Tko je kralj...a tko pleše sam? Sve tajne ovog karnevala....tko će da zna?
Every day one step forward to dark paradise.
Parafrazirajući Simone de Beauvoir, mogla bih reći da ništa nije strašno niti vrijedno patnje, osim ako se ne radi o gladi, fizičkoj boli ili neimaštini.
Voljela bih da zakučaste tarantule koje puštaju svoj gnjili otrov cijelim mojim unutarnjim bićem, čuju ovu rečenicu i rasprsnu se, isuše, nestanu, kao što nestaju loši uroci nakon izgovorene magične formule.
Osjećam tupu, nepodnošljivu bol u svojoj glavi koja mi muti vid. Jedva sam doteturala do kreveta. Ne znam gdje se izgubio onaj dio između buđenja i ponovnog padanja među plahte.
Onda sam očito podsvjesno zaključila da tu bol želim prelocirati pa sam se skoncentrirala na šopanje hranom. Eto, zadatak izvršen. Sad možemo uživati u pulsiranju želučanog organa.
Hoće li bol biti lakša ako gurnem prste u usta?
Hoće li nestati svo to očajno crnilo s puštanjem vode u wc školjci?
Hoću li se pročistiti, postati svijetla, lebdeća duša, rastjerati sve te demonske, opsesivne divove koji mi ne daju živjeti?
Ima li kraja mržnji i preziru koji proždire cijelo moje tijelo? Hoće li ikada ugasnuti?
