DIANA DEGARMO - Reaching for heaven
http://www.youtube.com/watch?v=HBf9-_KyFJk
All my life
There was just me and my dreams
And the days went ticking by
Like the beat of my heart
Spend my nights wondering how it would feel
When the waiting would end and tomorrow would start
Suddenly I see a light
Out of the darkneess I'm coming alive
[Chorus]
This how it feels reaching for heaven
Is this how it feels kissing the sky
This what it means touching forever
Like a phoenix rising from the flames
I'm reaching for heaven
[End chorus]
All this time
I never knew I was so strong
But you made me find the fire
That was there all along
In your eyes
I can see all I can be
Suddenly I want it all
I know you'll catch me whenever I fall
[Chorus]
You alone have shown me
Shining new horizons
Now for all I owe you
It's my turn to show you
[Chorus]
Reaching for heaven
This how it feels kissing the sky
This what it means touching forever
Like a phoenix rising from the flames
I'm reaching for heaven
Reaching for heaven
Heaven
I za kraj 5. poglavlje Katarine Mayer, uživajte!
5. Iznenađenje
Pokušala sam ući u kuću što tiše, da me baka ne čuje. I već sam mislila da sam uspjela, kada se začuo prestravljen glas iza mene: „Oh, moj Bože! Pa kako to izgledaš Katarina? Zar to dolikuje jednoj mladoj dami?“
„Pa, izgleda da dolikuje“, odvratila sam joj. „A sad me, molim te lijepo, ispričaj. Idem se otuširati.“
Čim sam ušla u sobu, bacila sam vrećice na pod, uzela potrebne stvari te otišla u kupaonicu. Nakon duge kupke sam se vratila u sobu. Odjeća koju sam kupila bila je blatnjava i mokra. Odnijela sam je u kupaonicu, oprala te stavila na radijator da se osuši za sutrašnji polazak u internat.
Kada sam ušla u sobu sat na noćnom ormariću je pokazivao da je prošlo jedanaest sati. Duboko sam udahnula. Osjećala sam se iscrpljeno od današnjih čudnih dogodovština i u potpunosti zbunjeno. Ugasila sam svijetlo i legla u krevet. Buljeći u mrak još sam neko vrijeme razmišljala o svemu što se dogodilo, pokušavajući se uvjeriti da se radilo o nekom šašavom snu, ali ubrzo je moj um zahvatila tama sna.
Opet sam imala isti san, a mojim tijelom se prožeo strah. Vrištanje ljudi i te neobične svjetlosti koje se međusobno nadvladavaju te na kraju srebrno-bijeli krug koji me progutao.
„NEEEEEEEEEEEEEE!“ prigušeno sam vrisnula.
Oko mene je bio mrak. I iako sam znala da sam u svojoj sobi u kući svoje bake i djeda, strah nije odlazio. Stavila sam ruku na prsa da kontroliram disanje koje se ubrzalo. Nekoliko puta sam udahnula i izdahnula, a onda sam pogledala na sat. Tri sata ujutro. Rukom sam prošla kroz kosu koja mi se slijepila za lice.
U glavi sam jasno mogla vidjeti sinoćnji događaj u šumi. Crvena i crn a svjetlost su bile jednake onoj plavoj koja je napala mene i onog tajanstvenog dečka. Sve tri su izgledale tako čarobno, svjetlucavo, magično… Kao one koje se opisuju u nekim knjigama. Koliko me ta pomisao oduševljavala, toliko sam je se i bojala.
Što se to događa? Zar je stvarno istina ono što sam vidjela? Postoje li stvarno bića s nadnaravnim sposobnostima kao u Harry Potteru i Lauri? I zašto ja to sanjam? Kakve to veze ima sa mnom?
Milijun pitanja mi je letjelo glavom, a ja nisam imala odgovor ni na jedno od njih.
U brizi sam opet zaspala, ali ovaj put bez snova.
Probudila sam se iza devet sati. Prvo na što sam pomislila kada sam otvorila oči bila je magija, ali sam je uspjela izbacit iz glave. Magija ne postoji, sredi se Keat!, rekla sam si.
Odjenula sam poderane traperice i crnu majicu V izreza, te se spustila u prizemlje.
Baka i djed su već bili za stolom pijući čaj s mlijekom (što osobno smatram užasnom kombinacijom). Djed je čitao novine. Zaželjela sam im dobro jutro i sjela nasuprot baki. Paola je poslužila doručak. Uzela sam pecivo i namazala džem.
„Kada trebamo krenuti?“ upitao me djed.
„Ja bi htjela da to bude odmah nakon doručka, ako je to moguće…?“
„Nema problema. Paola otiđi u Katarininu sobu i donesi njezine stvari“, toplo mi se nasmiješio. „Sarah, ideš li i ti s nama?“
„Neću ići Phil. Imam nekog posla u kući“, odgovorila je baka mažući svoj tost.
„Katarina, molio bi te da nakon doručka dođeš u moju radnu sobu“, uzeo je novine i otišao.
Doručak je protekao u začuđujućem miru, vjerojatno zato što se baka još uvijek ljutila na mene zbog mog sinoćnjeg izgleda. To me nije ni malo diralo. Kada sam završila, ispričala sam se i otišla do radne sobe.
Djedova radna soba se nije baš pretjerano razlikovala od one mojeg oca. Imala je radni stol na kojemu je stajalo računalo i police popunjene knjigama. Ali pogled kroz prozor mu je bio na šumu. Istu onu u kojoj sam ja prošle noći naletjela na Crnoga. Izbaci to van iz misli, naredila sam si. Sjela sam na stolicu, nasuprot djedu.
„Htio bih da imaš ono što ti po pravu pripada“, počeo je djed.
„Mislim da te baš i ne razumijem“, rekoh mu.
„Već petnaest godina čuvam ono što ti pripada i misli da je došlo vrijeme da ti to predam. Smatram da si dovoljno zrela za takvo nešto.“
Gledala sam ga i dalje zbunjeno, ne znajući što reći. Otvorio je prvu ladicu svog lijepog, starinskog stola i iz nje izvadio kutijicu. Četvrtastu crnu baršunastu kutijicu, naizgled potpuno običnu – sličnu bilo kojoj drugoj koja se može dobiti u zlatarnici.
„Hajde, otvori je. Sad je tvoja“, rekao je pružajući mi je preko stola.
Podigla sam poklopac. Unutar nje se nalazilo nešto najljepše, ali i najčudnije na svijetu. Lančić s privjeskom srca probodenog nožem, izrađen od najljepšeg crvenog kamena. Izgledao je tako božanstveno, magično, nestvarno… i zastrašujuće.
Kada sam ga dotakla mogla sam osjetiti strujanje energije. Kada su moji prsti prvi puta dotakli kamen osjetila sam toplinu.
„Hvala, djede. Predivno je, stvarno… nemam riječi!“ rekla sam oduševljeno.
„Nemaš mi na čemu zahvaljivati, tvoje je. Oduvijek ti je pripadao, a sad je napokon u tvojem vlasništvu.“
„Ali odakle ti? Sigurno je jako skupo!“
„Zapravo, nije moje. Dobila si ga na dar, ali tvoj otac je izričito tražio da ostane ovdje. No, ja to više ne želim držati ovdje. Prošlo je dovoljno vremena, a ti si odrasla. Sada si prava mlada žena!“
Djed je izgledao zabrinuto. U očima sam mu jasno mogla vidjeti strah i tugu. Nešto mi je prešućivao, a ja nisam znala što.
„Trebam li nešto znati?“
„Ne, naravno da ne. Zašto pitaš?“
„Ma ne, ništa… Hvala ti. Jako mi puno znači što vjeruješ u mene.“
„Hoćeš da ti ga pomognem staviti? Nećeš ga valjda držati zatvorenog u kutiji?! Tamo je bio petnaest godina!“
„Da… Mislim da bi to bila dobra ideja.“
Zaobišla sam stol i čučnula pored djeda. Kada mi je zakopčao lančić ustala sam i poljubila ga u obraz.
„Mislim da bi bilo vrijeme da krenemo“, kaže mi. „Nadam se da ti baka nije prouzročila puno problema.“
„Ma, bilo je dobro. Mislim, bez uvrede, ali imala sam i gorih blagdana ovdje.“
Slabašno se nasmijao: „Znam i jako mi je žao zbog toga. Baka ti nije bila uvijek takva, samo… Pa, neki su je događaji iznenadili i to joj se nimalo ne sviđa. Treba joj vremena da se navikne. To je sve.“
„Nadam se. Ali ne razumijem! Zašto me toliko mrzi?“
„Mržnja je teška riječ, a ona te zasigurno ne mrzi, mila moja. Samo neki događaji koji su se dogodili njoj ne odgovaraju. Ali neka te to ne zabrinjava. Sve će doći na svoje mjesto kada za to dođe vrijeme“, potapšao me po tjemenu.
Bio je toliko drugačiji od bake. Blag, topao, brižan, smiren…
„A sad idemo! Ne želim da se Sarah ljuti, a kamoli tvoj otac.“
Ustao je te smo se zajedno otišli pozdraviti s bakom. Potom smo sjeli u automobil i krenuli prema internatu.
komentiraj, 17
