. Gdje ovaj svijet vodi?! Ako nešto mrzim onda je to kad mi netko ne odgovara na poruku/mail, a pogotovo kada se radi o nečemu važnome.Ahh... Današnji dan je stvarno bio usran i reći ću vam jednu stvar - >UVIJEK
"osjećaj" i u 99% slučajeva sam bila u pravu. Pa tako i danas, da sam više pažnje obračala na ono što osjećam, a manje na svoj razum koji mi je govorio da sam samo paranoična sada ne bi bila u ovoj gabuli u kojoj jesam! Eto, sada sam barem 100% sigurna da ću slijedeć put kad nešto "osijetim" obratiti pažnju na to iako se na kraju ispostavi da možnda nisam bila u pravu...
Još jedino što vam mogu reći je da sam se razočarala u jednu frendicu. U zadnje dvije i pol godine smo si bile super, s još dvije cure iz razreda. Sada ona hoda s dečkom iz razreda i krajem prošlog polugodišta se počela malo po malo udaljavati od nas tri. Sada kada je drugi ljudi iz razreda pitaju zašto se više ne družimo okrivljava nas - mi se više ne želimo družiti s njom. Počela je užasno lagati i padaju joj ocijne u školi. Žalim je. Žalim sve ljude koji zbog dečka/cure ostavljaju svoje prijatelje i stvari do kojih im je stalo. Kakav je to dečko/cura koji te tjera da se odričeš nečega do čega ti je stalo?! Ja stvarno ne znam i nikada si ne bi dopustila da mi netko 'naređuje'. Ali s druge strane možda je problem u meni. Možda sam ja ta koja je prezrela. Nikad neću znati...
To bi bilo to od mene za ovaj tjedan. Za kraj uživajte u 8. poglavlju!
8.Saveznica
„O.k. mislim da je došlo vrijeme za detaljno objašnjenje!“ rekla sam mu ljutito.
„Mislim da bi trebali ući“, rekao je krenuvši prema vratima.
U kolibi je svjetlo lagano treperilo. Kako je Daniel ušao unutra, meni nije ostalo ništa drugo već poći za njim.
Unutra kolibe se nalazio okrugli stol s pet stolica oko njega. Svjetlost koju sam vidjela kroz prozor dopirala je od kamina u kojem je pucketala vatra. Preko puta njemu je bila polica s knjigama. Došla sam do nje i pogledala naslove – svi su mi bili nepoznati kao i njihovi pisci. Pored police su se nalazila vrata koja su vodila u drugu prostoriju.
Ulazna vrata, koja sam zatvorila kada sam ušla, su se otvorila. U prostoriju su ušle tri osobe u crnim ogrtačima s kapuljačama na glavama. Moji strah je postao opipljiv, pa se uopće nisam čudila što ga je Daniel primijetio.
„Bez brige. To su moju prijatelji. Billa i Margaret znaš, a ovo je Josh Martinez.“ Svi su skinuli svoje kapuljače, a kada sam im vidjela lica još sam se više prestravila.
„Ali… Pa, to su naši profesori!“ jedva sam izgovorila.
„Znam, dopusti da ti objasnimo…“ Profesorica Stefferson mi se približila. „Draga, mi smo ti prijatelji, ne moraš se bojati.“ Bila je smirena i ljubazna, baš kao i na satu. Ostala dvojca profesora su sjela, Daniel također. Pozvao me da sjednem pored njega, što sam i učinila.
„Margaret, sjedni“, obratio joj se meni nepoznat profesor. Josh Martinez. „Znači ti si posebna djevojka o kojoj nam je pričao Daniel.“
Uputila sam mu zbunjen pogled. Nisam mogla vjerovati da se ovo događa.
„Daniel tvrdi da imaš moći“, pojasnio mi je Martinez.
„Ja… Ne znam… Valjda…“ rekla sam sliježući ramenima.
„Josh, vidio sam kako me zaštitila od Dermardovog napada, a danas je čula Riversoničine misli…“
„Možeš ćuti misli? Baš kao i ja!“ uzbuđeno je rekla profesorica Stefferson.
„Vi svi imate magične sposobnosti?“ upitala sam ih.
„Naravno, u protivnom ne bi bili tu“, rekao mi je profesor McKain.
„Nisam mislio da itko, osim nas, ima magične sposobnosti…“ zamišljeno je rekao Martinez.
„Bilo bi najbolje da to provjerimo“, rekla je profesorica Stefferson.
„Kako to mislite provjeriti?“ upitala sam ju. Neće me valjda napasti, nisam ju željela ozlijediti ili sama biti ozlijeđena.
„Ništa ti ne brini, samo se skoncentriraj i otvori um. Pokušaj dokučiti o čemu razmišljam.“
Poslušala sam je, a da učinak bude bolji zatvorila sam oči. Pokušala sam usporiti otkucaje svog srca. Ispraznila sam um. Odjednom mi se u njemu stvorila slika.
Bila sam to ja na njenom prvom satu. Izgledala sam ljutito, kako sam se i osjećala, a onda se slika prebacila na Daniela. Bio je tako smiren, drugačiji. Naglo sam otvorila oči. Vidjela sam da me svi znatiželjno promatraju.
„I što si vidjela?“
„Sebe, na vašem prvom satu,a potom Daniela.“
„Djevojka može čitati misli i to dosta dobro. Početnicima općenito treba dugo da savladaju ulazak u nečiji um. Koliko dugo znaš da posjeduješ sposobnost čitanja misli?“
„Pa, oko par sati…“
„Par sati? Hoćeš reći da nikad prije nisi čitala misli?“
„Ne, do prije dva dana nisam znala da sam vještica.“ Na to su se svi nasmijali. „Što je?“
„Ma,… mi nismo vještaci. To zvuči zlobno. Mi smo vilenjaci“, rekao je McKain.
„Pa oprostite što sam nova u ovome. Ali i onako i ovako ja nisam iz istog mjesta kao vi tako da ne mora značiti da sam i ja vila. Zapravo meni se više sviđa vještica, daje bolji efekt!“ Opet su svi pali u smijeh.
„Dobro vještice Katarina. Sada samo jedna stvar, molim te da nam se dok smo sami obraćaš s ti. Inače ću se osjećati staro“, rekla je Margaret.
„O.k. iako mi je sve to čudno.“
„Dobro, sada kada smo se dogovorili oko nekih stvari, prijeđimo na pravila“, rekao je Josh.
On je bio najstariji od svih. Imao je oko četrdesetak godina, kratku smeđu kosu i kao dim sive oči. Izgledao je strogo i pomalo sam ga se bojala.
„Ne smiješ koristiti moći u školi ili bilo gdje drugdje, ne želimo da netko nastrada, a činjenica je da su moći početnika izvan kontrole što može dovesti do katastrofalnih posljedica. O ovom mjestu ne smiješ govoriti nikome, ali apsolutno nikome, čak ni mrtvacima. Pred Riversonicom, Dermardom, Zyrenicom i Kelsyem moraš se ponašati kao da nas ne poznaješ. Pogotovo pazi što misliš pred Zyrenicom, ona također može čitati misli. Svake večeri ćemo se ovdje nalaziti. Nećemo uvijek biti svi, da ne nastane pomutnja, ali moramo saznati kojim moćima raspolažeš te ih moramo ojačati. Pratiš me?“
„Aha, sve kužim iako sam zbunjena svime ovime… Ovom šašavom situacijom…“ pokušala sam se osmjehnuti, ali bezuspješno.
„Dobro, ali za početak samo pazi o čemu razmišljaš i kome što govoriš, jasno? Moraš paziti kako koristiš magiju, za dobro sviju. Bilo bi najbolje da je ne koristiš dok nisi uz jednog od nas, a to ne uključuje Daniela. On je nezreo. Molim te, daj mi reci, šta bi bilo da nema magijske sposobnosti, a da te vidjela u šumi?“
„Pa, o tome nećemo razmišljati zato što se to nije dogodilo. Sada bi bilo najbolje da krenemo jer će nas Riversonica ubiti ako zakasnimo.“ Pogledala sam na sat. Prošlo je deset. „Ideš ti?“
„Da idem. Znači vidimo se sutra nakon večere?“
„Da, ja ću te ovdje čekati. Daniele dovedeš je?“
„Naravno, Margaret. Laku noć svima!“
„Laku noć!“
„'Noć!“
Vani je bilo ledeno. Daniel me čvrsto primio za ruke. Opet sam osjetila strujanje zraka oko nas, a zatim nevidljivu silu koja me vuče. Kada sam otvorila oči mogla sam vidjeti svjetla škole, bili smo na rubu šume.
„Kako ti se sve ovo čini?“ upitao me.
„Zbunjujuće“, rekla sam posve sigurna. „Ne znam hoću li uopće noćas spavati.“
Prošli smo puteljkom do prednje strane škole i ušli na glavni ulaz. Te se počeli penjati stepenicama.
„Naravno da hoćeš ipak si ti vještica Katarina“, nasmijao se. „Od kud ti je samo to palo na pamet?!“
„Pa tehnički, mi nismo isti. Ja poznajem samo ovaj svijet, a ti dolaziš iz jednog potpunog drugačijeg.“
„Da, pa valjda je tako. Vidimo se sutra vještice!“
„Sad ćeš me stalno zezati zbog toga, ha?“
Malo je zastao te se počeo lupkati prstom po bradi praveći se da razmišlja. „Samo sljedećih nekoliko mjeseci.“
„'Noć!“ Rekla sam i odjurila niz hodnik do svoje sobe.
„Pa gdje si ti do sad?“ upitala me Ann. Sjedila je na krevetu s laptopom u krilu. „Zašto te Daniel tako dugo zadržao?“
„Ma, ništa važno. Zapričali smo se i zaboravili na vrijeme, to je sve.“
„Aha, moš' mislit! Ništa ti ja ne vjerujem“, viknula je kada sam zatvorila vrata kupaonice.
Otuširala sam se, obukla pidžamu i uzela svoj laptop u krevet. Provjerila sam poštu i visila malo na Internet. Negdje oko ponoći smo ugasile svjetla. Ann je i dalje pokušala izvući iz mene o čemu smo to Daniel i ja pričali, ali je na kraju ipak odustala.
Okrenula sam se prema zidu i zavukla ruku pod jastuk. Sada sam imala ono što sam oduvijek htjela, magijske sposobnosti! Moći. Ali, u tome nisam bila sama. Imala sam Daniela uz sebe. Osmjehnula sam se. Daniel! Znao je biti totalni kreten i majmun, ali je bio dobar… I zgodan!
Utonula sam u san s njegovim licem u mislima.
komentiraj, 9
