There she was.

Vrati mi se.

I crumble completely when you cry,
It seems like once again, you've had to greet me with goodbye,
When you look at me like that my darling, what did you expect?
I'd probably still adore you with your hands around my neck, or I did last time I checked.

0 Komentar

Nikada.

Prolaze tjedni, a ja i dalje ne prestajem razmisljati o tebi. Sta mi se dogada, zasto? Mislim da mozda cak i imam odgovor na to. Jel se sjecas onog vremena, godisnjeg doba kada smo ti i ja prohodali? Bilo je jako hladno, prava zima. Vidjeli smo se samo vikendom jer si ti preko tjedna uvijek imala za uciti posto jel, gimnazija..ali nebitno! Sjecam se kako sam te pratio doma, sjecam se kako su tvoje oci bile najzelenije u zimi, sjecam se kako se vidio tvoj dah od smijeha ili pricanja jer, bilo je hladno. Sjecam se osjecaja tvojih usana tijekom te hladnoce i koliko si me grijala svojim pogledom. Pa eto, ta zima je imala neki drukciji miris i taj miris mi je ostao u glavi i u nosu. Zarobljen, kao i ja. Sto se desi onda, svaki put kada izlazim sa posla ovih zadnjih par tjedana, hladno je i...i sve jebeno mirisi na tu zimu, na tebe. Osjetim te svugdje, svaki moj jebeni udisaj mi mirisi na nas i na tu zimu i na to kako te drzim za ruku dok te pratim doma...Ti si moja zima, jer sve oko mene si trenutno samo ti. Sve mirisi na tebe, zima mirisi na tebe, nebo je boje nase ljubavi koja vise ne postoji. Doslovno zastanem i osjecam se hipnotizirano, samo udisem taj hladni zrak koji nosi tvoj miris i pred ocima mi prolazi svo ono vrijeme koje sam proveo sa tobom...Najvise od svega toga me muci to sto se vise nikada tako necu osjecati. Vise nikada te necu tako s tom namjerom drzati za ruku dok je vani hladno. Vise nikada mi takav neki miris nece ostati toliko cvrsto zapecacen u pamcenju kao sto je ovaj. Sve je donekle okej dok ne izadem van i udahnem i onda osjetis ono, mirisi na snijeg i na hladnocu. To je valjda jedna od stvari koje me vise od icega drugog podsjecaju na tebe posto sam te zime shvatio da te volim i da se svo ono dopisivanje i cekanje tebe isplatilo. Napravio bi sve opet, zapravo...dao bi sve sto posjedujem i sve sto ja jesam samo da dobijem jednu takvu hladnu noc gdje te pratim doma i sve ima taj jedinstveni miris. Samo da te drzim i vidim tvoj crveni nos i tvoj osmijeh. Unisten sam, raspadam se. Osjecam se kao da sa ovom zimom umire dio mene jer te nemam i ne pricamo. Zasto ne pricamo, zasto mora biti cudno cak i kad bi pricali(?) Sve sto je moje ce zauvijek biti tvoje. Sve ove rijeci su tvoje. Nekada samo razmisljam o tome kakav sam bio covjek kada sam bio tvoj covjek. Volio bih se vratiti u to vrijeme i samo zivjeti...zivjeti sa tobom i obgrljen tvojim rukama. Barem ovi udisaji hladnoce me donekle nose nazat u to vrijeme kada si me voljela kao da smo sami na svijetu i ne postoji nitko drugi. Nazalost, vise se nikada necu tako osjecati. Nevjerojatno je koliko sam udaljen od tebe, a osjetim te kao da si tu negdje blizu mene. Ostanitu, pored mene, zauvijek.

0 Komentar

Sretni me.

Pravim se da mi je svejedno.
A samo bih negdje da ju sretnem, da ju zagrlim i placem joj u zagrljaju. Da joj kazem koliko mi je zao sto nismo uspjeli, i sto necemo nikada.

0 Komentar

Izgubljen.

Jos uvijek sam ljut na sebe, jos uvijek me na sve strane jebe sto te nisam znao zaboraviti. Khm, da se ispravim, sto te ne znam zaboraviti. Jesam ja okej? Jesam ja normalan? Stvarno mi nije jasno...Svu sam volju stukao zbog tebe, probao sam doslovno sve samo da prestanem ali ne mogu prestati. Skoro cetiri godine kasnije i ti si mi jos uvijek u glavi. Ne samo ti, nego tvoje usne i tvoj nosic, u tome i je najveci problem. Da je meni u glavi sama pojava tebe, okej jos bi nekako i mogao, ali kad su sve one male i bitne stvari, to je ono sto me ubija. Sve bi dao da si tu, bar na jedan tren da vjecnost bude. Nadam se da su tvoji mama i tata dobro. Zao mi je. Slama mi se srce kada citam zadnju poruku koju si mi poslala, ne zato sto je tuzna vec zato sto si u pravu. Pogotovo zato sto znam da sam ja bio taj koji je zadnji sve sjebao pred kraj sa onom glasovnom. Odlucio sam ne slati ti poruke sa svojim mislima nego ih jednostavno staviti ovdje gdje su one samo moje. Vidis, muci me ta proslost jebena, ne mogu preko toga i ne znam sta cu sa sobom. Doslovno sam izgubljen sam u svojoj glavi i..i stvarno ne znam sta da radim vise. Ne znam da li me jos uvijek barem malo volis nakon svega, bilo bi mi lakse kada bi znao da da, cak i ako ne, nema veze, barem se nebi ispitivao to pitanje. Znam da je proslo jako dugo ali ne znam zasto ne mogu preko tebe i preko nas. Nema mi smisla, dobro mi je u zivotu, ti si sretna, oboje smo sretni sa onime sto vodimo na svojim stranama, ali nesto mi fali. Uglavnom, rekoh kako me muci ta jebena proslost, pa da objasnim. Starim, brzo...bojim se da ce vrijeme proci kao da su minute i da cu imati 40 godina i ti neces biti pored mene pa makar kao netko s kime mogu voditi razgovor. Uzasavam se toga da nisi tu negdje, poruku udaljena. Muci me ta proslost vidis, ne mogu je prekoraciti. Gledam neke slike od nas i sa ekipom i tako se cini...jednostavno(?) Lijepo neko vrijeme gdje smo fakat svi bili skupa i sretni i pijani i ti si me voljela i ja sam te zamisljao u vjencanici. Gdje je otislo vrijeme, kako smo ti i ja prekinuli prije 4 godine? Kako je moguce da sam prije 2 godine zadnji put vodio s tobom razgovor uzivo? Eto vidis, kada stavim tako neke stvari u percepciju, nije mi dobro. Doslovno mi se place, gdje je mladost nestala? Nestala je tamo gdje si otisla i ti. Daleko od mene. Jedino sto valjda trazim od samoga sebe je zaborav jer jako dobro znam da sve sto sam nekako nekim cudom i mogao imati sa tobom, sve je zavrsilo i propalo je i gotovo je i mrtvo je. Zao mi je ove divlje ljubavi koja je umrla. Ta ljubav zasluzila je puno bolji kraj, a ne da jedva prezivljava u meni i crpi moju energiju i moj zdrav razum. Mislio sam da ako pobjegnem preko mora, mozda ce me smiriti tudi svijet, ali nisam uspio utisati tvoj glas u sebi i strasi me cinjenica da ako to nisam uspio napraviti u ove tri godine sto sam proveo ovdje...dali cu ikada? Ako ocu, gdje? Da odem tamo i prestanem se nadati tvojim porukama koje nikada ne dolaze. Prakticki...ubio sam samog sebe, unistio sam se zbog ovoga svega. Nazalost nekada sam mislio da radim ispravne stvari i iskreno, bilo mi je puno bolje neko vrijeme, ali shvatio sam nedavno da je to bilo samo privremeno. Zao mi je, nadam se da ces mi jednog dana uspjeti oprostiti ili barem naci snage za razumjeti me iako nekada ne razumijem ni ja sam sebe. Znaj da je ovo moj nacin, ovako odajem postovanje ljubavi koja je umrla i onoj osobi koja sam bio kada sam bio tvoj.

1 Komentar

Tvoj.

Budi svoja kako bih ja mogao biti tvoj. Vjerojatno prolaziš kroz stotinu stvari, faks, doma, samoizolacija...jebena Corona. Danas saznah da ti i on više niste zajedno pa eto, ne želim reći da mi je drago, ali drago mi je. Tko zna što ti trenutno osjećaš zbog toga što više nisi sa njim. Rekla si da si okej, ali puno si hladnija nego si bila zadnji puta kada smo se čuli i lowkey ubacili nas dvoje u razgovor. Shvatio sam da se to često događa, ali pokušavam to izbaciti iz naših razgovora jer ne želim da se osjećaš ugroženom kao da te opet napadam sa emocijama, nekakvim uletima ili ne znam čime. Mislim da će ti ovo sve što piše na ovom cijelom blogu biti sasvim dovoljan šok. Bio je taj jedan dan u Listopadu prošle godine kada smo se žestoko posvađali jer sam ja forsirao da se nađemo kada budem u Karlovcu. To je bio onaj put kada sam dolazio samo zbog tebe i kada si odlučila da se ne želiš vidjeti sa mnom. Sasvim razumljivo, jer u tom jednom razgovoru kada smo se posvađali ja nisam shvatio da ti meni zapravo govoriš da me voliš koliko god to uvrnuto bilo. Ja, naravno to nisam odmah izračunao jer sam mislio da se ne želiš naći sa mnom iz nekih glupih trećih razloga i da si još uvijek ljuta na mene što je potpuno logično da si bila. Nego, u više navrata u toj svađi si rekla da više ne možeš i da si htjela neke stvari sa mnom ali više ne želiš jer mi ne vjeruješ, mislila si da igram igru tako da imam opciju B u Hrvatskoj. Ja sam ti tada rekao da mi nikada nisi i nikada nećeš biti opcija B jer...ti i ja nismo zajedno već dvije godine, pa daj mi reci da li bi netko dvije godine pokušavao zadržati neku opciju B dok mu je ta opcija jedina i prva bila i biti će(?) Jako dobro znaš kakav sam bio i koliko sam skrenuo kada smo prekinuli..tj ne odmah tada, nego to ljeto. Dreadlocksi, čudne navike, čudno ponašanje, prstenje, narukvice, a ne želim ni spominjati sve ono što mi je bilo u glavi. Moj razlog odlaska u Irsku je bio da se spasim jer sam vidio propast u sebi i ne mogućnost povratka iz toga. Znaš i sama koliko sam se promijenio, vratio na ono što sam bio dok sam bio tvoj dečko, a to si sama i dokazala kada sam se prvi put vratio na godišnji, otišli smo na kavu i nisi prestala gledati u mene kao da sam opet tvoj...Reći ću ti iskreno da kada sam otišao nazad u Irsku taj put, proživio sam valjda jedan od naj težih perioda svoga života. Prvo zato što si me opet gledala onako ludo zaljubljeno sa svojim predivnim zelenim očima, a drugo zato što ih nisam mogao zadržati na sebi jer moj Ryanair avion je uvijek poletio...nažalost. Zašto se nešto nije pokvarilo i otkazali bi mi let i ja bi se vratio u Karlovac i bila bi moja još jedan dan više i možda bi se nešto promijenilo. Možda bi se promijenila moja količina veznika u nekim rečenicama, ali dobro. Nego, da se vratim na ono gore gdje smo se svađali. Tvoje riječi su bile kako ti otvaram srce nakon što sam tvoje slomio dva puta...Žao mi je, jer si mi nakon toga rekla da jedino što ti najiskrenije želiš je da se sve vrati unazad dvije i pol godine, kada smo ti i ja bili ti i ja. Nikada nisam imao namjeru povrijediti te, a povrijedio sam te više nego itko i išta u tvom životu. To je nešto što si nikada neću oprostiti i nešto što ću sa sobom nositi u grob. Možda je problem u meni i destruktivan sam, a možda su jednostavno okolnosti. Ti si na neki način čekala da ja odlučim da li ću se vratiti doma i opet biti tvoj iako si me suptilno odgurivala da si olakšaš, a ja nisam znao što ću i tako sam završio u vezi sa jednom toksičnom osobom samo kako bi si olakšao život jer više nisam mogao biti apsolutno sam i stalno zatvoren u svojoj sobi. Ne želim da ispadne kao da se činim nekakvom žrtvom, baš naprotiv jer to nije bio dobar način da se bolje osjećam. Tako je jednostavno sve to ostalo u zraku i eto, nažalost smo došli do ovoga gdje te ne mogu izbaciti iz glave niti pokušavam i do toga da ne mogu niti želim prestati pisati o tebi. Nekako se bolje osjećam jer mi opet sve uspomene izlaze pred oči. Tako je jednostavno da trebaš biti moja. Tako je jednostavno što sam ja još uvijek tvoj.

0 Komentar

Moja.

Uh, kako da uopće započnem ovo. Ovo je zadnji post koji pišem i u njega ću smjestiti sve što mi je u glavi zadnjih par mjeseci i sve osjećaje ću prosuti ovdje kao da se polijevamo šampanjcem. Dok ti ovo čitaš...znaj da meni vjerojatno nije dobro koliko sam nervozan jer čak i sada dok ovo pišem mi se dlanovi ne kontrolirano znoje. Zamolio bih te samo jednu stvar, a to je da svoje mišljenje oko svega ovoga zadržiš za sebe jer jednostavno ga ne bih mogao niti želim razumjeti sve dok te ne vidim. Kada te vidim, tada želim da mi kažeš sve što ti misliš o ovome iako to vjerojatno nije fer, ali nadam se da ćeš to moći napraviti. Ovo nije bio moj pokušaj nekakvog profesionalnog pisanja, niti će ovo igdje izaći jer ovo je napisano isključivo za tebe. Znam da također nije fer od mene što ovo radim baš sada dok si ti još uvijek svježe izašla iz veze, ali molim te nemoj mi zamjeriti. Sve što želim je da imaš dovoljno vremena da razmisliš o ovome i o meni i o mojem načinu hodanja te načinu na koji se ja smijem. Također se nadam da ovo čitaš u mojem glasu, a ako to nije slučaj, javi mi se pa ću ti snimiti kako ovo čitam na glasovnu poruku. Sjećam se kako svakog puta kada bi se dotakli teme o našoj budućnosti bi se branila činjenicom da moraš na fakultet, ne želiš biti zaručena na faksu, ne želiš biti trudna na faksu iako si sa time samo potvrdila da želiš dijete sa mnom. Iskreno mislim da bi to dijete bilo predivno i preslatko i odgajano sa dvoje predivnih roditelja. Ali, tako nekako smo došli do ovoga da si trenutno na trećoj godini fakulteta...pa da li mogu ja ponovno otvoriti vrata ka tvojoj knjizi, ući tamo i pisati stranice sa tobom? Iako si govorila kako ne želiš biti zaručena dok si na faksu, kada smo bili skupa znam da si promijenila to mišljenje jer si mi to i rekla. Možda si nekada i čekala da to napravim, ali budimo realni, to nas ne bi spasilo od onog prekida za koji mislim da nam je čak bio i potreban. Možda da oboje malo odrastemo, shvatimo i naučimo neke stvari. Tko zna gdje te život vodi, ali ja se stvarno nadam da tebe tvoj vodi u moje ruke, živote. Samo rukom si me takla i od tada moj si nemir. Takvo nešto nikada neću zaboraviti, kada smo ti i ja otišli zapaliti iza Lekaja na stepenice, pričali, glupirali se i tada sam ti stavio ruku na koljeno i tvoje riječi su bile da si u tom trenu znala da nećemo biti prijatelji. Jel se sjećaš da smo šetali do Shadowa jer me Selman tamo čekao više od pola sata, ali oprostio mi je jer sam mu opisao tvoje oči i miris tvoje kose. Bože poludio sam za tobom onog trena kada smo stajali ispred Shadowa i zagrlio te jedanput...Rekao sam ti da ne znam hoćemo li se opet vidjeti tu istu večer pa sam te zagrlio i drugi put samo što je iz tog zagrljaja proizašao naš prvi poljubac i to je bilo to. Nakon što sam se odmaknuo, pogledao te u oči, jednostavno sam znao da moram biti sa tobom. Bio sam sa tobom kroz sve ulice koje smo prošli skupa, držali se za ruke ili bili posvađani i hodali udaljeni jedno od drugoga, čak i tada je u zraku pisalo da si moja. Bila si moja i onda kada nam je bilo teško u vezi, a pogotovo kada nam je bilo lijepo što je uglavnom i bio slučaj. Neki dan mi je mama rekla da nikada nisam bio sretan i svoj kao kada sam bio sa tobom, a ti dobro znaš da tebe moja mama obožava iako nismo zajedno već dugo. Nije me briga dali je pre kasno za sve ovo, za nas, za još jedan pokušaj jer svejedno ti govorim sve ove stvari. Znam da sam budala i znam da sam ti slomio srce i znam da ovo vjerojatno neće rezultirati onime čime bi ja htio, ali tko sam ja da se mene pita. Kada bismo bili neki super heroji i imali više života za potratiti, recimo 8...Ja bih ovaj osmi proveo sa tobom i samo sa tobom. Nažalost samo osmi da, jer ovih prvih sedam ja bih proveo tražeći te. Možda je kasno da ti kažem da razumijem svaki tvoj korak i postupak otkada nismo zajedno i možda je kasno da kažem da mi je sada jasno ono što si svaki put govorila kako uvijek mene stavljaš na prvo mjesto. Razumijem i jasno mi je, vjeruj mi. Ovo je moj pokušaj da ti sama sebi dopustiš da budemo nešto više od prijatelja, a ako do toga i ne dođe, samo te želim ovdje, tu. Naći ću te već u slijedećem životu, samo ću biti malo pametniji, obećajem. Nitko nije bolji od nas, zajebi ali to je istina jer malena moja, vječnost se topi kada se ti nasmiješ, a ja sam taj koji želi biti tvoja vječnost. Nadam se da će uskoro doći dan kada ću te moći vidjeti, a kada se to dogodi...ako ću imati priliku zagrliti te ili možda čak poljubiti, zgrabiti ću je kao i tebe. Ako do toga i dođe, moram te upozoriti da ako se naše usne ponovno spoje, ja te više ne puštam. Više neću dopustiti da budeš povrijeđena niti da budeš ona koja mi je pobjegla. Ne pepe, to se neće dogoditi. Za kraj, hej ti, lijepa si. Savršena si. Volim tvoje oči i nos. Volim tvoje ruke i tvoj pogled. Gledaj me u oči. Tvoj sam. Tvoj Bruc. Moja Aevana, moja lutkica.

0 Komentar

23.12.2018

Sve dok imam njezin pogled na sebi. Tako poseban, dubok i nevjerojatan...a tako moj i samo moj. Obožavam taj osjećaj, kad me gleda i samo pogledom mi govori tisuću rijeci i tisuću načina na koje me voli. Volim i ja nju. U njezinim očima gubim realnost, gubim se za sve drugo što je oko mene i što me okružuje. U njezinim očima vidim svoju budućnost kao i njenu ruku oko moje. Volim nju. Samo nju.

Ovo je za nju.

Dali sam ju volio dovoljno da ju zadržim iako sam ju izgubio? Rekao bih da sam je volio i previše. Rekao bih da ju volim i dan danas, čak godinu dana kasnije. Jebiga, nekada te život počasti sa takvom osobom, a na tebi je kako ćeš to odigrati. Mislim da je već jasno kako sam ja to odigrao, nažalost...ali sve ima svoje ALI. Nisam siguran dali sam ga ja imao iako je sve to samo više kompliciralo odnos između mene i nje. To što smo bili ponosni i što je ona htjela povrijediti mene, a ja sam naravno htio povrijediti nju. Uspio sam to, uspio sam ju slomiti kako mi je rekla i iskreno, to je stvar kojom se najmanje ponosim u svom životu. Povrijedio sam ženu koju volim, izgubio sam mogućnost da opet bude moja, a zbog čega? Samo zbog ponosa i gluposti koje su mi se motale po glavi. Napravio sam inače svakakve gluposti okolo naokolo i radio budalu od sebe, blamirao se i svaki vikend provodio sa drugom ženom. Ali to što sam izgubio nju...to sam valjda naplatio sam sebi. Proplakane, neprospavane noći i boce oko mene. Dali mi je to trebalo? Nije. Znam da svatko misli "ajme koja budala". Da, mislio sam to i ja i iskreno..i dalje to mislim i i dalje se držim toga da sam sa njom izgubio sve. Potpuno sam siguran da sam time izgubio svoj put u životu kojim sam zapravo trebao ići i kojim je meni bilo suđeno živjeti. Sve zbog nje. Kao što sam i rekao, ovo je za nju.

0 Komentar

Prijatelji(?).

Sjećam se jednog od onih dva puta kada si ti bila u mojoj priči, kada sam odlazio nazad u Irsku i iz aviona ti automatski napisao da te volim. Ti si napisala da i ti voliš mene. Mislim da...ne znam. Mislim da su svi mogli vidjeti moj osmijeh. Znam da su avioni sigurna stvar i sve, ali u tom trenutku sam osjećao takvu nekakvu sigurnost jer u slučaju da se bilo što i dogodilo...znala si da te volim i ja sam znao da ti voliš mene. Zar nije to jedan predivan osjećaj koji veže stotinu drugih osjećaja? Odjednom više nisi gladan, tužan, ne zanima te škola niti novci, jer znaš da te volim i to je dovoljno. Doći će dan kada ćeš ovo pročitati pa daj reci mi, da li ti je bilo dovoljno lutko? Bio sam sretan što sam ti to rekao, a još sretniji što si ti to rekla meni nazad. Tako smo se dopisivali još par dana i onda je opet isparilo...Po drugi put, gubio sam kontakt sa tobom i mirio se sa činjenicom da sam ja ovdje, a ti si doma i ne možeš biti moja i ne mogu te primiti za ruku niti te voditi na pizzu i gledati te onako predivnu. Pomirih se sa time kao što sam se pomirio sa Francuzima na Svjetskom prvenstvu 2018 (NISAM). Sve je to još donekle i dobro, ali fast forward do onoga kada sam došao doma i doveo nju. Tu se lomi sve, pukao je val, pukla je barka i čuje se drvo kako puca pod morem. Sve je...otišlo u krasni kurac. Znaš što je zapravo najsmješnije od svega? To što sam ja mislio da sam na neki način u pravu pa čak i onda kada smo pričali o tome. Nevjerojatan sam. Nego, da nastavim.. Bilo je dobro, do večeri kada si isforsirala da ideš sa nama van, a znala si koliko to nije pametno jer je sa mnom moja nova cura iako dva mjeseca prije toga kada sam ušao u avion sam TEBI rekao da te volim jer ona tada nije bila dio moga života, a ti si bila moj život i još uvijek jesi a ona nikada nije bila, srećo trebala si to znati. Pretpostavljam da si to morala vidjeti ili ne znam. Tu večer smo se i posvađali pred svima i znao sam da sam tako jako blizu šamarčini i da će taj šamar završiti nas i sve ovo oko nas, ali nisi me ošamarila iako si se i derala i bila apsolutno bijesna. Par dana nakon toga smo išli pričati i sjeli na onu klupicu i sve što je meni bilo u glavi dok si ti vodila onaj monolog je to kako si lijepa i kako te usne moraju biti moje i kako te ja moram držati za ruku i voditi na pizzu i gledati onako predivnu. Monolog je završio, ja sam se nasmiješio, nastavivši po svome jer sam tvrdoglav (šok), kriveći tebe što ti nisi znala što hoćeš jer si htjela ali nisi htjela mene i moje poruke i moje ruke koje voliš. Onog trenutka kada si rekla da sam te slomio i da si mi sve oprostila uz suze koje su počele teći niz tvoje obraze, shvatio sam da nas taj razgovor ne vodi nigdje i da je najbolje krenuti doma. Dobro se sjećam kako je hod do tvoje zgrade bio neugodan, tih i ni približno onakav kakvi smo mi inače, a još bolje se sjećam kako si uplakana podignula glavu nadajući se poljupcu kada sam te ja išao zagrliti. Od svega mi je najčišće u glavi ostalo to kako sam te poljubio u čelo i ti si krenula prema ulaznim vratima, otključavajući ih si zastala na 5 sekundi i čekala me. Nisam došao iako je to taj trenutak u kojemu sam donio tešku odluku, za tvoje dobro jer čuj, znao sam da ako te poljubim i kažem ti da te volim gledajući te u oči, znao sam da nećeš spavati danima, a stvarno si lijepa kada spavaš. Kako sam te gledao dok odlaziš gore, vadio sam cigarete, tresućih ruku sam zapalio cigaretu i stajao pod tvojim prozorom, samo sam gledao gore u to kako si upalila svijetlo i čekao i čekao da dođeš na taj prozor da ti mahnem i da viknem da te volim. Ovog puta ti nisi došla i bili smo izjednačeni. Nakon toga smo se čuli još jedanput i rekla si mi da je bolje da se više ne čujemo, tako je i bilo. U Studenom, kada sam došao na tri dana, došao sam zbog tebe iako si rekla da nećeš izaći sa mnom, a kada sam došao na godišnji u Siječnju sam saznao da imaš dečka i da je to moj prijatelj i okrenula si glavu od mene...Pomislih, znači do toga je došlo ha? Nisam bio ljut, niti razočaran jer sam bio okružen ljudima koji me vole, ali svejedno sam se osjećao samim jer sam konstantno provjeravao mobitel nadajući se da si se predomislila i da ćemo ipak otići na kavu. Znam da te on drži za ruku, ali ne onako kako bi trebao..Nego, odgovori mi na ono pitanje gore... Kada sam ti poslao poruku par minuta prije uzlijetanja da te volim, dali ti je bilo dovoljno? Meni je i uvijek će mi to biti dosta. Pa daj mi sada još reci, dali ti i ja ikada možemo biti prijatelji?

0 Komentar

Nekada.

Rekla si da ćeš me uvijek voljeti, a sada ne znaš koliko puta udahnem u minuti. Trebala bi znati, jer svaki drugi udisaj je tvoj. Barem bi to ja tako opisao.. kada razmišljam o tebi, nije mi svejedno, slabo mi je, gadim se sam sebi jer znam što sam napravio. "Oprosti" nikada neće biti dosta jer si mi sve oprostila i onda sam ti nju doveo pred oči i rekao da ju volim iako ni sam nisam siguran dali ju volim, niti sam siguran dali ju želim voljeti. Znam lutko, zbunjujuće je ali ti dobro znaš da sam ja kompleksan i težak čovjek. Jednog dana ću nadam se uspjeti sve te riječi i sve te ideje o tebi ubaciti u jedan razgovor ili recimo esej, samo da kad ti treba tj. kada se moraš podsjetiti da te uvijek volim, to pročitaš i znaš.. Ja sam tu za tebe, ja ću napraviti sve za tebe. To je to što trebaš znati i ništa drugo nije bitno.

0 Komentar

Izgubio sam te.

Kada bih ti rekao da će doći dan kada ću prestati pisati o tebi, vjerojatno bih rekao istinu. Ne želim lagati i ne volim lagati, ali jednog dana te se više neću sjećati. Neću se sjećati tvog mirisa, tvojih usana, pogleda u tvom pogledu. Ali kada bih došlo do toga da se sretnemo oči u oči, vjerojatno bih htio ispasti dramatičan i rekao bih da nikada neću prestati pisati o tebi. Iskreno, nadam se da i neću, jer želim se uvijek sjećati tvog mirisa, tvojih usana i pogleda u tvom pogledu koji meni znači 12 planeta i i koji mi znači sve požare na ovome svijetu. Na svijetu koji dijelim sa tobom, ali ne dijelim. Dali ima smisla? Uvijek sam govorio kako si nikada neću dopustiti da ne mogu zaboraviti ženu, da ću uvijek biti iskren sebi i pokušati činiti najbolje za sebe. U tome i je problem, što sam iskren sebi i što sam svjestan toga da ne mogu ovako. Mislim o tebi kada sam sAm, kada sam s njom, kada sam sa svima drugima. Dobro mi je tako, jer si mi uvijek u glavi i ništa mi ne fali..osim tebe. Svima je to već dosadno, cijela ta priča o meni i tebi, kako ti ne možeš dalje i kako ja ne mogu dalje. Kako sam ja sjebao, pa si ti sjebala, pa sam ja sjebao još više, ali ono, nepopravljivo jer sam u tome valjda i najbolji. Kreten. Zato više nikome ni ne govorim o tebi, sve držim za sebe i zato mi i bude teže jer me nitko ne razumije oko toga što osjećam i zašto. Vjeruj mi, ni sam nemam odgovor na to pitanje. Zašto nejdem dalje i zašto te ne mogu pustiti, ne znam. Imam neki osjećaj da bih trebao provesti život sa tobom i ubija me činjenica da se samo još više udaljavamo na ovaj način, a ne želim da je tako jer kako da te opet osvojim ako u potpunosti nestaneš? Pisao bih pjesme o tebi životima. Ljepotice ja bih sve svoje živote potrošio na tebe. Dali ti to zvuči dobro?

0 Komentar