oće da me buba kod čika zube?!
Novi blog počela sam pisati kada nam je nestala veza, jednostavno više nismo bili on-line. Neki su posegli za novinama, neki su po stoti put ubijali vrijeme solitairom, a ja sam odlučila okončati dvotjedno izbivanje nastalo zbog kroničnog nedostatka vremena.
Pa recimo da se svašta izdogađalo.
Shvatila sam da je poriluk kralj povrća. Onako ponosan i uspravan ulijeva strah svim onim keljevima i patliđanama.
Prijateljice sam predstavila dečkima iz veletrgovine. Imaju za birati sve odreda divne curetke. Orhi je žena za pliš. Ježurka je kožna femina. Lerica je kao stvorena za perjanicu. Pa neka maštaju dečki dok slažu artikle u dućanu.
Propustila sam Dvizgino veranje maslinama i zato joj se ispričavam javno, a žalim tajno.
Dobila sam godišnji! Brojim dane do odlaska u Firencu. U vlastitom aranžmanu najbolje se osjećam pa krojim četverodnevni plan i program...Prijedlozi?!
Napokon sam prebrodila plačipizdu u sebi. Nakon surove Noći vještica kada mi je izmaklo tlo pod nogama ( samo nakratko ), kada nisam znala kako i šta dalje, kada nisam mogla prevesti sve te riječi, boreći se sa svojim egom, sizifovski blesavo tjerala istinu, pokušavala shvatiti onu vječnu „zašto baš ja“ iako razumski znam da je to najgluplje što čovjek sam sebe može upitati.
Spoznala sam da se klin klinom izbija. Onda kada se najmanje nadaš. I da otrcane fraze koristiš gotovo u svakoj iole ozbiljnijoj situaciji.
Plesala sam prošli petak. Pričala nebuloze. I bila najsretnija ikad. Pa su me pitali kakva je to promjena odjednom. Odgovarala sam im osmijehom. A onda se pitala da li sam manično depresivna osoba pa me manija progoni u vladavini škorpiona...
E, pa nisam...tako ipak kažu drugi ( objektivni promatrači ).
Proslavila sam prijateljičinu diplomu. Petnaestak frendica, sve različite jedna od druge, a opet homogene na rođendanima i feštama, sjećale smo se prošlih dana i studentskih noći, zbijajući interne šale...Uz litre alkohola i refren pjesme „Izađi mala“ izašli smo u subotnju noć. Mala je izašla i, da...počela izbijati klin, sve te negativne emocije i raspoloženja otišla su u lost, a nije to bilo zato jer je alkohol vladao u meni...
Trenutak sreće je samo trenutak i nije vječan, ali je meni bio dovoljan.
Ne znam kada ću ga ponovno sresti.
Neupitno je ipak da je razlog promjeni. Kažu da sam se, ma ne...nisam...i zbog toga sam sretna jer ne žurim, ne srljam i ne ganjam čarobne oblake, ne dižem ga na pijedestal i ne mislim da je savršen...
Recimo da je ta mijena moja najveća sreća iako se rastopim kad se sjetim tih zubarskih nježnih ruku.
Čekam slijedeći popravak karijesa... bogme će imati posla... načeo me zub vremena...
A do tada ću opet plesati i smijati se na hrpi događanja što nas očekuju u našoj podivljaloj Rijeci...
