Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje

utorak, 19.04.2022.

Alexander McCall Smith: „Moralka za ljepotice“/“Kalahari škola strojopisa za muškarce“

U prethodnom postu uvodno sam pisala o serijalu Prve damske detektivske agencije, o Mmi Precious Ramotswe, koja u Botsvani otvara prvu detektivsku agenciju, pa iako nema formalno obrazovanje, već samo posjeduje zdrav razum, poznaje ljudsku prirodu i jako voli svoju zemlju, uspijeva riješiti brojne slučajeve nestalih osoba, nevjernih muževa i nerazriješenih pitanja.

Treći dio zove se „Moralka za ljepotice“ – ovdje se i Mma Makutsi, tajnica i pomoćnica Mme Ramotswe, upušta u detektivske zadatke, pa joj prvi zadatak glasi: pronaći koja je od finalistica natječaja za Miss Botsvane nepoštena ili potencijalno nepoštena, kako se vlasnik natjecanja ne bi (ponovno) osramotio pred javnošću i kritičarima (zbog toga „moralka za ljepotice“). Mma Ramotswe joj to rado prepušta jer nešto očigledno muči njezinog zaručnika J.L.B. Matekonija, iako i sama uspijeva riješiti nekoliko zanimljivih slučajeva.

U četvrtom dijelu (i posljednjem objavljenom kod nas), koji se zove „Kalahari škola strojopisa za muškarce“, Mma Makutsi mora steći dodatni prihod jer brine za bolesnog brata i jer joj se čini da joj život pomalo izmiče iz ruku. Zato nalazi zanemarenu ciljanu skupinu: muškarce, koji također moraju znati strojopis jer često rade u uredima, a postojeća Botsvanska škola uredskih vještina prima samo tajnice – dakle, žene. Ona od ravnateljice škole dobiva mogućnost koristiti stare pisaće strojeve i otvara školu za strojopis koja podučava isključivo muškarce. No ovaj profesionalni izazov donosi joj nagrade i na privatnom polju, jer se jedan od njezinih polaznika zagleda u nju. Mma Ramotswe sa svoje strane rješava slučaj u kojemu se jedan muškarac želi osloboditi grižnje savjesti zbog grijeha iz mladenaštva, a Mma Ramotswe mu to omogućava ostvariti.

Zaboravih reći i to da postoji i serija koja je snimljena za HBO – imala je samo 6 epizoda i jednu sezonu, a zbog smrti producenta nije obnovljena, tako da ako niste ljubitelji originala, uvijek postoji televizijska adaptacija pa bacite oko. Svakako feelgood sadržaj.

Oznake: alexander mccall smith, moralka za ljepotice, kalahari škola strojopisa za muškarce, krimić, Afrika, bots

19.04.2022. u 15:50 • 1 KomentaraPrint#

subota, 16.04.2022.

Alexander McCall Smith: „Prva damska detektivska agencija“/“Žirafine suze“

S druge strane, moguće je biti pravnik i ne biti odveć ozbiljan: Alexander McCall Smith je profesor prava na sveučilištu u Edinburghu (stručnjak je za medicinsko pravo, genetičko pravo i bioetiku), ali u slobodno vrijeme piše beletristiku i krimiće. Rođen je u današnjem Zimbabveu, a živio je i u Botsvani koju dobro poznaje i voli (otac mu je tamo bio državni dužnosnik za vrijeme dok je Ujedinjeno kraljevstvo bilo velika kolonijalna sila na području Afrike). Supruga mu je liječnica, imaju dvije kćeri, a u slobodno vrijeme svira fagot u orkestru koji se zove "Jako loš orkestar“ (supruga svira flautu!)

I tako sam „Prvu damsku detektivsku agenciju dobila kao poklon „za čitanje uz čaj, biljni, rooibos ili već neki…“ (kako glasi posveta darovateljice) još negdje 2007. godine. Misleći da se broj romana iz tog serijala završio na četiri, koliko ih je prevedeno i objavljeno kod nas u izdanju AGM-a.

Međutim! Internet kaže da ih je u razdoblju od 1998. godine do ove godine, dakle 2022. godine, objavljeno ukupno 23! Slovima: dvadeset i tri!!! Čovjek u međuvremenu ima još nekoliko serijala od više od 15 knjiga – 44 Scotland Street serijal, The Sunday Philosophy Club serijal, Corduroy Mansions serijal, Detective Varg serijal itd. Napisao je dakle, više od stotinjak naslova, većinu nakon što se umirovio iz profesorske uloge 2005. godine. A mi kao narod o tome ništa ne znamo!

„Prva damska detektivska agencija“ je prvi roman iz serijala, u njemu upoznajemo Mmu Precious Ramotswe, koja nakon smrti oca i stjecanja nasljedstva iza njega, odlučuje otvoriti prvu (uopće) detektivsku agenciju u Botsvani, zemlji gdje se ljudi još uvijek lijepo i tradicionalno odnose jedni prema drugima, ali gdje ima i zločina, otmica djece zbog crne magije i povremenih krađa. Odmah kao tajnicu zapošljava Mmu Makutsi, koja je ostvarila 97% na završnom ispitu u Botsvanskoj školi uredskih vještina. Iako je imala jedan vrlo težak brak iza sebe koji je završio tragično, Mmi Ramotswe ponovno se nudi mogućnost braka s vrlo uglednim, iako pomalo dosadnim vlasnikom Brzih motora na Tokweng Roadu, gospodinom J.L.B. Matekonijem. Mma Ramotswe, unatoč povremenim ometanjima, rješava nekoliko vrlo zanimljivih slučajeva, uključujući i tu ne baš izgledan slučaj nestalog ili otetog dječaka.

U „Žirafinim suzama“ Mma Ramotswe preuzima jedan „zaboravljeni slučaj“ – nestali američki student čija joj se majka obraća nakon deset godina da joj pomogne pronaći tijelo sina kojega već nema čitavo desetljeće, a za kojega joj nitko nije znao (ili nije htio) kako je i gdje nestao.

Pisano je u maniri Agathe Christie – lišeno suvišnih garnirunga, usmjereno na fabulu, odnosno na misteriju i njezino razrješenje, s više obrata i s vrlo umnim zaključivanjem glavne junakinje. A sve tako prostodušno i pitomo da se i zločin čini umiljatijom pojavom nego što on stvarno jest.

Oznake: alexander mccall smith, prva damska detektivska agencija, žirafine suze, krimić, agatha christie, Afrika, botsvana

16.04.2022. u 15:19 • 1 KomentaraPrint#

srijeda, 13.04.2022.

Lana Petö Kujundžić: „Djeca u kaznenom pravu – počinitelji i žrtve“

Za promjenu, evo malo stručne literature iz moje branše. Lana Petö Kujundžić je poznata sutkinja za mladež u tridesetogodišnjem i duljem stažu, vrlo je često viđamo u medijima u situacijama kada se govori vršnjačkom nasilju, nasilju nad djecom, djecom kao žrtvama kaznenih djela, ali (iako rjeđe) i u situacijama kada su djeca počinitelji kaznenih djela.

Priručnik je namijenjen stručnjacima – pravnicima, socijalnim radnicima i sucima koji se bave problematikom djece i mladeži, pa je i podijeljena u većoj mjeri suprotno interesima javnog diskursa o djeci u kaznenom pravu (u prvom, pretežitom dijelu govori o maloljetnicima kao počiniteljima kaznenih djela, a u manjoj mjeri u drugom dijelu o djeci kao žrtvama kaznenih djela).

Maloljetnici kao počinitelji kaznenih djela su oni koji su počinili kaznena djela između svoje 14. i 18. godine. Najčešća djela koja maloljetnici čine su ona protiv imovine (kao i u generalnoj populaciji), a zatim kaznena djela protiv života i tijela (najčešće tjelesne ozljede) i djela povezana sa zlouporabom droga. Ono što je meni statistički najzanimljivije i nešto o čemu nisam ranije razmišljala jest da što je rjeđa upotreba istražnog zatvora prema maloljetnicima, to je manja šansa da će se oni kasnije, u maloljetništvu ili punoljetnosti, pojaviti kao recidivisti.

Uostalom, cijela svrha kaznenopravne politike prema djeci i mladeži svodi se na odgojnu, a ne na kažnjavajuću funkciju: svrha je tijekom maloljetništva pružiti podršku maloljetniku i roditeljima u odgojnom smislu, kako se maloljetnik više ne bi javljao kao počinitelj kaznenih djela, s obzirom da su djeca i mladež sukladno Ustavu pod osobitom zaštitom države i njihova dobrobit predstavlja najviši državni interes (zbog toga državni odvjetnici imaju šire diskrecijske ovlasti, a zbog toga je i najčešća sankcija koja se izriče tzv. PBIN – pojačana briga i nadzor, a tek iznimno smještaj u disciplinski centar, odgojnu ustanovu ili čak maloljetnički zatvor).

Što se tiče djece kao žrtava kaznenih djela (pri čemu se osobita pozornost poklanja djeci koja su žrtve spolnog nasilja), također je potrebna osobita obzirnost pri njihovom ispitivanju i sudjelovanje stručnjaka izvan pravne struke – psihologa, psihijatara i stručnih suradnika suda.

Preporučujem za čitanje stručnjacima iz odnosnog područja.

Oznake: lana peto kujundžić, djeca u kaznenom pravu, počinitelji i žrtve, maloljetnici, maloljetnička delinkvencija

13.04.2022. u 15:03 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 11.04.2022.

Natalija Vorobjova Hržić: „Zrnca pijeska na obalama vječnosti“

„„Zrnca pijeska na obalama vječnosti“ zbirka je autobiografskih priča rusko-hrvatske književnice Natalije Vorobjove Hržić. Iako autorica smatra da nam upravo zaborav pomaže preživjeti i ići dalje, odlučuje zabilježiti neke trenutke svog odrastanja, školovanja i postajanja jedne od najvećih ruskih filmskih zvijezda koju mnogi, u Rusiji, na ulici zaustavljaju još i danas. No Natalija nije sebična autorica, ona nas u svojim pričama podsjeća i na svoja druženja s velikanima hrvatske, ali i svjetske kulture, poznatim redateljima, slikarima, pjesnicima. Autorica ne štedi ni sebe ni druge, otkriva ono što bi mnogi rado prešutjeli jer smatra da ličnost stvaraju i udarci i kušnje. A ona upravo o kušnjama i udarcima piše u ovoj knjizi, a njih je, vidjet ćete, bilo mnogo.“

Ne mogu opisati čudesne načine na koje knjige Natalije Vorobjove Hržić doplutaju do mene, ali evo, i to se događa. Moram reći da nisam osobito veliki fan ove vrste proze i da je ne čitam rado.

Evo primjera: „U tom sam trenutku doslovno zamrla, bojala sam se omesti taj „nestvarni prizor“. U poluprozračnoj bijeloj spavaćici od batista s čipkom, zakopčanoj malim presvučenim dugmima, ravne kose boje sunca začešljane na kosi razdjeljak, stajala si poluokrenuta prema meni i pomno promatrala ulicu. Bio je tu drugi put da sam na vlastite oči ugledala pred sobom utjelovljenje nezemaljske ljepote.“ (o svojoj bivšoj svekrvi)

Ono što je specifično za autoricu jest background: rusko-ukrajinskog podrijetla, ostvarila filmsku karijeru kao mlada glumica u Rusiji, ima klasično glumačko obrazovanje, sve ostavila zbog udaje u Hrvatskoj, živi u Hrvatskoj već 40 godina, radi kao savjetnik za govor u kazalištu. To su razlozi, a ne sam sadržaj, zbog kojih bih preporučila čitanje Natalije Vorobjove Hržić. I naravno, tko je veći ljubitelj kićenoga govora nego ja, naći će u njezinoj prozi nešto za sebe.

Oznake: natalija vorobjova hržić, zrnca pijeska na obalama vječnosti, autobiografija, priče

11.04.2022. u 14:46 • 1 KomentaraPrint#

petak, 08.04.2022.

Robert Fulghum: „Od rođenja do smrti – obredi u našem životu“

A onda postoje knjige za koje je nekad jednostavno prerano. „Od rođenja do smrti“ bi mi, recimo, dobro došla kada smo dočekivali našu djecu na svijet. Zajedno s nama htjela ih je dočekati i naša zajednica: roditelji, obitelj, susjedi, prijatelji… Same krstitke nisu nam se činile prikladnima, a naše društvo ne nudi nikakvu alternativu.

Mudrost jedne prijateljice mi je u tome pomogla da ne „pogriješimo“ s drugim djetetom, ona je rekla da je rodbini manje bitno hoćemo li ili nećemo krstiti svoju djecu, odnosno uvesti ih u organiziranu religiju, već da im je bitno da bude neka organizirana prigoda u kojoj će moći izraziti dobrodošlicu novorođenčetu. Svi su bili zadovoljniji kad smo takvu prigodu i pripremili.

U svakom slučaju, u SAD-u gdje ima više raznorodnih religijskih zajednica, gdje sve veći broj ljudi nije nužno religiozan, već se u devedesetima pojavila potreba za „priručnikom“ koji bi pomogao u tome kako organizirati obrede i rituale u našim životima u važnim situacijama (rođenje djeteta, vjenčanje, smrt člana obitelji) tako da oni nama nešto znače, da odgovore na našu potrebu za duhovnošću i svečanošću i da odražavaju nas kakvi smo kao osobe.

(sve češće na pogrebima na kojima svećenik drži govore o pokojniku, dobivam dojam kako su neosobni, kao da pokojnu osobu nisu uopće poznavali, niti da su za nju marili).

No nije to samo knjiga o obredima u javnom životu, u zajednici ili obitelji, u osobito važnim prilikama: ova knjiga govori i o privatnim i svakodnevnim obredima – ujutro nakon ustajanja ili navečer pred spavanje. Kao što kaže i sam autor:

„Od rođenja do smrti životni obredi oblikuju svaki sat, dan i godinu. Svatko živi obredni život: obredi su ponavljani uzorci značenjskih radnji. Ako postaneš svjestan svojih radnji, uočit ćeš obredne uzorke. Ako uočiš uzorke, moći ćeš ih razumjeti. Ako ih razumiješ, moći ćeš ih obogatiti. Na taj način, životne navike postaju svete.“

Sam autor je puno govorio o svom životu i svojim obredima – kako je uredio za svoju smrt (kupovinom grobnog mjesta), kako je stvorio odnos s izgubljenom kćeri (obredi opraštanja i pomirenja), kako je kao propovjednik pomagao obiteljima stvoriti obrede ispunjene značenjem i prikladne trenutku i onima kojima su namijenjeni, kao i onima koji u njima sudjeluju.

Uglavnom, nešto čemu se čovjek zaista može vraćati kako stari i podsjećati se dok godine prolaze i navike se stvaraju.

Oznake: robert fulghum, od rođenja do smrti, obredi, RITUALI, životne navike, krštenje, vjenčanje, pogreb

08.04.2022. u 14:17 • 2 KomentaraPrint#

utorak, 05.04.2022.

Robert Fulghum: „Sve što treba da znam naučio sam još u vrtiću“/“Uh-oh“

(ovu sam knjigu u ovom navratu počela čitati na dan kad je započeo rat u Ukrajini ili koji dan nakon toga)

Nije nepoznato da postoje knjige zbog kojih bih se možda trebala stidjeti što ih volim, knjige o samopomoći, religiozni pamfleti i trabunjanja, „neobične misli o običnim stvarima“… Ali ne možete si pomoći jer postoje ti neki tekstovi koje poznajete još od djetinjstva, još praktički iz vrtića, i vratiti se u isti, poznati tekst djeluje kao doći kući. Pogotovo u situaciji kada sve oko vas djeluje nesigurno, neizvjesno i besperspektivno.

VIDI: Biblioterapija

(neka ranija inačica moje ličnosti snažno bi se protivila ovome, jer život je samo jedan, samo je kratka 24 sata u danu, a knjiga je toliko puno, i zašto traćiti dragocjeno vrijeme čitajući nešto što ste već ranije pročitali? No vremena se mijenjaju, a i mi s njima, i koliko god hrpa knjiga na mom noćnom ormariću rasla, ponekad me tješi preletjeti mislima kroz nešto poznato i drago)

Ovoga puta, čitala sam priče iz „Sve što treba da znam, naučio sam još u vrtiću“ svojoj djeci, osobito im se svidjela ona priča o gospođi koja ulijeće u paukovu mrežu i viče „PFUUUUUUUIIIJJJJ“ vrlo glasno (pa onda opet iz perspektive pauka). I pouke priče. Čak smo kopiju dječjih mudrosti htjeli fotokopirati i odnijeti u vrtić „da teta vidi“.

Moram reći da je djelovalo, tih par dana dok sam čitala ovu knjigu i „Uh-oh“, osjećala sam se duševno zaštićena, kao u balonu.

Pri tome, „Uh-oh“ je nastavak koji je podnaslovljen kao „neka zapažanja s obje strane vrata hladionika“. Imam dojam da govori o nekim drugačijim, ljepšim vremenima prije interneta, kada ne bih vrijeme od tri ujutro pa do svitanja provodila gledajući u ekran mobitela ako ne mogu spavati (često ne mogu spavati), već bih tamanila ostatke iz hladnjaka i razmišljala o svemu. Tješi me da su neke od najljepših stvari na svijetu dostupne i financijski prihvatljive: pojesti ukusno jelo, provesti vrijeme u najboljem društvu, igrati se s djecom, smijati se naglas.

Kvragu sa svime ostalim, iskreno.

Oznake: robert fulghum, sve što treba da znam naučio sam još u vrtiću, Uh-oh!, samopomoć, mentalno zdravlje

05.04.2022. u 08:14 • 1 KomentaraPrint#

subota, 02.04.2022.

Salvatore Scibona: "Kraj"

Jedan mjesec čitam, jedan mjesec objavljujem.

„Petnaesti je kolovoza 1953., dan bučnog i razuzdanog uličnog karnevala u Elephant Parku, enklavi talijanskih useljenika u sjevernom Ohiju. Dok svečanost traje, pet pripadnika te zajednice muče se pod teretom strašne tajne. Gradski pekar prima bolnu vijest, draguljar se marljivo priginje nad svojim poslom, švelja tiho obavlja telefonski razgovor, opterećeni adolescent sanja o slobodi onkraj festivalske gomile koja nadire, a jedna vremešna, ogorčena žena budno pazi nad zajednicom za koju osjeća da joj klizi iz ruke. I dok se ti ustrajni, istančano prikazani likovi sudaraju, polako postaje jasno da je duboko u njihovim srcima zakopana davno ušutkana istina o zločinu koji je iskrivio svijet svakoga od njih.“

Salvatore Scibona je američki pisac mlađe generacije (za ovaj je prvijenac dobio nagradu Young Lions za pisce mlađe od 40 godina tijekom 2008. godine, kada je roman objavljen. Kod nas nije imao neki osobiti odjek, koliko mi se čini).

Glavni aduti ovog romana, kojega sam započela čitati dva puta, a drugi put i s uspjehom završila, jesu sumorna, mračna atmosferičnost poslijeratne, štedljive imigrantske Amerike, i vrlo precizno ocrtani likovi, istovremeno sa simpatijom autora i s neumoljivim realizmom.

Riječ je tu o baki-vještici koja obavlja ilegalne zahvate u svom podrumu, položaju žena u društvu u pedesetim godinama, ucviljenim roditeljima zbog gubitka djece u Vijetnamu, tinjajućih rasnih nemira… U pozadini je uvijek prikrivena osobna tragedija i zločin prema ženi koji je ostao neotkriven, ali savjest njegova počinitelja sigurno nije ostala nekažnjena.

Teško je za ovakav roman reći: uživala sam čitajući. Ipak, zbog atmosfere i pojedinih likova koje sam simpatizirala, u drugom mi je navratu čitanje išlo lako i brzo. Ovo je nešto za ljubitelje izvorne americane.

Oznake: salvatore scibona, kraj, Americana, rat, prvijenci

02.04.2022. u 13:56 • 1 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.



< travanj, 2022  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  

Travanj 2022 (7)
Veljača 2022 (5)
Siječanj 2022 (6)
Listopad 2021 (2)
Rujan 2021 (2)
Srpanj 2021 (6)
Svibanj 2021 (4)
Travanj 2021 (3)
Ožujak 2021 (4)
Veljača 2021 (4)
Prosinac 2020 (7)
Studeni 2020 (3)
Listopad 2020 (2)
Kolovoz 2020 (3)
Siječanj 2020 (1)
Travanj 2019 (1)
Svibanj 2018 (2)
Ožujak 2018 (1)
Kolovoz 2017 (4)
Srpanj 2017 (7)
Lipanj 2017 (10)
Svibanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (6)
Veljača 2017 (6)
Siječanj 2017 (4)
Prosinac 2016 (1)
Studeni 2016 (11)
Listopad 2016 (4)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (4)
Srpanj 2016 (8)
Travanj 2016 (1)
Ožujak 2016 (10)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (4)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (2)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (14)
Svibanj 2015 (11)
Travanj 2015 (3)
Ožujak 2015 (6)
Veljača 2015 (6)
Siječanj 2015 (8)
Prosinac 2014 (5)
Studeni 2014 (6)
Listopad 2014 (8)
Rujan 2014 (9)

Komentari da/ne?

Opis bloga

Na ovom blogu čitajte o knjigama - mojim knjigama, Vašim knjigama, najnovijim knjigama, starim knjigama, zanemarenim knjigama, o autorima knjiga i novostima iz književnosti.


Hit Counter by Digits


Za sve informacije, pitanja, primjedbe, komentare, uvrede i drugo kontaktirajte me na bookeraj.blog@gmail.com