U zadnje vrijeme mi se vratila inspiracija, barem bi tako mogla reći. U subotu sam napisala par poglavnja novog romana na kojem radim. Čak sam napisala i poneki stih, iako je sve to još jako daleko od savršenstva.
Vrijeme je tako nemislordno, jednostavno prebrzo prolazi. Nekada davno, željela sam da vrijeme ide brže, ali sada se ni ne okrenem, a već je prošao još jedan dan. Imam osjećaj kao da sam se jučer vratila s mora i da škola samo što nije krenula, a već je kraj ožujka, a uskoro će i nastava doći k svome kraju. Nakon toga ću odraditi praksu, opet otići na more i prije nego što se okrenem već ću biti punoljetna osoba i živcirati se oko mature i maturalnog rada i kako upasti na faks koji želim. Bojim se svega toga, ali jednako toliko ne mogu dočekati da moji život krene na još jednu višu razinu – znam nema smisla. Znam da nema smisala zamarati se i jednako toliko znam da ću dati sve od sebe da uspijem, jer ja nisam tip osobe koji prihvaća neuspijeh. Ako treba ići ću i glavom kroz zid ako to znaći da ću doći tamo gdje želim biti, i što je važnije uvijek uspijem. Samo se mogu nadati da će i ovoga puta biti tako.
Jer se jedino meni čini da sve ovo mena smisla? Između ostaloga kao da je bitno nemora sve u životu teći kao po špagi.
„On top of the world
Where I can see everything before me
Reaching up to touch the sky
On top of the world
All of my dreams are rushing toward me
Stretching out my wings to fly
On top of the world...“
13. Alexandra
Ostatak poslijepodneva sam provela u vježbi s Joshom dok su Bill, Megs i Daniel razmišljali o tome gdje bi mogla biti Knjiga Svjetla. Izmorena, nakon vježbe, sjela sam pored njih.
„Znaš Josh“, požalila sam se, „Mogao bi probati ne izmoriti me svaki put! Ja imam još posla.“
„Moraš biti izdržljiva“, jednostavno mi je odvratio.
„Prije ću biti mrtva nego, po tvojim mjerilima, postati izdržljiva. No, dobro i što ste vas troje zaključili? Gdje bi mogla biti knjiga?“
„Pa, jedino što nam ima smisla je da je u njihovom skrovištu“, rekao je Bill.
„A to je…?“
„Podrum.“
„Što onda čekamo?“ pitala sam ih dižući se sa stolca.
„Problem je što ne znamo gdje je ulaz u podrum.“
Bacila sam se nazad na stolicu. Fantastično! „I što ćemo sada?“
„To je jedan od razloga zašto nikad nismo našli prolaz da se vratimo u naš svijet. Oni nas progone, pa mislimo da je njihovo sjedište tamo gdje bi trebao biti prolaz“, objasnio mi je Josh.
„To ima smisla. Ali zašto mislite da se radi baš o podrumu?“
„Dobro smo proučili ovo područje, nema niti jedno mjesto kao ova koliba, zato se njihovo sjedište mora nalaziti unutar škole, a što je bolje od podruma? Koliko smo čuli od kad smo ovdje, on je na nižoj razini od garaže, puno nižoj…“ rekla je Megs.
„Što je tako posebno u tom podrumu?“
„Nisu nam htjeli reći. Spomenuli su neku nesreću, ali to je sve.“
Daniel i ja smo razmijenili pogled.
„Bill i ja ćemo večeras pogledati garažu, ali ne nadajte se previše“, reče Josh.
Još smo malo raspravljali o šansama da Bill i Josh nađu prolaz u tajanstveni podrum, a onda smo Daniel i ja otišli na večeru.
Za profesorskim stolom Riversonica i Kelsy su raspravljali o nečemu sa smiješkom na svojim licima. Pokvareni gadovi! Ne želi ni sakriti da su uzeli knjigu!
Odjednom je Kelsy pogledao prema meni. Nisam skidala pogled s njegovih očiju.
U glavi sam vidjela svoju sliku. „Tako dakle, nova darovita učenica s elementom vatre. Ali mora biti jako snažna kada je zamalo savladala Dermarda u borbi.“ Tada je očito nešto vidio jer se uznemirio. „ŠTO? Ne, to nije moguće… Ona ne može…“
Bila sam opet pored Daniela u blagavaonici. Sve se vratilo, a Kelsy je nešto žustro raspravljao s Riversonicom. Ne moguće da sam je… što?!
„Da li ti mene uopće slušaš?“ upitao me Daniel.
„Oprosti, malo su mi odlutale misli.“
Znala sam da imam jake moći… Prilično jake, ali sam znala da nije na to mislio. Zapravo, nikada se prije nisam borila s njime… Što je mislio reći?
„Primijetio sam. Pitao sam te želiš li se ići prošetati, pošto danas ne moraš na vježbe?“
Bio je napet, mogla sam to osjetiti. Vrijeme koje sam provela s njim mi je pomoglo da ga razumijem bolje i znala sam da mu nije lako. Na drugom planetu, među drugom rasom, bez roditelja i prijatelja svojih godina… Bilo mu je jako teško ovih godina.
„Može, treba mi zraka.“
Noć je bila tmurna, a kiša samo što nije pala. „O čemu si htio razgovarati?“
Gledao je u pod, a to je prenijelo njegovu nervozu na mene. Naježila sam se. Što se dogodilo? Zašto se tako čudno ponašao? Primila sam ga za bradu i podigla je, tako da me gleda u oči. „Što se događa, Daniele?“
„Gledaj, ovo što ću ti reći će sve promijeniti. Cijeli naš odnos. Pogotovo ako nismo na istoj valnoj duljini.“
Bila sam zbunjena i zabrinuta, ali mu nisam ništa rekla. Čekala sam da nastavi, da mi objasni o čemu je riječ… Nešto duboko u meni se preokrenulo.
„Slušaj… ti… Sviđaš mi se. I to jako. Znam da je sve ovo zeznuto i opasno, a ja ne želim da ti stradaš.“ Primio me za ruke. Govorio je takvom brzinom da sam jedva razabrala riječi. I dalje smo se gledali u oči. Jedan dio mene je bio iznenađen onime što je rekao, ali drugi dio – onaj veći – je jedva dočekao ovaj trenutak.
„Kužim ako misliš da sam glup i ako ne želiš razgovarati sa mnom. Samo te molim da ne odustaneš od svog dara, jer je nevjerojatan!“
Htio je otići, ali sam ga povukla nazad. Sada sam je bila ta koja je gledala u pod. Sabrala sam misli i podigla pogled. „Ne budi glup! Naravno da ne želim da odeš, s uostalom nisi baš ni tako glup!“
„To bi trebao biti kompliment?“ Zagrlila sam ga.
„Aha…“
„Ne želiš da odem?“
„Naravno da ne, budalice! Ko bi me onda gnjavio?“
„Hoćeš da ostanemo prijatelji? I to je o.k., možemo zaboraviti da sam išta rekao…“
„Možda bi tako bilo najbolje… Osim ako me ne pitaš za išta drugo?“
Nasmijali smo se. „Hoćeš li ti, Katarina Mayer, biti moja djevojka?“
„Naravno. Mogao si jednostavno nastaviti mucati do sutra…“
Privio me k sebi i poljubio u čelo. „Mislim da već žalim zbog svoje odluke.“
„Sad se ne možeš izvući“, rekla sam mu s lukavim osmijehom na licu.
„Ne znam kako mi se uopće možeš sviđati! S tim tvojim karakterom…“
„Ha! Mislim da sam ja ta koja će tebe ostaviti“, rekla sam praveći se da sam ljuta.
„Nema šanse!“ Zavukao je rukle ispod mojih pazuha, odignuo me s tla i zavrtio. „Sad si samo moja!“ Poljubili smo se.
„Trebali bi unutra, a i ja sam polako umorna. Sve ovo djeluje na mene…“
Otpratio me do vrata sobe, gdje smo se još jednom poljubili. Potom sam ušla unutra, zatvorila vrata i naslonila se na njih, obgrlivši se s rukama oko struka. Bila sam zaljubljena.
Djevojka duge, valovite crvene kose stajala je ispred mene. Gledala je u mene svojim čokoladno smeđim očima. Mlada, ali u očima joj je bilo toliko brige i boli da bi netko pomislio da joj je osamdeset. Zazivala me je. Imala je mek, baršunast glas koji kao da je stvarao jeku. „Katarina? Katarina?“
„Tko si ti?“ preplašeno sam je upitala.
„Ja sam Alexandra, prvorođena princeza od Felixa.“
„Alexandra? O tebi mi je pričala Margaret!“
„Pokušala sam razgovarati s njom, ali ne mogu.“
„Kako onda možeš kontaktirati mene?“
„Tražila sam naznaku magije, a tvoja je tako jaka da je nisam mogla promašiti, ali to nije bitno! Slušaj me pažljivo, Gina zna za tebe! Riversonica je došla i rekla joj sve o tebi. Ne razumije kako je moguće da još uvijek postoje magična bića na Zemlji. Želi te pod svaku cijenu. Misli da postoji nešto u tebi Katarina i u pravu je! Posjeduješ velike moći, a ona ih želi na svojoj strani.“
„Što da radim?“
„Katarina, slušaj me pažljivo. Margarte traži osobu koja joj je cijelo vrijeme ispred nosa. Reci joj da otvori svoje srce i neka ga posluša. Mora paziti na sebe jer će ti biti potrebna, tebi i prinčevima od Pultona.“
„Hoćeš reći da je Jessica princeza koju tražimo? Ona je tvoja sestra? Tko su prinčevi od Pultona?“
„Moja sestra… AAAAAAAAAAAAAAHHHHHH!“ Mogla sam vidjeti Ginu kako ulazi u prostoriju.
„S kime s pokušala ovaj puta ući u kontakt, mala glupačo? Misliš da nisam znala? Shvati, od mene nećeš praviti budalu. Lefrux!“
Alexandra se vinula u zrak i počela tresti. Oko nje se nalazilo crnilo. Ginina je magija sve jače djelovala na Alexandru. Morala sam naći način da joj pomognem. I to brzo.
„Zapamti, ono što traži je ispred nje! Tako joj reci…“
„NEEEEEEEEEEEE! Alex…“
Oko mene se nalazila tama moje sobe, a ja sam bila ta koja vrišti. Sklupčala sam se u krevetu, a znoj mi je kapao s lica.
Što joj je sve ovo značilo? Ono što Megs traži nalazi joj se ispred nosa. Princeza… Sigurno mi je željela reći da je Jessica izgubljena princeza…
Ali prinčevi od Pultona? To mi nije imalo nikakvog smisla. Ustala sam s kreveta i otišla se umiti. Hladna voda mi je godila. Vratila sam se nazat u sobu i opet legla.
Neko sam vrijeme ležala i razmišljala o onome što mi je rekla Alexandra. Morala sam javiti Margaret. Uzela sam mobitel s noćno ormarića i otipkala broj. Nakon što je tri puta zazvonio javila se.
„Megs, ja sam Katarina. Slušaj, čula sam se s Alexandrom.“
„Molim? Kako? Kada?“
„Javila mi se u snu. Rekla mi je da je htjela stupiti u kontakt s tobom, ali nije mogla.“
„Naravno da ne može razgovarati sa mnom izvan magičnog svijeta! To nije moguće!“
„Ali kako je onda razgovarala sa mnom?“
„Ne znam. Ali što ti je rekla?“
„Rekla mi je da ti kažem da je ono što tražiš ispred tebe. I da će meni i prinčevima od Pultona trebati tvoja pomoć. Tko su oni?“
„To je tajna, strogo čuvana, žao mi je. Ali ovo prvo?“
„Mislim da se odnosi na Jessicu, da je ona princeza koju tražimo. E, još je rekla da ti poručim da otvoriš svoje srce.“
„Da otvorim svoje srce? To je rekla vezano za ono prvo ili drugo?“
„Vezano za prvo, da je ono što tražiš ispred tvojeg nosa.“
„Uvijek je bila zagonetno dijete, ali ovo je previše! U ključnom trenutku ona pred nas stavlja zagonetke!“
Ovo je prvi put da sam čula Margaret da zvuči ljutito. Ali mogla sam je razumjeti. Ovo je bilo previše za mene.
„Pa, kako nemamo što raditi, mogli bi se pozabaviti zagonetka. A sad me ispričaj, ali umorna sam. Svi ti snovi, nakon napornog vježbanja… Jednostavno je to previše za mene…“
„Keat?“
„Hmm?“
„Jessica…?“
„Ne brini, ja ću se pobrinuti za to, ali prvo želim biti sigurna da se stvarno radi o princezi. Da budem iskrena ona mi nije nimalo drugačija od Ann ili bilo koje druge cure u školi.“
„Hvala ti što si joj ojačala karakter.“
„Nema na čemu. A sad… 'Noć!“
„'Noć!“
Veza se prekinula, ali ja sam i dalje držala slušalicu na uhu.
komentiraj, 7
