10.10.2006. utorak

Marica je hodala izgubljenog pogleda.
Tražila ga je.
Nije ga bilo.
Zatim ga je probala dozvati.
Nije se odazivao.
Utučena i shrvana otišla je na policiju prijaviti nestanak.

- Vi ste već 114. osoba danas koja je izgubila pogled - rekla joj je službenica.

- 114 je oduvijek bio moj nesretan broj - tužno će Marica.

- Oh, žao mi je - uzvratila je službenica diveći se svojem odrazu u šalterskom staklu.

- Ma niste vi krivi. Kriv je novi predsjednik - Marica je krenula prema izlazu da bi se potom okrenula i dobacila - I čuvajte svoj pogled!

Službenica je hitro rukama prekrila lice. Zatim je izvadila maleno špiglo iz torbice od slonove kosti i zagledala se u njega. Odahnula je. Pogled je i dalje bio na svom mjestu. Razmišljala je o tome da si nabavi one velike naočale za lice s rešetkama sa strane. Vidjela je da ih odnedavno reklamiraju posvuda. Garantirale su očuvanje pogleda. Nisu baš bile jeftine, ali ni njezin pogled nije bio za baciti. Jedino što s tim naočalama njezin prekrasan pogled ne bi bio vidljiv. Bila je to estetsko-pogledoegzistencijalna dilema za dvadesetdevetogodišnju neudatu službenicu.

- Ah, ne možeš imati sve. I pogled i lijep pogled! - uzdahnula je.

Sjetila se da je ona rastresena djevojka od prije rekla nešto o tome kako je predsjednik kriv za sve. Šteta što je nije stigla pitati na što je točno mislila. Zatim se probala prisjetiti kakav ono pogled ima predsjednik, ali nije imala vremena jer ju je čekala sljedeća stranka. Čovjeku su ukrali novčanik.

- Pa zar to i danas rade? - bila je iznenađena, ali istodobno i oduševljena.

U njezinih deset godina rada na ovom mjestu, bio je to prvi slučaj ukradenog novčanika. Čekaj samo da to kaže Dariji pa da se već jednom ta koza prestane hvaliti kako je primila slučaj ukradenog automobila.

Imao je punu vreču raznoraznih pogleda: ozbiljnih, ludih, šašavih, ubojitih, stidljivih, pobjedonosnih, glupih, tupih, pomahnitalih, crnih, pederastih, slijepih i izgubljenih. Šef će biti zadovoljan.

Marica je ubrzo izgubila i razum no isti nije išla prijaviti jer toga nije bila svjesna. Danima je sjedila prikovana uz televizor i mrmljala nešto o tome kako čeka predsjednika. Ukućani su je žalili, ali imali su oni i drugih problema. Evo, baš jučer je najmlađa kći u skoli izgubila sve ocjene.

Jedva je izvukao živu glavu. Čovjek čiji je oštar i oprezan pogled neuspješno pokušao ukrasti nakon što je prije ugrabio poglede njegove žene i kćeri, ga je ganjao sa sjekirom u ruci. Kako se tom čovjeku odjednom stvorila sjekira u ruci bila mu je zagonetka kao kad je prije neki dan pronašao nečiji novčanik u vreći u kojoj je nosio poglede. Čovjek oštrog pogleda je bio izrazito brz, a njega je usporavala vreća s pogledima. Palo mu je napamet da opet ukrade auto kao nedavno kada se isto tako našao u bijegu, no čovjek sa sjekirom se sve više približavao da za tako nešto jednostavno ne bi imao vremena. Nije mu preostalo ništa drugo nego da s vrha vreće izvadi zadnja dva pogleda. Jedan je bio pažljivo upakiran u spužvasti materijal za očuvanje ekstremno osjetljivih pogleda. Izvadio ih je i bacio. Začuo je tupi zvuk loma. Pomislio je kako šef opet neće biti zadovoljan. Čovjek sa sjekirom je zastao te se sagnuo kako bi dohvatio bačene poglede. Ženin radoznali pogled je bio čitav, tek pomalo zaprljan prljavštinom sa ceste. Uzeo je maramicu iz prednjeg džepa ne bi li ga obrisao, zatim ga je stavio u unutrašnji džep svoje jakne. Onda je bacio svoj oprezni pogled prema pogledu kćeri jedinice. Niz njegove rumene od trčanja obraze su krenule suze. Bio je to ipak krhki pogled.

Jan Novakowich je bio psiholog. Specijalizirao se za psihologiju mase i masovnih medija. Trenutno je proučavao popularnost novog predsjednika. Bilo je to prvi put da je za nekog predsjednika glasalo 98.8% stanovništva. Pokušavao je ustanovoiti razlog tome. Radeći anketu na ulici primjetio je kako su jedini ljudi koji nisu favorizirali predsjednika bili oni koje bi jednostavno opisao krhkima. Nije mu bilo jasno zašto krhki ljudi ne bi volljeli predsjednika. Noćima je razbijao glavu tom enigmom, ali nije pronalazio odgovor. Hodajući ulicom tako jednog dana primjetio je koliko je samo ljudi bez pogleda. Bio je to zastrašujući prizor. Ima li to ikave veze s novim predsjednikom, pitao se. Onda je njegov intelektualno-napredni pogled skrenuo prema obližnjoj trgovini s tehnikom. Na jednom od velikih ekrana isijavalo se markantno i magnetizirajuće predsjednikovo lice. Ubrzo se iza njega stvorila oveća grupa ljudi i svi su kao prikovani ostalli stajati zureći u predsjednika. Predsjednik je svojem voljenom narodu upravo objašnjavao zašto je potrebno krenuti u još jedan rat. Masa je klimala glavama odobravajući predsjednikove razloge. Pomno posmatrajući predsjednikovo lice Jan Novakowich je primjetio kako predsjednik u djeliću sekunde mijenja izraze lica. Zatim mu je sinulo! Nisu to bili izrazi. Bili su to pogledi. Predsjednik je mijenjao poglede. Na trenutak je to bio stidljiv pogled, koji bi se munjevitom brzinom preobrazio u vrlo siguran pogled, pa u ozbiljan pogled, koji bi postao luđački i zavodnički. Nanizali su se pogledi redom: šašavi, bezazleni, priglupi, profesionalni, razrooki, pobjednički, naivni, zaljubljeni, zamrznuti, opaljeni, smotani, jebački i “izgubljeni”. Bio je to čovjek s tisuću pogleda koji je rukovodio nacijom bez pogleda. Osjećao se poput Arhimeda. Napokon je riješio zagonetku izgubljenih pogleda. Tako uzbuđen i ushićen probijajući se kroz masu, nije primjetio malog, žgebavog čovjeka s velikom crnom vrećom prebačenom preko lijevog ramena, koji ga je munjavitom brzinom lišio njegovog naprednog pogleda. Da je uspio pogledati malome žgebavcu u facu, susreo bi se prvi puta s pogledom bez lica. Njemu kao znanstveniku bi to sasvim sigurno bilo fascinantno. A mi ostali, mi to ne bi ni primjetili.

07.06.2006. srijeda

Pronašao ju je u nekom jarku kraj ceste za Žminj.
Bila je prljava i uplašena. Nije znao što bi sa njom, no nakon što je zgazio psa taj isti dan odlučio se iskupiti i udomiti je na kratko.
Možda kad bi se oprala ne bi bila loša - pomislio je. Ma ne - brzo je odagnao bilo kakvu pomisao o njoj kao ženi. Ovo je dobro djelo s moje strane, samo dobro djelo i ništa više - uvjeravao je samog sebe.
Ona je šutila i poslušno je sjela u auto. Bila je tiha osoba.
Da su bar sve žene takve - pomislio je.

Bio se već navikao na nju. Prošlo je 4 mjeseca kako je zgazio labradora koji je izletio na cestu dok mu je Lidija kvocala kraj uha. Osjećaj krivnje je polako nestao... 'ta učinio je dobro djelo, udomio je siroticu'. Nije znao ništa o njoj, niti ga je bilo briga. Ona je šutila i to mu je bilo dovoljno.
”Da su barem sve žene poput nje.” Sjetio se svoje majke koja je čitav život kvocala njegovom ocu sve dok jedan dan čovjek nije otišao po cigarete i više se nije vratio. Sjetio se svih svojih žena koje su kvocale. Zbog kvocanja je i zgazio prokletog psa. Uvijek bi se nelagodno osjećao kad bi pomislio na psa. ”Neću više misliti na njega, nije potrebno, ta učinio sam dobro djelo.” Njegovo dobro djelo nije kvocalo. Ona je šutjela. Šutjela, pospremala i kuhala mu. ”Da su barem sve žene takve.” Osim što ne zna skuhati grah. To joj je bila jedina mana.'

Nitko od njegovih nije znao za nju. Nitko mu nije dolazio u kuću, a ona nigdje nije izlazila. ”Mozda je tako i bolje. Zašto bi itko trebao znati za nju. Ona je njegovo dobro djelo, a čovjek koji čini dobra djela iz iskrenih razloga, ne brblja okolo o njima.”
'Do kada će činiti to dobro djelo', upitao se. 'Do kada to bude bilo potrebno', odlučio je.

Nije mu smetala. Ne nimalo! Naprotiv, počeo je uživati u tišini koju je proizvodila. Na početku ju je samo cijenio, no sada je prepoznao pravu vrijednost iste. Pomisao na uredan čist dom, svježe pripremljeno jelo (samo da nije grah) i nju kako ga dočekuje šutnjom ga je počela činiti sretnim.

Već neko vrijeme je osim u njezinoj tišini, uživao i u njezinom tijelu. Nije ju tjerao ni na što. Ona je sama odlučila. Sama mu je prišla kada je jeo grah. Bio je previše obziran da bi ju povrijedio istinom kako joj je grah odvratan, ali uvijek bi nešto zajebala u vezi njega: preslan, nedovoljno kuhan, prezagorena zaprška, bezukusan. Šteta, a tako je talentirana za kuhanje ostalih jela. Zašto baš ne zna skuhati grah, njegovo omiljeno jelo. Njegova majka ga je znala odlično pripraviti, i Lidija isto. No one kvocaju. Ova prelijepo šuti, i nije grah baš tako važan. Zato ju nije htio povrijediti. Odlučio je to zadržati za sebe.
- Kuhas odličan grah - rekao joj je tiho dok mu je prilazila. Kleknula je na pod uz njega i otkopčala mu šlic… i ubrzo je njegov kurac završio u njezinim ustima.
”Nikada, ne nikada neće saznati istinu o grahu”, obećao si je dok je počeo uživati u još jednoj od njezinih vještina.

Ništa ga više nije zanimalo. Samo ona i njihov tihi dom. Više nije postojao "On i Dobro djelo". Sad su bili Oni. Za njega je ona bila žena unikat, a tu je i uvijek čist pospremljen dom i svježe skuhano. Što će mu više. Osim graha naravno. No u istom je mogao uživati kod matere. Ta ne mora svaki dan jesti grah. Ali zato svaki dan mora uživati u njezinom vrhunskom pušenju, majstorskom kontroliranju vaginalnih misića, i naravno onom najvažnijem, njezinoj tišini. Ta žena je proizvodila predivnu tišinu.

Odlučio ju je pokazati i ostalima, ali nije znao ništa o njoj.
“Mama, prijatelji, ovo je moja odabranica koju sam prije devet mjeseci pronašao prljavu i smrznutu u jarku. Kaže da se zove Ana. Ona se dobro jebe, super puši, jako dobro kuha, osim što ne zna skuhati grah i prilično je tiha. I to je sve što znam o njoj. Meni dovoljno, no znam da ćete vi htjeti znati više.”

Nije ju mogao na taj način predstaviti drugima. Mora barem znati neke osnovne stvari o njoj. Odlučio ju je pitati.

Ona bi odgovarala šutnjom i nastavila pospremati kuću ili bi mu položila glavu u krilo te vješto zubima otkopčala hlače te bi ubrzo njegov ud završio u njezinom grlu.

”Nije važno, ne mora znati ništa o njoj, niti to drugi moraju znati”, razmišljao je dok se vozio s posla. Sinoć ju je previše izgnjavio pitanjima. ”Više neće biti nikakvih pitanja.” Bio je presretan što ju je pronašao, i ono što je nudila njemu je bilo dovoljno.
Tada je ugledao zgaženog psa. Istog trenutka ga je nešto presjeklo u grudima. Onaj isti nelagodan osjećaj od prije devet mjeseci se vratio. Ubrzao je vožnju. Samo da stigne što prije kući. Samo da stigne što prije njoj.

Kuća je bila tiha kao i uvijek. No drugačija tišina se osjećala ovaj put. Tišina koju je ona proizvodila je bila ugodna i divna, ova trenutna je bila turobna. Srce mu je ubrzano kucalo dok ju je dozivao i tražio po sobama. Znao je da je nema i da se neće vratiti. Sve je bilo tako uredno i čisto, i tako dosadno tiho. Osjetio je prijatan miris kelja iz kuhinje. Krenuo je ka tamo. Na stolu ga je čekao tanjur s priborom za jelo, a kraj istog poruka. Uzeo ju je u ruke.

‘Oprosti za grah’, pisalo je.

11.05.2006. četvrtak

Javio sam se na oglas. Tražili su rezača luka. Nisam ga nikad prije rezao, ali pomislio sam da zašto ne. Oni su bogati, a meni je trebao novac, a luk rezati nije teško. Barem sam tako mislio.

Gospođa je voljela kuhati, ali nije voljela rezati luk. Osim što bi joj smrdile ruke još bi je tjeralo i na plakanje.
Iako su bili iznimno bogati nije htjela zaposliti kuhara. Kuhanje je bilo njezina ljubav, zanimacija i nešto u čemu je bila najbolja. Obično se žene njezinog staleža kućanice, čiji muževi zarađuju veliku lovu, a one vrijeme provode po dućanima, restoranima, satovima tenisa, masažama - odluče posvetiti patronstvu neke dobrotvorne organizacije, slikanju, pisanju poezije, ili po nedavnoj modi i štrikanju. Gospođa Cohen je izabrala kuhanje te na svoje zadovoljstvo i iznenađenje ostalih otkrila da je iznimno talentirana za isto. Zatim je otpustila kuhara koji je bio sasvim prosječan u svom zanatu i dane provodila u kuhinji. Pripremala je ogromne količine hrane, koje ukućani nisu mogli pojesti. Organizirala bi večere, odnosila bi hranu u lokalni centar za beskućnike. No jednu stvar u vezi kuhanja nije voljela. Luk! Njezina koža bi stvarala neugodnu reakciju na isti, javljali bi joj se plikovi, nije podnosila miris sirovog luka, a najmanje je voljela plakati u svome carstvu dok bi ga rezala. Ona bi trebala biti sretna, a luk ju je činio nesretnom. No luk je bio neophodan kao sastojak pri kuhanju i toga je bila svijesna. Onda sam se pojavio ja, i postao jedini zaposleni na svijetu kao rezač luka. Uz luk mi je još uvalila i sjeckanje česnjaka. On joj je nešto manje smetao, ali je isto spadao u kategoriju nužnog zla potrebnog za kuhanje.
Prije dogovorenog razgovora za posao otišao sam kod mame ne bi li mi pokazala par trikova pri rezanju luka. Mama je mislila da sam pijan kad sam joj rekao za posao. Nije mi vjerovala, rekla je da opet nešto izvodim no ipak mi je pokazala kako na pravilan i efikasan način izrezati glavicu luka.

Gospođi sam se odmah svidio, no sa ženama sam oduvijek znao. Svidjelo joj se moje talijansko prezime. “Talijani su nadareni za kuhanje.” rekla je posmatrajući moje ruke. Nisu bile njegovane, prošle su što šta, ali tim bolje, neće joj biti krivo što si uništavam već istrošene ruke pošto mi nije dopuštala da koristim rukavice od latexa pri rezanju. Njezin muž je samo prošao pored mene, zakolutavši očima kad je spomenula tko sam. Hir njegove bogate žene. To sam bio za njega a i za sve ostale.
“Vjerujem kako je ovo početak jednog prekrasnog prijateljstva!” rekla mi je na odlasku. Ljudi u Hollywoodu vole koristiti otrcane fraze iz filmova. Gospođa Cohen nije bila izuzetak.

Ubrzo sam se ispraksirao u rezanju i postao odličan. S noževima sam oduvijek bio dobar. Voljeli su me kao i žene. Moja plaća je bila tri puta veća nego u mojim prijašnjim poslovima; vozača, barmena, dostavljača, izbacivača, konobara u Elvislandu - da, služio sam goste odjeven poput Elvisa te pjevao njegove hitove nakon svake naruđbe za glavno jelo. Jedno vrijeme sam radio i kao pomoćnik privatnog detektiva, ustvari bilo je to čisto utjerivanje dugova, ali ne bih sada o tome.
Znači, moj posao se sastojao od toga da sam na poziv gospođe morao biti dostupan jer nikad nisi znao kad je gospođa odlučila kuhati. Ona to nije planirala unaprijed. Probudila bi se usred noći i poput umjetnika dobila viziju nekog jela te bi kao luđakinja počela izvlačiti namirnice i lonce, te rezati, sjeckati, guliti, zapisivati da kojim slučajem ne zaboravi recept svog umjetničkog djela.

Već sam radio poslove na poziv pa mi niti ovdje to nije smetalo. Iako je nekad znala nazvati u nekim 'baš sad ne bih radio' situacijama, kao u četiri ujutro dok bih ga stavljao nekoj mladoj dami, koju bih tu večer pokupio u nekoj od jazbina što sam ih pohodio u slobodno vrijeme. Nekada i nisu bile tako mlade, no ni ja nisam bio izbirljiv. Ispričao bih se da moram ići jer posao zove.
“U tri ujutro, pa što to radiš?” nerijetko bi pitale, priželjkujući valjda kako će se ispostaviti da sam neki gangster. Uvijek su se nadale takvom odgovoru. Cure vole bad guys. To ih uzbuđuje.
“Režem luk!” odvratio bih, a one bi zbunjeno gledale kako odlazim, razmišljajući kako je svijet pun ludih ljudi, a one su opet morale naletile na jednog takvog.

Ubrzo se pročulo o mom zanimanju. Postao sam neka vrsta mini-celebritija. Gospođa Cohen je pokrenula novi trend i ubrzo su ostale bogate gospođe poželjele imati svog osobnog rezača luka. Zanimanje rezača luka su uvrstili u knjgu s popisom čudnih zanimanja. Zatim su se pojavili i kojekakvi rezači mrkvi, rezači krumpira, rezači jabuka, sjeckači peršina, koji su nudili svoje usluge. Bio sam pozvan i na jutarnji talk-show, kojeg sam u pola emisije morao napustiti jer se gospođi prikuhalo. Jedna izdavačka kuća mi je čak ponudila ugovor da napišem knjigu s uputstvima kako pravilno rezati luk i kako se ponašati na razgovoru za posao rezača luka. Sve u svemu, život je tekao bajno.

Nakon sedam mjeseci u zaposlenju kod gospođe Cohen postao sam i njezin ljubavnik. Ma to je ionako bilo samo pitanje vremena. Pitao sam se da kako nije prije nasrnula na mene. Čak sam postao malo nesiguran što se tiče toga, pomišljao sam da mi je posao rezača luka oduzeo muževnost, da sam obična pičkica koja reže luk, pa su mi čak neke sulude misli padale na pamet o tome da napustim posao uprkos dobroj zaradi. No onda je jedan dan u ludom ushićenju pri smišljanju nekog super cool originalnog jela, koje će sa zadovoljstvom predstaviti na nekoj od svojih večera, a na kojima bi i mene pobjednosnosno pokazivala poput neke filmske nagrade, nasrnula na mene dok sam rezao luk. “Kako ga samo sexy režeš!” mrmljala je dok sam ju jebao na stolu za rezanje luka i ostalog povrća.

I sve je bilo u redu, dok nisam počeo fušariti kod gospođe Steinberg. Njoj sam samo rezao luk. Nije me zanimalo servisiranje dobro očuvane pedesetogodišnjakinje, iako sam jebao i starije kad se moralo. Moja dobro očuvana četrdesetogodišnja gospođa se prilično potrudila da mi ne ostane previše energije za sa strane. Bila je nezasitna, a ni ja se nisam bunio.
Ponudu gospođe Steinberg sam ponajprije odlučio prihvatiti zbog cifre koju je nudila. Bila je iznimno velika a novaca nikad dosta, a priznajem da mi je tada laskalo kako jedna od najmočnijih hollywoodskih gospođi potrebuje moje usluge. No rekao sam joj da to ipak mora ostati tajna. Znao sam da bi to povrijedilo gospodju Cohen kad bi saznala. A gospođu Cohen nikako nisam želio povrijediti. Ne, nikako!

No kao što je i svaki inteligentan čovjek mogao i predvidjeti, a da sam čitao malo više knjiga iz popularne psihologije, isto bih znao i ja. Gospođa Steinberg nije držala jezik za zubima. Ta morala se pohvaliti kako joj JA režem LUK. Morala je!

Došao sam na posao ovog puta nepozvan. Amanda je bila u kuhinji kao i uvijek. Radila je nešto što je nikada prije nisam vidio da radi. Rezala je luk!
Plakala je. Biće da je od luka. Nije me ni pogledala nego je nastavila sa rezanjem. Pokušao sam joj objasniti da sam kod gospođe Steinberg samo fušario, da nikakva romansa nije bila u pitanju…
Nije me slušala, nastavila je manijakalno rezati luk. Ruke su joj bile pune plikova a ona je plakala. “Kako si mi to mogao učiniti?” jecala je. Približio sam joj se. “Ali nije ništa bilo, govorim ti istinu, samo sam joj rezao luk!” izgovorio sam i osjetio hladan metal kako mi probija stomak. “Kako si drugoj mogao rezati luk?” rekla je jecajući dok sam ja polako gubio svijest.

Bio je to veliki hollywoodski skandal, novine su printale naslove poput:
HOLLYWOODSKI LUK SKANDAL!

POKUŠALA GA UBITI JER JE DRUGOJ REZAO LUK! ili ZAMALO IZGUBIO GLAVICU ZBOG GLAVICE LUKA!

Ubrzo su sve žene koje su imale svoje osobne rezače luka i ostalog povrća, pod pritskom svojih muževa morale i otpusiti iste. Nitko više nije htio biti povezan s tim zanimanjem. No čitati o istom su htjeli baš svi.
Hollywood je već započeo sa snimanjem filma ‘Luk Ubojica’. U filmu nisam preživio.

Mnoge su mi novine i tabloidi nudili popriličnu lovu za moju ekskluzivnu priču. No mene je uhvatio neki osjećaj časti koji nikada prije nisam imao. Nisam želio govoriti o gospođi Cohen, dovoljno je propatila i dalje sam je poštovao, ma što god ona mislila o meni. No nakon što sam izašao iz bolnice i uvidio da zbog ozljede neću moći raditi poslove koje sam prije radio i da ću morati preživljavati, ipak sam prihvatio ponudu jedne izdavačke kuće da napišem svoje memoare. I evo devet mjeseci nakon nemilog incidenta i dva mjeseca nakon što je gospođa Cohen oslobođena optužbe, nazvali su me iz izdavačke kuće da ih više ne zanimaju moji memoari. Nikoga više ne zanimaju. Rezanje luka je bila prošlogodisnja priča.