge'' prestolonasljedniku, skupa saq njim. Da mu odnesu hrvatsku krunu i poklone mu se kao svom kralju.

Meštrović je želio iz inozemstva doći u Zagreb. Trebala mu je putovnica za to pa se obratio na svog ''starog znanca'' Vesnića, a ovaj se obratio na Nikolu Pašića povodom njegova traženja. Međutim, Pašić je odbio Meštrovića, koji je odgovor zašto je to tako dobio od Pašićeve kćerke Dare:

- Jer je tata javio da se nikom od članova jugoslavenskog odbora ne da da putuje u Zagreb.

Nekoliko dana kasnije Meštrović je čuo da su se Česi i Austrijanci međusobno priznali i uspostavili saobraćaj, pa je pošao Benešu u češki ured pitati ne bi li mu on dao putovnicu. Kad ga je pitao hoće li mu dati putovnicu da otputuje u Zagreb - Beneš mu je odgovorio:

- Vrlo rado.

I tako mu je Beneš izdao češku diplomatsku putovnicu koja je nosila broj 3 ili 4. Krenuo je za Zagreb sa Jambrošekom, ali se u Švicarskoj razbolio od španjolske groznice, pa ga je ovaj smjestio u bolnicu i otišao put Zagreba sam. I tako je Meštrović propustio ''glavni'' dio radnje oko ujedinjenja Srba, Hrvata i Slovenaca.

U bolnicu su mu prijenijeli vijesti kako je HR Sabor neke ovlasti na neko narodno vijeće, a ovo proglasilo ujedinjenje i poslalo delegate da mole regenta Aleksandra da preuzme vlast nad svima. Nitko od nas u odboru nije sumnjao da će hrvatski Sabor pristati na ujedinjenje sa Srbijom, samo smo se nadali da će prije sve točno uglaviti, kako bi bila osigurana ravnopravnost i poštovan hrvatski individualitet.

Kako se stvar u Zagrebu odigrala Meštroviću je ispričao Lorković koji mu je došao u posjetu u bolnicu.

U Zagrebu je vladala groznica radi ujedinjenja, pa su na sve zaboravili. Pribičević se nametnuo kao glavna ličnost, a fanatik, kakav je, okupio je fanatike, osobito iz Dalmacije, te je nametao što je htio izrabljujući oduševljenje, a gdje to nije išlo, upotrebljavao je teror. Jedino da se Radić ozbiljno protivio, ali da je jedva glavu iznio, jer ga je Pribičević htio dati ubiti, te ga je Ritting spasio kroz zadnja vrata i krio kod sebe u župnom uredu. Pripovijedao je Radićevo stanovište, koje je Radić zauzeo u narodnom vijeću 24. studenog 1918., godine i buru koju je izazvao:

- Pa on je onda jedini koji ima intuicije i koji je zauzeo stanovište kako treba - kazao je Meštrović.

Zatim mu je Lorković pripovijedao kako je Pribičević počeo terorizirati i njega i kako mu Protić nije dao, ali je naredio da mu se neda putnica i da se jedva nekako izvukao. Poneki se počeo osvješćivati, ali Dalmatinci teroriziraju cijeli grad i sve i svakoga i vele:

- Ako nećete Vi, mi ćemo sami poći u Beograd i proglasiti sjedinjenje Dalmacije sa Srbijom - jer su se tako nadali spasiti Dalmaciju od Italijana, što se doskora, pokazalo krivim.

- Nešto malo prije toga, u listopadu 1918., Pašić je u Londonu dao izjavu kako Srbija ne traži ništa nego ono na što ima pravo i za što se borila da oslobodi i ujedini Srbe, a Hrvati i Slovenci ako hoće sa Srbijom, dobro, a ako neće neka osnuju svaki svoju državu, kao i u prošlosti, Srbija je demokratska zemlja, ona neće nikome ništa silom da nameće.

Meštroviću je bilo nevjerojatno da je Pašić dao takvu izjavu, pa je otišao do njega da ga pita da li je on to stvarno izjavio.

Pašić mu je izjavu potvrdio i kazao da ju je dao zato što je na pregovorima između Srba i Hrvata (Jugoslavena) u Ženevi došao u veliki sukob sa Trumbićem zbog Pašićevog velikosrpstva u tome su se Trumbiću pridružili i neki Srbi, koje Pašić naziva samostalcima, a oni samo zato da se dokopaju vlasti.

- I zadnju se ja našao sam, svi protiv mene, a najviše onaj užičanin Drašković i Marko Trifković, što smo ga svi u stranci zvali ''Marko konj. Što sam mogao sam. Kažem im da ne može tako, a oni svi navalili, a ja onda, jedno, da se ne brukamo pred svijetom tamo, a drugo da se ne reče: Pašić razbio ujedinjenje, potpisao, znajući, da ne vredi. Dabome da ne vredi. Nije Srbija neki komitet, neko na svoju ruku stvoreno vijeće. Srbija je ustavna država, koja ima svoje faktore, ima svoj Ustav, svoju Skupštinu, svog kralja i naposlijetku; svoju vojsku, koja nije ustavni faktor ali opet, treba da se vodi računa. Ja makar da sam predsjednik kraljevske Vlade, nisam bio ovlašten da potpišem. Nemam ovlasti niti od skupštine, niti od kralja, tojest od regenta. Imam, evo ovdje (pritom se mašio za džep) ovlaštenje od regenta da mogu uzeti u vladu dvojicu, pa čak i trojicu od tih tamo od Odbora i Vijeća, da se vidi i kaže da su i oni predstavljeni. Ja mogu dakle prema ovlaštenju proširiti vladu odmah, ali ne mogu mijenjati cijelu Vladu..... I što sam mogao kad su mi svi rekli da otežavam ujedinjenje (i svi Englezi) i da hoću da sve strpam pod Srbiju, da hoću aneksiju, i da namjeravam vladati silom, nego da kažem da Srbija neće da Hrvatska i Slovenija idu u našu državu silom, nego da hoće da se svi Srbi ujedine, a drugi, ako hoće svojevoljno, dobro, a ako neće, neka budu za sebe, kao u prošlosti, tamo na svome - gdje su u većini.

Vidjelo se da je povrijeđen i spreman se boriti za svoje kao stari vuk. O svojim Srbima je govorio sa prezirom, a o Trumbiću sa bijesom i mržnjom.

Crtica razgovora između Slovenca Žerjava Gregora šefa Liberalne stranke Slovenije i Draškovića 12. studenog 1918., godine u Parizu, kojem je bio nazočan i Meštrović.

Drašković je pitao Žerjava kakva je opća situacija tamo u zemlji i narodu. Žerjav mu je odgovorio bez sustezanja.

- Uglavnom dobra. Srbi se i Slovenci izvanredno slažu i jedva čekaju da dođe srpska vojska. Hrvati su manje oduševljeni. Ima ih dosta koji se bune, ali Pribičević ima situaciju u ruci. Sve će biti dobro. I Srbi više vole Slovence nego Hrvate, a Slovenci opet Srbe. Tako je dobro. Vi Srbi sa istoka, a mi Slovenci sa zapada, pa će se Hrvati prilagoditi situaciji - tvrdio je veliki jugoslaven Žerjav.

Drašković je bio malo u neprilici pa me s onim jednim okom pogledao, a Korošec malo slegnute glave, ispod očiju malo gleda Draškovića i mene, ali onako kao da i ne prati što ovaj govori.

A Trumbić je kad je imao šansu Talijanima dati samo Trst i nešto malo Istre, odustao od toga zbog Slovenaca, koji su tražili Trst. Bissolati i Savlemini su zaklinjali Trumbića na rimskom kongresu u travnju 1918., da što prije dođe do formalnog sporazuma između Talijana i Hrvata, a sve kako bi Londonski pakt postao bespredmetan i bio poništen:

- Gospodine Trumbiću, Vi ste svršili talijansku gimnaziju, pratite talijansku knjigu i novine, govorite bolje talijanski od mnogog Talijana, pa mislite da poznajete talijanski mentalitet koliko i ja. A ja Vam kažem da se varate i da ćete se kajati što niste imali hrabrosti da se izvrgnete prigovorima Vaših hrvatskih i slovenskih kompatriota, jer, kad se slomi Austria, ovdje će nastati sasvim druga atmosfera prema Vama nego danas. Danas kad smo puni neuspijeha zbog borbe sa Borojevićevim Hrvatima u sklopu Austro - Ugarske vojske, moji kompatrioti bit će zadovoljni ako im se kaže: ''Dobit ćemo Trst. Sutra kad se slomi austrijska fronta, tražit ćemo ne samo Pulu, a drugi dan ne do Šibenika, nego i Kotor i Mostar.

Ovo su bile doslovno Bissoletieve riječi na našem zadnjem sastanku.

Po pitanju rečenog Srbin Vesnić je Talijanima kratko izjavio:

''Moji sunarodnjaci jugoslaveni će se pokoriti''.

Toliko o tome koliko će se Hrvatska uz pomoć Srbije lakše obraniti od Italije.

Tako je sad Hrvatska kontra sebe imala: Sloveniju, Srbiju, Dalmatince i Italiju.

Najprije su se htijeli riješiti Italije, pa su se između Šibenika i Zadra Hrvati počeli naoružavati.

Meštrović se vratio u Zagreb. Htio je otići svojim roditeljima koji su živjeli pod Talijanima, ali najprije kad je htio ići tamo, Talijani ga nisu htjeli pustiti. Onda su ga pustili ''preko veze'' ali se morao vratiti isti dan. Nije smio prenoćiti i nije se smio ni skim drugim sastati.

Zbog svega Meštrović je ušao u tajni odbor za dizanje ustanka protiv Talijana. U njemu su bili i: Ivo Tartaglia, Dr. Privoslav Grij(s?)ogono, Dušan Plavšić, Milan Marijanović, Juraj Demetrović, Rudolf Giuino, invalid pukovnik Dušan Grubar i Dr. Roko Joković. Za kratko vrijeme imali su preko 3000 oprobanih vojnika i veliki broj časnika. Našao se i dovoljan broj pušaka, problem je bio sa municijom - plan da se Talijani izbace iz Zadra i Šibenika. Sve je bilo spremno za ustanak ali se onda doznalo da će Jugoslavija i Italija u pregovore pa su odgodili da vide kako će ti pregovori završiti.

Što se Trumbića i Hrvata tiče oni su stalno optuživali Pašića za velikosrpstvo i umjesto da ga tako sruše, što su više to ponavljali, njegova popularnost u Srbiji je sve više rasla, a što se tiče Hrvatske i Hrvata tu je sve u rukama držao Svetozar Pribičević.

Protiv njegova načina rada bili su i njegovi nabliži suradnici i najbliža rodbina.

- Moj Svetozar misli Aleksandar, pa on. Donio mu je Hrvatsku krunu, pa će mu je držati, a ne zna on kako su skliski dvorski parketi, pa će moj braco jednog dana bubnuti o zemlju, a ni onaj se neće nasladiti na hrvatskoj kruni, koju mu jedan Srbin iz Hrvatske donese. Tu je Radić sa svojim seljacima, tu su frankovci po gradovima, to neće ići baš tako lako. Oni misle Hrvate je on odveo kao ovnove u Beograd, ali će Hrvati, kad vide o čemu se radi, zapeti kao volovi prvim nogama, pa neće u tor da mu Boga daš, neće da ga ubiješ''.

Vidio sam da Milan (Pribičević) ima pravo iako sam mislio da pretjeruje.

Inače mu je Milan često pričao kako su oni, Pribičevići, inače stari hrvatski koljenovići, ali da ne zna kad su sa katoličanstva prešli na pravoslavlje. Razlog čega je bio taj što su živjeli među Srbima pravoslavcima.

Inače Matiju Gupca je često spominjao i govorio da je on za gornje Hrvate karakterističan izraz njihova karaktera, koga Srbijanci, pa i njegov brat Svetozar, ne poznaju, niti cjene, a koji je tako uporan, a u danim momentima može postati elementaran, ''da će lako sve njihove (srpske) trikove jednog dana srušiti i ćorde slomiti''.

Ukratko rečeno - Hrvatskom se širio teror novih vladalaca. Situacija se još i dodatno pogoršala. Jednog mu je dana dr. Laza Popović lakonski rekao:

- Bit će skoro krvi do koljena
- Kakve krvi i zašto?
- Ma, Hrvati neće da se urazume, a oni će poslati ekspediciju (vojnu).

Pa reče: Kad neće da priznadu da smo ih oslobodili, mi ćemo ih okupirati i upokoriti!

Ja u to nisam vjerovao.

Međutim u ''Samoupravi'' izašao članak Stojana Protića u kojem je aludirao na ''amputaciju'' Hrvatske. Meštrovića je sadržaj toliko uznemirio da je otišao kod Protića u Beograd. To je bilo negdje u jesen 1920. godine (18. kolovoza). Protić mu je priznao tekst. I rekao da je to više usmjereno za ''unutrašnje srpske potrebe'', ako se razdvojimo na miran način, postoji mogućnost da se opet u budućnosti spojimo kad se konačno kao države sredimo, ali ako padne krv onda je gotovo. Zajedničke budućnosti nećemo imati.

Znači Srbi su imali namjeru amputirati Hrvatskoj one dijelove u kojima su Srbi u većini!

A za Svetozara Pribičevića je Meštroviću rekao:

-..... a onaj tamo, Vaš grenzer, igra kao Menfisto između njega i onoga mladoga gore. Baja hoće Veliku Srbiju i da odreže, dokle on hoće, pa da se upravlja onako po njegovu, a ovaj drugi hini jugoslavenstvo, a ne bi htio ništa dati Hrvatima. On misli od toga živjeti i nama ovdje zasjesti na grbaču. Razumije se, hoće sve jer ni u kakvu slučaju ne mogu njegovi iz Banije i Like da dođu ovamo, osim da se presele. Pa eto, koliko je god Pašić omatorio, dalo bi ga se skloniti da nema onoga i njegovih. Ima nas ovdje u Beogradu i u samoj našoj stranci (radikali) svakojakih, pa i bezumnih, ali Vas uvjeravam da bi se mi Srbijanci sporazumjeli s Hrvatima, pa i sa onim Radićem, za 24 sata - da nema tih Vaših Srba, koji hoće da su veći Srbi od nas. Poznajete li Pribičevića?''

- Vrlo malo - rekoh

- E dobro. Ja Vam iskreno kažem da ja ne marim. Odvratan mi je. Pravi austrijski grenzer........ Eto uzeli smo one Hrvate od Zajednice u vladu i sjede s nama ali je uz to stvoren i neki uži ministarski komitet, i kad ono par bijednih Hrvata iziđe, onda se vijeća o vojnoj ekspediciji u Hrvatsku. On, Pribičević, to je tri puta predložio - kazao je Stojan Protić Meštroviću.

Bio je Meštrović i kod Vesnića, po istom pitanju. Vesnić mu je rekao da je vojna ekspedicija u Hrvatsku zadnja opcija.

I kod Ljube Jovanovića - Patka.

Domalo - ukinuta je banska čast u Hrvatskoj jer su je Srbi smatrali da ima neke atribute hrvatske državnosti i simbol trojedinice, pa se je, navodno, po Svetozarovu savjetu 1921., godine postavilo namjesnika u figuri Jurice Demetrovića porijeklom Grka, te su on i njegova žena, slovenska književnica Zofka Kveder, te neki policajac, Srbin iz zapadne Bosne, koga su zbog krupnoće ''iz milja'' zvali kraljević Marko, namjesnikovali na Markovu trgu.

U to vrijeme baš je i izbila afera sa žigosanjem stoke u Hrvatskoj ili točnije vojne vlasti u ljeto 1920. su izdale naredbu preko pokrajinske vlade u Zagrebu o žigosanju i popisu stoke u Hrvatskoj i Sloveniji. Seljaci su demonstrirali protiv te odredbe. Na njih je poslana policija i vojska. Izbijaju neredi, a onda su se razvili i u otvorenu pobunu protiv vlasti i dinastije. Došlo je i do oružane pobune - nekoliko tisuća seljaka borilo se protiv srpskih žandara i vojske. Mnogo je bilo mrtvih i ranjenih. Na stotine seljaka je bilo zatvoreno i isprebijano od vojske i žandara.

- Vojska je neke seljake dotjerala i u Zagreb, zatvorila ih u vojarne i sad te seljake nemilosrdno muče i tuku kao volove. Pošao sam generalu da protestiram, a on mi je osorno rekao ''da je to stvar vojske, a da vojska zna kako se pobune liječe'' - pripovjedao je Demetrović Meštroviću.

Kad ga je ovaj upitao zašto on to njemu govori, on mu je odgovorio:

- Ne mogu spavati, pa sam došao k Vama, da Vas pitam što bih radio? Biste li Vi htjeli poći u Beograd, pa pokušati tamo kod Aleksandra, kao bivši član bivšeg jugoslavenskog odbora?

- Gospodine Demetroviću, rekao sam, to bivši član bivšeg odbora nije više nikakva preporuka. Ja nisam više ništa, nego običan građanin, i to građanin koji teše figure, a Vi ste član zagrebačke pokrajinske vlade, pa je Vaša dužnost da idete i da protestirate.

- Ma ja nisam ništa nego činovnik. Tu bi mogao jedino Svetozar, a on je, čuo sam, bijesan, pa sam mislio da biste Vi mogli nešto, kao član odbora, osobno kod regenta pokušati, jer Boga mi, ako ovako nastave bit će sve gore i tko zna....

- Vi ste očito bili postavljeni u pokrajinsku Vladu na Svetozarevu preporuku, a on je Aleksandru '' donio hrvatsku krunu'', a nije ju donio jugoslavenski odbor, gospodine Dimitroviću. Odbor je samo pravio nepotrebne smetnje Pašiću, a Vi ste odavde iz Sabora pošli u Beograd kao u svatove.

Kasnije me je Demetrović napao u ''Jugoslavenskoj njivi'' što nisam ušao u njihovu stranku i ložu, tvrdeći da sam frankovac i da on to sigurno znade.

Napomena: Na ručku kod Svetozara Pribičevića - Meštrović ga je odbio da uđe na listu u njegovu ''Jugoslavensku stranku''. Do malo - Meštrović je kupovao u Zagrebu kuću - našao je neku u kojoj je za vrijeme Austro - Ugarske bio njihov bivši vojni arhiv. Za tu kuću kao vojska nije bila zainteresirana pa ju je Meštrović htio kupiti. Već je i kaparu dao.

I baš kad je bio u poslu oko kupovanja, jedan dan ga srete general Vasić koji ga je pitao za kupovinu kuće u Zagrebu, kad mu je Meštrović potvrdio, Vasić mu je rekao:

- Što će Vam to. To ne može biti. To mi nemožemo dopustiti. Vi treba da nam idete u Beograd. Što ćete ovdena?

- Vi se šalite gospodine generale?

- Bogami se ne šalim, nego Vam sasvim ozbiljno kažem, a drugačije Vi znadete koliko Vas mi volimo i cjenimo, pa baš zato treba da ste nam blizu, ondje u Beogradu, u prijestolnici.

- Vi to meni gospodine generale, onako po vojnički. A vidite da sam ja u civilu i slobodan sam građanin, pa ću sam odlučivati gdje ću i kako živjeti - odgovorio je Meštrović.

Ipak, iako je angažirao odvjetnika, Srbina dr. Dušana Popovića da mu sredi papire oko kupovine rečene kuće, on to nakon višemjesečnih pokušaja nije mogao dovršiti - samo je Meštroviću kratko rekao:

- Moram pustiti stvar, sa soldačkim glavama se ne da ništa.

Meštrović je na kraju ipak ostvario svoj naum - odustao je od te, ali je kupio jednu drugu kuću u Zagrebu.

Za jednog svog boravka u Dubrovniku Meštrović je otišao u Cavtat kod Stefi Račića. Bila je tu prisutna i Račićeva punica, gospođa Đurđina Pašić. Zatim je bio neki Račićev zet, sudac Rendić; Pašićeva kći, gospođa Pava Račić, starija joj sestra Dara, te neki mlađi Srbijanac ''iz diplomacije''.

Za ručkom se bila povela neka priča oko carine - trebalo je uvesti neko ulje za obitelj Pašić osobno, ali pošto ga je bilo puno - to je zapinjalo na carini.

Gospođa Đurđina Pašić je počela da ''grdi austrijske finance'' koji se eto usuđuju da ne izruče ulje Nikoli Pašiću.

- Oni se to usuđuju, oni, koje smo mi oslobodili...... Oni će nekim austrijskim propisima cariniti Pašića.

- Trebalo je proglasiti veliku Srbiju i gotova stvar - rekao je onaj ''iz diplomacije''.

- Dabome, prihvatila je gospođa Dara, to će se prvom prilikom i učiniti pa će biti mir.

Onda su obje Pašičeve kćeri počele pričati kako je tata ''predobar'', kako su one na državni blagdan dva puta skidale sa balkona ''tobožnju'' državnu zastavu, a tata je opet natrag metao.

- Predobar je on s vama. Mjesto da je ošinuo svoju djecu, djeca bi htjela da on šiba druge - rekao sam u pola šale.

- Boga mi, nije ni meni pravo, jer i ja volim da vidim srpsku zastavu na svojoj kući. Što je trebalo mijenjati - rekla je gospođa Pašić, smješkajući se.

- Vi možete na svojoj kući, kao obitelj Pašić, držati svoju srpsku zastavu, kao i drugi svoju, hrvatsku ili slovensku. Ta to je dozvoljeno svima. Ali na državnim uredima može da se vije samo državna zastava, pa je gospodin Pašić mislio da se sa njegova balkona mora vijati državna zastava, budući da je predsjednik vlade - rekao je Meštrović.

- To ćemo tek vidjeti kad ode nekoliko glava, bit će hrvatsko pitanje riješeno i sve će biti uredu rekla je jedna Pašićeva kćerka.

Sutradan sam pošao da se sa domaćicom, gospođom Pavom, pod večer, prošećem, pa je došao razgovor i na jučerašnju debatu, te kako ona, kao nježno stvorenje, može govoriti o ''padanju glava''. Na to mi je ona odgovorila:

- Ja znam da si ti Hrvat, ali ja te volim i ja ću ti na vrijeme reći da se skloniš.

Kad sam joj odgovorio i pitao kakvi su to razgovori, kuda da se sklanjam, od koga i zašto, onda mi je ona rekla da postoji neka lista, na kojoj je zabilježeno nekoliko tisuća Hrvata kojima treba da padne glava, pa da će tako biti riješeno hrvatsko pitanje. Tu su Radić, Trumbić i toliki drugi koji potpiruju nezadovoljstvo.

- Tu si i ti. Ja sam listu vidjela, ali ću ja voditi o tebi računa i na vrijeme ću te obavijestiti - rekla mi je gospođa Pava.

Ja ovo nisam uzeo ozbiljno pa sam joj rekao da ne brine za me, a ako ima kakvih mračnih budala, koji se takvim stvarima bave, oni će se predomisliti (to je bila godina 1923.,)

U GOSTIMA KOD MASARYKA

Kaže Meštrović da su razgovarali on i ''stari'' o svemu i svačemu, a najviše o našim i češkim stvarima. Zanimalo ga je kako je kod nas i ja sam mu odmah propovijedao, koliko sam znao, kako dobre tako i hrđave stvari. Masaryk nije volio Pašića, kao ni njegove metode, te je uglavnom svaljivao krivicu na njega i Radića, kojega također nije volio, a napose nije volio gospođu Radić. Njega je držao smušenim i nerealnim, a nju nezgodnom Češkinjom. Ja sam ga nastojao uvjeriti da nisu krivi samo Pašić i Radić, nego da je to kompliciranije i dublje, a on mi je odmah predbacivao:

- Pa i Vi ste krivi koji ste bili vani, a možda doista i Vi osobno. Ja sam Vam govorio da ne vjerujem da će to tako lako ići, nego da je trebalo početi sa konfederacijom, s dualizmom između Zagreba i Beograda.

Razgovarajući tako u razgovoru se došlo i na Aleksandra Karađorđevića.

- On je vrlo simpatičan, ali je previše samo vojnik, a premalo naobražen.

- Pa Vi bi ste mogli na njega savjetom utjecati. To bi on od Vas primio, jer zna da nam svima dobro želite - rekao je Meštrović.

- Ne vjerujem prijatelju, pokušao sam, ali on drži da sam ja civilist i stari profesor, možda stoga i poštovanja vrijedan, ali koji ne zna kako se država drži i izgrađuje. Srbi se uvjek pozivaju i oslanjaju na vojsku, na silu i tvrde da imaju najbolju vojsku. Ja sam sklon vjerovati da je vojska dobra, ali to nije sve''.

Pa je nastavio.

- Da, da Radić može biti konfuzan i pretjeran, ali to ne valja što se iz Beograda radi. Mi smo se nadali da će se Srbi debalkanizirati u zajednici, međutim će oni, čini mi se, cijelu zajednicu balkanizirati, pa će tako i one svoje dobre kvalitete kompromitirati. Mi smo nemoćni da Vam pomognemo. Kad bi smo imali zajedničke granice s Hrvatima, onda bi bilo nešto sasvim drugo...... Makar da inače volim Hrvate koliko i Srbe, a u mnogom Srbe više cijenim, ipak ne bih pustio da se s Hrvatima onako postupa pa makar tako pokvario odnose sa Srbima, to jest s onakvim Srbima kakvi su oni što su na vlasti''

Masaryk mi je zatim propovijedao kako je Aleksandar bio kod njega, makar neoficijalno, u posjetima, te da u Beogradu žele da on tamo dođe oficielno u posjete. Ali on, iako nije kralj nego predsjednik, ne može primiti da mu se propisuje kako će putovati. Dok oni ostanu kod svojih zahtjeva, on neće ići u posjete, pa makar do njih nikad ne došlo.

Na moje pitanje o čemu je zapravo stvar, odgovorio mi je:

- Ma, eto, žele da ni kod dolaska ni kod povratka ne bih smio svraćati u Zagreb, a ja ne bih mogao poći u Jugoslaviju, a da se ne smijem vidjeti sa svojim prijateljima'' - kazao mi je Masaryk.

Kod Ljube Davidovića koji je 27.07.1924. bio preuzeo predsjedništvo Vlade.

Njegov cilj je bio izgraditi odnose s Radićem i Hrvatima. Meštrović se sa njim poznavao još od 1912. godine. Govorio je Meštroviću tad:

- Eto Radić je obećao da će potpomagati moju Vladu, a i nije on tako crn kako ga predstavljaju, nije Boga mi. A ja sam pripravan da damo Hrvatima što je god moguće, to jest sve što ne bi slabilo državu.

Ja sam se smješkao.

- A što se smješkate? Ja sam ozbiljno odlučio da tako postupim, jesam Boga mi - govorio je dobroćudni čika Ljuba.

- Da Vam kažem čika Ljubo zašto sam se smješkao. Vi morate nastojati da prema Hrvatima promijenite način razgovora. Kad Vi kažete: 'Dat ćemo Hrvatima', to Hrvate ne samo smeta, nego i vrijeđa, vrijeđa čak i mene, za koga znate da sam za jedinstvo. Što Vi imate dati ili ne dati? Hrvati ne traže od Vas ništa što nije njihovo i na što nemaju pravo. Ako nam je živjeti u istoj kući, onda treba i da je sporazumno uredimo i da svak ima što mu pripada.

- Jest, tako je. Imate pravo, i to bi bilo demokratski. Samo ova naša demokracija, vidjeli ste kakva je....... Ja sam zato i govorio ovim mojima: 'Ako Hrvati hoće autonomiju, dajmo im je u njihovom i na njihovom....... Ja sam zato da se postupa najširokogrudnije, ali radikali....... Pa vojničine i čaršija. Čaršija i, da Vam pravo kažem, i onaj gore, onaj Crnogorac, kako ga je s pravom njegov otac i zvao....... Pa je onda Meštroviću ispričao kakav je sukob dan prije imao sa kraljem. Dao je i ostavku.....

- Gosp. Radić je negdje, tamo preko, držao nekakav govor, koji je bio sličan njegovim prijašnjim govorima. Šta će čovjek? Zar da povlađuje, dok Hrvatima nismo ništa dali. A ovaj gore se naljutio, referirali su mu, pa mene jučer pozvao sebi.

Ljuba je rekao kako mu je povjerio vladu jer mu je ovaj obećao da će prihvatiti Radića i dovesti ga da surađuje, ''a jeste li vidjeli kako govori''?

I nastavio:

''Jebem ja Radiću mater, nisam i neću mu ništa dati''.

- Primirite se, veličanstvo, molim Vas, ovo je vrlo ozbiljna stvar, ne radi se ovdje o Radiću, nego o Hrvatima.

- A šta Vi meni tu govorite? Zar mislite da sam ja još đak? Jebem mater i Radiću i Hrvatima. Ne dam, a oni neka uzmu sami ako mogu? A Vi dajte ostavku.

- Možete se Vi ljutiti ali ja ću Vam reći što mislim. To, što ste sad rekli za Hrvate onesposobljuje Vas da budete kralj Hrvata, a što se moje ostavke tiče, ja znam da je ne bih mogao dati, jer imam većinu, nu ja Vam ostavku dajem, ali Vam moram reći i slijedeće: 'Ja nemam, štono se kaže, ni kučeta ni mačeta, Jedinac mi je pao još u drugom balkanskom ratu. Imadem svoju potleušicu u Njegoševoj ulici, godina službe imam i više nego je potrebno za pravo na penziju, pa ću provesti svoju starost u svom malom čošetu, a kud ćete Vi?

Pričao je dalje:

- Kad sam već silazio niz stepenice, evo ti njega za mnom.

- Čika Ljubo, stanite, vratite se, da razgovaramo. Ja sam prgav, odrastao sam u ovoj našoj sredini.

Čika Ljuba se vratio i razgovarali su. Kralj mu je na kraju rekao.

- Kušajte ja Vas neću ometati.

Davidovićeva vlada je pala 06.11.192?. Nova Pašić - Pribičevićeva vlada je bila formirana istog dana.

Isti dan je Meštrovića u goste pozvao Jovan Jovanović - Pižon. Pižon ga je pitao što mu je sve čika Ljuba ispropovijedao i kad mu je Meštrović kazao što mu je čika Ljubo ispričao. A onda mu je Jovan Jovanović - Pižon rekao što je prethodilo razgovoru kralja i čika Ljube.

- Došlo je bilo kralju nekoliko oficira, koje je Petar Živković predvodio i tražili su da odmah pozove Davidovića i da od njega traži ostavku, ako neće da se i njemu dogodi kao i onom drugom Aleksandru (Obrenoviću). Razumjete li u kakvoj zemlji i u kakvim prilikama živimo! Vi idete u svijet. Imate pravo.

Tek što mi je Jovanović to rekao pojavi se njemu iza leđa Milan Gavrilović, njegov stranački drug u zemljoradničkoj stranci. Gavrilović je bio sav zapjenušen i rekao:

- Jeste li čuli šta sve onaj Radić govori? To je škandal. Što li se sve smije u ovoj državi?

Jovanović ga je gledao preko naočala i odgovorio:

- Pa sjedi, Milane, i nemoj se uzbuđivati. Radić nastavlja da govori svojim jezikom i za svoj svijet. A molim te što je Hrvatima dano u ovoj državi, e da bi Radić mogao govoriti pomirljivije?

E onda ih je pitao Gavrilović da li znaju da je kralj tražio od Davidovića da da ostavku?

Pižon mu je odgovorio da znaju. Da ju je Davidović dao, a da je kralj potom tražio da povuče ostavku i da mu je proširio ovlasti.

- Pa pustite čika Ljubu neka kuša sa Stipom. On je možda najprikladniji zbog svoje pitome ćudi, da s Radićem razgovara i pregovara.

- Ne, gosn Joco, krv mora pasti!

- A čija krv, gospodine Gavrloviću? - upitao sam onda ja Gavrilovića.

- Radića treba ubiti. Preča je država od Radića.

- Dabome da je država preča od svakog pojedinca, nu, znadete li Vi, da iza Radića stoji skoro cijeli Hrvatski narod, i što Vi mislite preko Stjepana Radića pucati u mog oca i brata?

- Preča je država i od svih Hrvata! Krv, krv mora pasti, da se vidi tko je jači, Hrvati ili država.

- Prema toj logici država bi bila preča i od Srba. I što je onda i tko je država, zar samo čaršija i čaršijska klika? I kako Vi mislite puštati tu Hrvatsku krv? Možda telefonom iz Beograda?

Ja sam pogledao na stolicu i ruka mi je drhtala, da ne skočim, da je zgrabim, ali je u to ušao dr. Milan Ćurčin, koji se na prstima bio ušuljao od vrata, čuo razgovor, te se u nj umješao s najoštrijom osudom Gavrilovića i njegova ponašanja. Jovanoviću je ta scena bila vrlo neugodna.

I tako je poslije tog Meštrović otputovao u Ameriku.

Najprije se u New Yorku sastao s Mihailom Pupinom, vojvođanskim Srbinom koji se poprilično amerikanizirao.

Pupin ga je odmah pitao (znali su se od ranije).

- A šta je to kod Vas, kod kuće i kad će to svršiti i zar Radić ima većinu Hrvata iza sebe?

- Nema sumnje da imade sav seljački narod, a u duši i veliku većinu inteligencije, a od nje je jedan dio zaplašen, drugi trom, a treći špekulira na položaje - odgovorio mu je Meštrović.

- E pa lijepo. Hrvati su većinom seljaci, baš kao i Srbi, pa ako su oni za Radića, onda oni u Beogradu treba da nađu sporazum s njime. Kako bi i mogli drugačije? Ta neće, valjda, kao Mađari? Ili kane srpske seljake pretvoriti u žandare, da drže Hrvate? A osim toga pitanje je bi li srpski seljak htio da bude žandar, da pritišće svog hrvatskog druga.

- Ja sumnjam gospodine Pupin, i držim da kad bi Radić mogao doći do srpskih seljaka da bi ih on za se pridobio, pa bi oni išli za njime. Interesantno da su Pašić i kralj u to vrijeme tražili od Pupina dvije stvari:

- Da podupre propagandu i uvjeri Amerikance da su Stjepan Radić i svi Hrvati komunisti (i njegova stranka naravno)

- i da pomognu nastojanje vlade da država dobije zajam od Amerike.

Pupin je glatko odbio.

Poslije Pupina - Meštrović se u New Yorku družio i sa Nikolom Teslom.

ATENTAT NA STJEPANA RADIĆA!

Kada je 20. lipnja 1928. u beogradskoj Skupštini izvršen atentat na Radića - ja sam se nalazio u Splitu.

Dan poslije atentata sreo sam ženu admirala Stankovića. Ona mi se približila i rekla mi je na Francuskom_

- Ovi Srbijanci ne samo da su primitivci, nego su i rođeni razbojnici i neiskrena bagra.

Pripovijedala mi je zatim što je zapovjednik mjesta general Trnokopovič, rekao njezinu mužu, kad mu je admiral Stanković rekao da je sramota pucati na narodne zastupnike i još k tome usred Narodne Skupštine, jer da to može imati ne samo unutarnjih, nego i vanjskih posljedica. Umjesto odgovora, general je upitao generala:

- A jel Stipica mrtav?

- Nije Stjepan Radić mrtav - odgovorio je Stanković - nego prema vijestima samo teško ranjen, a mrtvi su njegov sinovac Pavle Radić i Đuro basariček.

- Oh, majku mu staru, kako je to slabo gađao - odgovorio je Trnokopović i dodao - a posljedice će biti da će se morati iznova pucati ako preživi.

Istog dana sam sreo admirala Stankovića i pitao ga je li gospođa Stanković točno prijenjela njegov razgovor s Trnokopovićem.

- Jest - odgovorio je admiral - sve je točno što Vam je rekla, ali to nije sve što je meni Trnokopović rekao. Onomu što ste već čuli on je dodao da treba ubiti i Trumbića i sve viđenije Hrvate, pa i Vas.

Na to smo se ja i Stanković zgledali, kao da nam fale riječi, a Stanković je problijedio i škripući zubima rekao:

- I s takvom zvjeri u ljudskoj spodobi mi sjedimo u Jadranskoj straži, a Vaši ludi Splićani čak i jedan dio obale prozvali ''Major Stojanova obala''. Svi smo mi prečani naivni, a Hrvati specijalno........ Mrsko mi je, a i sram me je, što sam nekakav Srbin, jer sam pravoslavac!

- Nemojte, admirale opet tako daleko.

- Što nemojte? Istu tu stvar rekao mi je sinoć u Šibeniku srpsko - pravoslavni vladika Irinej Đorđević.

- Ta nije moguće?

- Vjerujte mi, kao što me vidite, da je on to meni, kao tobožnjem Srbinu, rekao. Meni je vladika rekao: 'Jao pa Stipica nije mrtav! To znači da ćemo se još jednom morati brukati'. Eto to mi je rekao i zar to nije isto što govori i Trnokopović? Zar od takve zemlje može nešto biti? U njoj se, da tako kažem, kolektivno misli na kolektivna umorstva!

Makar da ja neke Radićeve osobine nisam volio, a nadasve njegovu poznatu prevrtljivost u izjavama, sad sam osjećao da je onaj hitac, ispaljen na Radića, bio stvarno namjenjen cijelom Hrvatskom narodu. Došao sam do zaključka da ona Radićeva prevrtljivost nije predstavljala ništa drugo nego ugibanje ubojitom metku, koji mu je bio pripremljen još od njegova stava u Narodnom vijeću, pa do časa, kad ga je pogodio u beogradskoj Skupštini. Bio sam strahovito smućen i otputovao sam odmah iz Splita u Zagreb.

Iz Zagreba je pošao u Opatiju. Na stanici ga je stigao Hohnjec - član slovenske ljudske stranke i Koroščev prisni prijatelj. Rekao mu je da ga je poslao Korošec koji bi svakako htio da sa mnom govori i da mi objasni u kakvoj se situaciji nalazila zemlja koja je upravo bila pred rasulom, a on - Korošec, da je onda preuzeo Vladu (sastavio Vladu 27.08. 1928.) da to spriječi.

- Kažite gospodinu Korošecu, kao moj odgovor na njegov poziv, da mu Hrvati nikada neće zaboraviti kad je njihovu krv pokrio svojom popovskom mantijom.

Hohnjec je slegao ramenima i odgovorio:

- Ja Vas razumjem.

Razgovor sa generalom Mićom Nedićem o uključivanju Bugara i ''upotpunjavanju Jugoslavije''.

- Razumjem što hoćete da kažete, ali to još dugo neće ići.

- Ali zašto gospodine generale ?

- Eto zato dok ne bude Makedonija potpuno posrbljena, mi ne možemo i nećemo zajednice s Bugarima. Zato će nam trebati bar dvadeset i pet godina, a onda mogu na red doći i Bugari, drage volje. Moraju se stvari realno gledati. Centralni dio naroda mora biti najjači i daleko najbrojniji da može držati sve ostale zajedno. Taj centralni dio je Srbija i srpstvo.

Pitao sam ga, po čemu on sudi da bi se taj program u pogledu Makedonije mogao svršiti kroz dvadeset i pet godina. Napomenuo sam da sam proputovao Makedoniju i da nisam primjetio, da se išta u tom pravcu postiglo, osim što sam imao dojam da su Makedonci i tvrđi i jači element od Srbijanaca ili od nas na zapadu. A Makedonci su svjesni te svoje snage. To se vidi, kako iz njihova držanja (država?), tako i iz onoga što kažu. Oni su po prirodi vrlo inteligentni, radišni i ustrajni.

- Može biti da su Makedonci jaki i vrijedni, ali država će biti jača od njih, pa nešto milom, a nešto silom. Država može upotrijebiti jedno ili drugo, već prema potrebi. Sila mijesi i stvara nacije, gospodine Meštroviću, pa će tako i naša država od Makedonaca napraviti i dobre građane i dobre Srbe, a ovo zadnje, mora prethoditi prvom.

Ja se nisam slagao sa Nedićevim mišljenjem pa sam ga upitao jesu li oni, na koje on misli, napravili s gospodinom Bogom ugovor, pa da će ih on lijepo pustiti da imadu mira dvadeset i pet godina, dok ne izvrše svoj program.

- Ta razumije se da nema nikakvog ugovora s Bogom - nasmijao se Nedič - ali imade drugih ugovora i pretpostavlja se da će ugovori potrajati, a i ova međunarodna konstelacija, snaga i volja da se održi i provede narodna misao. Uz ostalo nama treba Makedonija da izbijemo na Solun.

- Ne bi li bio sigurniji i ljudskiji put da se pođe drugim putem za priljubljivanje državi makedonskog naroda. Naprimjer putem ekonomskog i kulturnog podizanja naroda. Putem povjerenja u njegovu lojalnost, pa onda putem poštovanja njegova lokalnog obilježja i njegove individualnosti, utjelovljene u jeziku kojim govori. Njegov je govor udaljen od hrvatskog ili srpskog barem toliko koliko i slovenski. Zašto oni ne bi mogli izdavati novine na svom jeziku, a zašto ne bi mogli imati bar pučke škole na svom jeziku?

- To nikako - uzvratio je Nedić - to bi značilo priznavati njihovu podvojenost od nas, a, drugo, taj bi jezik bio bliže Bugarskome nego našemu. Vi ste prošli kroz one krajeve, ali ih ne poznajete kao mi. Zasad su važnije i uspiješnije žandarske karaule duž Bugarske granice, nego sve to što ste Vi predložili.

- Vidim da Vi svi imate u tom iste poglede, pa bili pjesnici ili generali. To isto mi je, od riječi do riječi, rekao lani pjesnik Rakić, kad je prolazio kroz Zagreb na putu u Rim (gdje je bio imenovan poslanikom) kad sam mu pripovijedao o zdravstvenim postajama koje je Andrija Štampar bio podigao po Makedoniji. Istina je da je pjesnik bio oštriji od Vas jer je rekao da te postaje spašavaju arnautsku i Bugarsku djecu, da ih bude više umjesto da ih bude manje.

- To je razumljivo da Vam je to Rakić rekao. On one krajeve poznaje skroz naskroz, jer je bio tamo za turskog vakta konzulom...... I znate li Vi, brate, da kad smo iza uspijelih ratova proveli brojanje stanovništva, da ih se svega 130 000 priznavalo Srbima.

- Drugim riječima, svi bi oni drugi trebali nestati - Meštrović.

- To ne kažem, nego se ''prevaspitati''.

- Mnogo Vi toga imate da ''prevaspitate, gospodine generale, i veliko je pitanje hoćete li moći, jer kundak može biti opasan bukvar, a surovi ga đaci mogu baciti ,,vaspitaču'' u glavu.

- E pa sad, vidjet ćemo, tko preživi, vidjet će.

Inače je general Nedić bio po prirodi inteligentan čovjek, a za časnika i vrlo načitan (Meštrovićeva opaska).
aska).

Stjepan Radić umire - sprovod je bio 12.08.1928.

Odmah nakon toga 06. siječnja 1929. kralj Aleksandar proglašava diktaturu (suspendira Ustav i sve stranke). Za mandatara Vlade postavio generala Petra Živkovića, a tu je ugurao i dosta radikala u Vladu, skoro sami radikali: Srškić, Uzunović, Radivojević, Savković, Maksimović i Kralj.

U časopisu ''Nova Evropa'' izašao tekst protiv tog kraljevog postupka koji su potpisali dr. Milan Čurćin, vlasnik lista, dr. Ivo Politeo, dr. Ivo Belin i Meštrović.

Dvor je zbog toga bio jako ljut, a kralj je pozvao Meštrovića da dođe iz Zagreba njemu, da mu načini bistu. Naravno, Meštrović je otišao.

Došavši u Beograd, Meštrović je najprije došao k ministru dvora, da vidi jel mu stigao materijal za bistu i da čuje u koliko će ga sati kralj primiti.

Ministar dvora Dragomir Janković bio je ljubazan, ali deprimiran. Poznavali smo se dobro i odavno. Upitao sam ga što mu je. On mi je onda propovijedao kako je on na dvoru još od dolaska kralja Petra na prestolje, kako je odan dinastiji i kako je učinio sve što je mogao za njihovo dobro.

- A sad mi se vraća ovako i to zato jer sam se usudio u najboljoj namjeri, da kažem svoje mišljenje.

- Pa što se dogodilo?

- Gospodar me otjerao. Rekao mi je da od prvog neću biti na ovom položaju. Marim ja. Možda je tako i bolje za mene, ali taj način..... Kao sluškinju. Ta kakvu sluškinju, kao psa........ Stskao je Dragica zube da ne zaplače.

- A zašto?

- Evo reći ću Vam, zato što sam mu savjetovao da ne krši Ustav, da u tom slijedi stopama svoga oca i da se brate, sporazumi s Hrvatima.

- Kako da se sporazumijem s Hrvatima - reče mi, kad oni hoće državu u državi. Neće meni valjda Maček diktirati - derao se.

- Kad mi ne puštamo od svog srpstva, zašto njih siliti da napuste svoje hrvatstvo. Zašto oni ne bi imali svoju banovinu, svoj sabor, svoga bana i svoju zastavu, kad to žele, kad im je to tradicija - odgovorio sam kralju.

- Ne, na to ja neću nikad pristati - reče mi kralj. Zar s Kalimegdana da u Zemunu gledam hrvatsku zastavu, kako to Maček traži?

- Kad sam ga nastojao umiriti i upozorio ga da to, što namjerava, može biti fatalno i za njega i za državu, rekao mi je: ''Idite''. Eto vidite zašto sam otjeran, a Vaši Hrvati propovijedaju da je Puniša od mene izašao uoči njegova pucanja u skupštini na Radića i njegove zastupnike.

- Zar to nije istina gospodine Jankoviću?

- Istina jest, formalno, ali ne u smislu u kojem se to instruira. Puniša je mogao doći, i dolazio je u dvor kad je htio, a od volje mu je bilo ovuda ili kroz glavna vrata. Onog fatalnog dana nije ovuda unišao, ali je ovuda izašao, a da me nije ni pozdravio. To Vam je stvarna istina.

Sa kraljem se Meštrović tom zgodom družio, modelirajući ga, nekoliko dana. Dok je to radio - razgovarali su. Kralj ga je molio da bude iskren prema njemu. Da mu iskreno kaže što misli o novonastaloj situaciji. Meštrović je to bio i to do one granice do koje je sam mislio da može ići.

Svakako je najzanimljiviji onaj dio kad su se dotakli atentata i smrti Radića.

- Mislite li veličanstvo, ubojstvo pokojnog Radića (ispravio ga je Meštrović) ? Ja mislim da ste kroz Radićevo ubojstvo veću bitku izgubili nego što ste s kumanovskom dobili.

- Možda imate pravo - odgovorio mu je navodno kralj.

Zatim mu je nadugo pripovijedao što se dogodilo prije Radićeva odlaska iz sanatorija u Beogradu u Zagreb.

Došli mu s više strana reći da se Radić želi vratiti u Zagreb i kako kani kad stigne tamo, proglasiti svoju republiku. Ja sam bio uznemiren. Pa je kao takav razgovarao sa svim šefovima srpskih stranaka ponaosob. Pošto nije mogao dobiti jasnu sliku sazvao ih je sve skupa i pitao što misle da li je realno da Radić dolaskom u Zagreb proglasi republiku. Dobio je, manje više, od nazočnih odgovor da je to vrlo realno. I neki su mu odmah rekli da to treba spriječiti (Ljuba Davidović).

- Ja sam na to rekao da prije toga treba naći načina da do toga ne dođe, jer da ja neću nikada pristati na to da moja vojska iziđe iz vojarne i da puca u građane'' - izjavio je kralj.

Potom je prekinuo sjednicu i pozvao sebi Svetozara Pribičevića.

Rekao mu je da ode k Radiću u sanatorij i da mu kaže da nema ništa protiv toga da ode u Zagreb, ali da prije toga dadne izjavu da li je za državnu cijelinu (Radić je izjavio ''kralj i narod''), a kako će se preurediti, da ćemo pristupiti pregovorima kad on ozdravi. Ako ne bude htio pristati, a on neka onda uradi kako misli da je bolje za Hrvate. A vama gospodine Pribičeviću kažem da vojska neće izaći na ulice da puca u narod. Ja ću vojsci narediti da se povuče, a Vi i Radić činite što znate i nosite odgovornost za odvojenu Hrvatsku. Kazao mu je kralj i nadodao da će sačekati da mu donese odgovor.

Pribičević je otišao i, kako kralj navodi, iskrivio njegovu poruku rekavši Radiću da ga neće pustiti da otiđe iz Beograda prije nego dade izjavu, da je za jedinstvo, a bude li se u tome predomislio, da će povući vojsku u Srijem i Bosnu, odvesti iz Hrvatske sve vagone i lokomotive, a onda Radić i Hrvati neka se prpaju kako znaju u toj njihovoj republici. Zato sam kad se Pribičević vratio naredio Jankoviću da pribilježi naš razgovor. Kad je Pribičević protestirao da je tu treći rekao sam mu da nemam više u njega povjerenja, jer da on izvrće riječi. I onda je Janković bilježio Pribičevićevu izjavu...... između ostalog u kojoj stoji da ''Mi (seljačko - demokratska koalicija) tražimo promjenu režima, a ne drugu državu''.

- A tko Vam je saopćio njihov razgovor, kad nije bilo svjedoka, i jeste li sigurni da Vam je točno saopćeno?

- Ja sam razgovor imao poslije pola sata. U Radićevoj sobi bio je dobro skriven jedan mikrofon. Poslije toga znadete kako je teklo. Radić nije proglasio republiku, nego je umro, siromah, davši onu izjavu.... Dogodilo se nije ništa, ali je u zemlji stanje postajalo sve strahovitije, zahvaljujući ponajviše velikom državniku Svetozaru Pribičeviću, koji tamo koc Vas, intrigira, laže i rovari. Navodno Pribičević tražio da on riješi problem, kralj nije pristao. Zatim je kralj pričao kako je vladu povjerio Korošecu.

- Zatim je Kralj rekao da će se država zvati Jugoslavija i što on misli o tome?

- Što mene pitate, kad znadete da je to naš odbor još na Krfu predlagao ali se gospodin Pašić protivio.

- Eto sad Pašića više nema - kralj.

Svetozar Pribičević je imao drugu verziju priče. Sastao se Meštrović s njim u stanu doktorice Ristović - Germanović. Bio je to uglavnom Pribičevićev monolog. Po njegovoj verziji da Radić nije pristao na izjavu koju je dao da će onda on (kralj): ''odsjeći granicu dokle bude on htio, a iz onog dijela Hrvatske da će povući vojsku i odnijeti sav željeznički materijal, a Hrvati neka se onda prpaju kako znadu i neka ih uzme pod svoje tko hoće. Pribičević je opisivao kralja kao lukava i neiskrena čovjeka, kojem je glavni cilj bio da postane samodržac i diktator i da je sve radio u tu svrhu, da se otrese jačih ljudi koji imaju ugleda u narodu. Tako se i njega - Svetozara, riješio.

Sa Svetozarom Pribičevićem se više nikad nisam htio vidjeti, pa ni pozdravljati od kad mi je Stojan Protić propovijedao da je Pribičević tražio da se pošalje vojna ekspedicija u Hrvatsku.

U sred Zagreba 18. veljače 1931. godine ubijen profesor Dr. Milan Šuflay. Sazmalo se da su ga ubili policijski agenti Zwerger i Belošević.

Sam kralj je, naprimjer, rekao Dr. Svetozaru Rittigu, kad mu je Rittig došao da se žali na takve metode:

- Pa moralo ga se ubiti jer je on bio talijanski agent.

Kad su isti agenti napali Milu Budaka 07. lipnja 1932., razbivši mu glavu, došao je k meni rano jednog jutra prijatelj Trumbić. Pripovijedao mi je, da mu je rano tog jutra dojavljeno, da su isti ''patriotski'' elementi bacali kocku, da se odredi tko će ubiti njega, Trumbića, a tko Mačeka. Taj koji mu je to dojavio, rekao mu je i imena dotičnih, koji su trebali počiniti ta dijela.

Nisam ga pitao tko mu je to došao reći, ali mi se čini da je to bio Vasiljević, koji je bio zamjenik šefa policije u Zagrebu. Taj Vasiljević je bio hrvatski Srbin koga je jugoslavenski odbor za vrijeme rata izvukao iz zarobljeništva.

Napad na Trumbića se ipak nije dogodio jer je Meštrović tu namjeru prijavio Banu Peroviću, stranim veleposlanicima i samom dvoru u Beogradu (Aleksandar mi se poslije zahvalio, ''što se spriječila još jedna nesreća'').

I tako dok su se u Jugoslaviji redale ''nesreće'' sa smrtnim slučajevima nad njom se nadvila opasnost od Mussolinijeve Italije.

Muswsolini je znao kakva situacija vlada ''unutra'' i računao je da ne bi imao problema da tu zemlju i napadne. Javna je tajna bila, već tad, da je mržnja na Srbe bila velika i u slučaju da su Talijani napali većina Hrvata se ne bi branila od njih nego bi puške okrenuli prema Srbima.

U ožujku 1933. Meštrović je posjetio Pariz i odmah otišao kod Eduarda Herriota vođe radikal - socijalista, bio je tijekom 1932., godine predsjednik Vlade i ministar Vanjskih poslova, pa je stoga i izvan vlade igrao jednu od glavnih uloga u političkom životu Francuske. On je odmah Meštroviću rekao da jugoslavenska situacija nije ni malo ružičasta, ni iznutra ni izvana. Oborio se na kralja i na diktaturu s najoštrijim riječima:

- Oni su u Beogradu izludili od megalomanije, a mi imamo drugog posla nego da Vas branimo od Talijana. Dva puta smo spriječili da Vas napadnu, a ne znamo dokle ćemo to htjeti i moći, jer se Hitler i njegov nacizam toliko osnažio da je to nama deset puta veća briga nego jugoslavensko - talijanski spor. Recite ovo vešemu ''Aleksandru velikomu'' i recite mu da imamo prečeg posla nego da Vas štitimo od Talijana. Neka on riješi i srpsko - hrvatsko pitanje, pa će se Talijani predomišljati da Vas čak sami napadnu. Bez toga - Mussolini misli da se može ušetati.

Poslije razgovora Herriot me je uputio Logeru, načelniku ministarstva vanjskih poslova, koji da će mi reći sve što su Francuzi poduzeli u Beogradu u pogledu riješavanja srpsko - hrvatskog spora. Na kraju je Loger - umjesto zaključka - Meštroviću rekao.

- Vaš kralj je nevjerojatno samosvijestan ali s druge strane znademo da je on jedini među Srbima koji hoće Jugoslaviju. Inače su svi Srbi megalomani i hoće svoju veliku Srbiju. Međutim, nas ne interesira ni Srbija ni Hrvatska, nas interesira Jugoslavija, zato smo je i pomogli stvoriti.

Nakon ovog razgovora Meštrović se u Parizu sastao i sa Janom Masarykom sinom od profesora Masaryka, tada veleposlanikom Čehoslovačke u Londonu. Razgovarali su dva dana. Masaryk mu je rekao da su on i njegov otac pokušali utjecati na A Karađorđevića ali da ništa ne vrijedi.

Na kraju je na Meštrovićevo iznenađenje blagi Jan rekao:

- Ili Aleksandrova glava, ili propast vaše i naše zemlje, kao saveznica.

U Parizu se Meštrović susreo i sa Pribičevićem (na njegovo traženje). Fizički dosta propali Pribičević je tražio da razgovaraju u Meštrovićevoj hotelskoj sobi.

O kralju nije imao lijepe riječi, sve najgore. Ostao je pri onim tvrdnjama koje je Meštroviću već bio ranije rekao u Zagrebu.

Pričao je ponovno o kralju i o njegovim karakternim osobinama i velikosrpskim shvaćanjima, zatim o nesposobnosti Hrvata da Srbijance razumiju, da se onda prema tomu brane. Jedini je bio Radić koji je razumio njihove metode. Zato su ga i ubili, a ubojstvo se nije desilo bez Aleksandrova znanja, jer mu se žurilo da iza Baje nestane i Stipe pa da on uz to što je kralj postane i vođa naroda.

- On hoće da se svi zavade, da su svi jedan protiv drugoga, pa da on tako postane jedini arbitar i da se svi onda utječu njemu za milost. Tako on opravdava svoju diktaturu, koji je s Perom odavno spremao. Puniša je bio samo istrument, a metak su ispalili svi velikosrbi, ne samo u Radića, nego, simbolički, u sve Hrvate. Čudim se da Vi to ne razumijete. Iako niste političar.

- Ali kakva je to vražija politika, koja misli da se pitanja mecima riješavaju, a pogotovo među onima koji trebaju zajedno da žive?

- E oni tako misle. To je njihova tradicija i njihov balkanski temperament.

Meštrović ga je potom pitao o njegovim ranijim stavovima, pa i o traženju da se pošalje vojna ekspedicija u Hrvatsku, jer da Hrvati neće da priznaju da su ih Srbi oslobodili, niti će to priznati dok ih se silom ne upokori. Meštrović ga je pitao da li je to istina. Odgovor - jest. A da li je istina što mu je monsinjor Rittig propovijedao da je Radića još 1918., htio ubiti, odnosno dati ubiti.

Pribičević je priznao da je i to istina.

- Sve je to istina ali onda sam bio lud i zanesen, kao i drugi, i to ne samo Srbi, nego i Hrvati. Bojali smo se da se ne osujeti ujedinjenje, te da ako se brzo ne svrši, da bi se mogli drugi umiješati. Bili smo svi ludi, a ne samo ja i nismo ni slutili u što idemo i s kim ćemo imati posla. Priznajem da sam bio čitav niz godina u toj zabludi. Mislio sam da ministrujem i da sam vlast, dok nisam otkrio da sam cijelo vrijeme bio samo pri vlasti... Mi Srbi u trojedinici ni u jednom slučaju, ni u jednoj kombinaciji, ne možemo biti izdvojeni iz Hrvatske, a okrnjena Hrvatska može biti samo na našu štetu, jer bi nas bilo manje, a naš značaj umanjen. Prema tomu - naša je sudbina povezana sa sudbinom Hrvata. Uostalom, mi ni prije nismo bili zapostavljeni u Hrvatskoj. Podban je uvijek bio Srbin, pa je čak i predsjednik hrvatskog Sabora bio Srbin - sjećate li se Medakovića? A Hrvati - moram priznati - nisu nikad od toga pravili pitanje. A vidjeli ste kako se sa Hrvatima postupa u Beogradu?

Na kraju mi je počeo zamjerati što idem kralju.

- Kakve koristi mogu imati od toga Hrvati? On je mali balkanski satrap i Bizantinac, a Vi ste umjetnik i slobodan čovjek.

Meštrović mu je odgovorio da se on samo odaziva kad ga kralj pozove. Onda se počeo smješkati.

- To je ipak njegova politika..... Ali ipak govorite o politici.

- Dabome, kad on počne.

- Je li Vam doticao ubojstvo u skupštini i ono što je bilo dalje?

- Jest. Ispričao mi je, čini mi se, sve, a osobito detaljno ono kako Vas je slao Radiću, te poslije o Mačekovoj i Vašoj audijenciji i zahtjevima. Vaša i njegova verzija se u bitnom razlikuju.

Na to je Svetozar rekao da je njegova verzija točna, a kraljeva lažna. Pribičević je dalje tvrdio da je kralj licemjer i da je on jedna od glavnih smetnja da se prilike urede.

Ja sam mu uzvratio da imam dojam da je kralj umoran, a možda i uplašen od diktature, te da mi je jednom rekao:

- Lako je ući u diktaturu, ali je teško izići iz nje.

Ostali smo do pola noći. Rastali smo se vrlo srdačno, a kad sam mu stiskao ruku, osjetio sam u sebi bol, koju je, valjda, u me prenjelo njegovo fizičko i duševno stanje. Bio je vrlo slab, a oči su mu bile nemirne i zaplašene. Čini mi se da se bojao za svoj život.

Meštrovićev intervju za Petit Parisen. I opet kod kralja na raportu. S kim je sve i o čemu razgovarao u Parizu - nije kralju prešutio ni Pribičevića (kralj ga je pitao da li se s njim sastajao), makar mu nije sve rekao o čemu su razgovarali.

Do malo vremena Meštrović je opet pozvan kod kralja u Beograd. Ovaj put poslom - po radi izgradnje spomenika ,,neznanom junaku'' i nekih skulptura na zemunskom mostu.

No, između ova dva gostovanja kod kralja - Meštrović je u Rogaškoj slatini, u šetnji sa ženom i jednim poznanikom ,,naletio'' na Milana Sarškića (od srpnja 1932., do siječnja 1934., bio predsjednik Vlade).

Sarškić ga je molio da se njih dvojica nađu na samo da popričaju natenane. Meštrović ga je odbio ali je ovaj bio uporan - da je na kraju popustio.

Našli su se sutradan, na ''neutralnom'' terenu, kako Meštrović piše, u šetnji. Razgovor je bio kratak i neugodan jer mu je Srškić zaprijetio da će ga ''pojesti mrak'' ako nastavi s ovakvim izjavama koje je davao novinama u Parizu.

- Vodite i mene pred taj Vaš sud i osudite.

- Nećemo mi tako, braco. Znademo mi razliku između tebe i Mačeka. On je neki neznatni provincijski advokatić, a ti si poznat u svijetu, pa bi graknula inozemna javnost. Tebe će ''pojesti mrak'', ako nastaviš s ovakvim izjavama.

Kad mi je to rekao ja sam planuo. Opsovao mu tahlišansku mater i ostavio ga. On mi je doviknuo:

- Ala si lud čovječe. Ja sam ti dao upozorenje kao prijatelj jer poznam našu sredinu i njezino raspoloženje posle one izjave.

- A ja sam ti se dostojno zahvalio na tom i takvom prijateljstvu - Meštrović!

Na zadnjem tom gostovanju kod kralja, Aleksandar mu je rekao da se kraljica vratila opčarana zagrebom pa bi željela da njen rođendan proslavimo tamo (napomena - bila u Zagrebu, bila sa Meštrovićem i on skupa s njom otputovao u Beograd).

I tako se kralj našao ponovno u Zagrebu.

Crnogorac Dr: Petar Plamenac u Zgrebu kod Meštrovića - sin mu se trebao upisati na fakultet tu. U razgovoru s Meštrovićem kazao kako su Crnogorci u Crnoj Gori u vrlo teškom položaju i da njih ima koliko i Hrvata davno bi se oni odcijepili od Srbije, ali eto njih je tek sačica, no da će vrlo uskoro Aleksandrova Jugoslavija se raspasti kao ''crvljiv orah''.

- Da nas je koliko i Hrvata davno bismo se mi pobunili i otrgli...... Nas nema sačica ali će mo sve upotrijebiti da se otresemo onih ....... Taj dan nije daleko. Sve je pripremljeno. Aleksandrova Jugoslavija bit će uhvaćena u klješta i zdrobljena kao crvljiv orah.

Rekao mu je da je nekoliko puta razgovarao sa Musollinijem i tačno mu iznio kako će i od koga Jughoslavija biti podjeljena, a da će Aleksandar u roku od godine dana biti ubijen.

Na to mu je Meštrović kazao da to pred njim ne govori jer je on lojalan kralju. Crnogorac se štrecnuo:

- Nećete valjda..?

- Ne ću, gospodine Plamenac, ne bojte se - odgovorio mu je Meštrović.

Dana 18. prosinca 1933., godine kralj je dao večeru u Visokoj ulici u Zagrebu. Bilo je na večeri tridesetak osoba. Kralj je bio miran, a iza večere se pošlo u hotel ''Esplanada'' gdje je bilo primanje. Poslao je po Meštrovića i uglavnom je s njim razgovarao preko pola sata. Čekali su ga i drugi uzvanici da ih primi, ali je Meštrović čuo da nakon njega nije više nikoga primio.

Kralj je bio oduševljen prijemom. Meštrović ga je molio da ga otpusti jer da se njih dvojica ionako svako malo viđaju, a ovi građani bi bili sretni da progovore malo s njim. Aleksandar je odgovorio:

- Vidjet će me. Dolazit ću ja češće, a možda i po naduže!

Još istu večer se pronio glas da je na Aleksandra u Zagrebu pokušan atentat. Ujutro je rano kod Meštrovića došao Trumbić. Bio je vrlo uzbuđen i tražio je od Meštrovića da kralja savjetuje da što prije ode iz Zagreba jer Mussoliniju ne bi ništa drugo trebalo nego da mu se što desi u Zagrebu.

- A te ''obrane'', ''četnike'' i ostalu bandu znadeš, a i vojarnu, pa bi se za čas moglo desiti što Duce želi. Kroz to bi ovog našeg svijeta ovdje moglo u masi stradati, a da ne govorim o posljedicama koje bi uslijedile. Mussoliniju je svrha da izazove metež, pa da on onda ušeta. Koji ga vrag goni da dolazi ovamo i onda da hoda po gradu? Ta čuo sam da je sam hodao po Dolcu i da je k tebi dolazio pješice u kuću. Nastoj da što prije otiđe. Neće mu ovaj naš svijet ništa. Ali bi Mussolini mogao poslati Bog te pita koga i od kuda.

Trumbić je još rekao da je o atentatu čuo od neke žene koja je jutros do četri sata lumala sa Srškićem kod Bednjanca, gdje joj je on to pričao. Meštrović se obukao na brzinu i odmah otišao do kralja, na putu je sreo maršala Dimitrijevića koji mu je odmah počeo govoriti o atentatu....

Meštrovića je dočekao Aleksandar i ispričao mu kratku priču o atentatu. Izvjesnom Dalmatincu Petru Orebu kojeg su žandari dva puta zatvorili i nemilosrdno tukli. Treći put da je dojavljeno da će mu se to ponovno dogoditi pa je pobjegao ribarskom lađom u Italiju. Tamo se pridružio ustašama, a došao je u Zagreb da ubije Aleksandra. Međutim, odustao je kad je vidio kako svijet oduševljeno kliče kralju. Kralj je obećao Meštroviću da će mu se osigurati pravedno suđenje i da neće biti osuđen na smrt, no sud za zaštitu države ga je, kao i njegova saučesnika Josipa Begovića osudio na smrt pa su obješeni 12. svibnja 1934., godine.

Kralj je pričao kako mu je pjesnik Jovan Dučić redovno nosio pisma od Ducea i kako je Dučić bio opčaran Mussolinijem. O atentatoru i njegovu činu - kralj:

- Ja vjerujem da je točno što je rekao da se s njim postupalo brutalno. Ja nemam ni trunka srdžbe na Hrvate. Atentatora je Mussolini mogao naći i u Skoplju, Nišu pa čak i u Beogradu, nu njemu je trebalo da atentator bude Hrvat i to baš iz Dalmacije.

Nakon Zagreba kralj je otišao na Bled. Pa se ponovno vratio u Zagreb, i sastao se, na svoje traženje, ponovo sa Meštrovićem. Tad je on Meštroviću rekao da njegovi ministri zapravo nikoga ne predstavljaju, te da ih on uzima samo kao alat koji može po volji mijenjati, baš kao i Meštrović svoj, kad teše kakvu figuru.

Tad mu je i rekao da od svih svojih suradnika jedino cijeni Trumbića i Mačeka kao nepokvarene i iskrene. Pitao ga je i za Mačeka, odnosno da li stvarno ima toliku potporu u hrvatskom narodu i konstatirao:

- Znadem da je jedini glavni i ozbiljni problem riješenje pitanja između Hrvata i Srba. Usprkos poteškoćama sa Talijanima, u vanjskim poslovima mogu zabilježiti potpun uspijeh, ali u unutarnjima, moram priznati, doživio sam potpun neuspijeh. Ali što da radim?

- Treba sprovesti jednakost između Hrvata i Srba, tako reći, počev od onih što Vas pred vratima čuvaju. Jedan - jedan - odgovorio mu je Meštrović.

Nato je kralj rekao tišim ali odlučnim glasom:

- Ali kako to provesti, prijatelju moj? Što bi na to čaršija?, a što vojni i drugi krugovi? Ja znadem da je Beograd, sa svim onim što on predstavlja, većasmetnja konsolidaciji države nego što su Hrvati i njihov takozvani separatizam i nego su sva druga pitanja. Jednog dana ja ću morati raspraviti svoje račune s Beogradom. Ja se nisam preselio iz dvora u Beogradu na Dedinje zato što nisam volio da ljudi iz susjednih kuća gledaju na moje prozore. Ja sam se preselio na Dedinje i izgradio vojarne oko moje vile da bih mogao rasčistiti svoje račune s Beogradom u slučaju da Beograd jednoga dana ustane protiv solucije koja bi konsolidirala državu. Budući da sam preuzeo odgovornost za vođenje državnih poslova, ja svakodnevno pratim držanje Hrvata i došao sam do zaključka da oni nisu protiv države, već da su protiv ovakvog tipa države.

Razgovor je trajao puna četri sata i kralj je bar četri puta navraćao na dr. Mačeka, diveći se njegovoj karakternosti i odvažnosti. Najednom me je upitao bih li mogao sa sigurnošću računati da je Maček za jugoslavensku državnu zajednicu bez zadnje misli na odcjepljenje. Kad sam mu potvrdio da sam ja uvjeren da je za zajednicu, iako ne za ovakvu, kralj je na to rekao:

- Ali svi moji najpovjerljiviji savjetnici i obavještači tvrde da Dr. Maček cilja ka potpunom odcjepljenju Hrvatske. Što kažete na to?

- Oni Vas varaju - odgovorio sam.

- E pa dobro, što onda ja mogu da radim u takvoj okolini, ako me svi oni varaju?

Zatim ga je kralj pitao da li imadu pravo oni koji tvrde da može biti siguran u Zagrebu ili oni koji tvrde obrnuto. Uz konstataciju Meštrovića da mu je postavio jedno vrlo delikatno pitanje - kipar je ipak odgovorio:

- Što se Zagrepčana tiče, Vi ste u Zagrebu najsigurniji. Prvo, što je ovo miran svijet, a drugo, što u Vama gledaju, makar da ste kralj, gosta koji im poklanja povjerenje. A treće, što je i onima koji Vas eventualno ne vole zazorno da stvari rješavaju ma Beogradski način. Druga je stvar s elementom iz provincije, koji nisu rođeni u ovoj sredini ili koji bi mogao biti poslan, kao naprimjer Oreb. Zato bih Vam ja najtoplije savjetovao da ne šećete pješke, a pogotovo ne sami, po gradu, kao što ste to skoro uradili. Isto tako, nemojte praviti izlete po pokrajini, a specijalno ne tamo gdje žive štokavci.

- Inače se Hrvati hvale svojom pitomosti - kralj.

- Da to jesu, ali samo do stanovite mjere - Meštrović.

Govorio sam mu kako Beograđani ne poznaju dobro Hrvate. Prođu pitomom Slavonijom i to vlakom. Pokoji se zaustavi nakratko u Zagrebu, pokoji pođe u primorje i to im je sve poznavanje Hrvata, a o onoj golemoj većini Hrvata ne znaju savršeno ništa, niti poznaju karakterne crte Dalmatinaca, Hercegovaca, Bosanaca i Ličana. To je manje - više isti onaj element kao i u Srbij, Crnoj Gori ili ako hoćete u Albaniji kod koga još i dan današnji vlada krvna osveta.

- Imade nekih krajeva gdje gotovo nema ni jedne hrvatske kuće iz koje nije bio zatvoren ili pretučen, otac, stric, brat ili sin, a to se sve događa u Vaše ime - ''u ime kralja i države''. S kakvom biste sigurnosti mogli doći među taj svijet i tko li Vam može jamčiti sigurnost? Osim toga, naši narodni neprijatelji Vas budno prate jer vide u Vama utjelovljenje Jugoslavije, koju bi htjeli smrtno pogoditi.

- Hvala Vam nitko mi nije govorio tako, ali vjerujem da jest tako. Ja, među nama rečeno, imam predosjećaj da ću biti ubijen, kada kako i od koga, to ne znam. Po svoj prilici će biti Talijanski prsti posrijedi. Svejedno - pripravan sam i na to. Ali se varaju kada misle da će, ako pogode mene, pogoditi Jugoslaviju. I ja sam tek čovjek, a Jugoslaviju su gradili mnogi prije mene, pa će biti još jača, ako i ja za nju padnem.

- Onda je iz džepa izvadio neki plavi papir na kojem je, kako je rekao, skicirao oporuku - napisano olovkom. I rekao da mora još označiti osobe za regenciju. Jedna osoba mora biti od obitelji, a to može biti samo Pavle, te još dvije - jedan Srbin i jedan Hrvat. Pitao je Meštrovića da li bi on to primio kao Hrvat?

Meštrović je to otklonio lijepo se zahvalivši. Onda je Meštroviću kazao i ovo (zapravo već su se bili rastali, a onda je Aleksandar sišao za njim stepenicama, pa su se vratili na gornji prvi kat).

- Ja sam stvorio svoj plan, ali mi Vi morate dati časnu riječ da ovo nećete nikome kazati. Ja sad idem u Bugarsku, a onda u Francusku. Dr Maček mora biti na slobodi prije nego se vrtatim i nogom stupim u našu zemlju. Molim Vas da se pobrinete za prvi sastanak mene i Mačeka i da taj sastanak bude u Vašoj kući. Ja ću s njim riješiti hrvatsko - srpski problem. Na povratku iz Francuske doći ću u Zagreb preko Splita. Uvjeren sam da Srbi iz Srbije ne oskudijevaju na zdravu razumu, ali im nedostaje dobra volja za riješenje ovog problema. Ja ću podijeliti zemlju na dvije polovine: srpsku i hrvatsku. Ova druga obuhvatit će: savsku, primorsku i vrbasku banovinu, pokrajinu Baranju i hrvatski dio pokrajine Bačke sa Suboticom. Neke korekture će biti učinjene u Srijemu, ali se u Hrvatsku neće uključiti Zemun, koji je preko puta Beograda, a koji dr. Maček također traži - rekao je kralj smiješeći se. Hrvatska će imati svoj vlastiti parlament i slati će svoje predstavnike na sastanke zajedničke delegacije, koje će se baviti zajedničkim poslovima.

To je bio posljednji put što sam vidio kralja. Na dan kraljeve pogibije 9. listopada 1934., godine bio sam u Zagrebu.

Dr. Maček u svojoj autobiografiji piše da mu je nekoliko dana prije Aleksandrova puta u Francusku došao dr. Ivan Šubašić s ovom kraljevom porukom:

- Kažite dr. Mačeku da ću ga osloboditi čim se vratim iz Francuske. Onda ću s njim osobno pregovarati.''

Mnogomu od nas bilo je jasno da kraljevo umorstvo nije dijelo samo ustaša, nego da su oni poslužili kao istrument za nečije ciljeve i politiku. Čak je bilo indicija da je to umorstvo u mnogom slično umorstvu Franje Ferdinanda, gdje su mnogi bili zainteresirani da ga nestane. Karakteristično je, naprimjer, što mi je prijatelj Ivo Tartaglia pripovijedao, čim smo se iza kraljeve smrti sreli. Pripovijedao mi je kako mu je odmah sutra, po kraljevu odlasku, dopalo u ruke jedno pismo, u kome se javljalo točan sat kad je kralj krenuo na brodu ''Dubrovnik'' iz naše luke za Marseille. Dodano je bilo u poruci:

- Na tri ga mjesta čekaju i da je ptica, ne će živ stići u Pariz''.

Tartaglia je ovo pismo odnio u Banovinu i odmah je njegov sadržaj šifriranim telegramom javljen predsjedniku vlade Uzunoviću (Ban primorske banovine bio je tad Josip Jablanović). Istom onom Uzunoviću koji je htio osporiti ''papir'' kralja Aleksandra, skupa sa vladom i kneza Pavla, ali je tad stvar (telefon) u svoje ruke uzeo general Petar Živković i zaprijetio im da će ih sve pohapsiti ne bude li se Uzunović u roku od 25 minuta našao kod kneza Pavla.

Kad je Meštrović u Beogradu posjetio kneza Pavla, on je bio utučen i zbunjen. Reče mi da ga politika nikad nije zanimala, a da ga kralj ni u što nije nikad upućivao. Uz to se žalio na ljude koje mu je kralj uz bok ostavio. Stankovića je iz dna duše mrzio i zvao ga je Aleksandrovim zloduhom i opskurnim tipom, a Perovića je držao za ništicu. Osim toga, pripovjedao je, da je kralj ostavio sve u neredu.

Za vrijeme svog drugog posjeta - Pavle je pripovijedao Meštroviću kako je onaj Todorović naprosto opljačkao kralja u vezi onog posla sa pravljenjem ''spomenika neznanom junaku'' kojega je kralj dogovorio s Meštrovićem. Todorovićev kamen nije valjao za rečeni posao, ali to kralju nitko nije rekao, pa mu je Todorović ''pričao Markove konake'' i izvlačio novac.

- Eto s takvim je tipovima radio. Ustanovio sam da je potrošeno preko deset milijona dinara na otvaranje tog kamenoloma, na vađenje tog bijelog materijala i na izgradnju puta, koji su većinom izgradili vojnici. Osim toga, uvlačio ga je u neke poslove gdje ga je prevario za osam milijuna dinara. Tako je on - mislio je na Aleksandra - radio u svemu. Zar mislite da u vojsci nešto imamo? Niti što imamo, niti što valja. Kad bi to Mussolini znao, mogao bi se čak i sa svojim Talijanima ušetati. Samo se kralo i varalo i deklamiralo o silnoj vojsci''.

Zatim mi je pobliže pripovijedao o kraljevim vezama s tim advokatom Todorovićem. Kao karakterističan primjer naveo je ovaj slučaj:

- Sad, iza njegove smrti, Živković i ja tragali smo za nekim tajnim državnim papirima i u njegovoj kasi, i ovdje, i u sefu u Ministarstvu vojske, ali nigdje im traga. Onda je Živković došao na ideju da se provali u Todorovićevu vilu. I zaista se provalilo. I žandari su donijeli Todorovićevu kasu ovamo. Tu smo je obili i našli tražene papire.

Poslije toga knez je prešao na svoju situaciju i ispovijedio se, kako je slab, da bi najvolio pobijeći i sve ostaviti: kako ga u Beogradu svi mrze i kako su neiskreni i prosti, da mu se gade, te da je među njima nesretan. Na kraju je Meštroviću rekao:

- Ako me svi pomognete, ja ću svoje slabe sile uložiti i mogu Vam obećati da se s Dedinja neće više poslovati''.

Kako bi pomogli Pavlu, u Zagrebu su najviđeniji, hrvatski intelektualci, uz njegovo znanje i pristanak, sastavili Zagrebački memorandum i svi ga potpisali te su ga u Beograd, prvom namjesniku, odnijeli: dr. A Bazala - predsjednik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti i dr. Ivo Tartaglia bivši ban primorske banovine.

Čekali su u Beogradu tri dana da ih knez primi. Međutim, do audijencije nije došlo, nego im je četvrti dan (sredinom studenog) odgovoreno da će ih primiti ministar dvora Antić. On ih je i primio, vrlo hladno. Nije im čak ponudio ni da sjednu - a na kraju ih je još i izvrijeđao, pa su se njih dvojica okrenula i otišla.

Slijedećeg dana nastala je strahovita paljba u režimskim novinama u Beogradu i u provincijama kako na sam memorandum, tako i na njegove potpisnike. Jedan je predsjednik suda, na jednoj partijskoj skupštini, javno rekao, da nas sve treba zatvoriti i izvesti pred sud. I sam knez se kanda bio uplašio, pa više od mjesec dana nije nikog od nas zvao i pravio se kao da mu memorandum nije bio ni najavljen.

Do malo vremena - Ministar dvora Antić uputio mi je jedno pismo, u kojem me je pitao, je li istina da sam pravio Getheovu bistu, gdje se ta bista nalazi i pošto bi je se moglo nabaviti. Odgovorio sam da je točno da sam bistu pravio, da se bista nalazi u mom ateljeu, a što se nabavke tiče, da to zavisi od toga za koga je bista i u koju svrhu. On mi je na to odgovorio da ja valjda skulpture pravim i zato da ih prodam, pa neka mu javim cijenu. Nato sam mu odgovorio da ja nisam krojač, ni trgovačka radionica, da skulpture pravim u svrhu trgovine, pa da ih unovčujem. Ovu sam bistu slučajno napravio prilikom Goetheova jubileja, da je postavim u svom atelieru.

Poslije toga pisma dobio sam drugo pismo. Ovaj put od Maršala dvora. Ovaj mi je pisao da mi je Antić pisao u stvari Gheteove biste, ali da sam mu odgovorio negativno. Možda zato što nisam u dobrim osobnim odnosima sa Antićem, pa da me sad on pita može li se ta skulptura dobiti i koja joj je cijena. Odgovorio sam mu da mogu samo ponoviti što sam i Antiću odgovorio, tojest da hoću prije svega da znam za koga je bista i u koju svrhu. Tada mi je maršal odgovorio da bi to bilo u državnu svrhu. Da se napravi poklon šefu jedne države. Ja sam na to odgovorio da je njegov odgovor nejasan i da ja bistu ne dam u nepoznate svrhe. Ni kao poklon, niti kao prodaju, te prema tomu da je suvišno daljnje dopisivanje o tom predmetu.

Početkom ljeta boravio sam, kao i obično, u Splitu. Jednog dana došao mi je prijatelj Tartaglia da mi kaže kako mu je jedan činovnik s banovine došao i rekao da je predsjednik Vlade Stojadinović na putu po Dalmaciji, da će sutra stići brodom iz Šibenika u Split, te da bi želio pozvati na ručak nekoliko viđenijih ljudi u Splitu, a među njima i gospodina Meštrovića. Odgovorio sam Tartagaliji neka im kaže da neću. A sutradan ujutro, taman kada je Stojadinovićeva lađa pristala u luku, otišao sam s prijateljima i njihovim obiteljima u moje selo. Vratili smo se u Split tek kasno uvečer.

Sutradan, ujutro, došao mi je Stojadinovićev tajnik s porukom da me predsjednik moli da dođem k njemu - na njegov brod jer da bi predsjednik želio da samnom razgovara o nekim stvarima.

- Kažite gospodinu predsjedniku da ja držim da to nema smisla, jer držim da se on ne zanima za umjetnost, a niti ja za njegovu politiku.

Za pola sata vratio se tajnik.

- Poslao me gospodin predsjednik da pitam, da, kad Vi nećete k njemu, hoćete li mu zatvoriti vrata ako on Vas dođe posjetiti danas u četri sata poslije podne.

- Neću, dabome da neću - odgovorio sam.

I tako je Stojadinović došao Meštroviću doma.

- Evo došao sam k Vama, gdje ste Vi kod kuće. Došao sam zbog jedne važne stvari. Vaši odnosi sa Knezom Pavlom nisu srdačni, kao što su bili i kaoš to bi trebali da budu. On se čak osijeća povrijeđen. Ja bi želio da se to objasni i da Vi budete u dobrim odnosima, jer to je državna nužda.

- Meni nije poznato da bi naši odnosi bili pokvareni, a još bi se manje mogao dosjetiti čime bi ja mogao povrijediti kneza. A Vas opet ne razumijem da bi ti odnosi bili kakva državna nužda. Knez je nosilac suverene vlasti, a ja sam samo jedan od državljana, pa ostajemo svaki u svojim razmjerama u odnosu.

- On mi je rekao da ste Vi odbili da mu date Gheteovu bistu, što mu je bilo vrlo krivo.

- Nije točno gospodine Stojadinoviću da sam ja odbio da knezu dadem bistu.

Nato sam mu ispropovijedao kako je tekla izmjena pisama o Gheteovoj bisti.

- Njihova pisma imam sačuvana. Žao mi je što su u Zagrebu, te Vam ih ne mogu pokazati, a moja su pisma u Maršalatu, pa neka Vam ih Knez pročita, a možete i Vi, pa ćete vidjeti jesam li ja odbio da bistu prodam Knezu.

- Ali Knez je htio da bistu pokloni Fuhreru, razumjete lu?

- Sad napokon razumjem onaj bizantizam u pismima, a, da Vam pravo kažem, naslućivao sam da Vi hoćete da napravite poklon Hitleru, a ne Knez. A Knezu kažite da rado primam njegovu ljutnju samo radi fakta da nijedošlo do toga da on pravi poklon Hitleru, a da ne govorim o tome da taj poklon bude moja skulptura.

- Ja Vas ne razumijem. Zar Vi ne vidite da je danas Hitler najveći i najmoćniji čovjek u Evropi?!

- On je najveći monstrum u Europi, gospodine Stojadinoviću, i najveća nesreća i sramota samog njemačkog naroda.

- Varate se.

- Vidjet ćemo!

- Vi ste umjetnik, pa ne gledate stvari politički nego sentimentalno. Ja ću govoriti s Knezom i nastojati da se stvar izgladi.

- Nema, čini mi se, šta da se izgladi. Da je Knez bistu tražio za se ili za svoj muzej, ja bih mu je dao badava kao što sam radio i prije, ali za tu svrhu ne bih, pa da ju je Knez čak i osobno tražio. I to ne bih i radi njega, ni radi sebe - to mu recite.

Nakon ovog - Stojadinović je pitao Meštrovića što da se radi da se zemlja konsolidira i da bude za svaki slučaj što jedinstvenija i jača.

Meštrović mu je odgovorio da je prva i glavna stvar sporazum Hrvata i Srba.

Ali kako - pitao ga je Stojadinović.

Meštrović mu je tad odgovorio da praktično i mjerodavno to može čuti samo od dr. Mačeka, i to izravno, a ne preko kojekakvih posrednika.

Stojadinović - Da Maček ne odstupa od svojih zahtjeva, a njegovi bi zahtjevi iziskivali promjenu Ustava, a to nikako ne može biti prije kraljeve punoljetnosti.

Meštrović - Koje godine ste se Vi rodili, g Stojadinoviću? Svakako nam je obojici preko pedeset. Ovdje smo u četri oka i Vi meni hoćete da prodate i da ja Vama vjerujem da ozbiljno mislite kad postavljate na jednu stranu dječaka od petnaest godina, a na drugu narod od petnaest milijuna?! I ma kakva opasnost prijetila tom čitavom narodu, ne može se, kao bajagi, ništa mijenjati, dok taj dečko ne bude punoljetan, bez pitanja hoće li to ikad biti!

Stojadinović - Ono bi bilo apsurdno, kad se pitanje tako postavi, ali tako je!

Meštrović - Nije gospodine Stojadinoviću, to je smicalica. Ja prelazim u Beograd još od godine 1904,. i to slobodno, turistički, a ne onako kao Vi ovamo, možda po prvi put, i to s pratnjom i namještenim dočecima, pa ćete mi vjerovati da Vas tamo malko poznam. Za Vas je kralj, ma koji bio, jedan od Vas i mora da misli i radi kako Vi mislite i hoćete. A ako ne, a Vi, da prostite, sjekirom. Sad u širokoj zajednici njegova je uloga ista, što se Vas i njega tiče. Razlika mu je u položaju samo u toliko što prečani ima da mu se klanjaju, a u njemu i Vama svima.

Stojadinović je prasnuo u smijeh.

- Jest, tako je, tako mi nije još ni jedan Hrvat govorio.

- Dobro, gospodine Stojadinoviću, ali Vi vidite da su se poneki Hrvati počeli učiti Vašim metodama, pa kud ćemo tako?

- Jest, potpuno, ne bi nepunoljetnost kraljeva bila nepremostiva zapreka, nego ne dam.

- Toi je iskrena riječ, gospodine Stojadinoviću ali dokle držite da će Vam to moći biti da kažete: ''ne dam'', i kako ćete to provoditi?

- Ići ću na izbore!

- Gore ćete proći nego Jeftić. Vidjeli ste kakav Vam je bio doček u Šibeniku, jučer ovdje, a držim da ćete još gori doživjeti u Dubrovniku.

- To nije ljubazno da mi to kažete u svojoj kući.

- Žao mi je što nije, ali kad ozbiljno razgovaramo, onda moramo i iskreno govoriti.

Nakon tog razgovora smo se srdačno rukovali.

Mjesec dana kasnije vozio sam se iz Beograda u Zagreb. Kad je vlak prošao Zemun, došao mi je u kupe Stojadinovićev tajnik i saopćio da je predsjednik Vlade u salonskim kolima i da me zove k sebi na kavu i razgovor.

Opet se razgovaralo o Mačeku - odnosno sporazumu Hrvata i Srba. Stojadinović je tad izrazio spremnost da razgovara na osnovama Zagrebačkog memoranduma. Onda se Stojadinović prebacio na Evropsku i svjetsku politiku i položaj kraljevine Jugoslavije u njoj.

U tom drugom dijelu njima dvojici se preidružio i Meštrovićev prijatelj Ostović. Govorio je o Hitleru i Mussoliniju ovako:

- Ova dva velika čovjeka su se složili i njihove će snage djelovati zajednički, da im nitko neće moći odoljeti. Zato bi bila prava veleizdaja na vlastitoj zemlji biti na protivnoj strani. Oni su svojom ideologijom i organizacijom sile slomili komunizam u svojim zemljama i suzbili su ga u Europi, a slomit će ga i u Rusiji. Europa je u znaku degeneracije - Francuska sasvim, a Engleska je na putu. Njemačka će im nametnuti svoju volju i prodrmati sve.

Meštrović: - A Slavenstvo, gospodine Stojadinoviću, šta njega čeka?

Stojadinović: - Slavenstvo? Ono politički ne postoji. To je bila parola za vrijeme carske Rusije. Panslavizam je zapravo panrusizam, kao što je to danas komunizam. Češku i Poljsku progutat će Nijemci. To im je sudbina zbog njihovog geografskog položaja, a donekle i zbog karaktera. Ne mogu profesori i humanisti praviti države, a još manje da ih održe. Nijemci će prodrijeti i u europsku Rusiju gdje će dobiti prostora i naći sirovine, kao i tržište za prodaju svojih industrijskih produkata, ali će mužika osloboditi boljševičke kuge.

Meštrović: - I odrediti cijene svojih proizvoda i onih mužikovih, kao i minimum hrane koja je potrebna teglećoj marvi.

Stojadinović: - Dabome, taj odnos je uvijek bio između jačeg i slabijeg.

Po želji princa Pavla, 27. siječnja 1937., god. sastali su se Dr. Maček i Dr. Stojadinović u Sloveniji (u lovačkoj kući zagrebačkog industrijalca Dr. Deutscha Maceljskog). Maček se složio sa Stojadinovićem o potrebi dobrih odnosa sa susjednim zemljama, ali se ni u čemu nisu suglasili u pitanjima unutarnje politike. Tako je taj sastanak propao. Knez je vapio za pomoći: ''Ja sam slab'' i ''Nerazumijem se sa Srbijancima, niti me vole, a da iskreno kažem, ni ja njih. Ja bih tako volio da se stvari sa Hrvatima urede, ali kako? Ovi su neuviđavni i objesni od neke umišljene sile, a Maček opet.....

Nijemci se u to vrijeme nisu mješali u naše stvari, ali je zanimljivo, da su neke njihove novine, kao Frankfurter Zeitung, pisale kako su Srbi glavni čimbenik, kako su oni zapravo nacija, Hrvati su samo jedan ogranak srpstva, koji neće to da prizna zbog utjecaja katoličke Crkve.

Ukratko, po tom pisanju, Hrvati su izgledali u srpstvu nešto kao Bavarci u nijemstvu, s istim defektom što su katolici. Muzika za velikosrpske uši. To je, dakako, godilo Stojadinoviću i velikosrbima, da netko, ''pravilno cjenjuje problem''.

Stojadinović je uvelike izgrađivao ''razumijevanje i prijateljstvo'', s nacističkom Njemačkom, što je, nakon njegova pada (04.02.1939.) olaškalo Cvetkoviću da se sa Njemačkom sporazumije. Nakon sporazuma sa Dr. Mačekom (26.03.1939.) o osnivanju Banovine Hrvatske, dao je knez Pavle Večeru u Zagrebu. Nakon večere je knez Pavle Meštrovića upoznao sa Aleksandrom - Cincarom Markovićem ministrom vanjskih poslova - koji mu je govorio o Njemačkoj snazi i našoj nuždi da se povijamo, pa makar nam to bilo neugodno. U razgovor se uključio onda i Knez:

- Nisam imao prilike da Vam pripovijedam o svojoj muci, o mom susretu s Hitlerom i nadasve s Goeringom. Želudac mi se okretao, ali što da radimo. Nijemci su silni i agresivni, a oni naši prijatelji i nepripravni. Francuska demoralizirana, a Engleska prazna puška. Niti bi nam pritekli upomoć, niti bi bili u stanju da nam efikasno pomognu. Za Engleze to znadem jer sam informiran. Vi znate koliko ja volim Engleze i koliko su mi odvratni Nijemci, ali što da radimo...... Biste li Vi imali srca, da ste na mom mjestu, da izložite sigurnoj katastrofi petnest miliona duša, tek da ugodite prijateljima?

Na ovo nisam znao što da mu odgovorim, nego sam rekao da ga razumjem, ali da ne vjerujem da nas Nijemci neće u zadnju pregaziti, povijali se mi ili ne povijali. A onda je Knez počeo pričati o padu Stojadinovića:

- Nisam imao prilike da Vam pripovijedam kako je Stojadinović otišao i zašto. Kad je ono Ciano bio kod nas (1939.), otišao je Stojadinović s njim u Belje, gdje su preko dana išli u lov, a navečer slavili orgije. Ja nisam sumnjao u Stojadinovićev patriotizam inače, samo sam imao impresiju da mnogo naginje fašizmu. Zato sam, iz čisto dinastičkih razloga, preduzeo mjere da ga se direktno nadzire. Bio sam obavješten da Ciano i Stojadinović, uza svoj lov i zabave po noći, zatvoreni u sobi, sami nešto tajanstveno rade. Ciano je bio zaželio jednu lijepu ženu, udatu za jednog našeg višeg časnika. Bilo mu je udovoljeno. Stojadinović se već bio pobrinuo da zadovolji gosta. Rezultat je bio da sam ja sutradan imao primjerak ugovora između Ciana i Stojadinovića. U tom je ugovoru bilo da će Italija pomoći da se proglasi Velika Srbija, te da će pomoći da Srbija uzme Solun i pola Albanije. Za uzvrat se Stojadinović obvezao da će isprazniti i napustiti sve naše zapadne krajeve.

Ja sam zapanjeno gledao Pavla, a on je dodao:

- Eto vidite kakvu je izdaju snovao. Zadovoljni bi bili Velikosrbi, Mussolini i Pavelić.

Meštrović: - Pa za to se ide pred sud i na vješala. Što ga niste zatvorili? (razumio sam da se to podudaralo sa onim osnovama koje mi je ispričao Petar Plamenac).

K Pavle: - Da, razumije se, da sam trebao, ali što bi bili rekli njegovi prijatelji Hitler i Mussolini? Sve što sam mogao učiniti bilo je to saopćiti Englezima, a oni su mi savjetovali da ga smijenim i potjeram. Eto tako je Stojadinović otišao.

Nakon što je ovo ispričao meni, isto je ispričao i Dr. Mačeku, nakon što je Dr. Maček bio neko vrijeme potrpredsjednikom vlade. Pričao mi je da su ga knez Pavle i ministar vojske uputili u stvari našeg naoružanja, koje je bilo ne samo manjkavo, nego upravo nikakvo. To sam i otprije znao od kneza, a čuo sam bio i od rumunjskog predsjednika Vlade, kad smo zajedno putovali iz Beograda lađom u Rumunjsku i bio mu dva - tri dana gostom.

Smatrao je da je kralj Aleksandar ostavio zemlju nepripravnu za obranu. O sposobnosti i energiji kneza Pavla nije imao veliko mišljenje, nu tješio se time da je Stojadinović predsjednik Vlade koji je sposoban i koji, izgleda, da je sve uzeo u svoje ruke, samo ako ga ne spopadne želja da postane Mussolini.
=>
Nekoliko dana nakon sporazuma Cvetković - Maček bili smo Dr. Ćurčin i ja u Beogradu. Večerali smo kod ''Srpskog kralja''. Poslije večere pozvao nas je Dr. Bogdan Popović u drugi dio dvorane, gdje su imali svoj stol akademici, koji su se svaki tjedan tamo sastajali na večeru i na razgovor.

Prisutni su bili: profesor Slobodan Jovanović, Bogdan Popović, Guta Protić, Miša Trifunović, Dr: Nikola Stojanović, koji je prisustvovao u svojstvu tajnika novoosnovanog Srpskog kluba kojemu je Slobodan Jovanović bio predsjednik. Sa Slobodanom Jovanovićem sam se dobro poznavao i bili smo u dobrim odnosima. Izgledalo je kao da je on sklon da se hrvatsko - srpski odnosi poprave. Svakog je ljeta dolazio na ljetovanje na Hvar, pa smo se viđali u Splitu.

Čim smo sjeli obratio se g. S Jovanović na me, sa svojim glasom eunuha, te rekao prilično oštro:

- Dokle ćete Vi Hrvati u Zagrebu ubijati Srbe?

Ja sam ga začuđeno pogledao i smješkajući se uzvratio.

- Do sad nam je bilo poznato da se ubijalo samo Hrvate, čika Slobodane, a ja mislim da se ne bi smjelo ubijati ni jedne ni druge. I što se tako uzbuđujete radi dva čovjeka? Istina je da bi se svi trebalo uzbuđivati za svaki ljudski život. Ovdje se radi, koliko sam čuo, o jednom policajcu, koji je bio poznat zbog svoje brutalnosti, a koga je netko po noći ubio iz osobne osvete. A drugi poginuli čovjek, kažu, da je stradao što ga je netko zamjenio za nekog policajca. Svi to treba da žalimo, ali što se može? Ova promjena je kao neka mala revolucija, u kojoj su stradala dva čovjeka - jedan griješan, a drugi pravedan, kako se već to u revolucijama događa. Baš mi se je Dr. Maček žalio zbog ovog događaja i osudio ga. Traga se za krivcima.

- Ovaj drugi, je zbilja ubijen nehotice i u zabuni. Zamijenjen je u mraku za nekog policajca, koji je tukao ljude. On je čak i neki rođak moje žene, a obaviješteni smo da je zabludom poginuo - objašnjavao je Dr. Nikola Stojanović.

- Ali mi nećemo dopustiti da se u ovoj zemlji može ubijati Srbe. Do potrebe ćemo dignuti srpstvo na noge, pa će biti krvi do koljena - zagalamio je čika Slobodan.

- Ne smije se ubijati ni Srbe ni Hrvate - čika Slobodane - ni ikoga. Vi se niste uzrujavali ili bar Vas se nije čulo kad se ubijalo Hrvate. U Senju pobiše žandari ljude kao zečeve pa nikome ništa. Nitko se od Vas ne oglasi da protestira, iako ste se mogli domišljati da krv izaziva krv.

* Prilikom koncerta hrvatskog pijevačkog društva ''Trebević'' iz Sarajeva, 09. svibnja 1937., g. u Senju, iz zasjede su srpski žandari pucali na hrvatske omladince iz Gospića i dum - dum mecima ubili 6 omladinaca i jednu djevojku (Katicu Tonković). Osim mrtvih bilo ih je i mnogo ranjenih.

- Jovanović - Ono je bilo nešto drugo. U obrani države se počini koješta - uzvratio je Jovanović.

- Meštrović - A tko Vam kaže da se tako brani država, da je to pravi način.

U to me Miša Trifunović uhvatio za ruku, pa mi reče ispod glasa:

- Nemojte, vodu moramo lijevati na vatru, drugačije će se faktično dignuti srpstvo, kako to čika gosn Slobodan reče. A onda će biti jao i pomagaj! Ne znate Vi kakvi su Srbi.

- Meštrović - Znadem ja to gospodine Trifunoviću, ali se ne može od drugih tražiti da šute, kad ih se bije. Sporazumijevati se i prijetiti nožem i krvlju. Svi smo mi ispod kože krvavi.

- Vi se stvarno uzbuđujete radi jednog neznatnog, iako žalosnog, događaja, zajedno ste s nama željeli da dođe do sporazuma - obratio se Dr. Ćurčin - Slobodanu.

- Jovanović - Jesam, razumije se, ali ne do ovakvog sporazuma.......... potpisao ga je jedan Ciganin........ Vidjet ćemo to........ Taj i takav sporazum ne obvezuje Srbe - uzvratio je Slobodan.

- Ja sam uvijek govorio da je stvaranje neke države zajedno s Hrvatima nemoguća besmislica. Trebali smo uzeti i prisjediniti prečanske srpske pokrajine, a Hrvate pustiti, neka tamo na svome, rade što ih je volja, i neka se prpaju kako znadu. Toga sam mišljenja i danas i tako će konačno i svršiti - upao je u razgovor gospodin Protić s vrlo autoritativnim tonom.

Nato je nastao tajac koji je davao utisak odobravanja.

- Jovanović - Pocijepani smo, pocijepani - nastavio je čika Slobodan - pocijepani vjerom i pogledima. To se ima da zahvali prošlosti njih tamo prijeko, te jednoj i drugoj crkvi, poglavito katoličkoj, kojoj je i glava u tuđini, otuda svađe i nesnošljivost - reče Slobodan.

- Meštrović - To je samo djelomično istina, čika Slobodane. Živjeli smo mi prijeko i prije izmješani, ali se nismo svađali oko vjere, barem se nisu svađali katolici i pravoslavni. Ženili smo se međuse i kumovali jedni drugima i gotovo se nije ni znalo tko je što, ni po govoru, a ni inače, ako nekog nisi izričito pitao tko je. A i onda je jednom ili drugom: Bunjevac ili Rkać. A otkad se ujedinismo i nastupi ovo naše državotvorstvo i ''narodno jedinstvo'', počeo se narod razjedinjavati. Razlike, gdje ih je bilo, produbljivati, a gdje ih nije bilo, stvarati. Na primjer, u mom kraju ni po govoru, a ni inače, nisi mogao razlikovati seljake, niti si znao, dok ti nije rekao, tko je Bunjevac, a tko Rkać. Tko je bolje bio upućen, mogao je ustanoviti da pravoslavci govore ijekavski, a katolici ikavski. Sad, međutim, djeca u školi moraju izgovarati ekavski, jer je to ''pravilno srpski'', a sinonim konfesije je Srbin ili srpske vjere.

- Jovanović - Ne može, valjda, narodna država ostaviti seljaka u neznanju, da ne zna ni što je, kao što je to prije bio slučaj kod Vas tamo - uzvrati mi Slobodan. Pa i tu su uglavnom popovi smetnja, , a poglavito je na njima krivnja za šovinizam.

- Meštrović - Samo dijelomično gospodine Slobodane. A kad me tjerate, ja ću Vam reći gdje je, uglavnom, intelektualna krivnja i gdje je rasadnik šovinizma - u Vašoj akademiji ''s čistom naukom''. Vaši akademici pišu, a Vi to štampate, kako je Hrvate, ukoliko ih ima u Bosni i Hercegovini ''importirala Austrija''. I Vi biste htjeli da to naša djeca prime i vjeruju u povjest kao istinitu, i da to rade, uza sve grobove svojih pradjedova, koji datiraju davno prije nego je tamo doprlo pravoslavno pučanstvo. Dakle, Vi intelektualci i Vaša akademija nauka glavni ste rasadnici šovinizma, drugi Vas, neuki, samo slijede, jer Vas drže za svetionik.

Čika Slobodan je bio ljut, ali je šutio, a šutjeli su i drugi. Dr. Ćurčin me je potegnuo za rukav:

- Pustite meštre! Manite Stojanovića i slične.

Brzo smo se zatim razišli. Kod rastanka Bogdan Popović je izrazio želju da sutradan večeramo zajedno i sami. On, Dr. Ćurčin i ja.

Sutradan, iza ručka, izašao sam na Kalemegdan, da malo prohodam. Prolazeći pokraj jednog grma čuh kako me netko zovnu imenom. Bio je to profesor Boža Marković, koji je sjedio na jednoj klupi, gotovo šćućuren, i tužan u licu. Ja sam se zaustavio pred njim i upitao ga što je tako tmuran?

- A kako ne bih, brate Ivane, zar ne vidite da je ovo početak rasula?

- Nemojte tako, Božo.

- A kako ne bih..... Ne valja, ne valja.... A što Vi ono sinoć sve rekoste starom gospodinu Slobodanu ?

- Nu, kad Vi to prije čuste ? Što sam mu rekao ? Da, on je stari gospodin. Neću reći da je posenilio, ali se uhvatio za korice od handžara, pa zbori tonom koji nije prikladan za predsjednika akademije.... Pa, eto, tako, udarismo u razgovor na srpsko - hrvatski način. Mislim da ga, uza sve to, nisam osobno vrijeđao, niti sam mu rekao štogod što ne bi bila istina.

Božo se žalosno nasmijao:

- Nisam brate bio prisutan ali, kako sam čuo, bio si oštar, a on je........ he Slobodan, predsjednik Akademije nauka.

- Sve ja to znam Božo, ali znate kako je: ''Kako ti meni, tako ja tebi''!

- Bit će, bit......... ali je žalosno, da se i takvi ljudi dohvaćaju, on, Slobodan, i Vi, dragi Ivane. Po tome se vidi kako smo daleko došli.

- Možda imate pravo Božo, ali eto takvi smo.

- Na najnezgodnijoj stvari je počelo. Na pitanju one neke dvojice policajaca, koji su bili u Zagrebu ubijeni. Čudna mi čuda. Ali ovi, koji su nezadovoljni sa sporazumom...... Nu, i mene je taj nesretni sporazum zabrinuo, zato sam smućen i žalostan, ne valja......

- A zašto ne valja, Božo ? Ta i Vi ste, zajedno s nama, bili za sporazum.

- Jesam, ali ne za ovakav. Ovo je išlo predaleko. Ta Mačekova banovina je država u državi, hej!

- Pa kad bi bilo tako, a meni izgleda da nije, zar i to nije bolje od vječite svađe ?

- Jeste, jeste, ali ni jedan narod ne staje na pola slobode, kad počne da je otima. Kad počne, onda hoće cijelu. Razumijete li ?

- Ne razumijem. Svaki narod i pojedinac hoće punu slobodu, to se razumije, a zašto je ne bi imao ? Nu, to ne znači da se zato mora svađati, ili razići s drugima.

- Lijepo bi to bilo kad bi moglo tako ? Uostalom, to je potpisao Cvetković, koji ne predstavlja ništa i nikoga, i neka se gospodin Maček ne veseli mnogo tome svom uspijehu. Sumnjam da će to srpski narod prihvatiti. Jeste li čuli Slobodana ? A što onda ?

- Meštrović - Ne znam, Božo brate, samo mislim da je bolje liječiti upaljeno mjesto na vrijeme, prije nego se otrov raširi po cijelom tijelu, medicinom ili vještom operacijom, nego sjekirom.

Božo - Razumijem. Nisam ja za sjekiru. Ali znadete, kakvi smo mi Srbi. Imade nas svakojakih, a najviše takvih koji odmah hvataju za sjekiru, kad im nešto nije pravo.

- Meštrović - Vidim ja da je nekako tako, ali na Vama je, da takve mirite, da ih urazborite i napokon, da ih upozorite da svako držalo ima dva kraja.

Božo je bio dobar i plemenit čovjek, ali je i on mislio da brutalnost predstavlja snagu i dokazuje vitalitet.

Bogdan Popović je bio fina pamet, koja se više bavila detaljima, nego cijelinom. Bio je vrlo načitan, te je pisao i govorio vrlo istančanim i odličnim stilom da ga je bilo milina slušati. I ja sam ga vrlo rado slušao i bili smo u vrlo dobrim odnosima. Naši su se razgovori poglavito odnosili na književnost i umjetnost, pri čemu je on najviše govorio, a kod mene samo pitanjima provjeravao, da čuje ima li pravo. O politici smo govorili rijetko i malo. Obojica smo slutili da se na tom polju ne bismo složili. On je Jugoslavenski problem na momente shvaćao, obuimom i razumio intelektom, ali srcem nikako.

Na zakazanoj večeri smo se sastali. On, Dr. Ćurčin i ja. Bogdan je bio potišten ali fin i ljubazan. Nakon malo vremena je počeo:

- Htio sam da se vidimo i porazgovaramo. Onaj razgovor jučer je bio dosegao mjeru da se dalje više nije moglo razgovarati. Vidjeli ste to na svima. Razišli smo se prije nego je to naš običaj. Tako smo bili potišteni...... Problem je težak, pa ako hoćete i žalostan, ali ste i Slobodan i Vi počeli tonom koji je isključivao mirnu akademsku diskusiju. Slobodan ima finu pamet, ali je bio uzbuđen onim što se u Zagrebu dogodilo, pa je malo oštro počeo, a Vi ste ga onako dočekali i rekli mu stvari koje su ne samo njega nego sve nas vrlo zaboljele. Specijalno nas je zaboljelo ono što ste rekli za Bosnu, koju mi već jedan vijek u srcu nosimo.

- Meštrović - Vjerujem, profesore ali je nosimo i mi. Ta i moji su iz Bosne, a odanle je i pola Dalmacije. Ali je mi moramo gledati drugačije nego kao jabuku, koju bismo željeli metnuti u torbu. A nadasve, ni mi, ni Vi, ne smijemo je gledati tako da postane jabukom smutnje.

- BK - Točno je što kažete, ali naš svijet je naviknuo da na Bosnu gleda još od Karađorđa kao na svoju zemlju, pa kod toga ne vodi računa o tomu, da tamo imade i drugih, koji nisu ili neće da budu Srbi.

- Meštrović - A tko Vam je kriv da svom svijetu niste govorili istinu?

- BK - Vi ste, međutim, jučer rekli Slobodanu kao da su Srbi došljaci u Bosnu.

- Meštrović - Ja tu riječ nisam upotrijebio, nego sam rekao da Vaši članovi - akademci - pišu, a Vi, tojest Srpska akademija nauka, štampa, da je Hrvate Austrija u Bosnu ''importirala''. A to je plitka laž. Vi to, kao učen čovjek, znate, da nije tako. To ste, uostalom, mogli, da ste htijeli, i provjeriti, čak i iz samih srpskih vrela, jer svi srpski povjesničari nisu kao Stanojević.

- BK - Ja nisam povijesničar. Može biti da poneki povijesničar i pretjera, ali je točno da u Bosni ima dva puta više Srba nego Hrvata.

- Meštrović - Bit će da je tako, ako Vi u Hrvate ubrajate samo katolike. Međutim isto je tako točno da Srbi u Bosni predstavljaju manje od polovice pučanstva. Pa kako onda?

- BK - Vi uzimate u račun i Turke ili kako ih Bosanci zovu ''Muje''.

- Meštrović - Mogu oni njih zvati ''Muje'' ili ''Alije'', svejedno, oni su tu, oni su starosjedioci, na svojoj su djedovini i naše su krvi.

- BK - Oni sebe u duši drže Turcima. Oni u srcu ne gledaju ni na Zagreb, niti na Beograd, nego na Istambul (?). Njihov broj ne dolazi u obzir, ni za Vas, ni za nas. Znam, oni, nas Srbe, mrze, i poneki se, bajagi, priznaju Hrvatima, iako to nisu.

- Meštrović - To je njihova stvar. Oni će najbolje znati što su i za koga su. Ali, oni imadu pravo i pred Bogom i pred ljudima da budu na ravnoj nozi s ostalima svojim zemljacima.

- BK - U svakom slučaju, oni su sporedni, a nevolja je da Hrvati nas mrze i da neće s nama.

- Meštrović - Ne mrze profesore, ili bar ogromna većina Vas ne mrzi, nego se tako svađamo, a znate i zašto? Ne slušajte priče, nego dođite u Zagreb i proboravite tamo neko vrijeme, upoznajte se sa ljudima i razgovarajte s njima, pa ćete vidjeti u čemu je stvar.

- BK - Neću, brate, i ne mogu. Nisam se u Zagrebu ni prije ujedinjenja zadržavao više od jednog dana, a otkad smo zajedno, od onda se pogotovo ne zadržavam. Nisam rekao da nas mrzite Vi, ili poneki kao Vi. Ali jedna lasta ne pravi proljeće. Većina nas mrzi i tu smo. Eno, ne trpe nas ni oni na Hvaru, kamo sam sa Slobodanom zalazio.

- Kako Vi gospodine Bogdane, kao pametan čovjek, možete takva što vjerovat - upitao je Dr. Ćurčin u razgovoru - ta to su informacije Matijevićevih pitomaca.

- BK - Nemojte Vi, Ćurčija, Vi ste upiljili da smo jedno, pa gubite svoje, ali Hrvati neće, neće s Beogradom, tu nema šta. Tu neće biti nego se razići, pa što kome Bog dade.

- Meštrović - Neće da su pod Beogradom, profesore, ali to ne znači da neće ili da ne bi s Beogradom, ako bi bili ravnopravni. Vi ste utvrdili da su samo Hrvati nezadovoljni. A ja bih, kao i meni slični Hrvati, pristao da se u Bosni pita samo Srbe, hoće li oni da se ovako dalje upravlja i da su pod Beogradom, ili da upravljaju sami sa sobom, pa ako izglasaju da hoće pod Beograd, a Vi prisjedinite Bosnu.

- BK - Znam ja, znademo i mi, da ne bi. Svi nas mrze: i Hrvati, i Bošnje, i Crnogorci, pa i Vi, Lale - reče, obračajući pritom Dr. Ćurčinu.

- Ne mrze, nego neće da ih se gnjavi i pljačka - uzvratio je Dr. Ćurčin

- BK - Neće nitko od Vas s nama, pa idite s milim Bogom!

- A što bi to onda značilo - opet će Dr. Ćurčin?

- BK - Značilo bi - pretkumanovsku Srbiju. Tako. Onda smo bili i mirniji i sretniji i bolje smo živjeli nego danas!

- Kako to možete meni reći, koji sam živio ovdije - prekide ga Dr. Ćurčin?

- BK - Jesmo bolje i nitko nas nije zvao ni razbojnicima ni pljačkašima.

- Okrenimo razgovor, profesore, govorimo makar o Dučićevim pjesmama.

- BK - Ne mogu i ne mili mi se - uzvrati Bogdan i ustane, opraštajući se pola ljutito, pola žalosno, tako da mi ga je bilo žao!

Tako je svršio ovaj naš ''intelektualni'' razgovor, da je posljednje bilo što sam mu rekao:

- Žalosni razgovori naroda slovinskog.

- E baš tako - uzvratio je Bogdan.

=>

Slijedeći je događaj pristup Kraljevine Jugoslavije trojnom paktu - pa onda puč i kapitulacija!

Kad su Cvetković i Cincar Marković u ime Jugoslavije pristupili ''trojnom paktu'' i potpisali pristup u Beču 25. 05. 1941., svatko je kod nas bio zabrinut. Bilo je raznih kombinacija, ali ih je bilo vrlo malo koji su vjerovali da će pobijediti Osovina.

Našao sam se u Splitu, s obitelji povodom smrti moje majke. Bili su s nama i neki prijatelji iz Zagreba, kao i Dr. Ćurčin s obitelji.

Sjedili smo obično do kasno uvečer, razgovarali i pratili radio vijesti. Najednom smo, poslije puča, čuli govor srpskog patrijahe. To je bio govor u kojem je bio sažet sav šovinizam srpstva i pravoslavlja, koje da je jedino održalo ''zavjetnu misao'', jedino koje je stvorilo državu i jedino koje će je braniti i obraniti. Saslušavši taj govor, svi smo se zagledali bez riječi. Ja sam i nehotice prvi prozborio:

- Ovo je početak propasti, njezin prvi čin. Ovaj i ovakav govor ubojitije je oružije od svih njemačkih topova i tenkova, njega će slijediti rasulo Jugoslavije i tragedija njezinih naroda.

Nakon toga nastao je u sobi težak i neugodan tajac. Malo kasnije, da prekine šutnju, obrati se Dr. Ćurčin mom bratu Marku, kao seljaku, i upitao ga što on misli kako će se držati seljaci, hoće li se htijeti boriti:

- Gospodine doktore i prijatelju ja mislim da će sve to biti slabo. Što može siromah seljak ako s glave ne valja. Dan - dva bi se borio, a onda, s čime, za koga i zašto? Evo, na priliku, gledao sam ja sam, a vidili su to i svi drugi, kako časnici u Kninu jedu konzerviranu ribu, sardine i druge, piju vino i pivo, dok vojnici jedu posan grah, a za piće, tu im je Krka. Možete si sami zamisliti, kolika je ljubav među njima ? Pa onda, pokupilo ono konja što su ljudi imali: Rekoše, triba vojsci, da brani državu. Dobro. Ali da vidite kako se radi. Uzmu i otiraju čoviku konja, onog boljeg i to mukte. U redu. Nu, kroz koji dan, časnik dadne u zamjenu tog dobrog konja za neku kljusinu uz pridav. Eto tako se desilo i meni. Otiralo meni dva konja. Za jednog sam bio platio dvanaest tisuća dinara, a eno tog konja sad u susjednom selu, kod mog komšije pravoslavca. Dao čovjek nešto kljusine, što nije ni za kakav posao i tisuću dinara časniku. Sad recite Vi meni, kako će se takva vojska, sa takvom opremom i sa takvim časnicima boriti ? A onda još nešto. Evo naprimjer, naši seljaci. Bože moj, Hrvati, dašta su, bili su veseli kad je ono proglašena Banovina Hrvatska. Kad ovi drugi časnici, počeli se rugati: To će - vele - trajati koliko i mačkova ženidba. Doći će Velika Srbija, samo počekajte. A sad, kako se more tako ? Naš bi čovjek pošao i u vojsku, ponio bi od kuće kruv u torbi i borio bi se, pa da ima samo pušku i naboje, da brani svoje, hoću reći svoju Hrvatsku, ali, vraga da će se i jedan boriti za njegovu Veliku Srbiju. Mogli bi mi ovo obraniti od Talijana i samo s puškom i prsima. Znamo mi Talijane, bio sam ja na njihovu frontu dvi godine. Za njih bi bilo dosta i ovo što kažem, ali za Švabe, za nje ne znam.

- Slabo je to, Marko, kad je tako, kao što ti kažeš, a bit će.......

- Dašta da Vam je slabo. Odnit će nas vrag sve. Najteže bi mi bilo viditi one ''bepe'' ovde....

=>

Mile Budak pozvao je Meštrovića u Zagreb jer da mu je od Talijana u Splitu ugrožen život. Meštrović otišao u Zagreb. Tražio putovnicu za izaći u Švicarsku (htio preko Španjolske). Kod Pavelića nije htio. U razgovoru sa Milom Budakom rekao da ako Pavelić pusti Dalmaciju Talijanima - ''neka se ubije''. Nakon što je izrekao još kritika na ustašku vlast - najprije je završio u kućnom pritvoru, a zatim i u zatvoru na Savskoj cesti skupa sa slikarom Jozom Kljakovićem.

Prije njega su ustaše uhitile i prvaka HSS-a Vladka Mačeka. Jedna zanimljiva crtica oko toga povezana je sa Nedićem. Budući da su Nijemcima dojadile ustaško - četničke borbe, zbog kojih ni sami nisu mogli funkcionirati kako treba, pozvali su ga Nijemci u Beogradu i pritisli da se nađe ,,modus vivendi'' između Hrvatske i Srbije, kako bi pustošenje prestalo i Nijemci se mogli neometano kretati. Nedić je onda pitao Nijemce s kim da se sporazumije, a oni su mu odgovorili da s Pavelićem i ustašama. Na to je Nedić odgovorio da bi ga to onemogućilo kod Srba, budući gone i ubijaju Srbe, a, s druge strane, da je njih samo šaka jada i da ne predstavljaju Hrvate.

- A tko bi po Vašem mišljenju predstavljao - upitali su ga Nijemci.

- Pa Maček predstavlja ogromnu većinu Hrvata - odgovorio je Nedić.

- Njemu je bila nuđena vlast u Hrvatskoj, ali on to neće. Nijemcima nije stalo do prljavog braka između Srba i Hrvata, kao ni do njihove rastave, nego samo do pacifikacije područija, kako bi se mogli slobodno kretati, umjesto biti ometani. Mi nismo ništa imali protiv Jugoslavije i ona je mogla ostati po strani, da nas ovi ludi megalomani nisu vrijeđali i izazivali, na svoju nesreću. Sad kad je se to dogodilo i Vi se razišli, morate se sporazumijeti da se područije smiri. Zato hoćemo da se Beograd i Zagreb sporazume. Kad nije išla kombinacija sa Mačekom i njegovom seljačkom strankom, morate se sporazumijeti s ustašama, nama je to svejedno..

Na to je Nedić uzvratio da on ne zna ni tko ustaše predstavlja.

- Bio mi je jedan Pavelićev, emisar, jedan Kvaternikov i onda jedan Budakov. Tko je kod njih glavni - ja ne znam?

General je na ovo izvalio oči i upitao:

- ..... i čiji još?

Zbunjen ovim upitom, Nedić je odgovorio:

- I jedan Mačekov!

- Za lojalnu suradnju trebali ste me o tome obavijestiti - uzviknuo je general.

- Nisam zato jer u Mačekovoj poruci nije bilo ništa pozitivno - uzvratio je Nedić.

- Nedić je bio zbunjen, misleći da je za emisare general znao putem svoje spijunaže. Ja sam prispio tek pred kraj razgovora, a tumač je slabo vladao srpskim jezikom. Sad Nedić misli da je sve to prouzrokovalo zatvaranje Mačeka, pa me je uputio k Vama, ne bi li Vi njegovo žaljenje dojavili Mačeku, kao i tok razgovora sa generalom - to je Meštroviću u kavani ,,Medulić'' u Zagrebu, pred samo njegovo hapšenje, ispričao nekadašnji višegodišnji austrijski konzul u Beogradu, a za rata član Njemačkog poslanstva, Austrijanac Kromholz - kojeg Meštrović nije poznavao.

=>

Meštrovića je u zatvoru od smrti dijelilo samo 3 minute (po Meštroviću, ubijalo se u 20:00). Kad je njegov egzekutor bio otvorio već vrata da uđe i da izvrši ubojstvo, drugi mu je stražar rekao da sačeka još 8 minuta jer se to radi od 20:00 sati. Uto je i zazvonio telefon pa je ovaj zatvorio vrata i otrčao da se javi. Nakon malo, koraci natrag i glas:

- Pomilovao ga poglavnik, a tri minute falilo.

Opet telefon i kroz kratko vrijeme:

- Ćaću mu njegova, kroz tri minute - tri pomilovanja. Pomilovali ga: i poglavnik i Hitler i Mussolini.

(PS: Sistem ubijanja - ''pusti kraju, najprije čekić u glavu, pa je onda naš'' - citat od jednog od stražara).

Malo zatim je kod njega došao i Jozo Kljaković, pa im je bilo lakše, pa su završili kod suca na saslušanju, pa opet u ćeliju. Dočekali su i Božić u zatvoru. Dok su bili u zatvorskoj bolnici došao im je ravnatelj Majcenić i obavijestio da će ih poglavnik pustiti ako na njega napišu pismo da su za NDH-a i da osuđuju Krnjevića i Subašića. Obojica su to odbili.

U zatvorskoj bolnici s njima dvojicom je bio i jedan ustaški časnik koji je Meštroviću pripovijedao kako su sukobi u Lici počeli:

- Bio sam zapovijednik u Gospiću i spočetka je išlo bez velikih poteškoća, dok ne počeše one nesreće. Jednog jutra su mi dojavili kako su neke hrvatske komšiluke četnici popalili i svijet pobili. Ja pohitam s jednim skupom vojnika na lice mjesta. Imao sam što vidjeti: dva - tri naša komšiluka zapaljena, nesretne im kuće dogorijele. U prvom komšiluku na dvorištu čitava obitelj poklana, jedan leš ovdije, drugi ondje. Jedan starac prerezana grkljana. Još živ hropi, ali ne može da išta kaže. Nedaleko od njega stara žena zaklana, te jedna mlađa žena poderanih rukava i izgrebana po mišićima od ruku, također zaklana. Na sredini dvorišta jedno dijete rasporeno nožem, a pijevac mu vuče crijeva po dvorištu. U drugom komšiluku ista slika. Obuze me užas i bijes, pa povikah drugovima da pronađemo razbojnike, pa gdje i tko bili. Nedaleko garišta opazismo jedan stog slame i kad se približismo, otkrismo jednog starca, šćućurio se ispod plasta, zavukao leđa u slamu s bradom između koljena, cvokoće zubima i bulji uplašeno. S početka nije bio u stanju da nam išta odgovori, a kad ga malo zalih rakijom i rekoh da se od nas ne boji, dođe malo k sebi. Upitah ga gdje mu je kuća, a on pokaza garište. Tko ti je zapalio ?

- Četnici - promuca.

- A jesi li koga prepoznao iz ovog kraja ?

- Jesam - dvojicu iz susjednog sela - pokazujući rukom pravac.

- Mi ga ostavismo i jurnusmo prema dotičnom selu. Od odraslih mlađe nismo zatekli, ali smo kuće popalili i pobili što se je našlo, te tako otpoče naša nesreća i sramota.

Počeo je iznositi svoje duševne muke, koje ga, baš sad u zatvoru, još više muče, gdje imade više vremena da razmišlja, što nije slučaj u vihoru borbe i nekog općeg ludila i pijanstva.

- Nisam ja sam kaoga muči - muči i onog glupavog upravitelja Majcenića, komu, kako znadete, svaki dan idem na pisarnicu da vidim novine, samo on ne smije da govori o tome, a muči, očito, i ove naše priproste ustaše, svakog na svoj način.

Kad ga je Meštrović upitao zašto je u zatvoru - on mu je ispričao kako je u Gospiću došao u sukob sa Talijanima koji su se onda žalili Paveliću (zbog žita - htijeli mu Talijani uzeti žito). Pa ga je ovaj pozvao pred sebe. Rekao mu da je u pravu ali da su Talijani ''naši saveznici'', te ne smije tako. I onda je premješten u Karlovac gdje je, jedne noći, iz pritvora pustio oko 70 srpskih žena i djevojaka rekavši im - da bježe kuda znadu.

- Zato sam, evo, pod istragom i optužen za čin koji sam izvršio bez naređenja. Bit ću izveden pred vojni sud i čeka me ili da me oslobode ili streljaju, zavisi kakvi će biti suci. Svejedno mi je. Bolje je da nas nestane, nego da izgubimo svaku etiku - govorio je rezignirano.

Domalo je Meštrović pušten u kućni pritvor. Kroz nekoliko dana dobio je prvi posjet. Bio je to Pero Blašković, predsjednik hrvatskog kluba u Beogradu. Pričao je Pero da je bio jako uzrujan kad je čuo da su zatvorili Mačeka, a kroz nekoliko dana i njega, te je otišao da kod Kvaternika protestira (bio je njegov pomoćnik i glavni organizator vojske) i traži da ih se pusti. Odmah je potom Kvaternik održao sastanak sa časnicima u sabornici i rekao im da se našao jedan viši časnik koji je protestirao i tražio da se pusti Mačeka i Meštrovića, ali on (Kvaternik) upozorava prisutne da će taj časnik, ili ma tko drugi od prisutnih, biti stavljen pred zid i streljan ako opet dođe intervenirati za izdajnike. Kad su to Peri prenijeli jer on to nije čuo (bio je prilično gluh), rekao je da će on odmah ponovno poći njemu i ponovno intervenirati - ''pa neka me stavi pred zid, glupi ovan, a Vi ako hoćete suglasite se samnom'' - rekao je časnicima. Oni su mu dali 130 potpisa, te ga ovalastili da i u njihovo ime protestira. Kad je došao kod Kvaternika, ovaj se mašio za telefon i nazvao sina:

- Dido, sine, ovdje mi je Pero i traži u ime više njih da se puste Maček i Meštrović.

Na to je telefon skvrcnuo, a Slavko se okrenuo prema Blaškoviću i, napravivši nemoćan gest, rekao:

- Jesi li vidio, Dido mi je zatvorio telefon.

- Zbogom, Napoleonova Majko!, rekao sam mu i otišao - ispričao mi je Blašković.

Ispričao mi je i zašto je na njih bijesan. Srbi koji su pred terorom pobijegli iz Sarajeva u šumu, vratili su se na njegov proglas, kojeg su mu predložili da napiše Pavelić i Kvaternik, te da im zajamči da se nikome neće ništa dogoditi. On je proglas izdao te se vratilo četri tisuće bijegunaca. Bili su potom pohvatani i svi postreljani. A ubili su i muža njegove sestre - Srbina u Karlovcu, koji je bio dobar čovjek i koji je uvijek, iako Srbin, glasao za HSS. To je Peri bilo previše, pa je odlučio dati ostavku.

=>

Jedno prijepodne mi je slikar Kirin, koji je bio savjetnik Mili Budaku, dopratio jednog Nijemca - koji se pak htio upoznati sa Meštrovićem. Nijemac je promrsio svoje ime (Veesenmayer). Nakon kratkog uvoda - skrenuo je priču na NDH. Kao, čuo je, da je Meštrović ne voli - na što mu je Meštrović rekao - da je morao otići iz svog kraja nakon što su ga Talijani anektirali.

- To je bila politička nužda, jer kako bi Pavelić i ustaše stvorili NDH bez oslona na osovinu i na njezinu pomoć - uvjeravao ga je Nijemac.

- Lijepa pomoć, da Mussolini uzme najvažniji dio te tobožnje države - odgovorio mu je Meštrović.

Digao se je i otišao, moleći me da li može opet doći vidjeti stvari u atelieru. Dva dana nakon toga zaista Veesenmayer je opet navratio k Meštroviću te pogledao stvari u atelieru, praveći nesuvisle komplimente i razbacujući se pohvalnim frazama.

Pripovijedao mi je da je vidio moju prvu stvar, a to je bio Grgur Ninski u Splitu. Kip je na nj djelovao tako da je nabavio povećanu fotografiju i ponio je sa sobom, te je kasnije pokazao Fuhreru, komu se stvar silno dopala, da ju je zadržao za sebe, te ju još imade.

- On imade visoko mišljenje o vašoj umjetnosti, iako znade da ste Vi ideološki protivnik.

I nakon što je još malo pripovijedao o Hitleru - najednom je skočio na politiku:

- Vi kanda ne volite Pavelića, a izgleda ni on Vas, što je bilo među Vama?

- Niti ga volim, niti mrzim, a između nas nije bilo ništa. Svega sam ga, jednom davno, prije rata, vidio na jednom službenom ručku.

- Koliko sam primjetio on je najmuškiji među Hrvatima. Trebali bi ste ga pomagati.

- Što ja mogu pomagati? Ja sam samo umjetnik.

- Ništa ne znači. Vi ga kao takav možete pomagati, jer imadete ime, te ste kod nas u Njemačkoj vrlo poznati, a čujem i u Italiji.

- Ne bih ja to, gospodine, nikad učinio već iz naših hrvatskih razloga.

- Vi ste Hrvati ljuti na nj zbog Dalmacije, i to ja razumijem, ali treba da to progutate, a iza rata, kad se Vaša država učvrsti, uvjeren sam da ćete Talijane baciti iz Dalmacije, koja je vaša. Vi ste malen, ali hrabar narod. To ćete moći postići ako budete slijedili ljude Pavelićeva kova, a ne Mačekova.

Onda je počeo o Mačeku:

- Čudan čovijek. Mi Nijemci smo znali da su mase u Hrvatskoj za njega, pa smo mu ponudili da on stane na čelo nezavisne Hrvatske, prije nego je Mussolini predložio Pavelića. Ja sam mu tu poruku donio od Hitlera. On je to otklonio. I onda je došao Pavelić. Čudan čovjek - ponovio je - imade čak i neku hrabrost. Zamislite što mi je nedavno rekao, kad sam bio kod njega i govorio mu da je pogriješio što nije preuzeo vlast u Hrvatskoj i nabacio mogućnost da bi to još uvijek mogao. On je odgovorio da to ne bi ni po što učinio i to zbog interesa hrvatskog naroda. Kad sam mu rekao da bi to mogao učiniti baš u interesu svog hrvatskog naroda, pošto je pobjeda na strani Osovine, on mi je odvratio: ''A tko kaže da će biti.....'' i konačno, moram priznati da me je i zadivila njegova naivna smjelost.

Tjedan dana kasnije došla su mu doma dva Talijana kolima talijanskog poslanika Casertana da mu saopće da ga Mussolini zove u Rim - Meštrović je to otklonio.

RAZGOVOR S GLAISEOM VON HORSTENAUOM

Njemački general je došao Meštroviću u pratnji svog prijatelja Dr. Ullmanna, rekavši da ovaj put treba svjedoka.

- Došao sam da od Vas osobno čujem jeste li slobodni ili ne. Ja sam Vas držao za slobodna, a jučer mi Vaš brat, koga sam slučajno sreo, reče da niste.

- Točno Vam je rekao - a on stade nogom o pod tući.

- O prokleti, lažljivi, lički vuk! A meni je još prije dva tijedna, kad sam bio zbog te stvari kod njega, svečano rekao da ste na slobodi.

- Ja ništa ne znam, nego da mi je rečeno, kad su me pustili iz redovnog zatvora, da ću od sad biti u kućnom, te da ne smijem preko praga ako ne želim izgubiti glavu.

- Prokleta lažljiva i divlja bagra! Talijanske sluge. Jeste li Vi ikada imali kakvi osobni sukob sa Pavelićem, da je on tako protiv Vas?

- Nisam nikad.

- A jeste li ga vidjeli od kad je poglavnik?

- Nisam. Kad sam došao iz Splita ovamo, bio mi je poručio da bi želio da dođem k njemu, a ja sam otklonio.

- Imali ste razloga, nakon što je Vašu Dalmaciju izručio Mussoliniju, a Vi ste, valjda, to pred nekim osuđivali, a on Vas i slične u zatvor. Nu, tko je i što je on, nego Mussolinijev izmećar. Mogao je doći k Vama, kad Vas je htio vidjeti, ta i kraljevi su k Vama dolazili.

- Nije se moglo, generale, s moje strane raditi ni o kakvu prestižu........

- Razumijem, ali se radilo o prestižu jednog hrvatskog patriota prema tuđinskom najamniku, koji ne predstavlja nikoga i ništa. Nađite mi jednog decentnog čovjeka, koji bi preuzeo upravu u Hrvatskoj, pa ću poći s oklopljenim kolima na Markov trg i uhititi Pavelića i njegovu Vladu.

- Teško bi se našlo jednog čestitog Hrvata koji bi preuzeo upravu pod već stvorenim uvijetima.

- Razumijem. Ali tu Hrvati griješe, kao što je Maček pogriješio, što nije on preuzeo. Bio bi se, recimo, žrtvovao, ali u ovoj nesretnoj zemlji ne bi bilo došlo do vraga..

Poslije ovih izjava pomislio sam da je možda kod Nijemnaca došlo do nekog preokreta u pitanju talijanskih pretenzija i upitao sam ga imade li za to izgleda. General je to isključio, jer je Hitler gospodar, a njega potpuno obmanuo Mussolini, tako da njemački generalštab drži da su posrijedi čak i neke perverzne veze između njih dvojice. Sad mi je ispričao kako se odigralo s talijanskom granicom prema nesretnoj Hrvatskoj, koja je bila utvrđena između Mussolinija i Hitlera na Brenneru. On, (Glaise) bio je tumač, jer Mussolinni nije znao njemački, a Hitler zna samo njemački. Kad je Hitler pitao Mussolinija za granice prema Hrvatskoj - Mussolini je obuhvatio dio Slovenije do Zidanog mosta, te jedan dio Gorskog kotara, a onda sišao u hrvatsko Primorije, te ispod Velebita prešao u Dalmaciju, sve do ušća Cetine. Hitler je učinio primjedbu da je poznato da je u Istri 2/3 Hrvata, a u Dalmaciji da je napučena isključivo Hrvatima.

- Ovamo smo stvorili sporazumno nezavisnu Hrvatsku, a sad bi je nemilosrdno okljaštrili - Hitler.

- U našem prvom sporazumu, Vi ste priznali da je moja neograničena sfera do rijeke Drine, a Vaša Poljska i Ukrajina - odgovorio je Mussolini.

- Jeste - uzvratio je Hitler - ali tad nismo predviđali Hrvatske.

- Mussolini je na to odgovorio:

- Ja neću ni da raspravljam o Dalmaciji. Italija je sad po treći puta ušla u rat zbog Dalmacije.

Zatim je uzeo olovku, te je vukao kao obućar po volovskoj koži. Obuhvatio je i Split, sve do Omiša, izostavljajući i otok Brač.

Hitler je uzviknuo:

- Split također? Pa gdje će Hrvatska imati izlaz na more?

- U Dubrovniku - odgovorio je Mussolini.

Hitler ironično:

- Pa zašto ne u Valoni?

Mussolini:

- Pustit ću da mogu izvoziti preko Splita i eventualno neku općinsku autonomiju, gdje će se moći služiti svojim barbarskim jezikom, ali će Split biti pod talijanskom zastavom, kao integralni dio Italije.

- Hitler je na kraju sve to primio - rekao je Glaise s gađenjem na licu, te još naglasio ironično - na kraju, Pavelić je potpisao u Rimu ove granice u ime Hrvatske. A nije to sve, dovest će i jednog talijanskog princa za kralja Hrvata, a osnova je da isti postane i kraljem Mađarske i Slovačke, a pod pokroviteljstvom cara Italije.

- Pa Vi ste Austrijanac i poznajete krajeve o kojima govorimo, kao i Talijane, a i Hitler je na kraju - Austrijanac, pa zašto niste utjecali na njega?

- Poznam krajeve, a poznam i Talijane, i još kako. Poznajem ih sa Soče, gdje smo ih držali sa par regimenata, poglavito sa dalmatinskom. Pričao sam ja to Hitleru, a i on je to znao, te mi je rekao da ni sad nisu mnogo bolji i da bi za nas bilo mnogo lakše da je Italija ostala neutralna, ali je Musolini svakako htio da bude uz nas. I Grčku da je napao bez prethodnog sporazuma s njim, i tako Hitlera stavio u veliku nepriliku. Okuražen tom Hitlerovom izjavom, spomenuo sam da je Italija svaki puta izdala svoje saveznike.

- To je točno - uzvratio je Hitler - ali za mene je Mussolini Italija, do koje inače na držim ništa.

- Ali i Mussolini je Talijan - rekao sam - na što je Hitler skočio i izderao se na mene.

- Da mi niste nikad više pokušali praviti takvu aluziju na Ducea, jer ću Vas u tom slučaju degradirati - završio je Glaise.

Na to je Meštrović rekao da je čudno da je po ovom najbliža točka Njemačke - Maribor. Na što mu je gost odgovorio potvrdno ali '' u slučaju da mi pobijedimo, što ne dao Bog, neće Nijemci pitati Talijane da se dođu iz Maribora na Jadran kupati. Onda je pitao - da li Meštrović zna da je on Austrijanac i katolik, nakon što mu je on potvrdio, rekao je da je on izdao svoju domovinu i ako ona ponovno kojim slučajem uskrsne da ne zaslužuje ništa drugo nego da bude obješen. Vidio je za vrijeme prvog svjetskog rata tko su i kakvi su vojnici Talijani i da je doživio tu sramotu da po završetku rata oni u Beču izigravaju njihove zaštitnike...... Rekao je da je on zbog toga agitirao kod Hitlera za ''Anschlus'' ali ih je na kraju Hitler sve prevario.

- Ja važim kao nekakav njegov diplomat u vojničkim stvarima, valjda zato što znadem nekoliko jezika i što smatra da sam suptilniji nego neki Prusi. Slao me je i u Francusku i, evo, sad ovamo, te me često prima, ali mi vjerujte da nakon svakog viđenja s njim ne mogu po dvije noći spavati od grižnje što ga nisam ubio.

Ali je još rekao da je to nemoguće jer ga njegova okolina strahovito čuva. Svaki čovjek da prije nego što stupi kod Hitlera - mora se kupati, a ne može sa sobom donijeti ni naliv pero. Veći dio njemačkog štaba je uvjeren da je on fatalan za Njemačku i njemački narod, te bi bili sretni kad bi ga nestalo (nikad Nijemci nisu ubili vođu, pa ma kamo i kako vodio). Ovaj razgovor je trajao preko dva sata.

Nekoliko dana nakon ovog razgovora naišao mi je opet i rekao da će me ustaše pustiti, jer da je takav nalog iz Njemačke, nakon njegova izvještaja. Nakon tri dana poslao je svoja kola da me odvezu na Tuškanac, u vili gdje je stanovao. Bila je nedjelja ujutro. Čim je Meštrović došao i sjeo rekao mu je da ima jednu veselu vijest za njega - i rekao da je ona da ''smo mi Nijemci izgubili rat''.

- I neka je hvala gospodu Bogu, jer, da smo ga dobili, bio bi kraj svakoj kulturi i civilizaciji u Europi. Što smo radili u Poljskoj i Ukrajini, to je neopisivo i sramota za vijekove.

Zatim je počeo pričati kakav je lom doživjela Njemačka vojska u Rusiji. Pred kratko vrijeme pozvao je Hitler sve generale i upitao Brauchitscha, šefa generalštaba, da kaže kakva im je vojnička situacija. Ovaj se digao i odgovorio:

- Mein Fuhrer, gospodo i kolege, mi smo rat izgubili.

- A koje je Vaše mišljenje što treba sad raditi? - upitao je Hitler uzbuđeno.

- Moje je mišljenje da se odmah povučemo iz Rusije, te da nastojimo da u proljeće dobijemo častan mir.

Na to se Hitler stao derati da bi trebao da ga strelja da nije taj koji je, ali da ga umjesto toga skida s položaja i da osobno preuzima zapovjedništvo u svoje ruke. Bilo je to u prosincu 1941. Nakon toga Meštrović se dva puta sastao sa Pavelićem (malte ne bio je sproveden poglavniku od strane policije). Pavelić mu je rekao da dobro izgleda, da su ustvari Nijemci uhvatili njegovu šifriranu poruku da želi u Španjolsku, da ga razumije što je ljut zbog Dalmacije ali da je morao pristati jer mu je Mussolini zaprijetio ''da će doći do Karlovca'', ali kad ojača ''da ćemo Talijane baciti u more''. Pitao je - što je mogao raditi?

- Ja ne znam, ali držim da niste trebali pristati.......

- Znadem, jer ste Mili kazali da sam se prije trebao ubiti. Ali to nije gledište. Koji puta čovjek počini stvari koje su mu teže od samoubojstva, ali ih počini zbog važnijih stvari. Bolje je ikakva, nego nikakva Hrvatska, rekao bi Starčević.

- Ali kakva Hrvatska može postojati bez Dalmacije i bez trećine pučanstva koje se smatra srpskim i koje se trijebi.

Pavelić mu je rekao da on ne ide na istrebljenje Srba, nego srbijanske pete kolone, s kojom su nas mislili vječno u podređenom položaju držati, kao u svojoj koloniji. Takvih se dosta uplašilo i u Srbiju pobijeglo (kad su ginuli neki iz te pete srbijanske kolone) i ne trebaju se oni pokatoličivati. Neka se oni priznadu Hrvatima, pa će i on primiti pravoslavlje.

- Napravit ćemo mi hrvatsku pravoslavnu Crkvu i dokrajčiti nesporazume - završio je Pavelić.

Razgovor je trajao više od tri sata. E, a drugi put je išao Paveliću kako bi ocjenio neki kiparski rad.

OPROŠTAJ OD NADBISKUPA STEPINCA

Prije nego je otišao za Rim, Meštrović je pošao da se pozdravi sa nadbiskupom Stepincem. Stepinac je sjedio za pisaćim stolom i imao je pred sobom snopić pisama, pritisnutih grubim komadom kamena u veličini šake.

- Ovaj pozdrav sam pred koji dan dobio u rame od naših fašista, kad sam se vozio u kolima, a ova pisma su mi prijetnje od Nijemaca i ustaša. Sastavljena su na hrvatskom i njemačkom, a sadržaj im je gotovo isti: '' Mi znademo da ste Vi naš najveći protivnik, ali Vam dajemo do znanja da, ako nastavite govoriti protiv nas kao do sada, da ćemo Vas, usprkos rimskom crvenom pojasu, ubiti na sred ulice kao psa'' - Neće me ustrašiti razbojnici jedni - rekao je Stepinac.

Prešli smo u salon i počeo je jadikovati i grditi ustaše, a najviše Pavelića i mladog Kvaternika.

- Mislite li da se sve ove okrutnosti protiv Srba i inače dešavaju sa znanjem Pavelića?

- Ne da mislim, nego sam siguran da se ništa ne dešava bez njegova znanja i naloga. To su razbojnici i manijaci, baš kao i Hitler. I ovaj se izdajica pušta nazvati ''najvećim Hrvatom'', on, koji je prodao koljevku Hrvatske, našu divnu Dalmaciju, i osramotio hrvatski obraz svojim nedjelima. U najcrnjim danima naše povijesti nije se našao ni jedan Hrvat koji bi potpisao da tuđinu ustupa ma koji dio Hrvatske.

Stepinac je stiskao zube, a suze su mu tekle niz lice. Najednom je pošao k vratima i odškrinuvši ih, uzviknuo:

- Sram Vas bilo, zar je to dostojno Vas?!

Vratio se i sjeo sav blijed u stolicu, te mi je rekao:

- Vidite ih, da nisam ni u svom dvoru siguran od špijuna. Poslijepodne će Pavelić sve znati o čemu smo razgovarali.

Rekao mi je ime onog koji je slušao kroz ključaonicu.

PUT U ITALIJU

Na putu ga je pratio Kirin, ali sam primjetio da je bio cijelo vrijeme nervozan i tek kad smo prešli talijansku granicu rekao je:

- Hvala Bogu sad sam miran. Znadete da sam se na svakoj postaji bojao da će nas Didina policija skinuti s vlaka. Vi ne znadete kakav je on i da imade veću vlast nego poglavnik (PS: unatoč Pavelićevoj naredbi mlađi Kvaternik nije htio dati vizu Meštroviću, pa je to na kraju vlastoručno učinio sam Pavelić).

Kad je stigao u Rim ponovno je dobio poziv od Mussolinija i ponovno ga je otklonio. Napisao mu je:

- Vi ćete, dakle, razumijeti, zašto se ne mogu odazvati vašem pozivu nakon što ste anektirali moju zemlju.

SUSRET SA STJEPOM PERIĆEM

Poznavao sam ga još iz Dubrovnika, a ponovno sam ga sreo u Veneciji. S njim sam se ponekad viđao i u Rimu. Često mi je u razgovoru iznosio da se ne slaže s ustaškim metodama, a također ni s Pavelićevom politikom prema Italiji. Zato je i mislio da može samnom govoriti kao Hrvat koji nije ustaša. Iznio mi je svoje mišljenje da će Hrvati biti prevareni od Hrvata, koji za svoje ciljeve podupiru četnike, iznoseći mnogobrojne primjere njihovih postupaka u Dalmaciji, gdje su upotrebljavali i huškali četnike da ubijaju Hrvate, te su poticali na mržnju i međusobna ubijanja kako bi Hrvatsku napravili što slabijom i mogli od nje raditi što hoće (to isto su radili i u Crnoj Gori). Poslije Rimskih ugovora da Pavelića ne može smisliti. Da je on to sve učinio na svoju ruku i da je to sve unaprijed dogovorio sa Mussolinijem. Da imade čak i nepobitan dokaz za to. Jedan tajnik iz talijanskog Ministarstva vanjskih poslova često je dolazio Periću na večeru i, kad je Perić kritizirao Mussolinijevu politiku, što je s potegnutim granicama za vazda onemogućio dobre odnose između Italije i Hrvatske, te uhvatio nesretnu Hrvatsku, još nesređenu, za grlo, iznudivši granice kakve je htio - Talijan je na to ustvrdio da su Pavelić i Mussolini godinu dana prije rata napravili ugovor o granicama, koje su u Rimskim ugovorima. Kad je Perić uporno tvrdio da to nije moguće, ovaj mu je rekao da će mu taj ugovor pokazati, kao dokaz da ne laže. Taj čovjek je uistinu slijedeći dan pokazao Periću taj ugovor između Pavelića i Mussolinija.

Jednog dana iz Zagreba došao kurir - donio pismo za Perića od Pavelića u kojem ga ovaj poziva da odmah dođe u Zagreb, jer da će ga nažalost, na Mussolinijev zahtjev povući iz Rima, ali da će mu zato povjeriti predsjedništvo vlade i da će vlada biti odgovorna Saboru. Za Mussolinijev bijes postojao je slijedeći razlog, kako mi je pričao Perić. U Veneciji bila konferencija između Ciana i Lorkovića o ekonomskim pitanjima između dvije zemlje. Uz Ciana je bio Volpi, kao ministar financija, a uz Lorkovića njegov ''stručnjak'' i Perić, kao poslanik u Rimu. Čim su otpočeli razgovori Perić je rekao Lorkoviću:

- Mladene, nemoj se po običaju vladati kao seljačka mlada, nego mu reci muški da mi nećemo dozvoliti da sijeku naše šume i deportiraju naš svijet u Italiju

Ciano je pročitao sa Perićeva lica da se nešto ljuti, te je upitao Volpia, koji je znao Hrvatski:

- Ti razumiješ? Što je rekao? Što je rekao, Perić?

Volpi je oklijevao i tražio neki blaži prijevod, a Perić ga je pretekao - te mu opsovao majku, njemu i svim Talijanima, i dodao:

- Ako nastavite deportirati naš svijet i sjeći našu šumu u Gorskom kotaru, mi ćemo u Velebit i udarit po Talijanima, gdje koga stignemo, a ne zaboravite da smo mi potomci starih uskoka.

Ciano se namrgodio i rekao:

- To ćemo mi Vama zapamtiti.

Perić:

- Pa zato sam Vam i rekao da zapamtite.

Kratko iza toga Perić je bio povučen u Zagreb. Kad je došao pred Pavelića ovaj mu je predložio da postane predsjednik Vlade koja će raditi sa Saborom. Tad mu je Perić (po savjetu Meštrovića) postavio uvjet da želi prije nego prihvati to mjesto, govoriti sa Mačekom bez ičije prisutnosti. Pavelić se zamislio i rekao da on ne bi imao ništa protiv toga, ali da to mora iznjeti pred Vladu i dobiti suglasnost. Sutradan mu je rekao da je to iznio pred Vladu, ali da su svi, osim Lorkovića i još jednoga, bili protiv toga da se Perić vidi nasamo s Mačekom. Međutim, nešto kasnije mu je Lorković rekao da je Pavelić samo hinio da nema ništa protiv Perićeva prijedloga, a zapravo je on glavni protivnik, jer mu nije ni do čega više stalo nego do vlastite kože.

Opet za kratko Pavelić je ponovno pozvao Perića pred sebe da se dogovore gdje bi ga mogao poslati kao veleposlanika. Perić se bavio mišlju da traži Španjolsku, odakle bi mogao otići u Englesku ili Ameriku i otpočeti kampanju protiv Pavelićeve izdajničke politike. To mu nije uspijelo jer mu je Pavelić ponudio Slovačku (pročitao ga je i mislio da iz Slovačke ne može nikud).

U isto vrijeme je započelo komplotiranje Lorković - Vokić, koji je imao uzase i dosta ustaša koji su bili ogorčeni Rimskim ugovorima. Dogovori su vođeni udvoje ili utroje u Lorkovićevu stanu. Dogovorili su se da treba likvidirati ustašluk, privesti suđenju one koji su napravili teška zlodjela, a ostatak uklopiti u domobrane koji će trebati da polože zakletvu Mačeku, kao vođi većine Hrvata. Ubijati kod prevrata neće nikoga, a Pavelić neka se ukloni i nestane kamo zna.

- Teško je napraviti ikakav prevrat bez krvi, pogotovo krvi onih glavnih, a Pavelić bi to zaslužio, jer je predao Dalmaciju Talijanima - pričao je Perić da je rekao Lorkoviću, koji je na to odgovorio:

- Zaslužio je da mu se krvi napijemo, jer je izdao ne samo Dalmaciju, nego cijelu Hrvatsku ali se nesmijemo tako rastajati, ako ne želimo da se svi ponesemo kao Balkanci. Ja ću mu reći da se povuče i nestane. Kad mu je njegova glava toliko draga.

Vokić je preuzeo dužnost da provede vojničku stranu udara, a kad ga završi, da će se sam ubiti, kako ne bi bio na smetnji za pregovore sa saveznicima.

- Tko je još bio kod tih završnih pregovora osim Vas i Mladena? - pitao sam Perića.

- Bio je još jedan Košak.

- Slabo gospodine - rekao sam ja, a njegov brat Pero, koji od početka nije odobravao ustašama, uskliknuo je:

- Imade pravo, ujutro je Pavelić sve saznao.

Tih je dana stigao mladi Cihlar iz Zagreba i došao me posjetiti u Hotel. Pripovijedao: ''Situacija u Zagrebu teška i zamršena i da je jedan dio ustaša uz Vokića, koji da je za pobunu protiv okupatora''.

- Kako poglavik znade za to, poslao me je k Vama, da se informiram bi li Englezi pomagali i priznali da se s ovo vojske pobuni i povuče u Velebit?

Ja sam mladiću odgovorio da ja nisam nikakav engleski čovjek, niti imadem kakva upliva, kao što on, možda, misli, ali da smatram, da Englezi ne bi nikad Pavelića priznali, nakon što im je navijestio rat. To jedno, a drugo, nakon što je sam u Sabornici izjavio da je on ubio kralja Aleksandra. Oni (Englezi) su u tome čistunci, te u prošlom ratu nisu primili Aleksandra, iako je bio saveznik, s razlogom što su držali da mu je otac naručio ubojstvo Aleksandra Obrenovića. Pavelić se trebao pobuniti kad mu je Mussolini tražio da potpiše onakve sramotne ugovore, a može i sada, ako je na vrijeme, bar bi spasio obraz sebi i onim nesretnicima, koje je zaveo u službu Mussoliniju.

- Saopćit ću!

STEPINAC O JEDNOM PISMU DRAŽE MIHAILOVIĆA

Malo prije nego će otići u Švicarsku - Meštrović se, u Rimu, ponovo sreo sa nadbiskupom Stepincem. Došao je zrakoplovom iz domovine i Papi donio sve dokumente o zlodjelima, počinjenim od nacionalista i fašista, na našem područiju, uključujući okupiranu Dalmaciju. On je bio potajice poslao svim župnicima poruku da mu isto tako povjerljivo pošalju podatke. Odazvalo ih se 85%, i on je sve te izvještaje stavio u torbicu za spise, te doletio u Rim da ih preda Papi.

- Zašto to niste poslali po tajniku?

- Nisam, jer smatram da imadem pravo samo svoj život stavljati na kocku, a ničiji drugi, a sigurno je da bi i svoj izgubio da su me Nijemci uhvatili.

Bio je vrlo uzrujan i ispričao kako su mu nacisti pred osam dana streljali brata, zbog suradnje sa partizanima. Istaknuo je kako su prilike u Hrvatskoj sve žalosnije, čemu su najviše krive, najvećim dijelom, borbe između četnika i ustaša, koji su jednako okrutni, što je dovelo, do tad, neviđene mrženje između Hrvata i Srba. Iznio je činjenicu da se na obje strane generalizira mržanja. Kao dokaz da nije točno da svi Srbi mrze Hrvate, iznio je što je nedavno doživio s jednim srpskim časnikom. Taj časnik mu je došao na Kaptol i ispričao slijedeće:

- Poslan sam od generala Mihailovića da predam pismo talijanskom generalu. Do Beograda su me pratili Mihailovićevi ljudi i predali Nedićevima, a ovi Nijemcima, koji su me pratili do Sarajeva, a od Sarajeva do Zagreba Talijani. U Zagrebu su me Talijani smjestili u ''Esplanadu'' i rekli mi da čekam, dok ne dođu po mene, da me otprate generalu. Čekao sam, evo, danas je četvrti dan. Bilo mi je dosadno, a vani je padala kiša, pa sam oprezno otvorio pismo i, kad sam vidio šta je u njemu, obuzeo me je stid i odlučio sam da pismo neću predati, pa bilo samnom ne znam što? Ja sam, preuzvišeni, Srbin iz Srbije, zakleo sam se na vjernost jugoslavenskoj državi, a ovo je pismo izdaja te države, a ja ga neću živ nositi, nego sam ga donio Vama, da se sačuva za povijest, a samnom što bude ? Ionako mi nije stalo do života, poslije toliko nesreće i sramote.

- Čovjek je otišao, a pismo je kod mene - završio je Stepinac.

- A sjećate li se preuzvišeni njegova sadržaja - pitao sam ?

- Kako da ne, sijećam se svake riječi, ta čitao sam ga nekoliko puta. Otpočeto je s tituliranjem ''ekselencijo'''' i ''kolega'', a onda je Mihailović prešao na stvar - kako su uvijek bili ne samo dobri, nego i prijateljski odnosi između Italije i Srbije, sve dok nisu ušli Hrvati u sastav srpske države. Od tog vremena su se pokvarili i bivali sve teži i teži. Međutim, sad su i Srbi i Talijani upoznali Hrvate, te je došlo vrijeme za prisnu suradnju, jer su ''nam ciljevi isti'': Vaši da istrijebite Hrvate iz Dalmacije, a naši da ih istrijebimo u Bosni i Hercegovini.''

A onda su se vratili na dokumente koje je donio te mu je Meštrović rekao da drži da bi bilo uputno da se dade jedna kopija Rooseweltovu izaslaniku kod Vatikana Mr. Mironu Tayloru. Stepinac se s tim složio, a Mr. Taylor mi je u New Yorku potvrdio da je stvar dobio.

Na kraju se Stepinac oprostio od Meštrovića riječima:

- Zbogom, po svoj prilici se više nećemo vidjeti. Ili će me nacisti ubiti sad, ili komunisti kasnije?

Doskora je Meštrović s obitelji otišao u Švicarsku.

Razgovor s Mr. Dullesom osobnim izaslanikom predsjednika Rossvelta u Europi u Bernu.

Dullses je Meštroviću iznio kako u Americi ima znatan broj doseljenika Hrvata i Srba koji se strahovito glođu i optužuju jedni druge. Srbi optužuju Hrvate da su izdali Jugoslaviju i pridružili se neprijateljima, a Hrvati Srbe da su ih progonili i zlostavljali. Hrvate optužuje čak i službeno predstavništvo Jugoslavije u Washingtonu. Oni (Amerikanci) da se ne mogu snaći, tko je više u pravu. Hrvatska emigracija da je brojnija i veća, da su već njihovi državljani, ali bi oni htjeli biti pravedni i prema jednima i prema drugima. Drže da ču im ja najnepristranije reći, koji su temeljni uzroci da je došlo do rasula i do tako strašnih sukoba. Ja sam mu, koliko sam i kako sam mogao, iznio te uzroke. Onda je došlo pitanje, kako je narod u Hrvatskoj primio NDH i suradnju s Nijemcima i Talijanima. I tu sam mu rekao svoje utiske, da bi narod s devedeset posto primio svoju nezavisnu državu, ali da je isto tako u devedeset posto protiv ustaške drave. Prosto zato što nije slobodna i što ne vjeruje da to može ikad biti u okrilju Njemačke i Italije.

Slijedeće pitanje je bilo da li je moguć neki sporazum između Hrvata i Srba te održanje zajedničke države?

Odgovorio sam da mi je poslije dugogodišnjeg priželjkivanja za jedinstvom žao i teško odgovoriti negativno, ali da ne vjerujem, poslije svega što se odigralo od početka zajedničkog života, a nadasve što se skoro odigralo i još se odigrava, da je moguć neki sporazum za održanje zajedničke države. Da je teško vijerovati da su Srbi i Hrvati sposobni da sami riješe svoj spor i nađu pametni izlaz. Tu bi bili potrebni nepristrani i nezainteresirani posrednici.

- A koji bi to bili ? I kako ?

- Pa saveznici. Vi i Englezi trebali bi da se iskrcate u Dalmaciji. Sav narod bi Vas dočekao s radošću, a ono nešto hrvatske vojske, domobrana, prešlo bi odmah na Vašu stranu, pa i većina ustaša, koji su nezadovoljni talijanskom aneksijom Dalmacije. Sve pučanstvo bi bilo na vašoj strani, a Talijani bi izletjeli već pred Vašom pojavom, jer su ionako ušli na prevaru, bez da su ispalili jedan metak. Pri toj ekspediciji za invaziju efikasno bi bilo da bude među vojnicima što više onih hrvatskog porijekla, a tih imade dosta u Americi i Kanadi. Ti bi se razumjeli s narodom, ulili mu povjerenje i polet. Ne bi smjeli upotrebljavati nikakvih srpskih časnika, jer bi to stvorilo sumnju u narodu. Kad bi saveznička vojska zemlju zauzela, trebalo bi i u Zagrebu instalirati hrvatsku vladu pod predsjedništvom Dr. Mačeka, uz koga je većina naroda, a u Beogradu srpsku, makar pod Nedićem. Saveznička okupacija trebala bi da traje tako dugo dok se duhovi ne smire i ne budu sposobni za trijezno razmišljanje, a onda da narod u Hrvatskoj, kao i u Srbiji, svaki napose glasa hoće li zajednicu i kakvu, kao i kakav oblik vladavine ?

Ovo je bio uglavnom moj odgovor Dullesu na službeni upit iz Washingtona. Pripovijedao mi je da se od Jugoslavena poznaje sa ambasadorom Fotićem, koji da je pametan čovjek, ali da mu se čini da je on za veću Srbiju iz koje bi Hrvati trebali biti izdvojeni. Rekao sam mu da Fotića slabo poznajem, ali da mi se čini da on pripada velikosrpskoj kliki, koja je najviše skrivila rasulo Jugoslavije. Pitao sam ga koga je sreo od Hrvata ? Odgovorio je da je sreo Subašića, ali da mu nije ostavio dojam čovjeka velikog kalibra, popravljajući se zatim da je to možda zato što se Subašić nije znao izražavati, jer je slabo vladao engleskim jezikom. Sav taj razgovor je Mr. Dulles dostavio Washingtonu i ne znam kako je za nj saznala jugoslavenska vlada u Londonu, te je bio iznesen pred Ministarsko vijeće, koje je, kako sam kasnije čuo, bilo zaključilo da izda jedan kominikej, u kome me proglašuje ''izdajnikom'', jer sam predlagao stranu okupaciju. Protiv takva kominikeja da su ustali jedino dvojica ministara: Jovo Banjanin i Srđan Budisavljević.

A onda je počelo srpsko klevetanje Hrvata dok je Meštrović još bio u Rimu u ženevskom listu ''La Swisse'' je izašao jedan duži, nepotpisani, članak, pod naslovom: ''Tri hrvatske vrijednosti'', s podnaslovom: ''Maček, Stepinac, Meštrović'', u kome nas se svu trojicu infamno kleveće, kao suradnike Osovine.

Nakon kratkog vremena jedan Meštrovićev poznanik ga je obavijestio da je taj članak na srpskom napisao izvjesni Stakić, po narudžbi jugoslavenskog poslanstva, uz honorar od 5000 franaka. Na francuski mu ga je preveo jedan tobožnji ''Francuz'', inače Rumunjski Židov, koji je nekada bio u službi nekadašnjeg predsjednika jugoslavenske vlade Stojadinovića, a dobio je od poslanstva 5000 za sebe, a 5000 za uredništvo lista ''La Swisse''.

Počeo je izlaziti i jedan bilten, rađen vrlo nepismeno, koji je izdavala jedna skupina Srba u Švicarskoj s najstrašnijim napadima na Hrvate i prijetnjama, uveličavajući 100 % ustaška zlodjela i broj srpskih žrtava, te pohvalama za četnike i ''vožda'' Dražu, a kako je vrijeme odmicalo tako su se gomilali napadaji i na ''partizanske bandite'' - vođene komunistima i nekim bravarskim šegrtom Titom.

Ovo su mogli čitati samo oni i još oko 200 jugoslavenskih časnika, mahom Srba, koji su preko Italije prešli u Švicarsku i tu bili iternirani.

Tu Stakić nije stao, nego je napisao opsežniju knjigu na francuskom jeziku, a preveo ju je onaj isti ''Francuz'', kao i članak za ''La Swisse''. Troškove za tisak orginala i prijevoda platilo je Jugoslavensko poslanstvo, a suma je bila tako znatna da ju poslanik očito nije mogao izdati bez znanja vlade u Londonu. Knjiga isključivo posvećena klevetama na Hrvate. O njihovu opskurnom i nomadskom porijeklu, da su bili kroz cijelu povijest samo razbojnici itd. U posljednjem ratu da su ubili milijun i pol Srba, te da odmazda pravde traži da uz odobrenje međunarodnog foruma Srbi ubiju isto toliko Hrvata i uključe u svoju Srbiju sve oblasti u kojima imade Srba.

Još kad se saznalo da je, osim što je platila tiskanje te knjige, jugoslavenska Vlada u Londonu poslala jedan milijon švicarskih franaka za četnike, koji su u sporazumu sa Talijanima klali u Hrvatskoj, Bosni i drugdje (druga pošiljka je bila oko 700 000 švicarskih franaka od vlade iz Kaira). Obje sume su za četnike bile dostavljene preko poslanstva u Bernu, a saznalo se to zbog svađe između nekih srpskih časnika i jednog zagrebačkog Židova, koji je surađivao s njima pri operaciji izmene franka u lire. Oni su se posvadili oko podjele dobiti, jer je službeni talijanski tečaj bio 6 lira za franak, a na crnoj burzi 26. Promjenjeni franci, po talijanskom službenom tečaju, slani su četničkom štabu u Opatiji, gdje mu je bilo sjedište uz talijanski štab.

NEZGODA MEŠTROVIĆA SA PUTNICOM

Uglavnom - netko mu ju je bio ''otuđio'' i na osnovu istekle legitimacije boravak mu je bio produžen. Nakon nekog vremena došao mu je u posjet Stjepan Gaži i pričao kako mu je neki Kačić, Hrvat, pisar na Jugoslavenskom poslanstvu, pričao da je čuo kako je Jurišić s nekim na poslanstvu spominjao mene i rekao da ću biti potjeran iz Švicarske. To je Gažiju rekao u Bernu i jedan Švicarac, koji je imao dodir s redarstvom. Nisam u to vjerovao. Međutim, dosta iza toga sam saznao da to nije bilo izmišljeno. Jednom mu je došla jedna gospođa koju je zanimao Meštrovićev rad. Kasnije je sa sobom dovela i svog muža Rothmunda, šefa švicarske službe sigurnosti, koji mu je rekao da je malo nedostajalo da ga ne protjeraju iz Švicarske. Takva naredba je bila gotova, i njezino stupanje na snagu trebalo je imati tri potpisa od kojih je posljednji bio baš njegov. Oba potpisa da su već bila na svojim mjestima, kad je dokument došao i pred njega da ga potpiše, on je pogledao, a to inače ne čini nego rutinski potpisuje i na njemu vidio Meštrovićevo ime - odmah je naredio da se spis baci.

- Počeo sam odmah tragati za vašom putnicom. S policije u Loussani su mi rekli da je tamo nema jer da je otišla u moj ured u Bern. U Bernu je nisu mogli pronaći. Ustanovilo se da ju je jedan činovnik, bez znanja ravnatelja, digao i poslao u Bern. Tu je ukrao jedan drugi činovnik i dao nekome, da joj više nije bilo traga. Moje su osnovne sumnje da je svršila u Jogoslavenskom poslanstvu.

Uglavnom Meštroviću je čovjek rekao da je činovnik koji je u Lossani ukrao njegovu putovnicu bio potkupljen, baš kao i ovaj čovjek koji je spis donio na ''treći potpis''.

Da li je Jurišić putnicu dostavio Jugoslavenskoj vladi u orginalu, ili njezinu fotokopije, Meštrović ne zna, ali ona je bila dokazni materijal da ga je Pavelić poslao u inozemstvo i stavio potpis na njegovu putnicu. Nakon toga otišao je živjeti u Lossanu, gdje je upoznao kineskog delegata u ''Ligi naroda'' (stanovao je u kući koja je bila nasuprot zgrade Lige naroda), neki general i šurijak Čang Kaj Šeka, koji kad je čuo od kuda je - pitao je Meštrovića da li poznaje: Tita, Pijadu, Kardelja. Kad mu je Meštrović rekao da ne poznaje ni jednoga, onda mu je ovaj pričao o partizanima i njima koji se bore u Jugoslaviji protiv okupatora i vrlo su značajan faktor - a da to Kinezi znaju jer dešifriraju depeše Japanaca koji da imaju odličnu obavještajnu službu, koja prati sve što se događa u svijetu, a posebno u zemljama u kojima se ratuje.

Nakon slučaja sa putovnicom Meštrović se izbjegavao družiti sa bilo kime jedino mu je ponekad dolazio nekadašnji rumunjski ambasador u Beogradu - Guranescu, koji ga je jednog dana, opet, zamolio da primi jednog Rusa koji da se želi upoznati s njim. Primio ga je i odmah mu je Rus dao do znanja kako ima veze sa ruskom vladom. Pričali su o Jugoslaviji. Htio je više slušati nego pričati.

Na kraju je on Meštroviću nabrojao šest republika koje bi sačinjavale Jugoslavensku konfederaciju, a te su bile baš iste što su ih nakon rata skrojili partizani, odnosno komunisti.

Potom je čuo od mladog Cihlara, koji je ponovno došao k njemu, o Vokić - Lorkovićevim pripremama za pobunu. Tom mu je prigodom mladi Cihlar rekao da ga je Pavelić poslao k njemu da ga pita kroz koliko vremena misli da će partizani stići u Zagreb (Rusi su već bili u Beogradu, a partizani krenuli kroz Srijem)? Meštrović je odgovorio mladiću da ga jako čudi da to Pavelić pita njega, jer niti što može znati, niti je ulazio u njegov i njegovih ustaša podvig, niti iz Švicarske može vidjeti situaciju. To oni tamo mogu ocjeniti. Ja samo mogu žaliti dosadašnje i buduće žrtve naših nesretnih ljudi na obje strane.

Cihlar - Kad komunisti prodru dalje, pa ako se Pavelić povuče s vojskom u susret Englezima mislite li da će ih Englezi prihvatiti bar kao zarobljenike, jer njima nije u interesu da komunisti idu dalje.

Meštrović - To ja ne znam, ali sam siguran da Pavelića neće primiti, a bojim se da će i vojnici, koji budu išli za njim, slabo proći.

Na kraju je rekao mladiću da se ne vraća u Zagreb, a ovaj mu je odgovorio da će se vratiti jer je dao riječ.

=> =>

Nekoliko dana, nakon što su partizani ušli u Zagreb, došao je do Meštrovića jedan njegov prijatelj iz Zagreba, inače komunista i ilegalac i sav mu zdvojan pričao što se dogodilo u Zagrebu. Prvih dana su privodili ljude na saslušanje ali su ih i puštali kući, pa su se svi obradovali da neće biti baš tako strašno pod partizanima. Peti ili šesti dan su ih pozvali - njih preko 16 000, ogradili ih žicom u logoru. Odveli ih potom do rupa Majdana kamena gdje su bili svi pobijeni maljem u zatiljak, te bačeni i zatrpani u rupe. Dakle, poput poljskih časnika u Katynu. Vrhunac je bio na Bleiburgu gdje su četnički partizani pobili sve što im je došlo pod ruku - dok je dični poglavnik pobjegao u nepoznatom pravcu. Prije toga, navevši svoje vojnike da idu u susret Englezima i da im se predaju, pod njihovu zaštitu, a ovi su se pokazali toliko ''humani'', da su ih sve izručili partizanima kao ovce, a ovi ih prihvatili kao vuci - obezglavljene ovce u toru.

Isto se dogodilo i sa Pavelićevom vladom. Vagon s tim ljudima imao je preći u Italiju, gdje bi im sudili saveznici, ali je umjesto toga, jedan britanski časnik prikopčao dotični vagon za vlak koji je išao za Ljubljanu i tako ih izručio partizanima. I to je učinio za mito, koje je dobio od partizana, a koje se sastojalo od jednog novog američkog automobila. Taj detalj sam saznao par godina kasnije od komunističkog višeg časnika, koji je tu izmjenu napravio.

Poglavnik je umakao da dalje ''usrećuje'' Hrvate, a svu svoju ''pokretnu imovinu'' ostavio je u Blaeburgu, da iskupi njegovu ''junačku glavu'', koja je mislila na sve.

Kad je u Zagrebu bilo naređeno da se masovno napusti grad, moja je starija kćerka s mužem pobijegla u Sloveniju, teško su se probili do Soče i preplivali Soču te se tako spasili.

=> =>

Nakon sporazuma Šubašić - Tito - došao je neki Ristić za Jugoslavenskog poslanika, da zamjeni Jurišića. Pregledao račune poslanstva. Naravno da je našao Jurišićevo računovodstvo ''uredu''. Samo je savjetnik Dragutinović imao da opravda zašto je u nekoliko navrata bio kod mene.

Novi poslanik je išao posjetiti ''jugoslavenske (većinom velikosrpske) oficire'', koji su prešli iz Italije i bili internirani. Bilo ih je nešto preko dvije stotine (među njima su bili samo trojica Hrvata i 5 Slovenaca). Većina je imala i svoj plan, a taj se sastojao u tome kako će poslije sloma Osovine krenutu s trista tisuća Srba, koji su bili u Njemačkom zarobljeništvu, staviti im se na čelo i sve Hrvate od Sutle do Zemuna pobiti, a one koji im ne padnu u ruke, da će osuditi na smrt. Imali su opširnu listu, na kojoj je bilo i moje ime. Časnik koji je bio kod mene i sve mi ovo ispripovijedao bio je Srbin iz Vojvodine (ps: među tih 5 Slovenaca bio je i bivši ađutant kraljice Marije - Pogačnik).

=> =>

Do malo je Tito pozvao Meštrovića preko svog izaslanika Dr. Nikole Nikolića, da se vrati u domovinu. Meštrović je tad bio bolestan (imao teški flebitis) i imao puno stvari pa je tražio da mu iz domovine dođu pomoći oko stvari brat i gospodi Ostović. Nikolić je od njega tražio medicinski nalaz da bi kod ''drugova mogao pravdati'' to što Meštrović traži. Do malo je, međutim čuo, kako su mu komunisti utamničili i brata i Ostovića, a brat mu je poslao poruku da se nikako ne vraća u Jugoslaviju. Tako je i bilo. Malo potom mu je bio došao i bivši ambasador Rumunjske u Beogradu Guranescu i ispričao mu ovu crticu koju je njemu ispričao njegov bivši tajnik u Beogradu.

Dakle, sjedio on s još jednim Rumunjom u kavani (obojica su dobro znali srpski). Njima nasuprot su sjedila dvojica Srba i ljutili se na trećega, koga su čekali. Iz njihova razgovora su razumjeli da je treći otišao k Mačeku, o kome su govorili podrugljivo, pa su čekali da taj dođe i da čuju o čemu se radi. Čekali su dosta dugo. Napokon je ovaj došao, a ona dvojica su ga, gotovo u jedan glas upitala:

- Jesi li bio kod ustaše ?

- Pa jesam. Primio me je i malo smo razgovarali. On je neki dobar čičica i izgleda da bi se s njim dalo.

- Izmotava se, majku mu Hrvatsku.......

- Pa sad svejedno. On kod zapadnih izgleda kao jedini demokrata kod nas, a mi smo se Srbi obrukali na svim linijama i treba gledati da nas on vrati, a kad dođemo kući, mi će mo mu lako prerezati grkljan.

Kad mi je to Guranescu ispričao, dodao je da mu je žao što nije znao Mačekovu adresu, da mu to pripovijedi, iako ga ne poznaje, niti je z nj prije imao simpatija, kao ni za njegovu seljačku stranku.

- Trebao bi da znade što mu misle - zaključio je.

- Ne bi mu ništa novo otkrili prijatelju - rekoh ja.

JEDNA PARTIZANSKA IZLOŽBA U ŠVICARSKOJ O UŽASIMA KOD NAS.

Meštrović je bio pozvan. Djeca su mu navalila da pođu da je vide (bila je najavljena kao jugoslavenska), pa su otišli na nju. A tamo su bile izložene jezive fotografije svih mogućih jezivih prizora iz rata. Meštrovića je spopao strahoviti užas i stid, te je gledao da što prije napusti izložbu. Nikolić je primjetio užasavanje na mom licu i pošao za mnom:

- Što ste ovo nosili i zar vas još uvijek drži groznica ludila? Zar da u svijetu utvrdite mišljenje da smo barbari ! Ta gotovo sve ove slike su mogli vidjeti u četničkim, ustaškim i Vašim publikacijama, samo što su počinitelji i žrtve bili pod raznim imenima, već prema tome tko koga optužuje. Stranac neće razlikovati ni četnike, ni ustaše, ni partizane, nego će izvući zaključak: svi su iz iste zemlje, iste su krvi i jednaki razbojnici.

Nikolić se stiskao u ramenima i odgovorio:

- Nisam izložbe ja priredio, nego drugi, a mi smo donijeli i izložili kako nam je naređeno.

Baš u to vrijeme je Meštroviću javljeno iz švicarskog veleposlanstva da su mu brat i Ostović već dva mjeseca u zatvoru u Glavnjači u Beogradu.

NAKON TOGA PONOVNI BORAVAK U RIMU I ODLAZAK U SAD

Razgovori sa Đilasom i Popovićem (Crnogorcima). Priče iz rata - Đilas priča osobno iskustvo kod Duvna. 30 ustaša protiv bar 90 partizana, iako u bezizlaznoj situaciji ustaše neće da se predaju. Borba. Mrtvi na obje strane. Ostao živ samo jedan ustaša. Zovu ga da se preda. Odbija: ''Hrvat se živ ne predaje'' - viče. Kad je potrošio zadnji kršum - diže se i viče im. ''Ubijte''!

- Zar ne vidiš da nećemo. Gdje ti je kuća ?

- Sat hoda odavde.

- Hajde kući.

Uputio se polako, bez riječi.

Nakon mjesec dana je došao k nama s izjavom:

- Ustaša sam i to ću ostati, ali kad sam vidio Talijane u Tomislavgradu, uputio sam se k Vama da ih gonimo.

Borio se s nama, rame uz rame i nakon dva mjeseca poginuo.

To je bila priča Đilasova, koji mu je iz rata pričao o borbama ustaša, četnika, partizana i stranaca. Posebice partizana i ustaša. Pri tome nije ni žrtve ni hrabrost bilo jednih bilo drugih niti veličao niti podcjenjivao. Dapače je, u više navrata, podvlačio ustašku hrabrost, bez obzira u komu su kad broju bili jedni ili drugi.

Đilas ga je posjetio i jednom u Americi, da ponovno razgovaraju o njegovom možebitnom povratku u Jugoslaviju. Meštrović im je predložio, pošto u njegovom hotelu restoran zatvoren u 21:00 da odu na večeru u grčki restoran gdje prave ''srpske specijalitete'' i to na janjetinu s crvenim lukom.

Naravno da su pristali ali su lokal ipak promijenili kad im je Meštrović saopćio da im ipak ne može garantirati da u tom Grčkom restoranu neće sresti možda popa Đujića.

Kad su sjeli Đilas mu je iznio prijedlog da ima ovlašćenje da od njega kupi jednu veliku mramornu skulpturu - zvanu ''Pieta''. saznali su da je ''Pieta'' na prodaju i da joj je cijena 150 000 dolara. Nalazila se u muzeju - Metropolitan.

- Kako to gospodine Đilas, pa Pieta je vjerska stvar, a Vi ste protiv vjere. To bi za Vas bilo protuslovno.

- Mi je ne bismo postavili u crkvu, nego u muzej, kao umjetničko dijelo.

- Ne pristajem, gospodine Đilas, stvar prikazuje Krista, a dosta je bilo da su ga jednom prodali.

Đilas je razumio

ŠTO JE TO PROPAGANDA

Pričao im je Meštrović o mladiću, svetom Petru, malom prozorčiću, paklu, lijepim djevojkama, krezubim babama. Zatim je Meštrović pitao što misli o Stepincu i misli li da je kriv ?

- Ne mislim ni ja, ni ijedan drugi inteligentni komunist da je Stepinac kriv. On je integralni čovjek i čvrst, nepokoriv karakter. Ukratko, priznajem Vam da je nepravedno osuđen, ali koliko se puta zbilo u povijesti da su pravedni ljudi bili osuđeni iz političke nužde. Da je on čvrst u svom hrvatstvu to je prirodno i to nas ne bi smetalo, kad samo ne bi bio isto tako čvrst u svojoj odanosti katoličanstvu i papizmu. Da je poslušao Tita mogao je biti slobodan, ali što mu se može kad se neda svijati. Priznajem da nam je njegovo pitanje krupna nezgoda.

- A mogu li Vam još jedno pitanje postaviti ? Tko primjerice ima u Hrvatskoj više pristaša - Stepinac ili Tito?

- To je pitanje kao sjekirom, kao da ste Crnogorac ali ću Vam odgovoriti pošteno. Mi u cijeloj Hrvatskoj nemamo više od tri posto, a u cijeloj Jugoslaviji više od pet posto.

- Pa kako Vi na taj način možete vladati i dokle ?

- I krišćanstvo je od početka samo nekolicina.

- Da ali oni nisu radili silom - ubijanjem i zatvaranjem.

- Nisu na početku, ali poslije jesu itekako. Naše su metode različite, mi kosimo sve što nam je na putu k cilju.

- To je, kažu, Isusovačko geslo, da cilj opravdava sva sredstva.

- Može biti, ali mi ne pazimo na to čije je geslo, nego se služimo svime što nam se čini da je za nas korisno.

Naš razgovor je trajao do nakon ponoći, pa sam potkraj upitao Đilasa da li je ikad čitao svetog Pavla.

- Nisam Boga mi, ali sam čuo da je bio dobar književnik.

- Vrijedilo bi za Vas koji volite knjigu i kritiku o njoj da i Pavla pročitate. On je bio iste pasmine koje i Marx ili, recimo, Moša Pijade, samo što je ovaj posljednji manjeg formata.

Rastali smo se srdačno. Da li je Pavla čitao, to ne znam, ali da je upamtio Njegoševe stihove to znam. Ti stihovi glase:

- Kome pravda leži u topuzu, tragovi mu smrde nečoviještvom.

To je sigurno!

Ima i dodatak u knjizi!

Zašto Meštrović nije htio u Jugoslaviju:

- Ja ne mogu primiti da imam svu udobnost dok bi moja okolina bila gladna i gola. Tu sam ja, gospodine Đilas, čini mi se, više socijalist nego Vi i Vaš maršal. A drugo što bi moji prijatelji imali od toga da ih vidim, kako oni koji nisu i formalno utamničeni, tako i oni koji su u tamnici. Isto tako bez krivice kao i ja. Bilo bi mi zaista čudno da se ja slobodno šetam, a oni su utamničeni, te ne bi li opravdano on i drugi mogli pomisliti da nisam protiv Vaših metoda. To mi ni savjest ni ponos ne bi dopustili.

O SUKOBU SA STALJINOM

Đilas je objašnjavao Meštroviću da je zapravo došlo do sukoba sa Staljinom zbog Trsta. Tito je uputio zato svog osobnog izaslanika izvjesnog Popovića Staljinu koji da mu je rekao kako je Maršal Tito doznao kako velika trojica misle riješiti pitanje Trsta ''bez nas''.

- Pa naravno - odgovorio je Staljin, pa što Tito ima da kaže na to?

- Da mi nećemo na to pristati.

Na to mu je Staljin iz svoje ladice izvadio Chercilov memorandum da ga pročita.

- Vidim da je točno što smo doznali.

- Posve točno. Vidiš kako Churchim misli.

- Vidim, ali se Mr. Churchill vara ako misli da će mo se mi podvrgnuti njegovu diktatu. Mi smo se borili gladni, bosi, bez ičije pomoći, pa ćemo zadržati ono što smo žrtvama i krvlju zauzeli. Ja sam zapovijedao jednim odredom pri zauzimanju Trsta, koji su fašisti i nacisti očajnički branili, te sam imao tri tisuće mrtvih.

- Vrlo važno - smješkao se Staljin - tri tisuće, trideset, trista tisuća nije ništa. Izginulo je na desetine milijona pa ništa. Ovdje se radi o krupnijem pitanju, većem od ma koliko žrtava.

Tad je Staljin iz ladice svoga stola izvukao Togliativ memorandum, u komu ovaj upozorava druga Staljina da ako se Trst prepusti Jugoslaviji, da će biti gotovo za vazda sa komunističkom strankom u Italiji.

- Ti ne misliš valjda da je važnije pitanje Trsta nego komunizam, nego svjetska revolucija.

- To ne mislim, ali je za nas vrlo važno i mi nećemo pristati da se to pitanje riješava bez nas i mimo nas.

- Nećete ni kad Vam kažem da tako mora biti.

- Nećemo, maršale.

Nato se Staljin uspravio, pa je Popoviću oštro kazao:

- A što ti misliš da bi se desilo jednom ruskom gubernatoru koji bi tako sa mnom razgovarao?

Popović je skupio posljednje snage i odgovorio:

- Ja to ne znam, ali mi nismo ruska gubernija.

- Tako, momče, a kad odlaziš iz Moskve ?

- Čim dobijem Vaš odgovor za Tita na njegovo pismo.

- Možeš otputovati danas, a Tito će dobiti odgovor po ruskom kanalu.

Popović je zaista otputovao istog dana i čim je stigao u Beograd, sastao se sa Titom i njegovim savjetom. Tito ga je upitao za Staljinov odgovor.

- Nisam ništa donio, nego je kazao da će dati odgovor po ruskom kanalu.

Tito je uskliknuo:

- Znam ja kakav će biti odgovor po ruskom kanalu, mater mu njegovu.

Nakon nekoliko dana, umjesto odgovora, stigao je Staljinov poziv Titu da odmah dođe u Moskvu. Budući da se Tito nije odazvao.

Slijedilo je isključenje iz Komiforma. Eto tako je došlo do prekida, ispričao mi je Popović.

Pouka mu je bio slučaj druga Dimitrova (Georgia), vođe bugarskih komunista. Georgi je dao izjavu da će i Bugarska ući u jugoslavensku konfederaciju. Staljin mu je poručio da to mora demantirati i smjesta doći u Moskvu, inače da će mu se desiti što i Trockom, ma gdje se nalazio.

Dimitrov je demantirao, a istodobno pošao u Moskvu. Vlak u kojem se vozio, stao je u Beogradu, svega osam minuta i samo su Tito i Popović pošli da se vide s Dimitrovom. Bio je vrlo utučen i brzo ispričao Titu svoj slučaj sa Staljinom. Na rastanku je rekao:

- Druže, ja znam što me čeka i mi se više nećemo vidjeti, ali ja se nadam da ćeš ti nastaviti naše zajedničko dijelo.

Kako je poznato, Dimitrov je za nekoliko dana umro i drug Staljin mu je položio vijenac na odar.

=> =>

Đilas je potom Meštroviću ispričao kako su jednom prilikom imali jednu izložbu jugoslavenske umjetnosti, te knjige priređenu u Pragu, pa u Varšavi i napokon u Moskvi. On je bio na čelu pratitelja izložbe.

Đilasa i delegate tad je primio Staljin, te ih pozvao na večeru. Za vrijeme Đilas je ustao da se zahvali na prijemu i počeo svoj govor kako nije stručan za likovnu umjetnost, jer je nije studirao, ali da poznaje književnost, koju je proučavao u Parizu i više godina u Moskvi, te kako drži da su književnost i umjetnost važni faktori za upoznavanje među narodima. Staljin ga je prekinuo:

- Ni najmanje. Važne su samo divizije!

Sutradan se sreo sa jednim višim sovjetskim rukovodiocem, koji je za večerom bio prisutan. Ovaj mu je prišao i kazao:

- Jako mi Vas je žao bilo sinoć, kad je gazda napravio onakvu upadicu, ali Vas to ne treba uznemiravati, jer se on ništa ne razumije, niti ima osjećaj ni za književnost, ni za umjetnost. Moram, druže priznati činjenicu, otkako smo mi komunisti na vlasti u Rusiji ni u književnosti ni u umjetnosti nije nastalo ništa što bi bilo ma kakva spomena vrijedno!!

I za kraj - Đorđe Karađorđević:

- ..... s našom demokracijom će biti kao i s aristokracijom; ako tko ima drugo mišljenje, pištoljem po čelu. Siledžije smo mi, bre. To, što je čika Pera onaki, to je druga stvar, ali, da je mlad i da smije, vidio bih ja njega. Baš tako je on demokrata, kao što je Pašić Gladstone hahaha - skakutao je Đorđe s noge na nogu

Čika Pera - Petar I Karađorđević, a ovo je odgovor na tvrdnju knezu Arseniju (koji je ustvrdio) ''........, pa mi smo Srbi demokrate.....''!

Datum: 10.05. 2015. 12:35 minuta!