Kad sam prvi puta došla ovdje nisam očekivala ono na što sam naišla. Spoznala sam da puno ljudi ovdje objavljuje svoje priče. Nisu to priče koje su savršene, nije ni moja, ali definitivo neki imaju potencijala.Zanima me da li ste pokušali izdati svoje priče? Da li vam je to uopče palo na pamet? Jer meni je, ali nisam uspjela. Mislim da to nije u redu prema nama.Mladi smo, puni ideja i život je pred nama, a urednici nam nedaju priliku da se dokažemo i da učimo i napredujemo u onome što želimo i volimo raditi.
Obećala sam sama sebi da jednog dana, kada steknem obrazovanje i novac i neki utjecaj u društvu da ću otvoriti svoju izdavačku kuću i dati priliku ljudima koji, kao što i ja sada, pokušavaju dobiti priliku.
Uglavnom, htjela sam vam jos spomenuti da sam na blog stavila i svoju pjesmu "Takva sam ja", koja je jedna od zadnje napisanih, pa je pročitajte i komentirajte (nalazi se na desnoj strani bloga). Također ako netko ima potrebu ili želju razgovarati o sebi, blogu, pričama, ili problemima možete mi poslati e-mail na :emperatriz001@gmail.com; volim slušati druge i pomagati :)
A sada slijede sljedeća 2 poglavlja knjige, uživajte :D
3. Odlazak
Sljedećeg jutra sam počela shvaćati što se dogodilo. Okrenula sam se na bok da vidim koliko je sati. Šest i sedamnest.
Još sam neko vrijeme ostala ležati u krevetu, a kad sam shvatila da više ne mogu spavati, odlučila sam ustati. Uzela sam odjeću te izašla iz sobe.
Preko puta sobe se nalazi kupaonica koju koristim os trećeg razreda. Kako imamo veliku kuću, svatko ima svoju kupaonicu. Moja kupaonica je malena. U njoj se nalazi tuš-kabina, wc i umivaonik. Iznad umivaonika je veliko ogledalo, a sa svake njegove strane je po jedan ormarić u koji spremam stvari za osobnu higijenu. Također u kupaonici imam jednu policu na kojoj mi stoje ručnici.
Od malena volim duge, vruče tuševe i to me smiruje, tako da sam si odlučila priuštiti dugo tuširanje.
Kada sam se spustila u prizemlje te otišla do blagavaonice, zatekla sam Michaela kako sjedi za stolom i doručkuje. Na stolu, preko puta njega, stajala je zdjelica i žlica. Sjela sam i složila si žitarice s mlijekom.
„Čuo sam što se jučer dogodilo“, rekao mi je. „Poslije sam razgovarao s njima, ali nisu promijenili mišljenje. Rekli su da se ne miješam u to, žao mi je. Pokušao sam.“
Vidjevši tugu u njegovim očima, slabašno sam se osmjehnula. „Hvala ti, znam da si dao sve od sebe, ali više se nema o čemu raspravljati.“
Ostatak doručka nismo pričali. Kada sam završila, pospremila sam zdjelicu u perilicu, otišla na kat po školsku torbu i izjurila iz kuće.
Nisam bila svjesna koliko vrijeme brzo leti. Kada sam došla do škole, bilo je pola sata do početka nastave. Sjela sam na klupu koja je bila ispred škole i gledala u prazno. Po mislima mi se vrtjela činjenica do su ovo zadnji dani kako gledam ovu zgradu i ljude u njoj. Iako mi ni zgrada ni većina ljudi u njoj nisu bili dragi nisam željela ići.
Desetak minuta kasnije Tina se pojavila ispred mene. „Mahala sam ti, ali mi se činilo da me nisi primijetila…“
„Oprosti…“, šapnuh. „Nisam baš najbolje…“ Problijedila je. Nisam je mogla pogledati u oči. Imala sam osjećaj da ću ako to napravim, opet početi plakati.
„Stvarno će to napraviti?!“ tiho me pitala. Sjela je pored mene i utješno me zagrlila.
„Aha, nakon praznika.“ Pokušala sam zadržati jecaj i suze. Čvrsto sam je zagrlila. Imala sam osjećaj da je i ona na rubu suza. „Gdje?“
Slegnuh ramenima. „Ne znam, negdje u Wellsu… mislim da su tako nešto spominjali.“
Obje smo šutjele. Nakon nekoliko minuta sam bacila pogled na sat. „Bolje je da krenemo. Pet minuta do početka sat je.“
Ustale smo i šutke krenule u školu.
* * *
Dani su prolazili brzinom svjetlosti. Polugodište je završilo, a ja sam svakim danom bivala sve očajnija. Nisam vidjela izlaz iz ove situacije.
Od roditelja sam za Božić dobila kreditnu karticu koju sam trebala koristiti za vrijeme svog boravka u inozemstvu. „Pazi kako je koristiš“, rekao mi je tat kad mi ju je uručio. „Ja ću se pobrinuti za plaćanje, ali ću dobit ispis stvari koje si kupila.“ Zahvalila sam mu i otišla u sobu. Tamo me čekao Michael. „Sretan Božić!“
„I tebi također“, tmurno mu kažem i uručim poklon – novi album Eminema koji je jako želio. On je meni dao poklon, knjigu, kao i obično. Ovaj put je to bila knjiga 'Praskozorje', zadnji nastavak serijala Sumrak. Zahvalila sam mu i stavila je na policu pored ostalih dijelova serijala.
Praznike sam provela uglavnom se pakirajući, ali i u druženju s Tinom. Znala sam da ću dio sebe ostaviti ovdje s njom, htjela ja to ili ne.
Na aerodromu u Londonu su me trebali dočekati baka i djed kod kojih sam trebala provesti noć, a onda bi me oni odveli u internat. Ježila sam se od same pomisli na taj jedan dan s bakom, ali jako sam dobro znala da se to ne može izbjeći kao ni odlazak u internat.
Moja let za London je bio u deset i četrdeset. Obitelj me otpratila u zračnu luku, gdje smo bili već u pola devet. Vrijeme je brzo prošlo, prtljaga mi je pregledana, samo je trebalo pričekati najavu za ukrcaj. Kada su napokon pozvali putnike koji su išli na isti let kao i ja, okrenula sam se prema svojoj obitelji. „Pa, izgleda da je to to.“
„Da“, rekla je mama mrtva hladna. Neki nesvjesni dio mene imao je osjećaj da joj uopće nije važno što odlazim. Ta pomisao me zaprepastila. Glavom mi je opet proletjela misao „…sve smo ti dali, a ti nam tako vračaš…“. Naježila sam se. Zar joj je stvarno svejedno što odlazim? Ne želi li barem mali dio nje da ostanem?
„Stvarno mi je žao zbog nevolja koje sam prouzročila“, kažem im.
„Znam da je, ali ovako je najbolje Katarina“, kaže mi tata.
„Izgleda da je. Samo vas molim da mi oprostite. Evo, obećajem da ću se truditi najbolje što mogu da i tamo ne stvaram probleme.“ Iako nisam željela plakati suze su mi se skupile u očima.
„Nadajmo se. Javi se kad dođeš. Sretan put!“ rekla je mama uz zagrljaj. Potom sam se na brzinu zagrlila s ostalima.
„Hvala vam na svemu. Zbogom!“
Prije ulaska još sam se jednom okrenula. Njih četvero mi je izgledalo kao prava obitelj. Okrenula sam se i krenula prema ulazu u zrakoplov. Suza mi je kliznula niz obraz. Odmah sam je obrisala. Bilo je dosta plakanja Keat, rekla sam si. Ovo je novi početak za tebe… Nova priča koja samo što nije počela.
Kada sam se smjestila u avion, duboko sam udahnula, a glavom mi je proletjela misao: „Zbogom, Hrvatsko!“
4. Čudni događaji
Let je bio izravan, te je prošao brzo. Jedino što me trenutno zabrinjavalo je kako ću se morati suočiti s vješticom od svoje bake. Moju majku mrzi otkad se moj tata odlučio preseliti u Hrvatsku zbog nje, ali ni prije ju nije obožavala.
Mene, pak mrzi iz meni potpuno nepoznatog razloga, ali May i Michaela obožava. Nikada nije zadovoljna mojim oblačenjem, držanjem, karakterom, naglaskom… - da može promijenila bi me od glave do pete.
Za manje od sat vremena stajala sam u redu za izlaz. Baku i djeda sam vidjela kod trake s prtljagom. Pozdravila sam ih, naravno na engleskom, jer se oni nisu ni potrudili naučiti hrvatski. Moji kovčezi su prolazili trakom te sam upozorila djeda da mi ih pomogne maknuti s trake. „Pa koliko ti to kovčega imaš Katarina?“ srdito me upitala baka. „Zar se ti negdje planiraš preseliti?“
Ošinula sam je pogledom i odgovorila: „To su stvari koje ću ostaviti tamo, bako. Ako si zaboravila ja ću se na moju žalost tamo školovati sljedeće tri i pol godine.“
Baka je bila uvrijeđena, ali se nije željela svađati zato što joj je djed uputio upozoravajući pogled. Potom mi se obratio: „Kako je prošao let, mila?“
On je jedini iz te obitelji bio ljubazan i drag prema meni. „U redu, hvala na pitanju“, odgovorila sam mu sa smiješkom na licu.
Djed je vozio kolica s mojim koferima prema autu. Zaustavio se ispred jednog crnog mercedesa. Bio je to jedan od novijih modela, pretpostavljam. Pomogla sam mu staviti kovčege u prtljažnik, a zatim sam sjela na stražnje sjedalo. Baka je počela kritizirati moju odjeću i ponašanje, ali ja je nisam imala volje slušati. Stavila sam slušalice iPoda u uši i nabila kapuljaču na glavu. Razbjesnila se, ali nije me bilo briga. Preživjet će to ona, ima više života nego mačka.
Moji baka i djed posjeduju kuću na periferiji Londona – daleko od gužve i dima. Djed ima svoju tvrtku u središtu Londona. Iskreno, ne znam čime se točno bave, ali nije mi ni pretjerano važno. Trenutno je u mirovini, a njegov drugi sin vodi tvrtku. Moj stric Sebastian je oduvijek bio protiv toga da se njegov brat odseli u Hrvatsku, kao i baka. Ali zapravo mu je bilo sasvim svejedno. Njegova žena Roselin također ne simpatizira moju majku zato što nije istog sloja kao i oni. Ja joj se također ne sviđam.
Vila mojih bake i djeda je čak veća od one mojih roditelja, a u njoj stanuju dvoje ljudi i posluga. Obitelj se okuplja za blagdane i ljetne praznike, ali i to je prilično rijetko. Meni je drago što se češće ne moram viđati sa svojom ludom rodbinom, inače bih i ja bila u potpunosti luda. Mrzim svog bratiće Joshepa i sestrični Bridget. Tako su pohlepni, umišljeni, sebični i arogantni! Iako smo svi približno jednako stari, potpuno smo različiti. Oni misle samo o novcu i moći, a Mike, May i ja to smatramo potpuno nebitnim.
Kada smo stigli jedna od bakinih pomoćnica nas je dočekala i uzela moje stvari od djeda. „Htjela bih se malo odmoriti, umorna sam od leta.“
„Slijedi Paolu, ona će ti odnijeti stvari u sobu“, rekao mi je djed. Zahvalila sam i počela se uspinjati stubama na kat.
Jako sam dobro znala gdje mi je soba. Kao i kod kuće, i ovdje je svaki član obitelji imao svoju sobu. Sve sobe su bile jednako uređene: krevet, ormar, noćni ormarić i mali stolić na kojemu je stajao televizor i dvd player.
Paola je stavila moje stvari na pod pored kreveta te je izašla iz sobe, za sobom zatvorivši vrata. Svalila sam se na krevet i neko vrijeme gledala u strop. „Kako sam umorna! Da mi je znat od čega?!“ promrmljala sam si u bradu. Izula sam tenisice, okrenula se na bok i zaspala.
Oko mene se nalazilo crnilo, čujem vrištanje mnogih ljudi. Što se događa? Odjednom, ni od kud se ispred mene pojavio sjajan bijeli krug. Došle su nove svjetlosti, crvena i crna. Sudarile su se. Crna svjetlost je jača, prevladava nad crvenom. Mogu vidjet sjenu žene duge kose, čujem njen hladan pobjednički smijeh. Netko vrišti… Što se zaboga događa?
„AAAAAAAAAAAAAAAAH!“ Naglo sam otvorila oči. To je bio moj vrisak, ne od nekog drugog, moj vrisak. Bila sam prestravljena. Drhtala sam, a lice mi je bilo obliveno znojem. „Što sam to pobogu sanjala?“ Kakve su ono svjetlosti? Zašto... „Saberi se Katarina, saberi se. Ne smiješ dozvolit da te jedna glupa mora toliko zabrinjava.“
Rukama sam obrisala lice. „Malo previše čitam knjige u kojima se spominje magija. Ona ne postoji.“
Ustala sam s kreveta i uzela torbicu koju sam odbacila kada sam došla. Izvadila sam mobitel iz nje. Prošlo je pola dva. Trebam nazvat roditelje da se ne zabrinu, ali prvo se trebam presvući. Otvorila sam prvi kofer koji mi je pao pod ruku te izvadila traperice i vestu. Na brzinu sam se presvukla, uzela jaknu i torbicu te se spustila u prizemlje.
Ušla sam u boravak koji je bio starinski uređen, ali lijep. Uzela sam telefon i otipkala kućni broj. Nakon što je nekoliko puta zazvonio, javio se Michael. „Hej Mike! Kako si? Šta radiš?“
„Pa bilo je vrijeme da se javiš seko! Ma ništa, sve po starom. Ti? Gnjavi te vještica?“
Iako je baka bila dobra prema njemu, Michaelu se nikada nije sviđala zato što je bila zlobna prema meni.
„Ko i obično, ovdje se ništa ne mijenja. Upravo sam se probudila, zato se nisam ranije javila.“ Smatrala sam najpametnijim zadržati moru za sebe. Zašto da Michaela gnjavim glupostima? „Gdje su mama i tata?“
„Otišli su s May u kino i McDonald's. Zvali su i mene, ali ne da mi se gledati neki crtić. Rađe sam ostao doma uz izgovor da ću čekati da nazoveš.“
„Da li se još uvijek ljute na mene?“
„Naravno da se ne ljute. Samo, sada je puno mirnije dok tebe nema. Iako bi ja radije da si ovdje. Koga ću sad zafrkavati?“
„Još uvijek imaš May.“
„Da, ali ona nije ti. nIti će te ikad moć nadomjestiti.“
„Hvala ti, Mike. Sada moram ići. Reci da sam zvala i ako žele razgovarat da me zvrcnu na mobitel.“
„Zašto da te zovu na mobitel?“
„Idem u grad. Baš imam volju za šopingom!“
„Tako treba! Za kaznu im potroši što više novaca.“
„Budem. Čujemo se, volim te braco!“
„Volim i ja tebe, bez obzira na sve.“
Kada se veza prekinula, otišla sam obavijestiti baku da idem, te da me ne čekaju s večerom. Ne bi to bila ona da nije počela gunđati. „Što? Već ideš? Pa još nisi ni došla kako treba!“
„Da, idem. Imaš što protiv? Da ostanem samo bi mi gunđala i prigovarala! E, pa neću ti pružiti to zadovoljstvo!“ Okrenula smo joj leđa i otišla iz kuće.
Dan je bio prohladan. Vjetar je snažno puhao, a kiša samo što se nije spustila. Prije izlaska sam zaboravila kišobran, ali više mi se nije dalo vraćati u kuću. Autobus je došao desetak minuta kasnije. Otac je razmijenio nešto novaca tako da sam kupila kartu do centra. Vožnja je protekla brzo. Slušajući glazbu, promatrala sam krajolik. Nakon četrdesetak minuta vožnje, izašla sam van.
Prošetala sam ulicama, ušla u nekoliko butika i kupila dvije lijepe veste i velike naušnice u obliku koluta. Kupila sam si pecivo u pekari jer sam bila užasno gladna. Kada sam napokon pogledala na sat već je prošlo sedam sati. Otišla sam na autobusnu stanicu. Kada sam ušla u bus, počela je padati kiša. „Mislim stvarno!“ promrmljala sam si u bradu. Kada sam izašla na svojoj stanici kiša je i dalje padala. Stavila sam si kapuljaču na glavu da se barem donekle zaštitim.
Vani je bio mrki mrak. Nebo su prekrivali crni oblaci. Nije bilo ni mjeseca ni zvijezda.
Od stanice do kuće je bilo oko dvadesetak minuta hoda. U susjedstvu su većinom bile vikendice, a ono malo ljudi što je tu živjelo bili su umirovljenici kao i moji baka i djed. Puteljak kojim sam išla bio je mračan, jedino ga je ponekad obasjao koji grom. Bila sam promočena od kože i tresla se od hladnoće iako nisam bila ni pet minuta na kiši.
Odjednom sam čula buku iz šume pored koje sam prolazila. Uhvatila me panika, kad sam se sjetila more koju sam imala. Nisam željela ući unutra. Zapravo nisam uopće bila tip osobe koja voli boraviti u prirodi. Ali nešto mu vuklo unutra.
Pokušala sam biti što tiša da čujem odakle dolazi buka. Stala sam i osluškivala. Buka je dopirala točno ispred mene. Polagano sam krenula. Odjednom, niodkuda, pojavio se snop svjetlosti. Plave svjetlosti!
„Pazi!“ upozorio me nepoznat muški glas. I prije nego sam shvatila, našla sam se na tlu, a netko je pao na mene. Čvrsto me privio uz sebe, a kada je plava svjetlost ponovno krenula prema nama, odbila se od nas. Bolje rečeno od neke vrste svjetlosnog štita koji nas je obgrlio. Kada je napadač shvatio da njih dvojca nisu sami, nestao je.
Uz pomoć svog spasitelja sam se digla s tla. Sada ne samo da sam bila mokra, već i puna blata. U mraku sam potražila torbicu i vrećicu koje su mi ispale kada sam pala. „Što je ovo bilo?“ upitala sam ga.
„Zaboravi, pravi se kao da se ništa nije dogodilo“, rekao mi je. „Sad ću te otpratiti do staze, da se ne izgubiš. Dalje možeš sama?“
Shvatila sam da je star otprilike kao i ja. Također je bio mokar i blatnjav. Stavio je kapuljaču na glavu, tako da mu kada je grom opet obasjao nebo nisam mogla vidjet lice. „Tko si ti zapravo?“
„Crni“, reče mi. „Pazi se, možda se vrate.“
Prije nego sam ga stigla pitati išta drugo, nestao je. Nestao mi je ravno pred očima! Kada sam se bolje ogledala oko sebe shvatila sam da sam nedaleko od kuće. Tko je on zapravo? pitala sam se.
Sada kada su svjetla bila u blizini jasno sam mogla vidjeti kako izgledam. „Baka će poluditi!“
komentiraj, 13
