Milena Benini: "Kerberov singularitet"
"Nisko i –že, duboko i –blje, klizim kroz toplu tamu. Pod sklopljenim kapcima, nejasne slike trepću mi mozgom; to bi trebala biti personalizirana pornjava, ali je blijeda, blesava, bezvezna: ja sam ovdje anonimno.
Slijedim sjajnu zelenu crtu tik izvan moga dohvata. Moji botovi su ovuda prošli prije mene, označili mi put. Otvaram oči kad zeleno svjetlo ojača: stigla sam.
Moje odredište je privatni indeks koji traži da mu se predstavim. Ulaz čuva troglavi pas – defoltni skin – ali ja mu gladim ogromne glave svojim bestežinskim rukama i nogama, i dajem mu da me lizne. Dovoljno je glup da pomisli kako mi se sviđa. Pušta me da prođem.
Kad uđem u indeks, pozivam svoje radne rutine. Sad sam stvar od kutova i uglova, bez greške uklizavam u rupe u indeksu, spajam se s njegovim pozadinskim procesima. Škakljaju me dok ispuštam pipke, stječem dojam o obliku i protoku. Uvjereni u moje pravo prvenstva, procesi sline uz moje uglate i umnožene udove, željno iščekujući moje zapovijedi.
Dosad je sve bilo pitanje softvera. Sad dolazi red na biover. Kreativnost.
Kovitlajući se kroz infogel, dohvaćam tračak ovoga, usisavam red onoga u sebe, spajam ih. Ovo ide ovamo, a ono više ne spada tamo, nego u onaj drugi otvor. Visoko i –še, dolje i lijevo, desno, unutra, van. Poezija u virtualnom pokretu. Čista umjetnost."
Ostatak priče možete pročitati u zbirci "Bludućnost" ...
