sanjam??! ne ovo je stvarnost, ili ne... ipak mozda sanjam... budim se kraj njih, kraj svih lazi u svom zivotu, trazim nadu..nema je na krevetu,gdje je nestala? mozda je nikad nije ni bilo, neznam... kazu mi da postoji, sumnjam u to... nitko me nije uvjerio. zasto je meni potrebna? trazim odgovor u beskrajnom plavetnilu koje gledam kroz prozor. pitam, sto je covjeku sve potrebno da bi bio sretan u zivotu, ljubav? novac? moc? mozda sve to? znam ima onih koji su zadovoljni i sitnicama, ali ti su rijetki znam, ovaj svijet je previse postao okrutan da bi mali ljudi vladali, tu su samo divovi, divovi koji prozdiru sve oko sebe svojom pohlepom. zasto se to moralo dogoditi, zar covjek stvarno tako strasno grijesi? zasto ne dodu andeli i odvedu me?, gledam u beskraj i pitam se. jel ima smisla zivjeti i zasto? uvijek taj zasto, zasto, zasto? proganja me. cijeli zivot mi se svodi na taj zasto. dode mi da pustim suzu da mi ugrije obraze, ali opet zasto, jel postoji iti jedna stvar na ovom svijetu da zaplacem, obecala sam da cu plakati samo za onima koji to zasluzuju, ali to nije on. ne, on je druga prica... ocu li ja docekat taj dan? necu! to dobro znam, postoji li dan u kojem cu biti 24h sretna? mozda, da mozda... a i taj mozda izluduje me... tako je nesiguran, i tako i dalje razmisljam... sad sam vec sama u mraku svoje sobe, pisem ovo... oko mene je tisina samo se cuju moje misli, lutaju sobom, traze neku utjehu, utjehu koja i nepostoji, ma proklet zivot nema nista u njemu, dali da krivim majku sto me dovela na ovaj proklet svijet? jel postoji ista da joj zahvalim? neznam, mozda ima nesto... trenutno ne mislim na to... jer je trenutni odgovor da nepostoji, da mozda sam previse isprazna, ali tako je, ljudi se nadaju i sto veliki dio njih ostanu na istom kao i prije toga, mnogi mole pa nedobiju i tako da ne nabrajam u nedogled. ma zasto!!!!!!!!? imali li ovaj zivot cilja? jel fali srece? jeli fali tuge? ne, tuge ne fali, nje ima i previse, srece fali. dok idem putem gledam sva lica, sva kriju nesto, nesto cega se srame, oci su im tmurne, tmurne od umora. tuga vlada. nema onog maloga osmijeha koji srecu krije nepostoji, zasto je pobjegao iz moga zivota? zasto je tako moralo biti, ma prokleto sve bez srece, nezelim tugu, ali tko sam ja da biram sto zelim, ja sam tek jedno malo bice ispod zvijezda koje ce proc nezamjeceno. znate ono: "covjece neidi malen ispod zvijezda"? ima istine tu, tko smo mi? pitam se sto bi bilo da me nema, da me prekrije tama, bili me se isto sjetio, kad bi moj grob prekrilo trnje i zla trava, da li bi ga itko uredio??! pustio suzu za mene? sjetio me se i proklinjo taj dan kad sam zauvijek nestala, pitam se, zelim ostat na tome da potoji ipak netko. moja majka, ona bi me se sjecala, ona bi me posjecivala, ona bi pustila suzu za mene. to bi bila suza puna boli jer ona me voli, to znam, to je jedina stvar u koju sam sigurna u svom zivotu. mozda ipak treba zahvaliti majci na zivotu, jer to je jedino bice za koje vrijedi zivjeti i trpjeti sva zla ovog okrutnog svijeta. ali ja bih svoju majku tad zamolila i kroz sapat joj rekla: "neplaci majko moja, ja sam samo prolaznik na ovom svijetu, mjesta za mene nema jer ja tako zelim". a kad bih dosla na moj grob kroz vjetar bi cula moj smijeh i nasmijesila se te obecala samoj sebi:" plakati necu, mozda je ipak srecu nasla..." zasto majko moram pisat o ovome? volim te samo da znas.......................................................

svi onim kojim je stalo do naseg bloga, i koji tu i tamo svrate...
strpite se malo..
nismo trenutno u filmu da radimo na njemu...
ali ubrzo se vracamo;)
kissic