Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina
i sve što je u meni, sveto ime njegovo!
Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina
i ne zaboravi dobročinstva njegova!
On ti otpušta sve grijehe tvoje,
on iscjeljuje sve slabosti tvoje,
On ti od propasti izbavlja život,
kruni te dobrotom i nježnošću.
Milosrdan je i milostiv Gospodin,
spor na srdžbu i vrlo dobrostiv.
Ne postupa s nama po grijesima našim
niti nam plaća po našim krivnjama.
Kako je istok daleko od zapada,
tako udaljuje od nas bezakonja naša.
Kako je otac nježan prema dječici,
tako je Gospodin nježan prema onima što ga se boje.
PSALAM 116 Pjesma zahvalnica Ljubim Gospodina jer čuje vapaj molitve moje: 2 uho svoje prignu k meni u dan u koji ga zazvah. 3 Užeta smrti sapeše me, stegoše me zamke podzemlja, snašla me muka i tjeskoba. 4 Tada zazvah ime JGospodnje: »O Gospodine, spasi život moj!« 5 Dobrostiv je Gospodin i pravedan, pun sućuti je Bog naš. 6 Gospodin čuva bezazlene: u nevolji bijah, on me izbavi. 7 Vrati se, dušo moja, u svoj pokoj, jer Gospodin je dobrotvor tvoj. 8 On mi život od smrti izbavi, oči moje od suza, noge od pada. 9 Hodit ću pred licem Gospodnjim u zemlji živih. 10 Ja vjerujem i kada kažem: »Nesretan sam veoma.« 11 U smetenosti svojoj rekoh: »Svaki je čovjek lažac!« Što da uzvratim Gospodinu za sve što mi je učinio? 13 Uzet ću čašu spasenja i zazvat ću ime Gospodnje. 14 Izvršit ću Gospodinu zavjete svoje pred svim pukom njegovim. 15 Dragocjena je u očima Gospodnjim smrt pobožnika njegovih. 16 Gospodine, tvoj sam sluga, tvoj sluga, sin sluškinje tvoje: ti si razriješio okove moje. 17 Tebi ću prinijeti žrtve zahvalne, zazvat ću ime Gospodnje. 18 Izvršit ću Gospodinu zavjete svoje pred svim pukom njegovim, 19 u predvorjima doma Gospodnjeg, posred tebe, Jeruzaleme!Hvalospjev ljubavi #13Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči. (2) Kad bih imao dar prorokovanja i znao sva otajstva i sve spoznanje; i kad bih imao svu vjeru da bih i gore premještao, a ljubavi ne bih imao - ništa sam! (3) I kad bih razdao sav svoj imutak i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi ne bih imao - ništa mi ne bi koristilo. (4) Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; (5) nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; (6) ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; (7) sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. (8) Ljubav nikad ne prestaje. Prorokovanja? Uminut će. Jezici? Umuknut će. Spoznanje? Uminut će. (9) Jer djelomično je naše spoznanje, i djelomično prorokovanje. (10) A kada dođe ono savršeno, uminut će ovo djelomično. (11) Kad bijah nejače, govorah kao nejače, mišljah kao nejače, rasuđivah kao nejače. A kad postadoh zreo čovjek, odbacih ono nejačko. (12) Doista, sada gledamo kroza zrcalo, u zagonetki, a tada - licem u lice! Sada spoznajem djelomično, a tada ću spoznati savršeno, kao što sam i spoznat! (13) A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav - to troje - ali najveća je među njima ljubav.
GOSPA LETNIČKA
petak, 24.01.2014.
Čitanje dana
1 Sam 24
3Tada Šaul uze tri tisuće odabranih ljudi iz svega Izraela i pođe da traži Davida i njegove ljude na istok od Litica divokoza. 4Idući dođe k ovčjim torovima pokraj puta; ondje bijaše pećina i Šaul uđe da čučne; a David je sa svojim ljudima sjedio u dnu pećine. 5I rekoše Davidu ljudi njegovi: "Evo dana za koji ti je rekao Jahve: 'Ja ću predati tvoga neprijatelja u tvoje ruke, postupaj s njim kako ti se mili!'" A David ustade i neprimjetno odsiječe skut od Šaulova plašta. 6Ali poslije zapeče Davida savjest što je odsjekao skut od Šaulova plašta, 7pa reče svojim ljudima: "Očuvao me Jahve da takvo što učinim svome gospodaru, da dignem ruku na njega, jer je pomazanik Jahvin." 8I David oštrim riječima ukori svoje ljude i ne dopusti im da ustanu na Šaula. A Šaul izađe iz pećine i pođe svojim putem. 9Zatim ustade David, iziđe iz pećine i vikne za Šaulom: "Gospodaru kralju!" A kad se Šaul obazre, David se baci ničice na zemlju i pokloni mu se. 10Tada David reče Šaulu: "Zašto slušaš ljude koji ti govore da David snuje tebi propast? 11Gle, upravo u ovaj dan tvoje su oči mogle vidjeti da te Jahve predao danas u moje ruke u ovoj pećini. Rekoše mi da te ubijem, ali te poštedjeh i rekoh: 'Neću dići svoje ruke na svoga gospodara, jer je Jahvin pomazanik.' 12O, moj oče, pogledaj i vidi skut od svoga plašta u mojoj ruci: odsjekao sam skut od tvoga plašta, a tebe nisam ubio; spoznaj i vidi da u mojoj ruci nema ni zlobe ni opačine. Ja nisam zgriješio protiv tebe, a ti vrebaš na moj život da mi ga uzmeš! 13Jahve neka sudi između mene i tebe, Jahve neka me osveti na tebi, ali se moja ruka neće dići na tebe. 14Kako kaže stara poslovica: od nepravednika dolazi nepravda, i zato se moja ruka neće dići protiv tebe. 15Za kim je izišao izraelski kralj? Za kim ideš u potjeru? Za mrtvim psom, za običnom buhom! 16Jahve neka bude sudac, on neka sudi između mene i tebe, neka ispita i brani moju stvar i neka mi pribavi pravdu: neka me izbavi iz tvoje ruke!" 17Kad je David izgovorio te riječi Šaulu, odvrati Šaul: "Je li to tvoj glas, sine Davide?" I Šaul glasno zaplaka. 18Zatim reče Davidu: "Pravedniji si od mene jer ti si meni učinio dobro, a ja sam tebi učinio zlo. 19A danas si okrunio svoju dobrotu prema meni, jer me Jahve predao u tvoje ruke, a ti me nisi ubio. 20Kad se čovjek namjeri na svoga neprijatelja, pušta li ga da ide mirno svojim putem? Neka ti Jahve naplati za ono dobro što si mi danas učinio! 21Sada pouzdano znam da ćeš zacijelo biti kralj i da će se kraljevstvo nad Izraelom trajno održati u tvojoj ruci.
Ps 57
2Smiluj mi se, Bože, o smiluj se meni
jer mi se duša utječe tebi!
U sjenu tvojih krila zaklanjam se
dok pogibao ne mine.
3Vapijem Bogu višnjemu,
Bogu koji mi čini dobro.
4Nek' pošalje s nebesa i spasi me,
nek' postidi one što me progone:
neka Bog pošalje dobrotu svoju i vjernost!
6Uzvisi se, Bože, nad nebesa,
slava tvoja nek' je nad svom zemljom!
11jer do neba je dobrota tvoja,
do oblaka vjernost tvoja.
Mk 3
13Uziđe na goru i pozove koje sam htjede. I dođoše k njemu. 14I ustanovi dvanaestoricu da budu s njime i da ih šalje propovijedati 15s vlašću da izgone đavle. 16Ustanovi dakle dvanaestoricu: Šimuna, kojemu nadjenu ime Petar, 17i Jakova Zebedejeva i Ivana, brata Jakovljeva, kojima nadjenu ime Boanerges, to jest Sinovi groma, 18i Andriju i Filipa i Bartolomeja i Mateja i Tomu i Jakova Alfejeva i Tadeja i Šimuna Kananajca 19i Judu Iškariotskoga, koji ga izda.
Sveti Franjo Saleški, ‘svetac džentlmen’ /uzeto s Bitno.hr
Engleski kritičar Leigh Hunt nazvao je sv. Franju Saleškoga “svetac džentlmen”. Ta riječ u običnom govoru označuje gospodina, čovjeka iz dobre obitelji i dobra vladanja. I doista je sv. Franjo Saleški sve to i bio.
On je svojim životom dokazao, što je svojim spisima naučavao, da je moguće biti i visoko izobražen gospodin i u isto vrijeme kršćanin duboko prožet Božjom ljubavlju, da je moguće ići u korak s vremenom i odgovoriti zahtjevima moderne kulture, a ipak bez ikakve štete po svoj osobni vjerski život, da humanistička naobrazba, nipošto, ne mora biti baš na štetu prave pobožnosti, već naprotiv da kršćaninu može u njegovu duhovnom rastu i pomoći. Sv. Franjo Saleški u svome životu i naučavanju doveo je do najdivnije sinteze sklad između kršćanstva i kulture, što su već prije njega teoretski i praktički započeli ostvarivati veliki duhovi XVI. stoljeća: sv. Toma More, Viktorija Colonna, sv. Ignacije Lojolski i sv. Terezija Avilska.
Sv. Franjo Saleški rodio se godine 1567. u plemićkom dvorcu svojih roditelja u Savoji. Kako je imao postati baštinik velikoga imanja te vladati kao mali knez, roditelji su se pobrinuli da ga za to odgoje i pripreme. Nakon svršenih srednjih nauka u isusovačkom kolegiju upisao se kao student prava na Sveučilište u Padovi. U tim godinama studija proživljavao je u duši strašnu tjeskobu. Razmišljajući o tada veoma raširenom kalvinskome nauku prema kojoj je Bog već unaprijed jedne predodredio za nebo, a druge za pakao, teško se mučio. Iako se čuvao svih grijeha i lakomislenosti studentskoga života, ipak se bojao da nije on u broju onih koji su predodređeni za pakao. Bio je to put njegova duhovnog očišćenja, kojim ga je Bog pripremio za velike milosti. Primajući svete sakramente i štujući Presvetu Djevicu napokon je došao do nutarnjeg mira i pouzdanja u Božju dobrotu koja ne želi čovjekovu propast već spasenje.
Franjin otac je maštao o njemu kao svome nasljedniku, a on nenadano izjavi da želi postati svećenik. Ispočetka se tome žestoko usprotivi, ali kad je vidio da sin ostaje uporan, pomiri se s njegovim izborom. Sin je na nj imao prirodno neotuđivo pravo i drukčije nije smjelo ni biti. Franjo je završio i teološke studije pa je zaređen za svećenika. Unatoč nježnoj tjelesnoj konstrukciji javio se za dušobrižnika pokrajine Chablais, južno od Ženevskog jezera, koja je bila u rukama kalvina, prema katoličkoj vjeri tada posve nesnošljivih. Svojom hrabrošću mnogoput je bio u pravoj životnoj opasnosti, svojom blagošću, sposobnošću uvjeravanja, a osobito živom i jakom vjerom uspio je 70.000 duša privesti natrag katoličkoj vjeri. Bio je to izvanredan uspjeh, a za ona teška vremena gotovo nevjerojatan.
Izišavši na glas kao izvanredan dušobrižnik što je bilo prirodnije nego da postane i biskup. I doista ga je papa imenovao ženevskim biskupom. Kao biskup radio je nesmanjenim žarom te skupa sa sv. Franciskom de Chantal osnovao novi ženski red Sestara od pohođenja. Za svećenike je osnovao Družbu oblata, koja i danas postoji i djeluje. Razvio je i izvanrednu spisateljsku djelatnost jer je imao dara za pisanje, pa njegova djela postadoše baština čitavoga kršćanstva. Umro je razmjerno mlad g. 1622. u 55. godini života.
Franjo SaleskiU svojim propovijedima, pismima, a nadasve u knjigama Filotea i Theotimus pokazao je genijalnu dušobrižničku sposobnost. Bio je odgojitelj koji je odgajao osobno, tj. svakoga prema njegovu značaju, a ne prema jednom te istom kalupu. Znao je dobro da ima raznih vrsta pobožnosti, da u nebo vode mnogi putovi i da su sredstva za postignuće savršenosti najrazličitija. Tu je stvarnost ovako izrazio: “Pobožnost se mora očitovati na različit način: drukčije kod čovjeka na visokom položaju a drukčije kod nadničara, drukčije kod kneza, drukčije kod podanika, drukčije kod djevojke, a opet drukčije kod žene ili udovice. Bilo bi neprikladno da jedan biskup živi kao pustinjak, da plemići žive kao kapucini koji se moraju odricati vremenitih dobara, ili ako bi jedan trgovac čitav dan htio provoditi u crkvi.”
Prema sv. Franji Saleškom prava pobožnost mora biti moguća na svakom mjestu, položaju, zvanju, poslu, samo mu uvijek mora biti primjerena i prilagođena. To je, doista, velika životna mudrost! Toliko ima vrsta svetosti koliko ima svetaca, jer je svaki svetac svoj, izvoran, i tako to treba biti. Bog u svomu vrtu nije htio imati ni dva jednaka cvijeta, već da svaki cvijet ima svoj originalni sjaj i ljepotu. Stara je kršćanska nauka da se čovjek može spasiti i posvetiti u svakom staležu, ali je u srednjem vijeku monaški i redovnički ideal bio tako naglašen da se mogao steći dojam: prava se savršenost može postići jedino u samostanu. To je shvaćanje svojim spisima koji su se širili po čitavom kršćanstvu sv. Franjo Saleški razbio. Svetost nije nikakva prćija samo malog broja izabranika, koji iz svijeta pobjegoše u samostane, već cilj svih kršćana bez razlike. Baš kao da čitamo V. poglavlje Konstitucije o Crkvi II. vatikanskog sabora. I zato je sv. Franjo Saleški bio moderan i suvremen ne samo za svoje već i za sva kasnija vremena.
Još jedna izvanredna vrlina resi nauku sv. Franje Saleškoga: ljudskost i širina srca. S pravom stoga piše J. Chapman: “Nauka je sv. Ivana od Križa stroga, a sv. Franjo Saleški uči posve isto samo na vedriji način.” Sv. Franjo Saleški nije oduzeo nijednu crtu od svega onoga što Krist od nas u Evanđelju traži, a ipak je sve to prožeto takvom ljudskošću da se čovjek samo divi. I tu je opet moderan, jer je odlično uočio da je Evanđelje radosna poruka, koja čovjeka oslobađa i uzdiže. Za njezino ostvarenje nije potrebno ostaviti svijet i poći u samostan. Ona se može ostvarivati i u svijetu i u vremenitim poslovima. Sv. Franjo Saleški je naučitelj koji pobožnost unosi u svijet i svijet u nju.
Voda koja struji u život vječni uzeto s Katolici na internetu
U ovome razmatranju želim susresti Isusa Krista, Spasitelja svijeta, istog onog koji je prije dvije tisuće godina, umoran od puta, zastao na zdencu i razgovarao s jednom ženom, Samarijankom.
Posredstvom Svetog pisma, danas ću i ja prisustvovati njihovu razgovoru, ali ne samo kao pasivni promatrač. Jer taj isti Isus živ je i danas i stvarno je prisutan u životu onoga tko po vjeri uđe u prijateljstvo s njime. Zato mu danas želim dopustiti da i meni progovori, da me dotakne svojim riječima, da mi se objavi, da mi daruje žive vode koja struji u život vječni.
Da bi se to doista i dogodilo, zazivam Duha Svetoga i molim ga da dođe k meni i pripravi mi srce za susret s Isusom.
Nakon kraće molitve u šutnji, pažljivo ću pročitati svetopisamske tekstove koje je Crkva odabrala za 3. nedjelju u korizmi.
Čitanje iz knjige Izlaska:
Narod je žeđao za vodom, pa je mrmljao na Mojsija i govorio: "Zašto si nas iz Egipta izveo? Zar da nas žeđom pomoriš, nas, našu djecu i našu stoku?" "Što ću s ovim narodom!" - zazivao je Mojsije Gospodina. "Još malo pa će me kamenovati." "Istupi pred narod!" - rekne Gospodin Mojsiju. "Uzmi sa sobom nekoliko izraelskih starješina; uzmi u ruku štap kojim si udario Rijeku i pođi. A ja ću stajati pred tobom ondje, na pećini na Horebu. Udari po pećini: iz nje će poteći voda, pa neka se narod napije." Mojsije učini tako naočigled izraelskih starješina. Mjesto prozovu Masa i Meriba, zbog toga što su se Izraelci prepirali i kušali Gospodina govoreći: "Je li Gospodin među nama ili nije?"
(Izl 17, 3-7)
Psalam 95, 1-2.6-9
Dođite, kličimo Gospodinu,
uzvikujmo Hridi, Spasitelju svome!
Pred lice mu stupimo s hvalama,
kličimo mu u pjesmama!
Dođite, prignimo koljena i padnimo nice,
poklonimo se Gospodinu koji nas stvori!
Jer on je Bog naš,
a mi narod paše njegove, ovce što on ih čuva.
O, da danas glas mu poslušate:
"Ne budite srca tvrda kao u Meribi,
kao u dan Mase u pustinji
gdje me iskušavahu očevi vaši
premda vidješe djela moja".
Čitanje iz poslanice Rimljanima:
Opravdani dakle vjerom, u miru smo s Bogom po Gospodinu našem Isusu Kristu. Po njemu imamo u vjeri i pristup u ovu milost u kojoj stojimo i dičimo se nadom slave Božje. Nada pak ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan! Doista, dok mi još bijasmo nemoćni, Krist je, već u to vrijeme, za nas bezbožnike umro. Zbilja, jedva bi tko za pravedna umro; možda bi se za dobra tko i odvažio umrijeti. A Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije.
(Rim 5, 1-2.5-8)
Čitanje iz Evanđelja po Ivanu:
Dođe Isus u samarijski grad koji se zove Sihar, blizu imanja što ga Jakov dade svojemu sinu Josipu. Ondje bijaše zdenac Jakovljev. Isus je umoran od puta sjedio na zdencu. Bila je otprilike šesta ura. Dođe neka žena Samarijanka zahvatiti vode. Kaže joj Isus: "Daj mi piti!" Njegovi učenici bijahu otišli u grad kupiti hrane. Kaže mu na to Samarijanka: "Kako ti, Židov, išteš piti od mene, Samarijanke?" Jer Židovi se ne druže sa Samarijancima. Isus joj odgovori:
"Kad bi znala dar Božji
i tko je onaj koji ti veli:
'Daj mi piti',
ti bi u njega zaiskala
i on bi ti dao vode žive."
Odvrati mu žena: "Gospodine, ta nemaš ni čime bi zahvatio, a zdenac je dubok. Otkuda ti dakle voda živa? Zar si ti možda veći od oca našeg Jakova koji nam dade ovaj zdenac i sam je iz njega pio, a i sinovi njegovi i stada njegova?" Odgovori joj Isus:
"Tko god pije ove vode,
opet će ožednjeti.
A tko bude pio vode koju ću mu ja dati,
ne, neće ožednjeti nikada:
voda koju ću mu ja dati
postat će u njemu izvorom vode
koja struji u život vječni."
Kaže mu žena: "Gospodine, daj mi te vode da ne žeđam i da ne moram dolaziti ovamo zahvaćati." Nato joj on reče: "Idi i zovi svoga muža pa se vrati ovamo." Odgovori mu žena: "Nemam muža." Kaže joj Isus: "Dobro si rekla: 'Nemam muža!' Pet si doista muževa imala, a ni ovaj koga sada imaš nije ti muž. To si po istini rekla." Kaže mu žena: "Gospodine, vidim da si prorok. Naši su se očevi klanjali na ovome brdu, a vi kažete da je u Jeruzalemu mjesto gdje se treba klanjati." A Isus joj reče:
"Vjeruj mi, ženo, dolazi čas
kad se nećete klanjati Ocu
ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu.
Vi se klanjate onome što ne poznate,
a mi se klanjamo onome što poznamo
jer spasenje dolazi od Židova.
Ali dolazi čas - sada je! -
kad će se istinski klanjatelji klanjati Ocu
u duhu i istini
jer takve upravo klanjatelje traži Otac.
Bog je duh
i koji se njemu klanjaju,
u duhu i istini treba da se klanjaju."
Kaže mu žena: "Znam da ima doći Mesija zvani Krist - Pomazanik. Kad on dođe, objavit će nam sve." Kaže joj Isus: "Ja sam, ja koji s tobom govorim!"
Uto dođu njegovi učenici pa se začude što razgovara sa ženom. Nitko ga ipak ne zapita: "Što tražiš?" ili: "Što razgovaraš s njom?"
Žena ostavi svoj krčag pa ode u grad i reče ljudima: "Dođite da vidite čovjeka koji mi je kazao sve što sam počinila. Da to nije Krist?" Oni iziđu iz grada te se upute k njemu. Učenici ga dotle nudili: "Učitelju, jedi!" A on im reče: "Hraniti mi se valja jelom koje vi ne poznajete." Učenici se nato zapitkivahu: "Da mu nije tko donio jesti?" Kaže im Isus:
"Jelo je moje
vršiti volju onoga koji me posla
i dovršiti djelo njegovo.
Ne govorite li vi:
'Još četiri mjeseca i evo žetve?'
Gle, kažem vam,
podignite oči svoje i pogledajte polja:
već se bjelasaju za žetvu.
Žetelac već prima plaću,
sabire plod za vječni život
da se sijač i žetelac zajedno raduju.
Tu se obistinjuje izreka:
'Jedan sije, drugi žanje.'
Ja vas poslah žeti
ono oko čega se niste trudili;
drugi su se trudili,
a vi ste ušli u trud njihov."
Mnogi Samarijanci iz onoga grada povjerovaše u njega zbog riječi žene koja je svjedočila: "Kazao mi je sve što sam počinila." Kad su dakle Samarijanci došli k njemu, moljahu ga da ostane u njih. I ostade ondje dva dana. Tada ih je još mnogo više povjerovalo zbog njegove riječi pa govorahu ženi: "Sada više ne vjerujemo zbog tvoga kazivanja; ta sami smo čuli i znamo: ovo je uistinu Spasitelj svijeta."
(Iv 4,5-42)
U središtu današnjih čitanja stoji Isusov razgovor sa Samarijankom na Jakovljevu zdencu. Ipak, da bi se bolje razumjelo taj razgovor, potrebno je razmotriti i druga čitanja koja mu služe kao uvod. U prvome čitanju susrećem izraelski narod kako hoda kroz pustinju, umoran i žedan. Izašavši iz egipatskog ropstva, Izraelci su, prema knjizi Izlaska, 40 godina hodali kroz pustinju dok nisu konačno ušli u obećanu zemlju. Povijesno govoreći, ne zna se točno koliko je taj hod trajao, a brojka od 40 godina vjerojatno je simbolična. U svakome slučaju, bio je to dugotrajan i mukotrpan put na kojemu su Izraelci doživjeli mnoge kušnje i nevolje, često mrmljajući protiv Mojsija koji ih je predvodio, pa i protiv samoga Boga.
Današnji odlomak iz knjige Izlaska opisuje jednu takvu zgodu u kojoj su Izraelci, ožednjevši, mrmljali protiv Mojsija. Psalmist, koji govori o istom događaju, pojašnjava: otvrdnula su im srca i iskušavali su Gospodina premda su vidjeli njegova djela. Naime, Izraelci su se do toga trenutka već imali prilike uvjeriti u to da je Bog s njima i da ih prati i pomaže na putu, često i na čudesan način. Ipak, svaka nova neprilika u njihova srca unosi nepovjerenje i oni kao da zaboravljaju sve što je Bog za njih učinio, pa se čak i žale Mojsiju što ih je izveo iz ropstva.
Svakom je iskrenom kršćaninu poznato o čemu je ovdje riječ: koliko god da me Bog uvjerava u svoju ljubav i blizinu, čim se nađem u kušnji u kojoj mi se čini da se na trenutak udaljio od mene, odmah mi srce ispunjava nemir, sumnje, nepovjerenje. Je li Bog doista tu? Čuje li me? Mari li za moje nevolje? Želi li mi uopće pomoći? Kad će me konačno uslišati? Zašto ništa ne poduzima?? U takvoj mi se situaciji, kao Izraelcima, može učiniti da je bilo bolje "u ropstvu", to jest, da mi je bolje bez Boga, da nema smisla biti kršćaninom, truditi se živjeti po Božjemu. Možda dolazim u napast ne samo da mrmljam protiv Boga, nego da se i okrenem od njega, pa čak i da pomoć potražim na nekoj drugoj strani.
Lako je biti kršćanin kad sve dobro ide, kad živo osjećam Božju prisutnost i blizinu, kad Bog uslišava moje molitve, a srce mi je ispunjeno mirom i radošću. Takvi su mi trenuci doista i potrebni, da me uvjere u Božju ljubav i potaknu u meni želju da se opredijelim za Boga. Ali nijedan život ne sastoji se samo od takvih trenutaka. Mudar je onaj čovjek koji to zna i prihvaća, koji uspije i u teškoćama i kušnjama svoje pouzdanje staviti u Boga kojega ne vidi i ne čuje, i vjerovati da je on i tada s njime. Upravo Bog je taj koji će mi u takvim trenucima dati snagu, mir i odvažnost da prebrodim najteže trenutke.
Kao što su Izraelci žeđali u pustinji - premda je Bog bio s njima, ali oni toga nisu bili svjesni - tako i današnji čovjek žeđa. Nezadovoljan je i nesretan, neispunjen, ranjen, često napušten i usamljen, malodušan, čak očajan. On zapravo žeđa za Bogom, ali to ne uviđa. Mrmlja protiv ovoga i onoga, svatko mu je nešto kriv. Često je ljut i na Boga, jer njega okrivljava za svoju situaciju, pa mu okreće leđa i tako se još više udaljava od onoga koji ga jedini može ispuniti. U nastojanju da utaži svoju žeđ, često odabire pogrešne putove i načine, koji ga tek prividno usrećuju, a zapravo ga ostavljaju još praznijim i izgubljenijim, odvodeći ga sve dalje od izvora istinske sreće, od Boga.
Novac, užitak, vlast, moć, New Age... To su lažni bogovi današnjega vremena, u našoj današnjoj pustinji. Kao što su Izraelci su u pustinji iskovali zlatno tele i njemu se klanjali, današnji čovjek klanja se jednom ili nekolicini tih idola, nadajući se da će pomoću njega doći do sreće. Tu su mnogi proroci tih božanstava, nude mi se, uvjeravaju me na razne načine kako je baš ono što oni imaju ono pravo, ono što mi je potrebno, ono što mi nedostaje. Kupi ovo, nabavi ono, priušti si ovo, natječi se, bori se, ugrabi, zgazi... A onda, osobito kad se razboliš, plaćaj silne novce da te netko liječi "svemirskom energijom" ili koječime. Ako još koji put spomene Boga i anđele, privući će i lakovjerne kršćane koji ne znaju dovoljno o svojoj vjeri i svome Bogu.
U današnjem odlomku iz Evanđelja, Isus se posve otvoreno objavio kao Spasitelj svijeta. Na ženinu primjedbu da ima doći Mesija zvani Krist - Pomazanik, Isus joj odgovara: "Ja sam, ja koji s tobom govorim!" Dva dana poslije, stanovnici toga grada, koji su očito bili otvoreni da prihvate Božju objavu, svjedoče svoju osobnu vjeru u Isusa: "Sada više ne vjerujemo zbog tvoga kazivanja; ta sami smo čuli i znamo: ovo je uistinu Spasitelj svijeta." Oni su se u osobnom susretu s Isusom uvjerili da je on Mesija, Spasitelj i Otkupitelj ljudskoga roda. Bibličari naglašavaju kako u grčkome izvorniku stoji konstrukcija koja zapravo ističe "jedincati Spasitelj svijeta" (B. Duda, Sijač je Sin Čovječji, str. 91). Dakle, ne jedan od mnogih spasitelja, nego jedini Spasitelj.
Životni je put svakoga čovjeka različit, i Crkva vjeruje kako se mogu spasiti i ljudi koji Isusa ne poznaju ili izrijekom priznaju, ako žive po svojoj savjesti. Ipak, svako se spasenje događa po Isusu, koji je za mene - za svakoga čovjeka! - umro na križu. Tu se Božja ljubav pokazala u svoj svojoj velikodušnosti, kako mi danas objašnjava sv. Pavao: "Doista, dok mi još bijasmo nemoćni, Krist je, već u to vrijeme, za nas bezbožnike umro. Zbilja, jedva bi tko za pravedna umro; možda bi se za dobra tko i odvažio umrijeti. A Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije."
I više od toga. Isusova smrt nije bila kraj, nego je poslije nje uslijedio trijumf dobra nad zlim, svjetla nad tamom, života nad smrću: Kristovo Uskrsnuće. Tako on ostaje živ i trajno prisutan u svijetu: "Ja sam s vama do svršetka svijeta" (Mt 28,20). "Po njemu", kaže Pavao, "imamo u vjeri i pristup u ovu milost u kojoj stojimo", dakle dionici smo Božjeg života, zajedništva i ljubavi Oca, Sina i Duha Svetoga. Duha Božjega, koji nam je poslan kako bismo - premda u svijetu - trajno mogli ostati povezani s Bogom u vjeri, nadi i ljubavi: "Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan!" Duh je Sveti ona živa voda koja struji u život vječni, voda koju je Isus ponudio Samarijanki i koju nudi svakome čovjeku. Voda za kojom su žeđali Izraelci u pustinji, za kojom i danas žeđa čovječanstvo. Voda koju samo on može dati.
Vidljivi znak nevidljive Božje prisutnosti u svijetu jesu sakramenti. Isus je želio ostaviti nam te vidjljive znakove znajući da je čovjek i tjelesno, a ne samo duhovno biće. Voda koja označava sakrament krsta jedan je takav vidljivi znak nevidljivoga pečata koji se utiskuje u dušu krštenika i čini ga Kristovom svojinom. Čovjek je također i društveno biće i stoga se, premda svatko mora susresti Gospodina osobno, u dubini svoga srca, Bog čovjeku želi približiti preko drugoga čovjeka, u zajednici. To je smisao Crkve, čiji su stupovi sakramenti, a temelj vjera u Krista i ljubav Božja.
Crkva kao zajednica, i svaki pojedini vjernik, pozvana je da ljubav Božju donosi svakome čovjeku, baš svakome bez razlike, i svakome pomogne doći do spasenja, do izvora žive vode koja struji u život vječni.
Mnogo je ljudi u pustinji, mnogo je onih koji žeđaju za Bogom. Što činim da ih približim izvoru žive vode? Što činim da im pomognem u njihovoj pustinji, u njihovim kušnjama i nevoljama, jadima, bolestima, siromaštvu ili pretjeranome bogatstvu? Pristupam li im s osudom ili s ljubavlju? Isus nije mogao mirovati dok nije ispunio svoje poslanje u svijetu, koje mu je bilo iznad svake druge brige, te je izjavio: "Jelo je moje vršiti volju onoga koji me posla i dovršiti djelo njegovo." Ono što ga je vodilo, tjeralo dalje bilo je vršenje volje Očeve. Pitam li se ja što je volja Božja u mome životu? Prepoznajem li situacije u kojima je mogu ispuniti? Molim li Gospodina da mi je pokaže? Volja je Božja najčešće daleko jednostavnija (premda ne nužno i lakša!) nego što zamišljam. Dovoljno je poslušati korizmenu pjesmu i osvrnuti se oko sebe!
Kruh svoj s gladnim dijeli,
Tužna razveseli,
Bolesna pohodi,
Slijepca k cilju vodi...
Na kraju ovoga razmatranja zahvaljujem Gospodinu na svim milostima, spoznatim i nespoznatim, koje mi je dao, a sve odluke koje danas donosim polažem u njegove svete ruke.
Pripjevni psalam:
Uzlazi Bog uz klicanje, Gospodin uza zvuke trublje.
Dj 1,1-11:
PROSLOV
1 Prvu sam knjigu, Teofile, sastavio o svemu što je Isus činio i učio 2do dana kad je uznesen pošto je dao upute apostolima koje je izabrao po Duhu Svetome.
3Njima je poslije svoje muke mnogim dokazima pokazao da je živ, četrdeset im se dana ukazivao i govorio o kraljevstvu Božjem.
4I dok je jednom s njima blagovao, zapovjedi im da ne napuštaju Jeruzalema, nego neka čekaju Obećanje Očevo "koje čuste od mene: 5Ivan je krstio vodom, a vi ćete naskoro nakon ovih dana biti kršteni Duhom Svetim."
Uzašašće
6Nato ga sabrani upitaše: "Gospodine, hoćeš li u ovo vrijeme Izraelu opet uspostaviti kraljevstvo?" 7On im odgovori: "Nije vaše znati vremena i zgode koje je Otac podredio svojoj vlasti. 8Nego primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje."
9Kada to reče, bi uzdignut njima naočigled i oblak ga ote njihovim očima. 10I dok su netremice gledali kako on odlazi na nebo, gle, dva čovjeka stadoše kraj njih u bijeloj odjeći 11i rekoše im: "Galilejci, što stojite i gledate u nebo? Ovaj Isus koji je od vas uznesen na nebo isto će tako doći kao što ste vidjeli da odlazi na nebo."
Ps 47,2-3.6-9:
2Narodi svi, plješćite rukama,
kličite Bogu glasom radosnim.
3Jer Jahve je to - svevišnji, strašan,
kralj velik nad zemljom svom.
6Uzlazi Bog uz klicanje,
Jahve uza zvuke trublje.
7Pjevajte Bogu, pjevajte,
pjevajte kralju našemu, pjevajte!
8Jer on je kralj nad zemljom svom,
pjevajte Bogu, pjevači vrsni!
9Bog kraljuje nad narodima,
stoluje Bog na svetom prijestolju.
Ef 1,17-23:
17Bog Gospodina našega Isusa Krista, Otac Slave, dao vam Duha mudrosti i objave kojom ćete ga spoznati; 18prosvijetlio vam oči srca da upoznate koje li nade u pozivu njegovu, koje li bogate slave u baštini njegovoj među svetima 19i koje li prekomjerne veličine u moći njegovoj prema nama koji vjerujemo: ona je primjerena djelotvornosti sile i snage njegove 20koju na djelu pokaza u Kristu, kad ga uskrisi od mrtvih i posjede sebi zdesna na nebesima 21iznad svakog Vrhovništva i Vlasti i Moći i Gospodstva i svakog imena imenovana ne samo na ovom svijetu nego i u budućemu. 22Sve mu podloži pod noge, a njega postavi - nad svime - Glavom Crkvi, 23koja je Tijelo njegovo, punina Onoga koji sve u svima ispunja.
Lk 24,46-53:
46te im reče: "Ovako je pisano: 'Krist će trpjeti i treći dan ustati od mrtvih, 47i u njegovo će se ime propovijedati obraćenje i otpuštenje grijeha po svim narodima počevši od Jeruzalema.' 48Vi ste tomu svjedoci. 49I evo, ja šaljem na vas Obećanje Oca svojega. Ostanite zato u gradu dok se ne obučete u Silu odozgor."
Uzašašće
(Mk 16,19-20; Dj 1,9-11)
50Zatim ih izvede do Betanije, podiže ruke pa ih blagoslovi. 51I dok ih blagoslivljaše, rasta se od njih i uznesen bi na nebo. 52Oni mu se ničice poklone pa se s velikom radosti vrate u Jeruzalem 53te sve vrijeme u Hramu blagoslivljahu Boga.
Satchita
Peça a deus,
Que os homens encontrem seus passos perdidos
E que os sonhos dispertem esses olhos dormidos,
Que o amor transborde e que vivamos em paz;
Qua os dias terminem com os braços cansados
E que a sorte só queria estar ao seu lado
Que a dor năo me assombre, nem me cause desespero,
Peça a deus.
Peça a deus,
Que nos mande do céu muita sabedoria,
Um amor verdadeiro, que ninguém passe fome,
Um abrço de irmăo e que vivamos em paz;
Qua terminem as guerras e também a pobreza,
Encontrar alegrias entre tanta tristeza,
Que a luz ilumine as almas perdidas e um futuro melhor.
Sat-chit ananda parabrahma,
Purushotamah, paramahtma,
Sri bhagavathi sametha,
Sri bhagavathe namahah
Sat-chit ananda parabrahma,
Purushotamah, paramahtma,
Sri bhagavathi sametha,
Sri bhagavathe namahah
Oh oh oh oh oh oh oh oh oh oh
Lk 13
18Govoraše dakle: "Čemu je slično kraljevstvo Božje? Čemu da ga prispodobim? 19Ono je kao kad čovjek uze gorušičino zrno i baci ga u svoj vrt. Uzraste i razvi se u stablo te mu se ptice nebeske gnijezde po granama." 20I opet im reče: "Čemu da prispodobim kraljevstvo Božje? 21Ono je kao kad žena uze kvasac i zamijesi ga u tri mjere brašna dok sve ne uskisne."
6Čudim se da od Onoga koji vas pozva na milost Kristovu tako brzo prelazite na neko drugo evanđelje, 7koje uostalom i ne postoji. Postoje samo neki koji vas zbunjuju i hoće prevratiti evanđelje Kristovo. 8Ali kad bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao neko evanđelje mimo onoga koje vam mi navijestismo, neka je proklet! 9Što smo već rekli, to sad i ponavljam: navješćuje li vam tko neko evanđelje mimo onoga koje primiste, neka je proklet.
10Doista, nastojim li ovo pridobiti ljude ili Boga? Ili idem li za tim da ljudima ugodim? Kad bih sveudilj nastojao ljudima ugađati, ne bih bio Kristov sluga.
I. PAVLOVA OSOBNA OBRANA
Božji poziv
11Obznanjujem vam, braćo: evanđelje koje sam navješćivao nije od ljudi, 12niti ga ja od kojeg čovjeka primih ili naučih, nego objavom Isusa Krista.
Mladomisničko geslo fra Pere; koje je do kraja živio! "A ja, Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista" (Gal 6,14). Znak križa po svetom Franji Saleškom; Prvo podižemo ruku k čelu govoreći: "U ime Oca", kako bismo označili da je Otac prva osoba Presvetoga Trojstva iz koje proizlaze jedinorođeni Sin i Duh Sveti. Govoreći zatim: "i Sina", spuštamo ruku na prsa kako bismo izrazili da Sin proizlazi iz Oca koji ga je poslao na zemlju, u utrobu Djevice. Zatim pomičemo ruku od lijevoga ramena ili strane na desno govoreći pritom: "i Duha Svetoga", čime označavamo da Duh Sveti, kao treća osoba Presvetoga Trojstva, proizlazi iz Oca i Sina, da je on ljubav koja ih sjedinjuje i da mi po njegovoj milosti postajemo sudionicima plodova Kristove muke. Znak križa je, prema tome, kratko očitovanje naše vjere u tri velika otajstva: naše vjere u Presveto Trojstvo, u Kristovu muku i u oprost grijeha, čime prelazimo s lijeve strane koja simbolizira prokletstvo na desnu stranu koja simbolizira blagoslov. Trojstvo i križ: nije slučajna pobožnost da se ove dvije teme susreću u riječima i gesti najosnovnije i najomiljenije crkvene molitve. Križ je vremenita slika vječnoga života Trojstva. Na križu se Isus Krist dao u potpunosti, ništa nije zadržao. Tako se Sin dariva Ocu i Otac Sinu. I jedan i drugi potpuno i s ljubavlju daruju svoj život jedan drugome, a taj dar, taj život, ta ljubav, to je Duh Sveti. Znak križa je znak te ljubavi na svijetu. Na kraju svoje borbe Isus je predao svoj duh (Iv 19,30) proglasivši svoje djelo "dovršenim", izvršenim, ispunjenim. Kad pravimo znak križa, odazivamo se toj milosti i primamo ljubav koju nam on daje. Primamo taj Duh isto kao što primamo na sebe njegov križ. Vidimo Isusa kako se predaje u ljubavi i kažemo: "Amen!" i prihvaćamo taj život kao naš vlastiti. Na spomen našem dragom fra Peri, znamenujući se znakom križa pomislimo na sve što nam je svojom prisutnošću darovao, zahvaljujući Gospodinu na milosti da nam je dao tako sveta čovjeka-brata--franjevca-svećenika!
