kap po kap

shvatila sam. volim rijeku više nego išta drugo što je priroda stvorila. ne svoj grad, nego rijeku kao vodu koja teće kanjonom. obožavam kanjone, tako su mistični i uzbuđujuće djeluju na mene. nikad ne znaš šta će ti donijeti sljedeća krivina, naredni buk, slap ili će odjednom voda presušiti ispred tebe... volim takve neizvjesnosti.more je samo široko prostranstvo,nema svog puta, početka ni kraja... rijeka zna svoj cilj, ali je uvijek drugačija, proljetna rijeka nije ista onoj jesenskoj.
još jedna oda Njoj...

nakon preporuke1 slijedi preporuka2;

tara
suza evrope

05.10.2007. u 13:06 | 16 Komentara | Print | # | ^

preporuka

www.jut-cetina.hr

nikad ljepši dan u životu!
preporučam kanjoning i konobing! thumbup

30.08.2007. u 11:54 | 10 Komentara | Print | # | ^

srpanjsko (ne)vrijeme

sedmi mjesec.
dugi rukavi. i čarape.
gradska plaža, svira onepiecepuzzle ( šta opet oni?! ), pjeva franci ( istra ti materina ), mirišu srdelice, a udruga "tripera" spravlja svoje specijalitete.
okrenulo je na buru. dižu se valovi, uzburkano je more i ja s njim...

daj mi samo jednu puzzlu pa ću se složiti s tobom.

p.s. ne može se pogriješiti ako nekog pozoveš na palačinke. njih svi vole...

05.07.2007. u 11:37 | 12 Komentara | Print | # | ^

luna

sita sam pomalo svega. ali jedem, i guštam, i još bi... do kad tako?
išla sam u metropolu gledati brinjevačkog boema na harmonici. možda i popiti koju šljivovicu s njim, zlu ne trebalo.
i kad pomislim da previše pijem i da neću više onda mi hemingway kaže:
'Ponekad poželim da sam kroz ta vremena prošao trijezan da ih se mogu sjećati, no opet, da sam bio trijezan, ona ne bi bila vrijedna sjećanja.'
tipično alkoholičarski.
odveli su me prvi put u zoološki vrt da vidim bizona, i pelikane, i vodenkonja i naravno rakune...
visoko i jako sunce umorilo me do kraja, jedva sam se dočepala kauča da zaspim i ne budim se ostatak dana. kraljica vikenda bila je poluovčica-polupas. bit će to najbolji komad u kvartu, još samo da je vlasnica zrihta kako treba.
nisam vidjela brinjevačkog boema, u zadnji tren je otkazao svoju promociju. zato sam vidjela jednog drugog, koji se fura na boema, a zapravo to nije. i njegov stan kao iz kataloga. i njegovu opčinjenost minimalizmu. i njegovu egocentričnost u svom punom zamahu. i njegovo hvalisanje. i bilo mi je muka.
mislim da mu se više neću javljati.



09.05.2007. u 12:57 | 16 Komentara | Print | # | ^

blogomanija

Ima jedan blog, davno je ugasnuo, ali još uvijek svratim tu i tamo da provjerim nije li možda nenadano uskrsnuo... Nažalost, nije. Moj je statičan, tek ponekad, za promjenu, napišem slovo i onda dvojim da li je uopće išta smisleno. To mi se nije dešavalo prije desetak godina, tada sam mislila da mi riječi idu jedna za drugom, da izvlačim najbolje od sebe, ali jedino kad mi nije bilo nametnuto. Nikad nisam voljela patetiku, tek sad vidim da sam joj uvijek naginjala. Čitajući te svoje stare spise ponovno sam poželjela, bar nakratko, sjediti u onoj klupi trećoj sdesna, kraj prozora u prizemlju, dijeleći gumicu s mojom I. Uvijek mi je ispravljala slova, jer je bila nepopravljivi pravopisac, i č i ć, i ije i je. Ja sam u tome neuka. Ona je zaboravila na to otkad je počela era sms-ova, a ja sam zaboravila pisati.

I ne bi ja tome pridavala toliku pažnju da šetajući među vašim blogovima ne vidim koliko ljudi u današnje vrijeme ima smisla za složiti par kartica teksta. Svaki drugi bloger ima bar jednu iole dobru priču. A neke se samo nadograđuju stvarajući moju ovisnost prema njima. Volila bi proviriti svima u naškrabane teke iz prošlosti, sigurno su zanimljive. Ma tko nije u mladosti poželio biti poznati pisac? ...a sada smo svi na Blogu! :)
Da nam je netko rekao da će nas moći čitati cijeli svijet jel bi netko vjerovao?!

Moja kolegica iz klupe nije nikad maštala o pisanoj rijeći. Više je naginjala jezicima. Prevodila mi je za vrijeme malih odmora domaće zadaće. Voljela je živu riječ. Danas je majstorica olovke, tinte i tipkovnice, misli tako skladno slaže na papir, i kad su zbrkane one se stapaju jedna s drugom. Zato bi s njom opet u klupu da mi da nadahnuća i udahne talent.

Kad ga jednom steknem, neću ga više puštati nikuda, znam to.

25.04.2007. u 15:00 | 18 Komentara | Print | # | ^

iz glave...

Prvi je dan bez gomile posla... Ne gnjavim se mislima da li sam ispunila normu i kad ću otići doma. Jer danima sam dolazila doma kasno navečer pa jela sarmu ili njoke prije spavanja. Nisam stizala ni „slatkog sputnika“ pročitati, a mjesecima sam ga vrebala u knjižnici. Sad još moram platiti veliku zakasninu za njega. Da mi je to netko rekao ne bi vjerovala. Ako nešto brzo čitam onda je to Murakami. Ali, kupila sam si nastavak „shangay baby“ ... da se malo oduševim nanovo.

Brojim zadnje dana s mojim vrijednim i pažljivim kolegicama. Baš će mi faliti njihove njuške ( njegovane najfinijim kremama, zbog kojih su zadržale mladost i u ovim godinama ). Nećemo piti kavu u lokalnom kafiću niti ćemo više ogovarati one manje draže kolegice... možda hoćemo, ali nećemo više biti tim. Promjene su stresne, ali su neizbježne i tjeraju čovjeka naprijed, tako se barem kaže...

Iz vikenda u vikend dolazim do zaključka da me netko pita šta možeš ocijeniti s 5, bio bi to moj društveni život...bez predumišljanja. Učitelji, kauboji, basisti, ribari, hiphoperi i mali pornografi hvalili su moje aftere u zadnje vrijeme...Skromni su oni, red muzike i koja litra vina i oni su zadovoljni... Šarmeri kakvi jesu, uhvatili su srdašca mojih dragih prijateljica! Moje su ostavili da pluta, uhvačeno u mrežu pa bačeno, ali još uvijek živo... Takvi lovci više ne vole noćni život. I bolje, afteri bi onda bili drugačiji...
Bilo bi više kuliranja, i manje sms-iranja, ne bi nagovarali taksiste da prate automobile, i ne bi tražili da nam Capicu zaposle kao tajnicu jer brzo tipka i marljiva je radnica... Možda bi se manje sramotili, ali bi se manje i smijali.

Kupujem dvije najljepše stolice na svijetu i za njih dajem pola svoje plaće, ali baš me briga... ko' ne bi sjedio na narančastim cvijetovima nek se javi!

Ne idem u Portugal... tu više nemam što reći osim tužnog smajlića. no

Maštam o tome da se bacim u grafički dizajn i jednom zauvijek promijenim ovaj dizajn bloga.

12.02.2007. u 14:05 | 12 Komentara | Print | # | ^

prije slike



kao grom iz vedra neba sve mi je došlo... i zato ne pišem i zato ne sričem, samo čekam da se sve posloži u neku jasnu sliku... nedostaje mi ona jedna puzzla...

jel ko mijenja puzzle kao sličice?!

09.02.2007. u 12:04 | 5 Komentara | Print | # | ^

Sretna Nova godina!

Volim pjesme, zato jer nemaju točke
Jer ne volim stavljati točku, prilično sam strašljiva za to...
Nekako se uvijek nadam da će i zarez biti dovoljan pa možda jednom nastavim rečenicu smisleniju no sad
Sad mi je na pameti bezbroj pjesama, stihova i kitica, ali nijedna nije sretna i vedra
A tako se ne započinje nova godina!
Zato čitam vaše blogove koji slave novu godinu i odbacuju ono staro, nevaljalo i trošno
Borim se s tom točkom da zaključim 2006.
Slađe su mi tri točkice, tako su nedefinirane i nedorečene...
Baš kao i ti

06.01.2007. u 16:18 | 13 Komentara | Print | # | ^

punk is not dead!


Sinoćnji koncert vrlo dobar. Iako takvu vrstu muzike nikad ne bi stavila na moj osobni player, punkerski gigovi baš su mi dobro došli ove subote. Crnomanjasti omaleni basist ( ja prvo zamjećujem basiste ) pravi je prototip našminkanom punkeru koji je rado slušao i gledao Green Day.

Stajali su pored nas. Dvojica mršavih, visokih tipova… muzičari po struci, i po životnom opredjeljenju, sparing partneri na koncertima, upijali su te rifove bolje od nas, ali su se vizualno orijentirali na nas. Njima je Ježurkin dekolte i Orhičino ljuljanje bokovima bilo interesantnije od malog basiste. Ne znam koji je koju gledao i da li su uopće imali namjeru prići i započeti razgovor. Čula sam ih samo kako komentiraju kako u životu nisu vidjeli na jednom mjestu toliko zgodnih cura. Ne znam šta ih je onda spriječilo da se obrate jednim od onih famoznih uleta kao što to biva kad se obratite nekom nakon par bambusa. Možda ja? Da sam znala da sam onaj višak neparnog broja, otišla bi ja u prve redove… ionako su tamo bili sve redom slatkiš za slatkišem, mladi dečkići koji tek uče svirati i misle da imaju najbolji i najposebniji demo bend.

Ali nisam. Stajala sam zamišljeno i čekala onog zbog kojeg su mi se malo kasnije odsjekle noge. Tako sam se i ja opet osjećala kao da imam 18, drhte mi noge kad ga vidim i brijem na punk! Zbunjeno smo pričali, sramežljivo se pogledavali i nesigurno ispitivali teren… sve je to priličilo mjestu i vremenu gdje smo se sreli. Možda smo se vratili deset godina unazad i zaigrali uloge srednjoškolaca koji bi, ali ne znaju kako…
Ona dvojica još su se uvijek blentavo zagledavali. Tek tada sam shvatila da im ja ne predstavljam nikakvu zapreku da nam se pridruže. Ispijajući posljednje kapi svog crnog vina ovaj desni upitao je ovog lijevog što li će učiniti po pitanju zgodnih cura večeras, lijevi je odgovorio samo kratko: „Idemo doma.“

Čini mi se da su svi te večeri bili infantilniji nego inače.

10.12.2006. u 15:21 | 16 Komentara | Print | # | ^

oće da me buba kod čika zube?!

Novi blog počela sam pisati kada nam je nestala veza, jednostavno više nismo bili on-line. Neki su posegli za novinama, neki su po stoti put ubijali vrijeme solitairom, a ja sam odlučila okončati dvotjedno izbivanje nastalo zbog kroničnog nedostatka vremena.

Pa recimo da se svašta izdogađalo.

Shvatila sam da je poriluk kralj povrća. Onako ponosan i uspravan ulijeva strah svim onim keljevima i patliđanama.

Prijateljice sam predstavila dečkima iz veletrgovine. Imaju za birati sve odreda divne curetke. Orhi je žena za pliš. Ježurka je kožna femina. Lerica je kao stvorena za perjanicu. Pa neka maštaju dečki dok slažu artikle u dućanu.

Propustila sam Dvizgino veranje maslinama i zato joj se ispričavam javno, a žalim tajno.

Dobila sam godišnji! Brojim dane do odlaska u Firencu. U vlastitom aranžmanu najbolje se osjećam pa krojim četverodnevni plan i program...Prijedlozi?!

Napokon sam prebrodila plačipizdu u sebi. Nakon surove Noći vještica kada mi je izmaklo tlo pod nogama ( samo nakratko ), kada nisam znala kako i šta dalje, kada nisam mogla prevesti sve te riječi, boreći se sa svojim egom, sizifovski blesavo tjerala istinu, pokušavala shvatiti onu vječnu „zašto baš ja“ iako razumski znam da je to najgluplje što čovjek sam sebe može upitati.

Spoznala sam da se klin klinom izbija. Onda kada se najmanje nadaš. I da otrcane fraze koristiš gotovo u svakoj iole ozbiljnijoj situaciji.

Plesala sam prošli petak. Pričala nebuloze. I bila najsretnija ikad. Pa su me pitali kakva je to promjena odjednom. Odgovarala sam im osmijehom. A onda se pitala da li sam manično depresivna osoba pa me manija progoni u vladavini škorpiona...
E, pa nisam...tako ipak kažu drugi ( objektivni promatrači ).

Proslavila sam prijateljičinu diplomu. Petnaestak frendica, sve različite jedna od druge, a opet homogene na rođendanima i feštama, sjećale smo se prošlih dana i studentskih noći, zbijajući interne šale...Uz litre alkohola i refren pjesme „Izađi mala“ izašli smo u subotnju noć. Mala je izašla i, da...počela izbijati klin, sve te negativne emocije i raspoloženja otišla su u lost, a nije to bilo zato jer je alkohol vladao u meni...

Trenutak sreće je samo trenutak i nije vječan, ali je meni bio dovoljan.

Ne znam kada ću ga ponovno sresti.

Neupitno je ipak da je razlog promjeni. Kažu da sam se, ma ne...nisam...i zbog toga sam sretna jer ne žurim, ne srljam i ne ganjam čarobne oblake, ne dižem ga na pijedestal i ne mislim da je savršen...
Recimo da je ta mijena moja najveća sreća iako se rastopim kad se sjetim tih zubarskih nježnih ruku.
Čekam slijedeći popravak karijesa... bogme će imati posla... načeo me zub vremena...

A do tada ću opet plesati i smijati se na hrpi događanja što nas očekuju u našoj podivljaloj Rijeci...

14.11.2006. u 17:48 | 13 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< listopad, 2007  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

kad mačke nema miševi kolo vode!!!

moja dvojba

Ako te utisnem među rebra da li ćeš biti čovjek kraj srca ili čovjek u kavezu?

moj mail

mezica@net.hr

ko voli nek izvoli!

dvizga
zvončica
satie
šljokica
sirenica
cvjetič u kosi
cakum pakum
svjetioničarka
superbitch
piskarije