Ol rajt, folks!
Digni pogled. Da, da, jos malo...
Vidis tam kraj lutkice? E to klikni, nes bu se otvorilo.
This is how people get hurt.
Pcelica Maja
U nekoj zemlji tko zna gdje
U nekom svijetu tko zna kad
Mala je pcela zivjela
O njoj se prica jos i sad
Ja mislim da se mala pcela zvala Maja
Radoznala i bistra mala Maja
Mala pcela sto kroz let
Sva u cudu gleda svijet
I danas opet cemo sresti malu Maju
Nestasnu i hitru pcelu Maju
Maja, svi te vole, Maja...
Maja, Majaaa, Maja, Majaaa...
O sebi pricaj sad... :)
Za Helenu i Patriciju :)
yours truly
Design by: Just___me
si porsupuesto/ke dice? nooooo
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
! Roll over !
Snjof... Ovo ti je moj blog. samo moj. je, je, moj je. jesam rekla da je moj? e pa je. xD
ovo sam ja. ustvari moja desna ruka.
prilicno je manipulativna. preuzima kontrolu nad cijelom tipkovnicom, osim nad slovima A i Q.za njih je zasluzna lijeva ruka. a posto Q ne koristim bas cesto, korisnost lijeve ruke se svodi samo na slovo A. i to je nesto.
drugi organ koji povremeno sudjeluje u stvaranju ovog bloga je mozak. voljela bih da ga mogu skenirat :x
ja ti imam 16 ljeta. isto tako zima i jeseni. proljeca nesto manje. volim cokoladu, jako jako! i volim crtati temperama po zidu. volim i malog princa. mogla bi ga citat tri puta na dan :)
ne volim kad neko odlazi. i ne volim kad ne znam. i ne zelim baš sve znati. kemiju kao prvu. :x
kljucic oko vrata - potencijalni mamac za lopove. otvara vrata. ako je pravi. ako nije onda ne otvara. kljucici mogu biti razni:
1.zeljezni
2.okrugli
3.od kuce
4.od auta
5.od srca
6.oprosti
ovisi kada se koji upotrijebi.
slika - uhvacen trenutak. lijep/ruzan/nepozeljan/zamusan/bez sminke/ujutro/uvecer/naopacke/bijeli plafon/djeca/sreca/tuga/pjesma. neponovljiv.
lik iz crtica - uvijek isti i uvijek u istoj oblekici. savrsenog nevinog osmjeha. ne zna za danas ni za sutra. omiljeno mjesto boravka - mali ekrani, potom djecji snovi. neki bolji neki losiji, vazno da su tu. kako dugo ce ostati, ovisi o individui.
Filingranski pločnici
Nemrem vjerovat. Fakat nemrem vjerovat. Kai da kažem?! Euforija me i dalje pere. Isse, Vedder je bio tamo. Nemrem vjerovat, Prl Džem. Mhm, sredi se, lea. Počela sam pričat sama sa sobom. Nekak je sve prebrzo prošlo. Nisam ni planirala ić na Pearl Jam, bilo me strah starce uopće pitat. Al eto, majka rekla da ću cijelu zimu hodat u starkama, hehe. Ma šalim se. Valjda se ona šalila. :) Eto tako nas šest (ivana, rebeka, luce, ana, tina i leja) stojimo pred dvoranom doma sportova. A ja se osjećam plavo. Bwa. Čekali smo negdje pol sata na ulazu (hvala ljubaznom tipusu s dredovima kai nas je pustil :), a onda su nas ljubazni tete i stričeki ispipali da slučajno ne nosimo lance, profesionalne fotoaparate, kišobrane, šiljke, plišane medvjediće, štapove za pecanje ili boce. Šteta, kod mene su sve to našli i zaplijenili (tata, sori zbog udica za pecanje). Enivej, ideja je bila da Vedderu napišemo pismo tipa "hoćeš mi doć na rođendan" ili "pokloniš mi gitaru? :)", ubacimo u bocu, zavežemo za štap i bacimo na pozornicu. očito su predvidjeli naš plan, bastrds. Uđosmo(fensi riječ) u veliku dvoranu doma sportova, razmišljamo hoćemo li na parket riskirat da nas neko pregazi u stampedu il ćemo sjest na tribine i divit se Prl Džemu izdaleka, i završimo na tribinama (uglavnom zato kai sam ja premala da bi išta vidla da me i staviš u prvi red :) i počelo je. Waaaaa, gase se svjetla, narod se dere, i sam se čuje električna gitarica. Pre-uber-kul. Ma baš me briga za snijeg, hodat ću i u japankama ak treba. Sto mu tratinčica, kad je počel pjevat Even Flow. A ja još nemrem vjerovat.Mhm, vidla sam par medeka kak lete po zraku. Ak vam kai znači (a mora! :) pjevali su Jeremy, Black, Betterman, Elderly Woman Behind The Counter In A Small Town i Alive, weeeee! al nije bilo Last Kiss... To je jedino kai ne valja. Vjerojatno zato kai su čuli da je Kevina pjesma bolja pa ih je bilo sram. A nije. Ozzy i Galac, osjećajte se odgovornima.:) Ma Vedder nije normalan, popeo se na skelu, već smo misli da će luđaček skočit, al nije, vjerojatno bi ga strgali il bi ga oteli i oženili za neku postariju obožavateljicu Prl Džema. Teret slave. I govorio je na hrvaškom. Lijepo od njega, fakat je zvučao ko Papa, kak dražesno. I reko je da se vraća iduće godine, sam nek nas proba prevarit. Kai da kažem, bilo je pre supes! ev za kraj jednog smješkića kai je stradal u Vijetnamu. .)
P.S. sori Hundriću kai ovaj post nije o tebi. fakat sori, idući će bit, istračat ćemo te drugi put :)
čao bao od mene
28.09.2006. | 16:43 |
Ja znam! Ja znam!!! |
132 |
# |
Hladni prsti
«Bakterije su svuda. Bakterije su svemoćne. Bakterije će imati posljednju riječ.»
Tako je započeo ponedjeljak. Teta Biologičaraka nije znala kako da nam uljepša prvi dan nakon vikenda, pa ajmo djeco otkrit što je pisac htio reći. Mene je to podsjetilo na zadnju scenu iz filma Rat svjetova. Ako niste gledali, radi se o krdu velikih buljookih miksera kaj su ih nekad davno u Zemlju zakopali stričeki Mali Zeleni dok je još Jura Kromanjonac paso travu s mamutima. Sad su se vratili da unište ljudski rod jer im je ponestalo energenata (nama kao nije?!), te u velikom stilu izlaze iz zemlje i počinju pržiti ljude po cesti. Ako malo usporite scenu, možete vidjeti bubrege kako lete po zraku :) Sve se to odvijalo u Americi, pametni mikseri su znali da će Amerikance najlakše dobit jer obično svi trče u smjeru najbližeg McDonaldsa. Enivej, mikseri obustavljaju sve oblike električne energije, od mikrovalne do baterija u daljinskom i bilo kakvih regeneratora, što znači da ne možete pobjeći ni svojim privatnim avionom. Kak dražesno. I onda slijedi moja najbolja scena: ljudofi bježe na sve strane, nitko ne može ni na sat pogledat da proglasi vrijeme smrti, ali jedan čovo u filmu sve to snima svojom mini kamerom. Izgleda da Spilberg pati od skleroze. Nakon nekog vremena dolazi vojska i počinje gađat miksere svim mogućim bojnim otrovima i nuklearnim bombama, ali Mali Zeleni su spremni i za to, pa ipak su nas promatrali par milijardi godina. Očito su regenerirali Einstaina, Teslu & Co. te im zaprijetili da će ih oženit svojim Velikim Zelenim troglavim ženkama ako im ne otkriju tajne gravitacije i električne energije. A momci pošto nisu imali izbora, bacili se na posao i napravili mikserima neprobojan štit. I tako te velike limene kutije uništavaju zemlju, zabijaju slamke u ljudofe i sišu im krv te zalijevaju Zemlju. Uglavnom nitko im ništa ne može. Tu nastupaju naše dražesne bakterije koje su nam priuštile toliko krasnih dana provedenih doma dok su ostali učili uzroke AIDS-a u školi (ako ste među njima, ponovite to gradivo, trebat će vam i pazite kaj delate :). Fajnli, bakterije probijaju nevidljive štitove te se mikseri rasipaju u tisuću komada. Zatim dolazi Hamdija ˘n family da pokupe staro željezo. Šala mala. Uglavnom, ak sretnete Malog Zelenog, kihnite u njega, bakterije će sve sredit. Da se vratimo na rečenicu, točan odgovor je bio da su bakterije posvuda, da mogu pretvorit slatko mlijeko u kiselo (zato su svemoćne(???)), a posljednju riječ će imat jer će nas razgrađivat kada odapnemo (zbog njih trunemo kako bi nas crvi mogli pojesti). A ja se tu mučim i prepričavam Spilbergove zamisli jer je on kao genije. Dobro da me nitko nije čuo :) Zatim smo imali povijest, al nisam pratila jer sam pisala zadaću iz hrvatskog, iako ne sumnjam da je Pešorda opet nekaj provalila. Na kemiji smo pisali punih 40 minuta, s tim da je Teta Planinička riječ «entalpija» izgovorila oko 134 puta. I nakon što sam ja cijelo vrijeme pisala «entalhija», a Ivana «entalkija», žena na ploču napiše «entalpija». Kak dražesno. Na latinskom smo morali deklinirat «pet prstiju». Super, ne znam reć ni kak se zovem, ali «Dobar dan, ja imam pet prstiju.» je svakako korisnije.
Poslije tako uzbudljivog dana, jedino mi je još ostao trening. Naravno, opet sam kasnila i pojavila se s ogromnom naušnicom na uhu usred dvorane. Nakon čudnih pogleda svih tridesetoro prisutnih ljudi i trenerove izbezumljene face popraćene primjedbom «Ovaj, imaš komad metala na uhu, jel to prirodno izraslo il možeš skinut?», posramljeno odlazim do svlačionice i spretnim pokretom skidam naušnicu koja odleti u nečiju tenesicu. To bi bilo to, ostalog se ne sjećam jer mi je neko skeljio mawashi (iliti nogu) u glavu.
Čao bao!
By: Booshmira
19.09.2006. | 10:44 |
Ja znam! Ja znam!!! |
12 |
# |
Krvava Meri
Ovaj svijet je baš supač. U Kini jedu pse. Jučer sam saznala da u sebi imam malu dušicu koja se zove Hopsica. Free the bubbles, bubbles, bubbles, free the bubbles!
U subotu bjeh u gradu, u biti 10 metara u svim smjerovima oko kipa bana Josipa Jelačića i vjernog mu konja, u potrazi za nekim knjigama koje vjerojatno nikada neću otvoriti. Bolje da trošimo čune na lizaljke recimo, i to one od jagode. Ili kupite kilu mrkve pa grickajte pod satom. Svejedno, knjige vam tak i tak ne trebaju jer pametni profači izvade folije iz doba jure ili krede gdje su slova pisana ugljenom (otkud im folija?!) te ju stave na ono-nekaj-kaj-se-vidi-na-zidu (grafoskop!?). Prvo se obično prikažu mrlje od čaja, zatim neki obris naslova te sitno, sitno napisan tekst lijevom nogom koji se nastavlja i na iduće tri folije. Sad zamislite to sve iz zadnje klupe koja je udaljena točno dvadeset metara od ikakvog znaka života u učionici. Nije da se bunim odabirom svog prebivališta, to je odlično mjesto ako vam se ikad počnu jest Kikiči usred sata ili biste igrali Son – makaron sa ostalim vegetativnim oblicima u zadnjim klupama. Mhm da. I točno kad otpjevamo cijelu pjesmicu i netko treba ispast, u daljini se začuje glas: «Tko to tamo pjeva, e?» Reko, moja dušica pjeva. I okej, sve je led.
Osjećam se điđi danas. Škola je onak, li-la, osim što ćemo pisat inicijalni iz povijesti. Ne sjećam se ni kak mi se profa zove, al ću se sigurno sjetit što je Tiglatpilesar kupio na placu nazvanom Forum tamo negdje davne 145. prije Budhe i da li je koristio zubni konac. Led. Bila sam i na turneji po Sesvetama. Tura 212, woo hoo!!! Sto mu gromova, uzbudljivog li dana! Pa uživajte.
Eh da, tko zadnji umre neka ugasi svjetlo. (posveta Ivani P.)
Oukej, čao bao.
By: Booshmira
11.09.2006. | 15:46 |
Ja znam! Ja znam!!! |
12 |
# |
Put za Katamandu
Evo, na nagovor mog animiranog prijatelja Šreka (inače moja osobna maskota) i zbog prijetnji batinama određenih osoba (pozdrav Ćurićki!), nastaje ovaj post. Praktički sam rob vlastitog bloga. Nije ovaj svijet tako bajan kao što izgleda. Prvo kao idete napravit svoj prvi blog, onak hepi ko neki klinac s lizalicom, weeeeee, kak bi rekla moja seka. Otvorite ponuđene dizajne kad ono svi neki šugavi rozi ili plavi, a ipak ne možete s nekim običnim dizajnom ući u svijet blogera, ni to tak lako. I onda se prvi put susretnete sa tamo nekim HTML kodom za koji ste do tad mislili da je neka tajna šifra u svijetu Digimona. I počinje. Nakon tri dana buljenja u slova i brojčeke kaj imaju veze jedno s drugim ko mrkva i lak za nokte, komp vam postane najbolji prijatelj (u međuvremenu ste ga počeli zvat Buddy i pozdravljat ga za laku noć) te vam nabreknu žile na bjeloočnici. Naravno, majka sva zabrinuta zove vrača da istjera zloduha iz vas, tata bankrotira zbog povećeg računa i žali što nije kupio ADSL, a vi se ne možete oduprijeti jer ste o-v-i-s-n-i! Naravno, tek onda počinju pravi problemi. Budite se noću uplakani, onako u bunilu palite komp, u panici slažete miš koji ste jučer bacili u zid jer vam je neki idiot ostavio lanac sreće u komentarima, te s teškom mukom klikćete na tu blaženu tipku Connect. Odahnete. Nitko vam nije ostavio spam ili vam reko da ste moron. Nitko nije obrisao vaš blog. Nitko vam nije promijenio font slova koji je bio baš savršen. Sve je tu, na svome mjestu, baš kako treba biti. Sve je to bio samo ružan san. Nakon još jednog pogleda bačenog na HTML kako biste se uvjerili da je sve okej, s olakšanjem se vraćate u krevet. Idući dan majka ide u šoping bez vas jer se ne možete odvojiti od interneta, te brižno upita: «Dijete moje, jel ti trebaju kakve hlače ili majica? Ne možeš u školu u pidžami, tamo te ljudi vide, nemoj me sramotiti. Da ti kupim majicu boje trule višnje ili oker?» A vi ono, totalno izolirani od živog svijeta (mislim, vaša kućna biljka ima bolji društveni život od vas) odgovarate: «Daj mi kupi sam neku boje #FF9955 i veličine 20px 50px 20px 50px, background fixed no-repeat, e i neki ADSL ak naiđeš.» Zbunjena majka zalije biljku, nahrani je umjetnim gnojivom i da joj pusu na odlasku, a vama kaže da si podgrijete sarmu od prekjučer. Vama svejedno, tak i tak ne jedete nego skupljate mrvice od prošlogodišnjih Napolitanki i nastavite chatati s frendovima koje uživo niste vidjeli godinu i pol te vam predlože da nabavite ICQ. Kaj je sad ICQ??? Ajde i to nekako nabavite, usput pokupite par tisuća virusa, te još dvije tisuće dok skidate antivirusni. I frendovi, brižni kakvi jesu, probaju vam poslat pjesmu prek ICQ-a, te skuže da ste Internet invalid jer nemate ADSL. I tad počinju svakodnevna zadirkivanja koja će vas pratiti cijeloga života kao ružna trauma iz djetinjstva. U većini slučajeva završit ćete na odvikavanju i navući se na neš drugo, recimo McDonalds, i sa trideset godina sjedit sami s devet mačaka ispred telke gledajući Jerry Springer Show s ogromnim McChickenom u rukama. Zato razmislite prije nego napravite blog. I to dobro…. Ma ja se samo šalim, radite vi blogove i pišite gluposti, kaj god vas veseli! :)
Svi likovi u ovoj priči su izmišljeni (osim Ćurićke) i svaka slučajnost sa bilo kojom stvarnom osobom je slučajna uključujući mene.
P.S.- prava tema ovog posta je trebala bit neka nova zgodna cura u našem razredu, nitko ne zna kako se zove, samo se stvorila niotkud, pa pošto nemam dovoljno podataka, posvećujem joj post scriptum
Budite ckani :)
By: Booshmira
05.09.2006. | 21:08 |
Ja znam! Ja znam!!! |
7 |
# |
Bankrot mama
Evo danas novi dan… zadnji petak prije škole… pomolimo se… Za nas. Da ima što više izleta. Da kupe nove spužve. Da određeni profesori odu u penziju. Da striček domar popravi svjetlo u učionici 224. Da netko slučajno otvori septičku, pa nas pošalju doma zbog neizdrživog smrada. Da profa zapne na vlaku smrti dok mi uživamo u Gardalandu. I šopingiramo. I zatupljujemo se papajući šećernu vatu. I naravno, burek, kad bi ga imali, al za to ipak treba otići u Bosnu, ne znaju Talijani šta je klopa. Dosta o nama, pomolimo se i za profesore. Nije da su zaslužili, ali mi smo ipak dobra djeca pa ajmo. Da dožive prosvjetljenje i odaberu drugo zanimanje. Dosta za profesore. Mogli bi i za penziće. Da ne stvaraju gužvu u dućanu. Da nas ne gledaju samilosno dok sjedimo na pošteno zarađenoj stolici u tramvaju i pokušavamo se prošvercat, a oni imaju besplatan prijevoz. Da se ne voze baš ujutro kad svi idu na posao ili u školu kad imaju cijeli dan slobodan. Da ne gunđaju o prehladi bubrega zbog prekratke potkošulje. I da ne ostavljaju zubne proteze posvuda. Amen.
Nakon kratke molitve, bacam se na temu posta. Sapunice. I to one meksičke. Upalim TV (inače ga zovem Gospodin Telkač) u 11 sati ujutro, kad ono, na novoj Ljubav bez predaje, pa Ljubav na kocki, zatim Rebeca, te kao šećer na kraju, Ljubav jednog oca. Mislim da radnja teče ovako – neka dražesna čedna djevojka, nazovimo ju Fata, od cijelog sela zaljubi se u nikog drugog nego svećenika. Idućih trideset epizoda on je razuvjerava da je ona tulava, zatim se ona odljubi, a on tek tada shvati da ne može bez nje uz riječi «Ajuda me, porfavor! Per ke? Per keee???» Tada se pojavi zla maćeha koja im kaže da su oni brat i seka. Nju naravno isti tren pogodi grom, a istina izađe na vidjelo, ali to ipak nije istina jer njezin pravi brat bere marihuanu na plantažama Kube. Znači, svećenik bi mogao biti s Fatom, ali još uvijek se sukobljava sa svojim moralom. Ipak, oni završe zajedno, ali cijelo selo sazna za tu sramotu, te Fatu bacaju na lomaču.
NAROD: Maldita ea! Maldita!!
FATA: Ajuda me, mi amor!
NAROD: (baca šibicu) Impokrita! Imbesila!!
FATA: (gore joj noge) No, nooo!!! Stoj embarasada!
U svoj toj strci, doleti svećenik na bijelom konju, brzo odveže svoju voljenu Fatu te oni pobjegnu u šumu, daleko od očiju puka. U idućih pedeset epizoda, Fata, već u devetom mjesecu trudnoće, rodi sina Tarzana (a sigurno ste se pitali kako je Tarzan uopće završio u šumi, eto, sto mu gromova, još jedan misterij je otkriven!:) Tada dolazi svećenikov vjerni ministrant Elthon i javlja mu da njegova svećenička služba uopće ne vrijedi jer se zaredio u kapelici Elvisa Preaslya. Svi sretni, vraćaju se u civilizaciju (naravno, zaboravili su Tarzana u šumi od silne euforije) te počinje veliko slavlje na plantaži marihuane.
The end
Ispričavam se svim ljubiteljima sapunica na prerađenom sadržaju, i poznavateljima španjolskog jezika na počinjenim greškama. I penzićima. Stvarno.
Eh, da, poslovica ovog puta glasi ovako: Zna se čija maca vunu prede u dvorištu preko plota!
By: Booshmira
Kako bi Konfucije rekao:Budite cakani! :)
01.09.2006. | 01:51 |
Ja znam! Ja znam!!! |
7 |
# |
