ponedjeljak, 04.08.2008.

eVO MENE, VRATILA SE JA....
nadam se da će vam se sviđati priča...

ki$$ =)



(ne)Običan dan

Bila je subota, dan kao svaki drugi. Dosađivala sam se i nisam znala što
da radim,
pa sam pošla vidjeti što radi ostatak moje obitelji.
Moja mlađa sestra igrala se vani u pijesku, barem sam ja tako mislila. Nikada
ne
biste pogodili
što sam tada vidjela. Ona je razgovarala sa mačkom, a mačka joj je odgovarala! Oni
su
razgovarali! Mislila sam da sanjam. Kada me je sestra ugledala, ponašala se je kao
da
je to
najobičnija stvar na cijelom svijetu, samo mi je rekla “Bok!” . Nisam
mogla vjerovati,
ali sam se okrenula i otišla vidjeti što radi moj stariji brat.
Bio je unutra, u kupaonici, popravljao si je frizuru. Naravno, što bi drugo on
radio?
Uvijek je u
kupaonici ispred ispred ogledala. Misli da je najljepši čovjek na cijeloj planeti.
(Nemojte mu
reći, ali on je jedini koji to misli.) Ako pitate mene, ja mislim da trati svoj
život, neće
učiniti ništa dobro ako provede cijeli život u kupaonici. Ali koga briga?
Pa od sada, mene briga. Nešto me je zainteresiralo. Kraj njega je bila neka velika
torba i bio je
obučen u staru odjeću (što je neobično za njega). Kad je izašao iz kupaonice,
slijedila
sam ga.
Zaputio se u šumu (koje je blizu naše kuće). Kada je ušao malo dublje u nju,
zaustavio se
kraj jednog debelog hrasta. Na njagovom vrhu nalazila se je mala mala kućica u koju
se upravo
popeo. (Kasnije sam saznala da ju je napravio sam, bez ičije pomoći, što me
poprilično
zadivilo.) Tada je uzeo onu veliku torbu koju je nosio i iz nje izvadio limenke s
bojom. Uzeo je
kist i počeo bojati kućicu. Zbilja je uživao, nikada ga nisam vidjela tako sretnog.

Nikad ne
bih pomislila da bi on to mogao raditi, uvijek je bio tako čist i uredan (nikad ga
nisam vidjela
uprljanog), na neki način čak i elegantan - to jednostavno nije bilo nešto što bi on
učinio, ali nikad se ne zna, zar ne? Zato sam mu odlučila otkriti da sam saznala za
njegovu
"tajnu". Prišla sam drvetu i popela se na kućicu. Uplašila sam ga, ali i
iznenadila. Napokon
je i progovorio. "Bb-bok" -promucao je.
I ja sam njemu rekla "Bok!".
Istog trenutka nastavila sam govoriti:
- "Zakaj nikad nikom nisi rekel kaj radiš?
Samo da znaš, izgleda fenomenalno.
A i sad si mi puno zanimljiviji.
Više ne mislim da si bezveze, umišljen i dosadan!..."
I tako smo razgovarali još neko vrijeme. On je meni ispričao neke nove stvari o sebi
i kako je
zapravo takav oduvijek samo se boji da ga njegovi prijatelji neće prihvatiti takvog
kakav je, a ja
sam
njemu ispričala dogodovštine koje sam doživjela tog dana.
Zaključili smo da ćemo ostatak dana provesti zajedno jer smo se do sada premalo
družili, pa
smo
odlučili vidjeti što radi naš otac. Uvijek smo mislili da je on
samo običan, dosadan čovjek koji svaki dan ide na posao i natrag i da je on čovjek
koji je
nekom
igrom slučaja postao naš otac. Mislili sam i da se ne zna zabavljati (čak ni da
nikada nije
čuo riječ zabava) i da je uvijek samo umoran, a tek naša majka...za nju smo mislili
da je
usamljena kućanica koja samo zna kuhati, čistiti, prati i prigovarati i koja nema
ništa
zanimljivog u životu.
Ali prevarili smo se, ispalo je da to nije cijela istina. Slijedili smo oca. Prvo je
krenuo u
dućan i kupio “tonu” sladoleda. Sve je pojeo, sladoled je samo nestajao
u njegovim
ustima (poput čarolije). Kasnije je otišao u lunapark. Tamo se sastao s našom
majkom.
Sjeli su na vrtuljak i samo se vrtjeli, vrtjeli i vrtjeli i držali se za ruke.
Izgledali su tako mlado i sretno i imali su predivne osmijehe na licima!...
Sreća je zavladala mojim bićem i jednostavno sam bila presretna.
Tog dana saznala sam mnogo zanimljivih stvari o svojoj obitelji.
Mislila sam da su dosadni, ali - nije sve takvo kakvim se čini na prvi pogled i
kakvo mi mislimo
da je.