Drago mi je da vas je priča zaintrigirala. Meni osobno je serijala o Katarini Mayer puno bolji od moje druge knjige „Savez triju čarobnica“ iako ni ona nije loša. Odmah ću vam sada reči da vam neću otkriti ništa vezano za budući tijek radnje, tek smo na 6. od sveukupno 28. poglavlja priče i toliko će se stvari tijekom radnje promjeniti. Jedan od glavnih razloga za to je što ja osobno nikada nisam voljela unaprijed znati kraj priče, uvijek mi je draže ono iščekivanje i pogađanje tijekom čitanja. Što se tiče glavne junakinje – Katarina je u mnogo čemu slična meni samoj, ali ima i par stavari u kojima smo različite. Kao i ona i ja držim do obitelji, pravog prijateljstva, borbena sam, iskrena, pomalo arogantna i samouvjerena, volim čitati, sve bih učinila da su osobe koje volim na sigurnom... a to su tek djelovi nje same koliko i mene. Ali nije ona jedina u svaki lik, o kojem sam pisala ili koji sam zamislila, sam stavila djelić sebe i mislim da je to važno za svakog pisca. Ovo poglavlje je malo duže, možda jedno od najdužih u romanu. Prvotno sam ga mislila podjeliti na dva dijela ali sam odustala. Nadam se da ćete uživati. :D
6. Internat
Put je prošao ugodno. Djed mi je postavljao svakojaka pitanja o proteklih nekoliko mjeseci koje sam provela u Hrvatskoj nakon ljetnih praznika. Usput sam promatrala krajolik i slušala muziku na jedno uho.
Primijetila sam da nije potpuno prisutan u našem razgovoru. Kada sam mu odgovarala na pitanja bio je zadubljen u svoje misli, u potpunosti odsutan, a u očima mu se vidio oprez. Kao da se bojao da ne kaže nešto krivo. Nisam mogla a da se ne zapitam ima li to kakve veze s lančićem koji mi je dao. Koliko god sam se trudila ignorirati, i dalje sam osjećala toplinu na svojim prsima. Bilo je gotovo kao da se nešto nalazi unutar njega. Nešto živo.
Kada smo došli do ulaza u dvorište internata, vrata su bila zatvorena. Djed je spustio prozor da bi mogao razgovarati s čuvarom.
„Dobar dan! Kako Vam mogu pomoći?“ upitao nas je čuvar.
„Dobar dan. Doveo sam svoju unuku, Katarinu Mayer. Od sada bi se trebala školovati ovdje.“
„Katarina Mayer? Dajte da vidim… Da evo je na popisu učenika. Imate li neke dokumente da provjerim radi li se o točnoj osobi?“
Pružila sam djedu putovnicu, a on ju je dodao čuvaru. Kada ju je pogledao, vratio ju je.
„Izvolite ući. Ja ću nazvati u zbornicu da javim nekome da vas dočeka.“
„Hvala Vam. Ugodan ostatak dana.“
„Također.“
Otvorila se ograda i mi smo ušli unutra. Mogla sam jasno vidjeti zgradu. Bila je velika, čudnog nepravilnog oblika, a imala je pet katova. Vanjski zidovi su bili bijele boje u kombinaciji s crvenom ciglom koja je bila na kutovima. Škola je bila na povišenom, pa sam pretpostavila da se ispod nalazi garaža iako je parking bio ispred ulaza.
Kada smo izašli iz automobila jasno sam mogla vidjeti da je na ulazu, s unutarnje strane portir. Uto je izašla mrka žena crne kose i očiju, koja je očito bila sretnica za moj doček. Bila je prilično visoka, negdje oko metar sedamdeset osam i mršava. Kosa joj je padala niz ramena, ali je bila masna. Koža joj je bila bijela, kao kod porculanske lutkice. U kontrastu s crnom kosom i očima, je izgledala užasno. Gotovo mrtvo i to je bio razlog zašto sam je se prepala.
„Dobar dan!“ obratila nam se hladno. Taj glas je u meni probudio trnce, a koža mi se naježila. Odmah sam osjetila da joj neću biti po volji. Odzdravili smo joj.
„Ja sam profesorica Riverson i predajem geografiju. Dok si ovdje trebat ćeš se pridržavati nekog reda. Već sam jako dobro upoznata s tvojim ponašanjem, pa te odmah na početku upozoravam da to ovdje neće tako ići. Morat ćeš poštivati kućna pravila, jer ćeš u protivnom biti strogo kažnjena. Nakon jedanaest sati ne smiješ biti na hodnicima, a ponajmanje izvan zgrade. Doručak je u osam, a nastava počinje u devet. U jedan sata je ručak, a od dva do pet predvečer je nastava. Večera je u sedam, a između se rješavaju zadaće i uči. Ne smiješ kasniti.“
Žena je govorila tolikom brzinom da sam je jedva uspjela pohvatati. Ako će tako predavati, neću imati blage pojma.
„Nadalje, od kad počne nastava morat ćeš nositi školsku uniformu koja ti je ostavljena u sobi. U prizemlju zgrade su perilice rublja, te je tvoja zadaća da se brineš o svome rublju. Ako ideš negdje preko vikenda moraš se javiti nekom od profesora koji je dežuran taj dan. I prije nego izađeš moraš se potpisati na papir za izlaske. Izlasci su preko tjedna izričito zabranjeni. Je li to jasno, gospođice Mayer?“
„Da, naravno. Sve je jasno kao dan“, odvratila sam joj još pod dojmom. Djed je prekinuo tišinu.
„Možete li nam reći gdje je Katarinina soba da joj pomognem odnijeti stvari?“
„Da, još nešto. Na prvom su katu sobe za zabavu i učenje, na drugom učionice, na trećem sobe za djevojke, a na četvrtom za dječake. Peti kat je kat za profesore i upravu. Kada se spusti mrak djevojke nemaju što raditi na katu za dječake ni obrnuto, jasno?“
„Jasno, gospođo.“
„Tvoja soba je broj 58, ključ možeš dobiti u tajništvu. Dijeliš je s jednom djevojkom. Ovo je tvoj raspored. Svaki razred ima svoju učionicu i svi uvijek sjede na istom mjestu tvoje mjesto je u srednjem redu, druga klupa. Ima nekoliko posebnih učionica, ali o tome će te obavijestiti tvoji kolege.“
„Hvala Vam“, rekao je djed.
„Mislim da bi to bilo to. Ako bi me mogli ispričati, imam još posla. Nastava počinje u ponedjeljak, nemoj kasniti. Doviđenja!“
„Doviđenja, profesorice…“ Prije nego što sam uspjela dovršiti misao, ona je otišla. Pogledala sam djeda. Bio je zbunjen, kao i ja. Slegnula sam ramenima te otišla pomoć djedu izvadit stvari.
Soba je bila lijepo uređena. Uz ulazna vrata se nalazio ormar i krevet, a uz njega noćni ormarić. Na drugoj strani sobe su bila još jedna vrata, pretpostavljam da vode u kupaonicu. Pored tih vrata je bio ormar, krevet i noćni ormarić. Između dvoja vrata je stajao radni stol, a iznad njega su bile police na kojima su stajale stvari djevojke s kojom sam dijelila sobu. Na drugom kraju sobe, između kreveta, je bio još jedan radni stol iznad kojeg je bio prozor, a pored prozora su bile dvije police.
Djed je odložio moje stvari na pod. „Kakva je ono žena, za Boga miloga?“ upitao me, užasnut.
„Gora je od bake, a mislila sam da to nikad neću reći!“
„Ovdje je kao u zatvoru. Ne razumijem zašto su te poslali ovamo.“
„Zbog mog ponašanja. Bezobrazna sam, bahata, arogantna…“
„To nije istina.“
„Pa, ti i Michael jedini tako mislite, ali nema veze. Sada nema povratka.“
„To je to. Morao bih krenuti, već je dosta kasno. Sarah će se zabrinuti, znaš kakva je.“
Nisam željela da ode, ali sam se to potrudila sakriti. „Ma, znam, samo ti idi“, rekla sam mu sa smiješkom. Djed mi je uzvratio s osmijehom te me čvrsto zagrlio.
„Znam da hoćeš. Samo budi dobra i poštuj kućni red, to je najvažnije. Dobro?“
„Ne mogu reći da je o.k., ali mogu ti obećati da ću se truditi najbolje što znam i umijem.“
„To će biti dovoljno. Pazi na sebe.“
„Hoću. Pozdravi baku od mene, može?“
„Budem, iako to nije zaslužila. Vidimo se, srećo. Čuvaj se. Bok!“
„Želiš da te otpratim dolje?“
„Ma, nema potrebe! Imaš ti posla.“ Pokazao je rukom u smjeru mojih kovčega.
„Imam dovoljno vremena da se raspremim. Hvala Bogu da je ormar dovoljno velik!“
„Morao bih im reći da ti nabave novi…“
„Nema potrebe. Bit ću ja dobro. Vidimo se uskoro, djede!“
Stajala sam na vratima dok se nije spustio niz stepenice, a potom sam ušla i zatvorila vrata za sobom. Naslonila sam se na njih i promotrila sobu. Ovo je do sada moj dom.
Dani su brzo prošli. U internat sam došla u utorak, a sada je već bila subota. Zadnjih je dana uglavnom bilo kišovito, a vrijeme sam posvetila slaganju svojih stvari i razgledavanju internata. Nisam željela biti neorijentirana i zalutati negdje u ponedjeljak. U školi nije bilo mnogo učenika te je izgledala pusto. Dok sam slagala svoje stvari, pogledala sam malo po sobi. U ladici radnog stola koji je bio zauzet se nalazila bilježnica moje cimerice, Ann Parsell.
Moj ormar i krevet su bili do vrata, a radni stol ispod prozora. U ormaru sam na vješalici našla dvije uniforme. Crna suknja i sako, bijela košulja te crna kravata. Na dnu ormara u prostoru za cipela su bile crne kožnate cipele na petu visoku oko pet centimetara, imale su remenčić koji se vezao preko gležnja.
Subota je osvanula sunčana, ali prohladna. Odlučila sa iskoristiti dan da prošećem okolicom.
Internat se nalazio u šumi, nedaleko od grada, kroz koju se dolazilo do plaže i ljetnog kampa. Za promjenu mi je bilo drago udahnuti malo svježeg zraka. Od kad sam došla svaki dan sam se čula s roditeljima i dopisivala s Tinom preko facebooka. Bila je tužna zato što sam otišla, a ona je meni jako nedostajala kao i moja obitelj.
Nastava je počinjala prekosutra te nisam željela dopustiti tuzi da me omete. Morala sam biti skoncentrirana i pribrana. Nije me toliko brinulo gradivo, koliko novo okruženje. Novi ljudi, kako li ću se tu uklopiti?
„Ništa ne brini, samo budi ono što jesi“, rekao mi je Mike kad smo se zadnji put čuli.
Mrzila sam svoju staru, šminkersku gimnaziju, a u ovoj su bili sami bogataši koji su iznad običnog puka. Čovječe, ovdje se nose uniforme!
Ali to nije bila jedna stvar koja me trenutno zabrinjavala, more nikako da prestanu. Svaki puta su postajale sve stvarnije i izražajnije. Uz moju svakodnevnu moru, onu s bijeli krugom koji me proguta, nekoliko sam puta sanjala onaj događaj iz šume. Pokušala sam naći njihovo značenje na internetu, ali nisam našla ništa korisno.
Uz školu je postojao popločen put koji je vodio u njen stražnji dio. S desen strane škole je bio ulaz u podzemnu garažu, gdje su profesori ostavljali svoje automobile. Iza škole je bio bazen te velika terasa. U dvorištu su također bili tereni za nogomet, košarku i tenis. Jedino što je bilo odvojeno od škole bila je dvorana, čiji je ulaz bio ovdje u dvorištu.
Iza igrališta se prostirala šuma. Kako se ovdje nije imalo što vidjeti, zakoračila sam u nju. Zemlja je bila mokra od kiše koja je padala zadnjih nekoliko dana, te sam pazila gdje stajem, ali i da se ne udaljim previše od izlaza.
Jasno sam pred očima mogla vidjeti kako je završio moji posljednji odlazak u šumu, ali nije me bilo briga. Jednostavno sam ga ignorirala. Što sam u zadnje vrijeme često činila. Ignorirala sam osjećaj usamljenosti, ignorirala sam svoje more, sve…
Odjednom sam začula buku. „Ne opet!“, promrmljala sam si u bradu. Svatko s imalo pameti bi otišao od tamo trčećim korakom, ali ja nisam jedna od tih osoba. Kada sam imala pet godina naučila sam čitati. Od tada sam pročitala na tone knjiga, a većina je imala veze s magijom.
„Ovog mi puta nećeš pobjeći!“, začula sam siktaj. Bez razmišljanja sam slijedila odakle dolazi glas. Netko je jauknuo.
Ispred mene se našla malena čistina okružena drvećem. Dečko, možda nekoliko mjeseci stariji od mene, je ležao na tlu. Bio je građen poput sportaša. Imao je poludugu crnu kosu koja je bila razbarušena. Nisam mu vidjela lice, zato što je gledao prema drveću.
Skamenjeno sam stajala iza njega, u sjeni drveta. Sada kada sam bila ovdje nisam znala što da radim. Nije znao da sam iza, a ja nigdje nisam vidjela napadača. Mogla sam čuti jedino njegove korake u travi.
Začulo se smijuljenje. „Čini se da imamo društvo“, rekla je osoba u šumi.
Dečko koji je bio na podu naglo se okrenuo. Na njegovom prelijepom licu se vidio strah. Bademaste, blago ukošene morsko plave oči su mi govorile da idem, ali ja ih nisam slušala.
„Bježi! Idi što dalje odavde!“ Došla sam do njega pozorno motreći u sjene drveća. Pružila sam mu ruku da ustane. Pogledao me u oči i kada je napokon htio prihvatiti moju ruku već je bilo prekasno. Napadač ga je napao. Plava svjetlost mu je udarila o prsa, a on je odletio na drugu stranu proplanka. „Crni? Jesi li dobro?“ pohitala sam prema njemu.
„Ti si ili luda ili glupa! Idi dok tebe nije napao!“
„I da tebe ostavim, pa da te pojede za ručak? Nema šanse!“
Napadač je izašao na čistinu. Radilo se je o odrasloj osobi, ali nisam znala o kome točno. Na sebi je imao dugi crni plašt, a lice mu je sakrivala kapuljača.
„Kako dirljivo! Zar ćeš nedužnu ljudsku djevojku dovesti u opasnost? Zar su te tako učili tvoji roditelji?“ sarkastično je rekao Crnom.
Prije nego što mu je uopće dopustio da progovori, upro je ruku u mene. Znala sam što će se dogoditi, napast će me! Iz nje je izletjela plava svjetlost, sada mnogo jača.
Nisam željela tako umrijeti, ne danas, ne ovdje… Željela sam se pozdraviti s prijateljima, željela sam vidjeti Michaela i May, Tinu… Ne neću ovako umrijeti!, čvrsto sam odlučila. Moj nagon za preživljavanjem se javio. Prekrižila sam ruke ispred lica i zatvorila oči, da se barem nekako zaštitim, a u meni se nešto zapalilo. Osjećala sam vatru koja se razbuktala u mojim prsima, mome srcu.
Kako se ništa nije događalo, otvorila sam oči i pogledala napadača. Bio je iznenađen, a ja sam se osjećala zbunjeno.
Crni se brzo snašao te me povukao iza sebe u zaklon, iako nisam znala koje koristi od toga. Više nije imao svoj štit.
„Tako, dakle“, rekao je zakukuljeni. Napao nas je opet. Refleksno sam ispružila ruku preko Crnovog ramena. Plava svjetlost se odbila od crvenog štita. Mojeg crvenog štita! Kada je plavkasta svjetlost nestala, našeg napadača više nije bilo.
„Kako si to izvela?“, upitao me Crni.
„Stvarno ne znam“, rekla sam mu ustajući s tla. Bila sam zbunjena. Nisam ni primijetila da je Crni ustao. Neko smo vrijeme šutke hodali šumom. Prstima sam protrljala čelo, da razbistrim misli.
„Tko si ti zapravo?“ naglo sam ga upitala.
„Sve u svoje vrijeme. Što si ti radila u šumi?“
„Ti meni nećeš odgovorit na moje pitanje, a ja tebi moram odgovarat?!“
„Ne moraš. Samo me čudi kako se nisi okanila šume nakon zadnje nezgode. Većina ljudi bi se klonila tog mjesta neko vrijeme.“
„Misliš, u stilu, prepala? Naravno da nisam“, rekla sam ratoborno. Kako me taj čovjek mogao razljutiti u tako kratkom vremenu!
„Znaš, mislio sam da hoćeš. Nakon zadnjeg napada…“
„Što nakon zadnjeg napada? Bila sam malo iznenađena, što je realno!“
„Izgledala si uplašeno. Što uopće radiš ovdje?“
„Pa, tu idem u školu. Još smo na Zemlji, u Wellsu, zar ne?“
„Pa gdje bi bili?“
„Samo pitam. Nisam navikla viđati mitološka bića izvan knjiga i filmova, znaš?! A kad sad razmislim čini se da sam i ja sama mitološko biće, kako zabavno!“ kažem sarkastično. „A što ti radiš ovdje?“
„Rekao sam ti. Sve u svoje vrijeme. Daj mi dva dana, o.k.?“
„Uopće nisi fer! Ja sam tebi odgovorila na neka pitanja!“ ljutito sam viknula. Pogledala sam ga i shvatila da mi ništa neće reći sada. Ljutito sam uzdahnula. „Obećaješ?“
„Obećajem.“
Bili smo na izlazu iz šume. Pogledala sam na ručni sat. Ostalo mi je pola sata do ručka. Bacila sam pogled na svoju odjeću. Bila je blatnjava.
„Stvarno nemam sreće kad sam s tobom! Uvijek završim u blatu!“
„Trebaš pomoć?“
„Ne, snaći ću se. Sada moram ići, ali držim te za riječ. Imaš dva dana ili ću ja potražiti tebe.“
Uputila sam mu upozoravajući pogled te otrčala prema izlazu iz šume. Što sam brže mogla popela sam se u svoju sobu te zamijenila zaprljanu odjeću čistom. Potom sam se, opet trčeći, spustila u blagavaonicu. Bila sam sva zadihana, ali sam ipak stigla na vrijeme.
U subotu popodne je došla nekolicina učenika, te se sada mogao osjetiti život u internatu, ali velika većina njih je došla tijekom nedjelje. Bila sam u sobi i ponavljala gradivo kada su se vrata sobe otvorila.
Visoka, mršava djevojka je ušla u sobu. Imala je lijepo lice s punim usnama i velikim smeđim očima, a uokvirivala ga je kratka do ramena smeđa kosa s jednim plavim pramenom. Čelo su joj prekrivale nestašne šiške. Imala je tamniju put. Na sebi je imala traperice i svjetlo plavi pulover te raskopčan crni kaput do koljena, a na nogama crne čizme. Za sobom je vukla poveći kofer.
„Ah, imam društvo“, reče s jakim britanskim naglaskom.
Ustala sam sa stolice i došla do nje. „Da. Ja sam Katarina Mayer“, rekla sam joj pružajući ruku.
„Ja sam Ann. Ann Parsell. Drago mi je. Bilo je dosadno od kad se moja bivša cimerica ispisala.“
„Zašto se ispisala?“
„Starci su joj se rastali, a ona se preselila s majkom u Francusku.“
„Aj, to je bilo gadno.“
„Pa, ona je već navikla. To je bio treći muž njene majke“, reče slegnuvši ramenima. „Uglavnom, ovdje je tako dosadno, a ako si sam u sobi još je gore. Zato sam se razveselila kada su mi rekli da ću dobit cimericu.“
Ann je stavila kofer na krevet, skinula kaput i objesila ga u svoj ormar te izula čizme. Potom se bacila na raspakiravanje. „I, kada si došla?“
Kako se ona bavila svojim koferom, ja sam opet sjela za radni stol i počela pospremati knjige. „U utorak. Tada ovdje nije bilo ni žive duše.“
„Aha, većina učenika ide kući za praznike, rijetko tko ostaje. Ja ne bi mogla biti ovdje i preko praznika! Ovo je živi zatvor, u što ćeš se uostalom i sama uvjeriti. Samo jedan savjet, nemoj se zamjeriti Riversonici. Ona uvijek ima novake na piku.“
„Ona me dočekala. Čini se nekako mrskom, čak… ne mogu to ni opisati…“
„Budi strah u čovjeku, barem u većini nas. Priča se čak da je vještica, jer se oko nje osjeća zla aura“, kaže mi ozbiljno Ann.
„Ti vjeruješ u te stvari?“ Po pogledu koji mi je uputila znala sam da vjeruje ili barem ako je u pitanju Riversonica. „Ma daj, magija ne postoji!“
„Ako hoćeš vjeruj mi, a ako nećeš ne moraš. Samo ti kažem što se priča.“
„Hvala na upozorenju, imat ću ga na umu kad je sljedeći put sretnem.“
Ostatak dana je brzo prošao. Ann me upoznala s nekim od svojih prijatelja iz našeg razreda, ali i iz drugih razreda.
U ponedjeljak ujutro sam se probudila u sedam sati. Osjećala sam laganu nervozu, ali sam je zatomila. „Ann, budi se!“ rekla sam joj drmajući je. „Ann?!“
„Mmm? Što hoćeš? Pusti me da spavam!“
„Moraš se probuditi.“
„Koliko je sati?“
„Prošlo je sedam.“
„Ma daj! Još je zora. Odi ti u kupaonu prva, a kad završiš ići ću ja.“
Ostavila sam ju da spava te sam uzela svoju uniformu i cipele te otišla u kupaonu. Kada sam se vratila, dvadesetak minuta kasnije, Ann se dizala iz kreveta.
„Prava si spavalica!“
„A ti si ranoranilac pa možeš uzeti prva kupaonicu.“
Uzela je svoje stvari i otišla u kupaonicu, a ja sam složila krevet i stvari dok sam ju čekala. Morala sam nekoliko puta kucati na vrata kupaonice da je požurim. Kada je napokon izašla, uzela je svoju torbu te smo se trčeći spustile u blagavaonicu. Nisam htjela smetati njoj i njenim prijateljima, ali oni su inzistirali da im se od sada nadalje pridružim. Za stolom se pričalo o zimskim praznicima te ponovnom početku škole koji je svima bio mrzak.
Osjetila sam nečiji pogled na sebi te sam okrenula glavu. Pogledala sam oko sebe, ali nisam mogla odrediti tko. U blagavaonici je bilo toliko učenika da je bilo teško odrediti o kome se radilo. Tada sam se sjetila Anninog upozorenja. Pogledala sam prema profesorskom stolu. Riversonica je piljila u mene i pričala s profesorom do sebe, a on se mrštio.
Nisam znala ni jednog profesora osim nje, ali u jedno sam bila sigurna. Ako su svi profesori kao ona, nisam ih ni željela upoznati.
„Katarina?“ zazvala me Mary, jedna od Anninih prijateljica koja je imala sobu do naše. Bila je slatka cura, visoka nekih metar šezdeset, s kratkom plavom kosom i velikim plavim očima.
„Tko je ono pored Riversnoice?“ upitala sam ih.
„ Profesor Dermard. Predaje engleski i njemački, zašto?“
„Ma, ništa, samo pitam. Što si ono govorila?“
„Zanimalo me jesi li gotova da krenemo u razred?“
„Aha, idemo.“
Željela sam pobjeći odande, trebala sam razmisliti o svemu što se događalo. Uzela sam stvari i uputila se s djevojkama u razred.
Učionica je bila prostrana. Stavila sam stvari na svoju klupu. Ann je sjedila iza mene, a dvije klupe dalje u redu do vrata je bila Mary. Susan, djevojka koja je dijelila sobu s Mary, sjedila je u prvoj klupi u redu do prozora.
Djevojke su sjele oko mene i Ann te smo pričale do zvona. Zvono još nije utihnulo, a Riversonica je uletjela u učionicu. Svi su brzo posjedali na svoja mjesta. Mogla sam jasno vidjeti da je ljuta.
„Sjednite! Sjednite svi na svoja mjesta!“ Prešla sam pogledom učenike. Vrata su se otvorila.
„Oprostite što kasnim“, rekao je poznat glas. „Profesor McKain me trebao zbog natjecanja koje će se uskoro održati.“
Ta crna, razbarušena kosa… Te duboke tamnoplave oči koje te jednostavno vuku unutra… Taj glas…
„Gospodine Marshell, ovo vam je posljednji put. Jasno?“
„Naravno, profesorice. Hvala na razumijevanju.“
Prošao je kraj moje klupe da bi došao do svog mjesta, onog iza Ann.
„Daniele, pobjeda je naša u subotu?“ netko je tiho upitao.
„Naravno“, reče onaj glas.
Daniel, Daniel Marshell je Crni?! Crni je Daniel, ali kako? Tada mi je sinulo. Pa naravno da je učenik ove škole! Jedino učenici ove škole smiju biti na posjedu. Sve ću ti objasniti za dva dana…, rekao mi je. Gad! Platit će mi za ovo. O, da, hoće!
„Marshell! Ovo je zadnje upozorenje. Izbacit ću Vas sa sata!“ rekla mu je oštro Riversonica.
Tada je mene probola pogledom, a u crnim očima je na stotinku zasjala mržnja. „Otkrit ću ja sve tvoje tajne Katarina Mayer… Sve do zadnje sitnice, od mene ništa ne možeš sakriti…“
Odmaknula sam pogled od njenih očiju. Svi su bili smireni, kao da se upravo ništa neobično nije dogodilo. Lijeva ruka mi je bila u krilu, skupljena u šaku. Mogla sam osjetiti da je nešto u njoj iako ja nisam ništa tamo stavila. Papirić?!
Pazi je se, opasna je. D
Zbunjeno sam gledala u papirić, zatim sam ga zgužvala i stavila u pernicu. Mogla sam osjetiti ljutnju kako mi struji tijelom. Ovakve stvari su razbuktavala moj karakter.
Mislim da je došlo vrijeme za naplatu dugova, Crni. To jest, Daniel Marshell.
komentiraj, 9
