There she was.

Izgubljen.

Jos uvijek sam ljut na sebe, jos uvijek me na sve strane jebe sto te nisam znao zaboraviti. Khm, da se ispravim, sto te ne znam zaboraviti. Jesam ja okej? Jesam ja normalan? Stvarno mi nije jasno...Svu sam volju stukao zbog tebe, probao sam doslovno sve samo da prestanem ali ne mogu prestati. Skoro cetiri godine kasnije i ti si mi jos uvijek u glavi. Ne samo ti, nego tvoje usne i tvoj nosic, u tome i je najveci problem. Da je meni u glavi sama pojava tebe, okej jos bi nekako i mogao, ali kad su sve one male i bitne stvari, to je ono sto me ubija. Sve bi dao da si tu, bar na jedan tren da vjecnost bude. Nadam se da su tvoji mama i tata dobro. Zao mi je. Slama mi se srce kada citam zadnju poruku koju si mi poslala, ne zato sto je tuzna vec zato sto si u pravu. Pogotovo zato sto znam da sam ja bio taj koji je zadnji sve sjebao pred kraj sa onom glasovnom. Odlucio sam ne slati ti poruke sa svojim mislima nego ih jednostavno staviti ovdje gdje su one samo moje. Vidis, muci me ta proslost jebena, ne mogu preko toga i ne znam sta cu sa sobom. Doslovno sam izgubljen sam u svojoj glavi i..i stvarno ne znam sta da radim vise. Ne znam da li me jos uvijek barem malo volis nakon svega, bilo bi mi lakse kada bi znao da da, cak i ako ne, nema veze, barem se nebi ispitivao to pitanje. Znam da je proslo jako dugo ali ne znam zasto ne mogu preko tebe i preko nas. Nema mi smisla, dobro mi je u zivotu, ti si sretna, oboje smo sretni sa onime sto vodimo na svojim stranama, ali nesto mi fali. Uglavnom, rekoh kako me muci ta jebena proslost, pa da objasnim. Starim, brzo...bojim se da ce vrijeme proci kao da su minute i da cu imati 40 godina i ti neces biti pored mene pa makar kao netko s kime mogu voditi razgovor. Uzasavam se toga da nisi tu negdje, poruku udaljena. Muci me ta proslost vidis, ne mogu je prekoraciti. Gledam neke slike od nas i sa ekipom i tako se cini...jednostavno(?) Lijepo neko vrijeme gdje smo fakat svi bili skupa i sretni i pijani i ti si me voljela i ja sam te zamisljao u vjencanici. Gdje je otislo vrijeme, kako smo ti i ja prekinuli prije 4 godine? Kako je moguce da sam prije 2 godine zadnji put vodio s tobom razgovor uzivo? Eto vidis, kada stavim tako neke stvari u percepciju, nije mi dobro. Doslovno mi se place, gdje je mladost nestala? Nestala je tamo gdje si otisla i ti. Daleko od mene. Jedino sto valjda trazim od samoga sebe je zaborav jer jako dobro znam da sve sto sam nekako nekim cudom i mogao imati sa tobom, sve je zavrsilo i propalo je i gotovo je i mrtvo je. Zao mi je ove divlje ljubavi koja je umrla. Ta ljubav zasluzila je puno bolji kraj, a ne da jedva prezivljava u meni i crpi moju energiju i moj zdrav razum. Mislio sam da ako pobjegnem preko mora, mozda ce me smiriti tudi svijet, ali nisam uspio utisati tvoj glas u sebi i strasi me cinjenica da ako to nisam uspio napraviti u ove tri godine sto sam proveo ovdje...dali cu ikada? Ako ocu, gdje? Da odem tamo i prestanem se nadati tvojim porukama koje nikada ne dolaze. Prakticki...ubio sam samog sebe, unistio sam se zbog ovoga svega. Nazalost nekada sam mislio da radim ispravne stvari i iskreno, bilo mi je puno bolje neko vrijeme, ali shvatio sam nedavno da je to bilo samo privremeno. Zao mi je, nadam se da ces mi jednog dana uspjeti oprostiti ili barem naci snage za razumjeti me iako nekada ne razumijem ni ja sam sebe. Znaj da je ovo moj nacin, ovako odajem postovanje ljubavi koja je umrla i onoj osobi koja sam bio kada sam bio tvoj.

1 Komentar