Kako sam dosad po komentarima vidjela, priča vam se svidjela - nekima više, drugima manje, ali sve je to pitanje vlastitog ukusa i izbora. Cijenim savjete koje sam dobila i planiram ih iskoristiti u budućnosti iako ću sada objavljivati izvornu verziju rukopisa. Puno vam hvala što ste svratili i ako vam nije problem savjetujte svojim prijateljima koji vole čitati da posjete moj blog. Svima jedna velika pusa, a sada evo drugog poglavlja :D
2. Konačna odluka
Moja obitelj je sklona običajima. Otac mi je podrijetlom Britanac te ima svoje običaje kojih se pridržavamo od kad znam za sebe. Najviše drži do toga da bi obitelj trebala zajedno objedovati, kao što je on radio sa svojim roditeljima. U našem slučaju je to malo komplicirano zato što mi roditelji rade u smjenama, ali trudimo se barem zajedno večerati.
Moj otac, Karl Mayer, je upoznao moju majku na studiju u Oxfordu. Mama mi je dobila stipendiju na nekom javnom natječaju. Tamo je upoznala mog oca u kojeg se zaljubila u drugoj godini i od tada su nerazdvojni. Netom nakon diplomiranja su se vjenčali. Poslije devet mjeseci je došao Michael, za dvije godine ja, a dvije godine nakon mene May. Za to vrijeme su živjeli s očevim roditeljima. Kada je May imala oko devet mjeseci morali smo se preseliti u Hrvatsku zato što se majčina majka razboljela. Otad živimo u okolici Zagreba. Otac mi radi u zagrebačkoj bolnici Rebro, a majka je pedijatrica. Tata ima četrdeset dvije godine, tople smeđe oči i neurednu kosu koju je Mike naslijedio od njega.
Spuštajući se u prizemlje, bila sam spremna na rat. Nisam mogla dopustiti da me pošalju u internat. To bi bio smak svijeta za mene. U blagavaonici su svi već bili za stolom. Bacila sam pogled na sat. Pet minuta do devetnaest sati. Hvala Bogu, ne kasnim.
Otac je, kao i obično, sjedio na čelu stola. Majka je sjedila njemu s lijeve strane. Pored nje je sjedila May. Ocu s desna je sjedio Mike. Kada je vidio da sam ušla, uputio mi je ohrabrujući osmijeh.
Znala sam da su roditelji pričali o mom današnjem ispadu. Sva sam se naježila. Pozdravila sam ih te sjela pored Michaela.
Sara, naša kućna pomoćnica, poslužila je večeru. Ona je obavljala kupnju, pospremala kuću, a kada bi padala kiša ili snijeg, vozila nas je u školu.
Za večeru smo imali lazanje i zelenu salatu te kolač od višanja. Majka se obratila Sari: „Možete ići. Ja ću se pobrinuti za ostalo Sara.“
„Hvala gospođo Mayer. Ugodan ostatak večeri i dobar tek“, reče zahvalno, a onda se vrati u kuhinju.
Neko smo vrijeme večerali u miru. Nisam dizala pogled s tanjura, ali mogla sam osjetiti poglede uprte u mene. Bilo bi mi puno lakše da su se derali na mene, kaznili me ili bilo što drugo, a ne da sjede u tišini i promatraju me. Kada sam završila s desertom, ustala sam i krenula prema vratima. No, tata me zaustavio: „Katarina, želim razgovarati s tobom. Idemo u radnu sobu.“
Molećivo sam pogledala Michaela, a on je samo neprimjetno kimnuo glavom govoreći mi da je sve u redu.
Bojala sam se. Što će mi reći? Hoće li se složiti s mamom? Dok su mi se mnogobrojna pitanja motala po glavi, našli smo se ispred radne sobe. Tata je sjeo za radni stol, a ja sam sjela nasuprot njemu u jedan od naslonjača.
Pogledom sam prešla sobu. Bila je manja od moje ili mi se to činilo s obzirom da je bila pretrpana stvarima. Na dva zida su se prostirale police pune knjiga. Masivan radni stol je bio na sredini sobe, a na njemu se nalazilo računalo. Preko puta radnog stola, između dvije police, je bio prozor koji je gledao na vrt.
Otac mi se obratio: „I? Planiraš li mi reći što se dogodilo danas u školi?“
Bio je razočaran, znala sam to. Po treći put tog dana počela sam pričati istu priču. Tata me pažljivo slušao, kao i obično, a kada sam završila nije mi ništa rekao. Samo je nastavio šutjeti, a pogled mu je bio zamišljen. Kako on nije ništa govorio, nisam ni ja, a onda je mama ušla u sobu.
Naš odnos je prilično zamršen. Od kad sam ušla u pubertet sve je krenulo nizbrdo. Naš odnos je svakim danom bivao sve gori, a ja se nisam potrudila da to promijenim. Više se nisam osjećala dobrodošlom u ovu obitelj. Volim te ljude, ali… Nekako nemam osjećaj za obitelj. S May i Michaelom se dobro slažem, ali mi smo više prijatelji nego braća.
Mama je za sobom zatvorila vrata, te je sjela na stolac pored moga. „Karl, jesi li razmislio o onome o čemu smo pričali?“ upitala ga je.
Htjela sam vrištati, ali sam se uspjela suzdržati. Postavila sam pitanje prije nego joj je uspio odgovoriti: „Poslat čete me u internat?“
„Ne znam, Marija. Stvarno nisam dosta pametan…“, odgovorio joj je.
Nisam mogla vjerovati! Razgovarali su o meni kao da se uopće ne nalazim u prostoriji! Ljutnja me u potpunosti obuzela, a suze su mi navrle na oči. Suze boli, bijesa i nemoći. Nisam se mogla suzdržati, ne više. „Ne možete mi to napraviti! Jednostavno, ne možete!“ Suze su mi se počele slijevat niz obraze, a ja ih nisam mogla zaustaviti. Sada su oboje gledali u mene.
„Suze te neće spasiti Katarina“, reče mi mama hladnim glasom. „Tvoje ponašanje je prešlo svaku granicu. Stvarno više ne znam što poduzeti s tobom, ali znam da to više ne mogu podnijeti! Sve smo ti dali, a ti nam tako vračaš?!“
Suze su mi još jače potekle, znala sam da je odlučeno i to me ubijalo. „Trudim se! Stvarno se trudim, ali jednostavno… jednostavno… ne mogu si pomoći! I kako to misliš sve smo ti dali a ti nam tako vračaš?! Pa ja sam vam kćer za Boga miloga!“
Sada se i tata uključio u svađu: „Dosta! Sada je stvarno dosta! Ne želim više čuti dernjavu!“ Obje smo naglo zašutjele. „Žao mi je Katarina, stvarno, ali mislim da je tako najbolje. Pogotovo zbog May. Ona sada ulazi u pubertet i moglo bi se dogoditi da te počne oponašati, a to ne bi bilo dobro. Poslat ću te u Wells, tamo ima jedan dobar internat. Već sutra ću nazvat ravnatelja da sve organiziramo. Ideš nakon nove godine.“
Pogledom sam prešla s jednog na drugog. Shvatila sam da je gotovo, nitko me ne može spasiti. Konačna odluka je donesena!
komentiraj, 8
