Vidjela sam dosta komentara da vam je radnja slična Harry Potteru, priznajem da u 1. djelu tj. "Katarina Mayer i princeza od Felixa" ima dosta sličnosti s Harry Potterom, ali kad dođe drugi dio vidi se da je jedina sličnost u magiji. Jako cijenim J. K. Rowling kao i mnoge druge Britanske kao i Američke spisatljice i one su mi uzor i jednog dana bi ih htjela upoznati.
Također sam opet počela slati mailove u izdavačke kuće pa ćemo vidjeti što će biti ovaj put.
Za kraj bi vam htjela predložiti da kad uhvatite vremena pročitate ovu mangu
http://www.mangafox.com/manga/watashi_ni_xx_shinasai/ . Za one koji ne znaju manga je japanska vrsta stipa koji se čita od kraja prema početku, tj. s desna na lijevo. Meni je jako zabavna, a također iz nje sam dobila ideju da i sama svoju priču počnem objavljivati na blogu.
Do sljedećeg posta!
7. Novi prijatelj
Nisam željela čekati da dobijem neke odgovore. Čim je Riversonica izašla iz učionice, digla sam se sa stolice i otišla do Daniela. Nisam mogla ne primijetiti da izgleda predobro u uniformi, ali to nije smanjilo moj bijes.
„Mislim da je došlo vrijeme de mi daš neke odgovore!“, rekla sam mu.
„Možeš li glasnije? Mislim da te nisu čuli oni u Londonu!“, rekao mi je ljutito. Nisam znala zašto se ljutio. Ja sam ta koja se imala pravo ljutiti. „Pod ručkom ćemo pričati, nasamo.“
„Ali…“
„Pod ručkom, sami… Jasno?“
„Ubi se gade!“
Ljutito sam otišla do svog mjesta i bučno sjela. Ovo je bilo previše za jedan dan.
„Mislila sam da nikog ne poznaješ, ali očito sam se prevarila“, kaže mi Ann.
„I ja sam to isto mislila do prije sat vremena.“
„Što je napravio najzgodniji dečko u školi da te tako razljutio?“
„Ma nije bitno. Sada samo hoću dobiti neke odgovore od njega, a on me vuče za nos kao malog majmuna!“
„Pa, što god da je napravio, neka mu se Bog smiluje, jer ja ne bi htjela da tvoj bijes bude usmjeren prema meni.“
Jedva sam izdržala još tri sata. A kada je zvonila za kraj prvog djela nastave i početak ručka, bila sam toliko ljuta da sam mislila da ću nekoga tresnuti. Ispričala sam se djevojkama, pa su one same otišle na ručak.
Kada su svi izašli van, Daniel se digao sa svog mjesta. „I? Jesi iznenađena?“ upitao me zafrkantski.
Došla sam do njega, a znala sam da se u mojim očima vidi ljutnja. Osjećala sam toplinu koja mi struji tijelo. Bez imalo razmišljanja sam podigla ruku da ga udarim, ali bio je brži od mene. Presreo je moj napad koji je bio upućen njegovom licu, ali to nije bilo dovoljno za mene. Drugu ruku sam mu nabila u trbuh. Naglo je udahnuo zrak.
„Ti jedna budalo! Koji ti je bio vrag? Htio si da završim u bolnici? Da dobim infarkt? Gdje ti je bila pamet majmune?“ vikala sam na njega.
„Smiri se… Bože stvarno imaš dobar udarac... Sve je o.k. Sada ću ti sve objasniti kao što sam i obećao. Idemo jesti, među ljude, tako da me ne možeš opet udariti, a ja ću ti sve ispričati.“
„U redu“, rekla sam i otišla prema blagavaonici.
Kada smo uzeli jelo poveo me na drugi kraj blagavaone.
„A sada. Što se ovdje događa?“ upitala sam ga kad smo sjeli. „Zašto je Riversonica rekla da će otkriti sve o meni, a nitko na to nije reagirao?“
„Molim? Kada je to rekla?!“
„Prvi sat, nakon što te opomenula. Zar to nije rekla?“
„Ne, barem ne na glas.“
„Što bi sad to trebalo značiti? Hoćeš li prestati govoriti u šiframa i postat jasan?“
„Možda si to samo umislila…“
„Daniele, nisam ništa umislila! Sto posto sam sigurna u to. Kako da ti objasnim, a da ne miliš da sam luda?“
„Nisi luda, samo si upoznala svijet koji je mnogo drugačiji od onog kojeg poznaješ. Gledaj, ja nisam običan čovjek…“
„Da mi nisi rekao mislim da to nikad ne bi skužila, pogotovo nakon onoga čemu sam prosvjedočila“, rečem mu sarkastično kolutajući očima.
„Možeš me saslušati?“ Kada nisam ništa rekla nastavio je. „Ja nisam običan čovjek, u mome svijetu mi smo neka vrsta vilenjaka – samo bez šiljastih ušiju“, nasmijao se, a ja zajedno s njim.
„Koje ti moći imaš?“
„Svjetlo.“
„Ona čudovišta koja su te napala… Ima li ih još?“
„To je isti čovjek, on kontrolira led. I, da ima ih još.“
„Znaš tko je to?“
„Sve ćeš saznati danas. Možemo li se naći nakon večere?“
„Da, ali zar ne možeš sada dovršiti to što si počeo?“ Pogledala sam na sat. Imali smo manje od deset minuta do početka sata.
„Da, bilo bi vrijeme. Dermard će poludjeti.“
Otišli smo na sat. Dermard nam je držao sat engleskog, ali sam primijetila da prati svaki moj pokret, pa sam pazila što radim. Poslije engleskog je bio španjolski koji je predavala Margaret Stefferson. Činila se dragom i ljubaznom osobom. Imala je oko trideset godine, postepenu smeđu kosu koja joj je dosezala ispod ramena i maslinasto zelene oči. Svidjela mi se zato što je svima pomagala i stalno se smiješila.
Na kraju dana smo imali tjelesni. Profesor Bill McKain je imao između trideset i trideset pet godina, gustu plavu kosu i tamno plave oči. Čak bih ga mogla opisati kao slatkog. Također je bio dobrodušan i zabavan.
Nakon tjelesnog sam se vratila u sobu s Ann. Otuširala sam se i preobukla te napisala zadaću. Roditelji su me zvali da čuju kako je bilo u školi. Kada sam završila s razgovorom, otipkala sam mail Tini i otišla na večeru s djevojkama.
Daniel je kasnio na večeru. Kada je došao potražio me pogledom po blagavaonici. Mahnula sam mu, pa je došao do nas. Pozdravio je djevojke, a onda mi rekao: „Čekam te vani, kada završiš dođi.“ Potom je otišao pojesti svoju večeru.
„Što je ovo bilo?“ upitala me Ann.
„Nedovršeni poslovi“, rekla sam joj službeno. Vidjela sam kada je Daniel izašao iz blagavaonice, pa sam i ja otišla.
Stajao je u stražnjem dvorištu. „O.k. I kamo me vodiš?“
„Vidjet ćeš, moram te s nekim upoznati.“
„Sve u svoje vrijeme. Strpi se malo! Znaš ponekad si jako naporna.“
Uputila sam mu svoj najubojitiji pogled. „Želiš da ti slomim koje rebro?“
„Rađe ne bi. Kako ti se sviđa ovdje?“ upitao me krenuvši prema šumi.
„Nije tako loše, ali me nedostaju May, Michael i Tina.“
„Tko je Michael?“
„Moj stariji brat, May mi je sestra, a Tina najbolje prijateljica.“
„Aha, mislio sam da ti je dečko.“
„Ajme, ne. Oni se klone mene. Osim tebe, ti si svoja vrsta.“
„Zašto te se klone?“
„Zbog mog temperamenta.“
„Da, malo je zeznut, ali nisi tako loša.“
Nasmijala sam se. „Nemaš ti pojma, dragi moj. Ja takve kao ti jedem za doručak!“
Vani je bio mrak. Nebo je bilo crno, obasjano zvijezdama. Hladan vjetar puhao je noseći grane. Stresla sam se.
„Hoćeš da ti odmeo po jaknu?“ upitao me.
„Ne treba. Idemo već jednom… Gdje god me vodiš.“
Zašli smo u šumu. „Dobro, sada želim da mi vjeruješ, jasno?“
„Što izvodiš?“ upitala sam ga napeto.
„Vjeruj mi o.k.? Samo mi vjeruj. I čvrsto se drži.“
Osjetila sam kako me njegove ruke primaju za nadlaktice, potom je došlo čudno strujanje energije. Osjetila sam da me nešto vuče prema dolje. Što se događa? Primila sam se čvrsto za Danielove ruke.
Odjednom se sva ta energija izgubila, a ja sam ponovno osjećala tlo pod nogama. Opet smo bili u šumi.
„Što je ovo bilo?“ upitala sam ga. Okrenula sam se, a ispred mene se nalazila koliba.
komentiraj, 17
