Welcome to the slaughterhouse

utorak, 26.02.2008.

Ništavilo

Ograda. Stajala sam pred njom želeći je dodirnuti, bojeći se da i ta ograda nije samo iluzija stvarnosti. Bila je jedino što sam vidjela u turobnoj maglenoj pustinji, jer oko mene nije postojalo više ništa, a sva moja snaga, svaki osjećaj bio je u njoj. Nekad je bila biće, naše duše zajedno su nastale u davnim vremenima. Gledala sam u jedino što sam mogla vidjeti, crne šipke, nejasne ornamente. Na površini osjetila sam još neznatne tragove ljudskosti koja je nestajala u nečemu. Stvorena zlom, namjenjena da stvori ništavilo. Ostala sam posljednja i čekala da me preuzme, čekala da moje tijelo padne na trulinom prekriveno tlo, na ostatke nečega što je nekad poput mene ovdje stajalo. Bila sam borac, ali sada se nisam znala boriti, protiv koga, protiv željeza nepoznatog stvoritelja. Davno, jedan san uzrokovao je svršetak. Zamišljala sam kraj u vatri, boli, kricima. Tiho je, spokojno. Tijela padaju i trule. Pogledala sam tamo gdje je nekad bilo nebo, šiljci su stršili negdje visoko. Hoću li ikada otkriti njenu tajnu, tajnu uništenja? Smrdjelo je, po truležu, ustajalosti, pokvarenosti. Napokon...padam u lokvu mutne vode, dovoljno bistre da primjetim odraz...i ugledam stvoritelja zla...

Jedan tekst nastao u potrebi da nešto pišem i oslobodim se ...

26.02.2008. u 22:21 • 7 KomentaraPrint#

petak, 15.02.2008.

Haunted

Sjedila je na istrošenoj drvenoj klupi. Ispod starog blijedozelenog laka nadziralo se sagnjiljelo sivo drvo. Jutro je bilo presvučeno sivilom. Znala je da je sunce na izlasku, teški oblaci sprječavali su rođenje jutra. Ulicom kretali su se ljudi, tijela sa sagnjiljelim dušama. Oči su se pogledavale, oči praznine, iscrpljenosti i jada.
Promatrala je nekoliko vlati trave izraslih iz pukotine na asfaltu, posljednji trag prirode. Zelene, svježe, jedine boje na tmurnim ulicama grada. Ljudi su se kretali, žurili se nigdje, u besmisao, poslu, u borbi da održe svoja jadna, nebitna tijela, da nahrane svoju bolesnu djecu. Znak prirode nestajao je pod potplatima teških cipela. Zgažena, trava je venula na mokrom asfaltu.
Podigla je pogled. Već neko vrijeme nije smogla snage da ostavi trag boje na papiru. Očekivala je kišu. Zamislila je novi život kako se rađa, kako teško sivilo puca, kako se život vraća, kao u ono drevno doba. Nekad. Ali danas padat će kiša teška, smrdljiva, trula, a ona vratit će se tamo gdje su joj rekli da pripada. Pustit će da je zarobe, da njeno tijelo bolesno bijele kože primi rane od njihovih ruku. Ruku koje ranjavaju, grebu, kolju. Njeno tijelo još će živjeti kad iz rana poteče krv, a njihove ruke urone u njenu utrobu. Možda dok u agoniji bude zazivala slobodu, još jednom ugleda lica svojih ljudi. Možda prije vječnosti spozna savršeno.

15.02.2008. u 19:11 • 3 KomentaraPrint#

nedjelja, 10.02.2008.

....Lost...

Novi početak...još jednom počinjem pisati iznova...


Svršetak je tako blizu, ali puno boli dolazi prije konačne smrti. Slijedit ćeš stope vučice kroz mračne putove. Njene krvave tragove pratit ćeš. Vriska užasa biti će jedini zvuk koji ćeš čuti. Proklete duše molit će te za izbavljenje. Za njima se nemoj osvrtati, njih ne možeš spasiti. Hodit ćeš tim putem u snovima dok ne postanu tvoja realnost. Na tom putu zaboravit ćeš zvukove smijeha. Patnja će se u tebi nastaniti. Vidjet ćeš lica voljenih, a oni tebe prepoznati neće. Primljen bit ćeš u svjetove zaboravljenih i tvog imena nitko se neće sjećati.


10.02.2008. u 21:37 • 2 KomentaraPrint#

Sljedeći mjesec >>

0

  veljača, 2008 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29    

Srpanj 2008 (1)
Lipanj 2008 (1)
Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (2)
Ožujak 2008 (3)
Veljača 2008 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Opis bloga

Rođena u šumama drevnog kraljevstva, godine 1323. Živim svoja vremena, pišem i stvaram...ostavljam tragove...

Lakše se odreći besmrtnosti i proživjeti jedan život smrtnika nego živjeti vječno u uništenom svijetu gdje moj narod besmrtnih umire, a od našeg kraljevstva ostaju samo ruševine...

Jedna želja...posljednji pogled...suza na nasmiješenom licu...neizrečene misli...i oproštaj...





Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr

Salvador Dali...

Protivim se monotoniji, podržavam raznolikost,
protivim se ograničenju, podržavam divlju strast,
protivim se jednoobraznosti, podržavam hijerarhiju,
protivim se špinatu, podržavam puža sa njegovom kućicom.



U svakom ljudskom oku ima tuge, s kakvom događaje promatraju ranjave životinje iz kaveza; kretnje su ljudske hijenske i ranjave, jer je sve u rešetkama okovano i sve je u kavezu zaključano, a u kavezima je slikarstvo potpuno nepotrebno. Kako bi čovjek mogao da zaustavi ove ljudske bujice po ulicama i da im progovori o životu na slikarski način?
M. Krleža



Ljudi su tople, tvrdoglave, sebeljubive životinje! Ljudi uglavnom žive u vonju svog vlastitog isparavanja, i dok uživaju u svom vlastitom gnjiležu, sve, što je od bližnjega gnjilo, to im smrdi.
M. Krleža

Mama, mama, ali ja ne zelim vidjeti djeda!
- Suti i nastavi kopati.








Ensiferum-Wanderer

In time bleeding wounds will heal
Unlike some which are too deep to see
Like scars in a nomads soul
Their mending is so slow
Not the shout of a hundred enemies
Can make him feel fear inside him
But when sun sets and the cold arrives
With crushing solitude in the darkness of night

He will ride across land and time
To find a way through this endless night
There's a storm in his heart and the fire burns his soul
But the wanderer's part is to ride alone

With bare hands he has taken many lives
He has had a hundred women by his side
From enchanted woods to the freezing north
He is known at every sea and far beyond
As the moon grows and the circle is complete
He lies down and waits for sleep
But there's always a scenery in his mind
Of all that beauty he once left behind

He will ride across land and time
To find a way through this endless night
There's a storm in his heart and the fire burns his soul
But the wanderer's part is to ride alone






Eluveitie-Inis Mona

Welcome to the land of questions
Welcome to the isle of lore
Where the veil came crumbling down

There it all began,
The germination
Unveiling a cryptic door
There it was revealed
Hopes and aspirations
Unclosing an enthralled door

Escalate the sense
Enhancing to join the dawn

I close my eyes, Inis Mona
And reminisce of those palmy days
I moon o'er you, Inis Mona
As long as I breathe
I'll call you my home

20 years I have walked your barrows
Years of emulous youth
I followed the path of the wise

There it all was sown
The inspiration
Removing the seven seals
There it was revealed
Enigma of freedom
Unclosing an unseen door