Raskrižja

ponedjeljak , 02.01.2023.

Još jedan Franzenov promašaj


Raskrižja

J. Franzen
Neosporni talent Franzena zadivljuje zahvaljujući njegovom romanu Korekcije koje nikad poslije nije uspio nadmašiti, a po svemu sudeći i ne može. Sloboda i Čistoća su solidni, ali naspram Korekcija vrlo slabašna djela.Kako je nada prijevarna i postojana, odlučih ponovo pokušati pronaći u Raskrižju onaj domet koji je postigao u Korekcijama… I tek tu je uslijedilo posvemašnje razočaranje, a uz razočaranje i žaljenje kada sam na pedesetoj stranici odlučila prestati s čitanjem.
Psihološki opis likova je iznenađujuće irealan, jer takvi ljudi ne postoji u stvarnosti, ali je pisano s očitim uvjerenjem, kako pisca tako i raznih recenzenata, da je Franzen opet postigao vrhunac. Tema romana je krajnje nevrijedna pisca tako izražajnog talenta, dakle, religija – na prvom mjestu. Iluzorna ljubav ili neljubav prema bližnjima koji likovi nastoje postići na način koji, moram ponoviti, u zbilji ne postoji. Potom je došlo na red ono što “mora” doći da privuče i održi prosječnog čitatelja, a to je nasilje u sklopu alkohola i droge, a sve Opet i Opet u poveznici s religijom što i jeste krajnji pad. Mnogi se pisci rado dohvaćaju tema nasilja, droge, alkohola i to većinom biva iz poznatih razloga. (No dobro zašto prosječni ljudi toliko vole čitati o nasilju?) Sve bi bilo u redu s tim temama da je u pitanju netko drugi, tj. netko od tih mnogih, nekakav prosječni pisac kakvim se mahom traže i čitaju, a danas ih je više no ikad. Ili da je u pitanju neki klasik koji su se dotičnim temama znali nositi stavljajući ih u okvire kakvi im i pripadaju. Prosto mi je bilo žao zatvoriti knjigu, ali mi je ipak više bilo žao gubiti vrijeme na radnju romana koja se sva vrti oko religije i u skladu s njom ostalih aspekata života. Naravno, reputacija Franzena kao i ostalih uspješnih pisaca je pod direktivom izdavača i svatko dobro upućen zna da to znači kako se pisac mora povinovati zakonu tržišta, a zakon tržišta određuje prosječan čitatelj od kojeg izdavač i pisac žive. (“Začini malo… Dobro bi došao opis silovanja!”) Kome nije jasno što i tko je prosječan čitatelj i što čita neka baci pogled na izloge knjižara i zaviri bar u jednu knjigu iz izloga. Ili… Domaći blogeri koji se jedva usude tu i tamo izreći nešto realno o nekoj knjizi… Ma sve su divne, što gore - to bolje. Što je najžalosnije… Većina NE - književnog smeća njima to i jeste.) Kako to već biva, mediji stvaraju “veličinu”pojedinca tamo gdje ta veličina nikad nije postojala ili nekada jeste, ali više ne postoji. Dakle, Franzen je s romanom Korekcije dosegao veliki umjetnički, književni vrhunac i osigurao – preko medija – da tako i ostane bez obzira na to što se više nikad nije po kvaliteti ni približio spomenutom romanu. U čemu je Franzenov problem kao pisca? Nema ga. Njegov talenat i dalje je neosporan, ali je, na veliku žalost, američki iskompleksirani malograđanin (“Take me to church… God Bless America…”) u njemu potisnuo toliko toga vrijednog i divnog što nam je tim talentom još mogao dati.
Gore navedeno je tek lagani osvrt na temu o kojoj bi se moglo nadugo i naširoko… No sve je to davno prežvakano i nije vrijedno truda.

Oznake: raskrižja, franzen

Tako važno

srijeda , 03.10.2018.

Koliko su nam stvari važne, koliko su nam bitni uspjesi na bilo kojem području, priznanje od drugih. Koliko se samo zabrinjavamo zbog onoga što će nam biti nevažno vrlo brzo. U svakom danu nađemo po jednu brigu minimalno da nam kvari dan. Koliko smo gonjeni strahovima, pridavanja važnosti ljudima, stvarima, događanjima. Zaboga ljudi, svaki smo dan bliže smrti, pa nije li važno za ove dane života koji nam je dan da budu ispunjeni nebrigom, nehajem, onim je...mi se?

Zaboravljamo prolaznost svega; što danas jeste sutra nije. Šta je to pogrešno u nama , šta nam to nedostaje da se svako malo zlopatimo zbog nečega? Zbog čega smo se tako olako priklonili strahovima, a istodobno odrekli odvažnosti, opuštenosti? Materijalno bogatima nikad nije dosta, zasićeni-bivaju nesretni. Oni koji nemaju bogatstvo pate za nesrećom bogatih, a da to ne znaju, jer misle da bi bili sretni kad bi imali ono što imaju oni materijalno potkovani…Nisu važni odgovori na ova pitanja ni najmanje. Važno je probuditi se iz programiranosti svakodnevnice i sjetiti se: Život je tako kratak. Na samrtnoj postelji svaki će čovjek shvatiti ispraznost svih strahova, briga, svih dana i trenutaka provedenih u razbijanju glave oko ovoga, onoga. Ali tada je kasno.

Oznake: život