iskrivljena hipotenuza

Vođena izuzetno velikom dosadom, onom koja prelazi sve promile i postotke dostojne prosjecnog covjeka (iako ja niposto nisam prosjecna), malo sam listala stranice i citala blogove drugih ljudi. nije to nesto sto bi inace radila jer je bitan samo moj blog i ja kao takva, dakle savrsena. e pa, bit svega je da sam tek danas uvidjela (bravo bonagracija, uvijek su ti govorili da brzo kopcas) kakvih sve ludjaka ima. otvorila sam mnostvo stranica, na jednoj neka zena pise kako je slusala necije samoubojstvoi nije joj se dalo pomoci, na drugoj pod naslovom blog jedne jedanaestogodisnjakinje gle cuda, jedanaestogodisnjakinja koja ne zna tipkat na komp pise recenice bez predikata (atribute i ostala sranja da ne spominjem). onda ima i nekakvih srcedrapateljnih pateticnih od kojih covjeku pozli, pa nekih sta politiziraju, pa neki sta pisu blog u slikama (kakvo je to sranje?) i onih sta pisu pjesme. mislim (a osvrcem se sada na posljednja dva), zasto bi se iko isao izrazavat kroz pjesme ili slike. slike iapk necu dublje analizirat jer nikad nisam imala pojma o likovnom. a ovo izrazavanje kroz pjesme me podsjeca na srednju skolu kad nas je draga prof hrvatskog maltretirala s tim sta je nekom, meni u tom trenutku sasvim nebitnom pjesniku prolazio kroz glavu dok je pisao pjesmu. nista, cesaric (na primjer) pogleda kroz prozor da vidi jel prestala kisa, vidi ono drvo, nabaca nekakve recenice, poveze ih da dobiju nekakav smisao i to je to. a mi to analiziramo i donosimo zakljucke o jadnom covjeku, i, sta je najbolje shvatimo da je on vocku usporedjivao sa uplakanom zenom u sutonu, da je kroz pjesmu htio progovoriti o prolaznosti onog tjelesnog, zelio dati svoju kritiku drustva ili da jednostavno voli npr. jabuke. ovo zadnje je mozda tocno ali nije ga to potaklo. volim i ja voce pa ne pisem pjesme o istome!! covjek je samo pogledao kroz prozor, shvatite to vec jednom!!!

vjerojatno su neki mozda primjetili da vec sto godina nisam nista pisala. razlog je prilicno jednostavan a sastoji se od dva dijela. prvi je taj sta sam se vratila kuci a drugi, inace posljedica prvog, je taj sta sam postala ravnodusna. ne da mi se ni po cemu pljuvati. i sta mi vrijedi sve zivciranje kad se nista nece promijeniti. super su mi ovi moji tokovi misli, mozda na kraju ipak zakljucim suprotno. jer zna se to meni dogoditi. a to je zato sto nekad ne promislim do kraja (namjerno ili mi se ne da, na sta mnogi popizde) pa me neko uvjeri da se predomislim.
i dalje mislim da smo u simsima. ona igrica tamo sta ima. jedino sta smo mozda previse pametni a mozda smo bas totalno glupi bas zato sto mislimo da smo pametni.kako god okrenes nije dobro.a skroz je moguce. zivcira me onaj sta je napravio settingse. mislim da je to onaj gejts. stavio da svakog petnajstog sedmog neka razmazena budala, nedvojbeno mamin sin, stisne enter, i- jebemu misa i sir i misju rupu, evo mene kod kuce. sad sam se nazivcirala. to dokazuje da ipak nisam ravnodusna i moja teorija s pocetka se pokazala istinitom. jer sam skroz pametna. mudra da ne pricam. skroz. i danas sam na teveu vidila ejliena. to je uvijek bitno naglasiti. e, ako je ovo neko cito onda mora da mu je jako dosadno. ja to uopce necu citat. ne znam ni o cemu se radi. dovidenja.

(kasno subotnje poslijepodne...sjedim na klupi u parku. djecica se igraju na nekim cudesnim spravama kakvih nije bilo u moje vrijeme... razmisljam kako mi je bilo lijepo biti dijete, osmjeh na licu, lagana sjeta se provlaci kroz cijelu pricu. dolazi mala curica drzeci se s tatom za ruku, u drugoj ruci sladoled. silk milk. moj omiljeni. sjednu na obliznju klupu, on mi djeluje kao oliver a ona kao mala liliputanka s nogicama koje jedva vire s klupice.ima 4 i pol godine. i voli sladoled. na klupici mir i tisina. ali samo na trenutak dok franka (tako joj je ime, kasnije sam saznala) ne pojede slaju. istog trena kad je zavrsila, preda klipic tati i trci u parkic. dosla je do tobogana sva sretna. sreca nije trajala dugo. neki malo veci decki visili su na toboganu i nisu se imali namjeru tako brzo maknuti. tata pusta da franka rijesi stvar... nakon kraceg razgovora s deckima franka se sva uzbudjena vraca do klupice...)

F: tata, tata !!!!
T: sta je bilo franka? kaj su ti rekli?
F: tata, rekli su mi da sam baba !!!! (op.a. nevjerojatno kako muskarci svacaju stanje stvari vec tako mladi.)
T (lagani smjesak, ): odi tamo i reci im da se maknu da bi se ti spustala.
F: ok, dobro tata (daje pusu i trci opet na tobogan)

(inace, franka je mala curica, 4 godine, vrlo bistra i simpaticna. glasna je i smijesno prica. ima repic na vrhu glave. e pa franka odlazi opet do tobogana osvrcuci se svakih pola metra. bojazljivo gleda u tobogan, trazi u tati ohrabrenje... tata se smiluje i ode rec deckima da se maknu. POUKA: drage zene, uvijek je dobro imat snaznog muskarca iza sebe.
nastavak price: franka se metano spusta niz tobogan,milijun puta i nije joj dosadilo svek joj nije dosla prijateljica. lucija. e, kad je luce dosla dokazala se premisa onih malih delikvenata. zene su stvarno babe... )

F: eeeej lucija, pa gdje si ti? ajmo malo trckarat okolo naokolo!!
L: ne mogu, imam nove sandale! jucer sam ih kupila, jel ti se svidjaju??
F: ajme, super su.

POUKA: nikad nije prerano pocet se hvalit frendicama o uspjesno obavljenom shoppingu. cosmo cura cuci u svakoj od nas, hehe :)
POUKA DECKIMA: vidite da nam je to urodjeno! nismo mi krive sto moramo gledat svaki izlog i pricat o cipelama i haljinama.krivite mamu i tatu bezobraznici!

( da nastavim... lucija je ipak jos premala da bi je drzala euforija cuvanja novih cipela pa je odlucila otrcati malo po travi do igralista jer je ranije tamo vidila govno (stvarno nas svakakve stvari fasciniraju, da zna kakvih ce se govana nagledat u zivotu ne bi je to tolko odusevljavalo). franka naravno trci za prijateljicom jer je naravno to imperativ u tim godinama)

TATA: franka, kud ides, stani!! franka, franka! idi se igraj na tobogan! franka!
F: ali tata, idem samo do tamo, samo to, necu nikud otic, stvarno!
T: vratit ce se lucija, nemoj ici za njom!
F: ali tata!

i tad se dogodilo! nasa franka samo je zastala, malo zatreptala okicama, pogledala taticu kao mali molecljivi psic... i to je bilo to! tata je pao ko s kruske! franka je dobila sta je htjela. to je naravno i najvaznija POUKA: nema tog probema koji zena u zivotu ne moze rijesiti sa malo sarma i treptajem okicama. samo treba znati kako.nekad je dobro uciti od djece.nevjerojatno je da smo vec kao tako male takve frajerice. zivile!

jebote vrijeme leti ko ludo...

cini mi se da sam jos do prije par godina bila mala bezbrizna curica s kikicama. sve se promijenilo.

vec pocinjem osjecati prazninu. svi odlaze iz doma, svi su diplomirali (neki cak i magistrirali), pocinju raditi. prosle godine mi je bio tezak udarac sto mi je seka otisla iz doma a sad je jos teze. obruc se sve vise i vise steze. a zalim za svima. toliko prijatelja, poznanika.i nikad vise nece biti ko sto je nekad bilo. bilo je super dok je trajalo. zapravo bilo je prepresuper, predobro. pijanke na klupicama u kasna proljetna predvecerja, zajebancija uvijek na nivou, ludi ljudi koje sam upoznala i zavolila. tako mi je drago da sam bila u domu. bilo je tu slavonaca od mikanovaca ;) na dalje, dalmatinaca od onih sa otoka, gradova uz more, iz zagore, istrijana, pa cak i podravaca (nije sir). i svi su super, svi su mi dragi, neki vise od drugih. a falit ce mi sve. ej, tolko toga sam dozivjela, svadje, zivciranje oko ispita, tulumi, sporazumi, nesporazumi. vjerojatno cu jednog dana s nostalgijom gledat i na stroge zle cistacice, na perkovica i njegove nepotrebne komentare...na sve.
vjerojatno je ovaj osjecaj tako intenzivan jer se poklapa toliko toga: odlazak iz doma, rastanak od ljudi, a pocinje i jedno skroz novo razdoblje u kojem se moras zaposlit, naci stan, placat svoje racune, brinut se sam o sebi i drugima...

a kad se sjetim da sam jos nedavno bila mala bezbrizna curica s kikicama...

ne znam kako vi to dozivljavate. meni je ocajno ovo odrastanje.

znam da sam zena i po toj logici trebala bi sutit o nogometu ali bas necu. moram s vama podijelit svoju radost sta su glupi englezi ispali. zapravo ne znam nikoga ko je navijao za njih. da znam, vjerojatno bi se zapitala. mislim sta ja znam, meni onaj lampard nije los, i ima stvarno ok igraca...ali kad vidim onog ofucanog metrica bekama, popizdim. moze igrat kolko god oce dobro ali ja kad ga vidim razbila bi njega, onu njegovu "kraljicu viktoriju" (misleci na zenu) i televizor. kako mi je do televizora ipak previse stalo, njega ne razbijem a oni mi nisu pri ruci pa ne razbijem ni njih.
onda onaj runi. na njega trenutno najvise pizdim. izgleda mi (nek se niko ne uvrijedi) ko neko malo debeljuskasto dijete sa sela negdje iz zagorja sa rumenim obrazima.ali nije pitom. on me zivcira upravo jer se ponasa ko malo dijete. zgazi onog jadnicka u jaja i jos popizdi jer je dobio crveni. ja bi mu isto dala crveni jer me nazivciro. a ne znam ni kolko to boli iako mogu pretpostavit da boli jako. sad cujem da je popizdio na cristiana ronalda i da je reko da ce ga samljet ako se vrati u englesku. a to zato jer je ronaldo reko sucu da izvadi karton. a sta si on misli, da ce ronaldo rec sucu: nemojte ga, on je mali. i dat mu lizalicu. ma za popizdit. to me zivcira, ti glupi englezi koji se uvijek moraju mlatit i radit najvece nerede, moraju se vozit lijevom stranom ceste i jos misle da su oni u pravu. i sad jos prijete. sta sad , nasi su prijetili samo viduki da ce mu srusit kucu i sad policija strazari radi opreza. ionako ne bi imali sta radit. ma to je nista. sitnica. mi smo miroljubiv narod. i sve.
onda brazilci izgube... nisam ocekivala. meni su simpaticni. svi se rugaju ronaldinju ali meni je on sladak. onako, za brata ili nesto, ne bas za decka. vise me privlace tipovi poput adriana. to ionako znate:) ali, to sad nije najvaznije. bitno je to da su mi svi brazilci simpaticni i zao mi je sta su ispali. sad ce nasi vrsni nogometni kriticari rec da nisu ni zasluzili prolaz ali bas me briga. igrali su sa 60 %, ovo, ono. to mene ne zanima. ionako svi samo trckaraju po terenu pa kome slucajno doleti lopta, doleti. to je cijela filozofija.
s druge strane, iako mi je zao brazilaca, francuzi su mi isto ok. onaj henry (anri) i zidan kojeg su vec svi otpisali. on mi je simpa. zato se nadam da ce francuzi ic dalje. a rekla sam da bi volila da u finalu igraju francuzi i portugal ali kako stvari stoje cini se da je nemoguce. zato mislim da cu mozda za francuze iako mi je simpa trener od portugala. kazu da je on nekoc treniro brazil. bas je simpatican, kuler neki i sve. simpaticniji od bilo kojeg engleza i njemca kojeg sam vidila na terenu i izvan njega. zapravo navijam za bilo koga ko ce satrat nijemce ako prodju dalje. sta se nadam da nece. njih ne volim, moje strucno misljenje je da su se provukli protiv argentine. a to je neoprostivo. nadam se da ce bit cetvrti. iako nisam luda ni za talijanima, moram priznat. navijacu do kraja.
eto, znam da vam je moje misljenje neopisivo vazno pa sam ga i podijelila s vama. bolji sam analiticar od stimca, bogdana i suseca, onog tea i svih njih zajedno. bolje da su mene platili.to je ionako samo nogomet. ajte, ubijte me sad.

mrzila je sto on uvijek baca svoje carape po sobi. mrzila je sto se nekad cinilo da je plejstejsn vazniji od nje. prokleta igrica, rekla bi milijun puta, ljuta na cijeli svijet. unatoc svemu, voljela ga je jako. nije on bio toliko los ali nekad je bio los pomalo ali ucestalo. to ju je izludjivalo, to je jos gore jer kad se zapravo naljutis on postane dobar. dogovarali bi odlazak negdje, on ju je slusao sa pola uha. a ona je trebala da je on cuje, uvijek i skroz. puno puta je ugasila televizor. on bi se naljutio, njoj bi bilo krivo, rekla bi da joj je zao i...opet sve ispocetka. znala je da grijesi ali previse ga je voljela. podnosila je njegov cudan odabir glazbe, njegove glasne prijatelje i to sto zvace ko zvijer. da se ne zavaravamo, nije ni ona bila svetica. imala je i ona glasne prijateljice koje su kokodakale po stanu, bila je perfekcionist i time mucila sebe i sve oko sebe, mrzila je alkohol (i to je danas lose, kazu).
on je imao jednu manu koja je strsila iznad svih ostalih. ta mana se najbolje ocitovala u rijecima koje bi je pratile: kad bi ga ona nesto zamolila, samo bi reko- evo sad cu... na kraju bi cesto i zaboravio. koliko je samo puta sama spremala stol, sama peglala, sama cistila smece koje bi ostavili njegovi cool frendovi. koliko puta je pokupila prljave carape i stavila ih u kosaru, koliko puta te iste oprala...koliko puta je morala cekat da on zavrsi sa igricom da bi mogla obrisat prasinu s televizora...

ponekad je potrebno tako malo... sitnica...samo jedna rijec previse, jedan pogled- i popizdis.pogotovo ako si zena i ako imas pms- dakle, moze se dogodit bilo kad. dogodilo se to jedne veceri kad su, pardon, kad je spremala veceru za jedno poveliko drustvo. on je kasnio. najprije je legao na krevet, da se odmori. onda se krenuo tusirat a vec su dolazili prvi gosti...bila je luda,ali smirila se. namjestila je lazni smijesak i krenula docekat goste.

vecera je prosla malo utegnuto, ali ok. gosti su lagano otisli kuci, bilo je vec kasno. sutra je bio radni dan... legao je na krevet i upalio igricu. zamolila ga je da pocisti s njom stol i da operu zajednicki sudje, jer bilo je vec stvarno kasno i otpadala je s nogu... tada je to rekao... "evo sad cu." ko da ju je neko probo nozem. stala je ko ukopana. svatila je da to vise ne moze trpit. popizdila je. pocela se derat, rekla mu je sve. on ju je slusao pomalo nezainteresirano (kao opet ova nesto kokodace, bice ima pms i te fore). tek tad je popizdila, rekla da se seli, da joj je dosta svega. izletila je van.

vratila se sutradan, on je jos bio tamo. on nije ni planirao otic, jer ako je njoj lose u toj vezi, nek ona ide. tako su se prepirali danima, tjednima, nitko nije htio otici. izludjivali su jedno drugo. najtuznije u cijeloj prici je to da su se voljeli, iskreno i stvarno. ali bili su preponosni da to priznaju.zar je to moguce? je, moguce je nazalost, dogodilo je vec milijun puta.a rjesenje je bilo tako jednostavno, ona je mogla malo smanjiti svoj perfekcionizam, on je mogao koji put bacit carape na pranje i druzit se s njom...ali nije. ni ona ni on. bili su jebeno preponosni.

onda ga je ona probala pravit ljubomornim...u cemu je zapravo i uspijevala (jer bila je super zgodna i uvijek je imala neke obozavatelje koji su je opsjedali), iako on to nikad ne bi prizno. odlucila je napravit prvi korak,jer ipak je voljela njega i samo njega. zvala ga je da se nadju. on nije znao sta taj poziv znaci. cekala ga je, nije dosao, niko ne zna zasto.
i tu je puklo zauvijek.

sreli su se nekoliko mjeseci kasnije, kad ju je vidio, zadrhto je kao nekad. kad ga je vidila, zadrhtala je ko nekad. zbunjeno su popricali nekoliko minuta i otisli svako na svoju stranu.

zivot je sranje.

kraj.