fra Bogomir Zlopaša

18.12.2008., četvrtak

Fra Bogomir /Slavko/ Zlopaša (07.travnja 1914. - 16. travnja 1942.)

Rodio se u obitelji Ivana Zlopaše i Ive rođene Ćužić, u Buhovu, 07. travnja 1914 godine.
Četverogodišnju pučku školu završio je u Rasnu (1921.-1925.), a gimnaziju na Širokom Brijegu (1925.-1934.).
Još kao gimnazijalac odlučio se na svećenički poziv. U Franjevački novicijat na Humcu stupio je 06.kolovoza 1931. Za svećenika je zaređen 12. rujna 1937. Mladu Misu slavio je, u zimu, iste godine, u Buhovu.
Nakon Mlade Mise nastavlja školovanje u Schwazu (Austrija) i Rimu. Zbog ratnih prilika vraća se 1940 u Hercegovinu i marljivo radi kao propovjednik, ispovjednik te kao organizator u Župi Humac.
Koncem 1941 godine fra Bogomir se vraća u Rim kako bi završio započeti studij filozofije. Međutim, zbog teške bolesti biva prinuđen ponovno napustiti školovanje. 03. siječnja 1942 godine odlazi u lječilište Novi Marof, gdje i umire 16.travnja 1942 godine. Zbog ratnih prilika sahranjen je u Novom Marofu. Njegovi posmrtni ostaci preneseni su na Humac 1971 godine.
O fra Bogomiru, kao osobi i svećeniku, ostadoše svjedočiti mnogi zapisi. Od župnih kronika na Humcu, provincijskih kronika u Mostaru, njegove pisane ostavštine, koja se čuva u franjevačkom arhivu u Mostaru, pa sve do onoga što o njemu napisaše drugi (Kršćanska obitelj, Fra Andrija Nikić, don Stanko Lasić, i drugi. .

- 13:38 - Komentari (4) - Isprintaj - #

U Ljetopisu humačkog samostana povodom Fra Bogomirove smrti ostade zapisano;

21. IV.1942.

- Danas su zvona oglasila tužnu vijest, da je u Novom Marofu umro 0. Bogomir Zlopaša, profesor filozofije na Humcu. Njegova nas je smrt duboko dirnula. Bio je plemenita redovnička i svećenička duša. Pun svete revnosti i žara malo je pazio na svoje zdravlje. Sav se bio iscrpio u radu: u školi, ispovjedaonici, propovjedaonici i vođenju Društva sv. Ante. Otišavši prošle godine u Rim da dovrši svoje nauke obolio je i bio dopremljen u Novi Marof na liječenje, gdje je i umro kao žrtva paljenica svoje dobrote i revnosti. Svakome je od nas ostavio svietli primjer sveta života i apostolskoga rada.

- 13:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

U Ljetopisu Hercegovačke Franjevačke provincije, povodom Fra Bogomirove smrti, zapisano je;

16.travnja 1942.

Umro je naš dragi i dragi O. fra. Bogomir Zlopaša. Umro je u bolnici za tuberkolozu u Novome Marofu. Vijest o njegovoj smrti tako nas je iznenadila da čovjek uopće nije mogao da misli. Ova žalosna vijest prouzročila je val tuge i žalosti po čitavoj Hercegovini, jer smo bili svjesni da je umro naš gorljivi svetac i neumorni apostol. Gotovo je sva Hercegovina poznavala našeg dragog i neprežaljenog Bogomira. Njegov kratki i neumorni život sličan je sjajnoj zvijezdi, koja se uputi preko neba ostavljajući iza sebe dug i veličanstven trag svjetlosti i najljepšu uspomenu među ljudima. Nije bilo svećeničkog posla kojeg se on nije prihvaćao i sa velikim uspjehom obavljao. Bio je neumoran ispovjednik i propovjednik Božje riječi. Sama njegova pojava odavala je pravoga sveca i ugodnika Božjega.
Bio je profesor i odgojitelj franjevačkih bogoslova na Humcu kakvi se rijetko rađaju.
Prošle jeseni morao je prekinuti svoj teški rad i preći u Rim da svrši doktorat filozofije.
Na putu za Rim on se nahladi i dobije upalu pluća. Nakon nekog vremena bolest se je pogoršala i mora se je iz Rima povratiti u lječilište Novi Marof u blizini Zagreba. Tu se je preslabo čuvao i pazio na svoje slabo stanje, dok nije navalila brza tuberkoloza i iskidala njegova pluća. Krvario je i krv se nikako nije dala zaustaviti, dok nije nastupila smrt.
Pred svoju blagu smrt pozvao je svećenika i pravosvetački primio svete sakramente umirućih. Živio je kao svetac i umro je kao svetac.
Bilo je pet naših fratara na sprovodu.
Tako je završen jedan idealni život pun zanosa, rada i požrtvovnosti za svetu Božju stvar.
Dragi naš fra Bogomire, zbogom!
Neka Ti je vječna slava na nebu !!!!!!

Arhiv P., Kronika, Zlopaša, str. 325 (K.O. 1942)

- 13:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #

0.FRA BOGOMIR ZLOPAŠA /životopis/

(07.travnja 1914. - 16. travnja 1942.)

1914. 7. travnja rođen u Buhovu od oca Ivana i majke Ive r. Ćužić. Krsno ime: Slavko.
1921.-1925. pohađao je osnovnu školu u Rasnu.
1925.-1934. pohađao je gimnaziju na Širokom Brijegu.
1931. 6. kolovoza stupio je u novicijat na Humcu.
1932. 7. kolovoza položio je jednostavne zavjete.
1934.-1937. učio je filozofiju i bogosloviju u Mostaru.
1935. 8, rujna položio je svečane zavjete.
1937. 12. rujna ređen je za svećenika u Mostaru.

Bogomir Zlopaša sa obitelji (Buhovo, 1938.)

1937.-1938. nastavlja i završava bogosloviju u Schwazu (Austrija).
1938.-1940. uči skolastičnu filozofiju u Rimu.
1940. radi ratnih prilika povraća se u provinciju.
1940.-1941. profesor je filozofije na Humcu.
1941. vraća se u Rim, kako bi završio započeti filozofski studij
1942. 03 siječnja odlazi iz Rima na lječilište u Novi Marof gdje je 16.travnja 1942. blago u Gospodinu preminuo. Pokopan je na mjesnom groblju u Novom Marofu.
Fra Bogomir je bio pravi Božji mir, kojega je on sa svim žarom tek bio počeo sijati u duše grijehom uznemirene. Umri veoma mlad kao svećenik-đak i sa sobom odnese velike nade čitave provincije. Kao đak ostavio je uzoran izgled franjevačkim gojencima.
No, iako mlad, Providnost je ipak htjela da ga okuša i u radu bilo učiteljskome bilo dušobrižničkome. Bio je profesor, koji je svoje učenike znao plamenom riječju upravo frapirati. Bio je odgojitelj, koji je u svojim gojencima znao probuditi sve uspavane sile: volju i ljubav za rad. Kao propovjednika slušali su ga napeto i rado tisuće vjernika.
Kao izvrstan organizator modernog dušobrižništva u nepunoj godini dana okupio je oko sebe preko 800 članova Društva sv. Ante na Humcu, koje je također uzorno vodio do pravog cvata i duhovnog poleta i zrijenja. Neumoran ispovjednik, koji je toliko puta i na jelo zaboravio iz ljubavi prema bližnjemu. U radu ga ništa - ni prigovori ni poteškoće - nisu mogli smesti
- Ne znam kako bih mogao imati počinka, pošto svršim školu! Reče jednom upravo uoči svoje zadnje bolesti, obuzet poletom za djelovanje u vinogradu Gospodnjemu, gdje je pred njim bilo puklo upravo golemo polje za žetvu.
Njegova spremnost, odvažnost, odlučnost, energija, polet i ljubav činili su mnogo, a obećavali su još i više. Njegov optimizam i idealizam upravo je razvedravao i elektrizirao osobito najmlađe, koji su njegovim nestankom osjetili među sobom jednu prazninu, koju su cijenili nenadoknadivom i neprežaljivom.
Bio je od naravi veoma dobre ćudi, gotov uvijek malo nasmijan prijateljskih očiju i pogleda, koji je svakoga privlačio i osvajao. Čedan u nastupu, neposredan i srdačan u općenju, savjestan u ispunjavanju svih dužnosti, strog sa sobom. Njega je osobito zanosila ljubav prema Bogu, upravo na način sv. Augustina. Samo ga je bolest digla iz razmatranja nauka ovog velikog kršćanskog oca
Bilo bi od dragocjene vrijednosti da netko pokuša napisati biografiju ovog našeg brata.

Izvor: Stradanja Hrvata Hercegovine, (Fra Andrija Nikić, Mostar 1998, str 180-182)

- 13:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Don Stanko Lasić: Razgovor sa fra Bogomirovom majkom

Don Stanko Lasić, objavio je 1976., u glasilu Naša ognjišta, razgovor s tada 88-godišnjom staricom Ivom Zlopaša, rođenom Ćužić, majkom pok. Fra Bogomira Zlopaše.

Iva Zlopaša - Ćužuša u Našim ogništima iz 1976.

Baka Ćužuša se dobro sjeća i svake pojedinosti s velike mladomisničke proslave svog sina fra Bogomira 1937. godine, kakva se do tada nije zapamtila: Djevojke su cijeli tjedan kitile prostor oko zvona gdje je fra Bogomir svoju prvu svetu Misu pjevao; za objedom je bilo oko tisuću duša i svega je ostalo. Ali baka Ćužuša se sjeća i najranijih dana kad je fra Bogomir, kao mali dječak, pokazivao veliku pobožnost i želju da postane svećenik. Sjeća se kako je u školi uvijek bio najbolji, kako je zarana govorio o misijama i kako će i on jednom tamo poći. Uvijek je bio u poslu. Kao da je bio svjestan da će mlad umrijeti i da mora u malo vremena puno učiniti. «A svi smo mi vidjeli i znali, nastavlja baka Ćužuša, da je on bolestan.» Ta vidjelo se to na njegovim ispijenim obrazima i djetinjim očima. Ali nitko nije mogao vjerovati da će nemila bolest tako brzo srušiti njegov mladi i krhki život. I kad priča o tužnoj vijesti o njegovoj smrti, koja je u proljeće 1942. došla iz Novog Marofa, ni tada ne plače; nego opet dodaje nešto tiše: hvala Bogu!

Izvor: Don Stanko Lasić, Naša Ognjišta, prosinac 1976.

- 13:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Komunisti ga pamte više od šest desetljeća

Prije nekoliko godina, u sklopu istraživanja partizanskih zločina u Hercegovini, dao sam se u potragu za knjigom Jure Galića „Vrijeme i ljudi (svjedočenje)“. Znao sam da će mi ova knjiga rasvijetliti, bar jednim dijelom, proces uvoza komunističke ideologije u zapadnu Hercegovini, stvaranje prvih komunističkih ćelija, ilegalni partizanski rad na ovom području ali i ponuditi dio odgovora na pitanje odnosa Oblasnog komiteta KPJ za zapadnu Hercegovinu prema pobijenim hercegovačkim franjevcima. Međutim, nisam očekivao da ću u toj knjizi pronaći i slova o fra Bogomiru Zlopaši, profesoru filozofije i odgojitelju franjevačkih novaka sa Humca.

Image Hosted by ImageShack.us

fra Bogomir Zlopaša

Iz prostog razloga što je fra Bogomir na Humcu boravio do rujna 1941. kada je otišao u Rim na pripremu i obranu doktorata iz filozofije. Međutim, zbog uznapredovale bolesti već 03. siječnja 1942. fra Bogomir je otišao na liječenje u Novi Marof, gdje je i preminuo 16. travnja 1942. Kratko razdoblje za ozbiljnije se zamjeriti komunistima kojih u zapadnoj Hercegovini u to vrijeme skoro da nije bilo.
Međutim, očito sam pogriješio.
Današnji predsjednik SUBNOR-a FBIH Jure Galić, koji je u to vrijeme bio jedan od članova ilegalne komunističke ćelije u selu Bijača kod Ljubuškog, i njegovi „drugovi“, očito su u nekoliko mjeseci fra Bogomirovog rada na Humcu prikupili dovoljno materijala u njegov dosje pa ga nisu, kao što pokazuje i ova Galićeva knjiga, uspjeli zaboravili niti šest desetljeća kasnije.
U svojoj knjizi, na stranici 31., Jure Galić piše:
-"Nakon našeg izlaska iz zatvora u Bijači je formirana ilegalna oružana grupa i ona je izvodila pojedine oružane akcije. Akcije su izvođene na cesti Metković-Vrgorac, sječeni su telegrafski stubovi i pravljene zasjede određenim istaknutim ustaškim ličnostima. U Bijači, na Božić 1941., došlo je do prvog fizičkog obračuna i oružanog sukoba sa Ustašama. Još u prvim danima okupacije, zbog naše aktivnosti, u selo sa Humca dolazio je klerikalac i zagriženi nacionalista fra Bogomir Zlopaša, koji je za vrijeme mise sa oltara u uobičajenoj ustaškoj retorici proklinjao selo i u njemu komuniste, isticao da se nalazimo u službi đavola i pozivao vjernike da nas od sebe izoluje, odstrane, zatim da se za nas Bogu mole da nas on okrene na pravi put, a pravi put je onaj kojim ide Ante Pavelić i Ustaše. Fra Bogomir je i sa roditeljima, kao i sa cijelim familijama vodio razgovor (familija Ivana Primorca-Starog) i na taj način nastojao da na njih psihički i politički utiče i kategorično i prijeteći tražio da im se djeca oslobode komunizma, jer u protivnom snosit će teške posljedice kod ustaške vlasti." (Jure Galić, Vrijeme i ljudi (svjedočenje), Svjetlostkomerc d.d., Sarajevo, 2005.)

Da li je pokojni fra Bogomir uistinu obilazio obitelji komunističkih aktivista na Bijači u ljeto 1941., ili nije, nisam uspio utvrditi. Međutim, razgovarao sam sa nekolicinom i danas živih svjedoka koji su mi potvrdili da je na blagdan Sv. Ante, 13. 06. 1941., pokojni fra Bogomir Zlopaša, pred nekoliko tisuća vjernika, predvodio koncelebriranu Sv. Misu na Humcu.
Prema njihovim iskazima, u vrlo nadahnutoj propovijedi fra Bogomir je pozdravio obnavljanje Hrvatske Države ali i oštro osudio četničko-boljševički ustanak protiv tek rođene Hrvatske Države i uvoz komunizma kao bezbožničke ideologije među katolički puk Hercegovine. U toj propovjedi posebice se oštro, prema tvrdnjama svjedoka, obrušio na one Hrvate koji su kao sluge četničko-boljševičke politike „digli ruku“ na tek rođenu Hrvatsku Državu negirajući tako povijesne težnje vlastitog naroda.

- 12:16 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>