želim
popiti šaku tableta
i spavati
sanjati
lebdjeti u svojim snovima
opet...kao nekada

ali

tvoj glas mi odjekuje u mislima


PRESTANI ŽIVJETI USNOVIMA!!!!

Zašto!? Pa realnost boli više nego snovi,zar ne?
i ne ,ne očekujem odgovor na ovo pitanje.
Duboko u sebi znam ...
oboje je jednako bolno
no snovi su ipak snovi i možemo ih kontrolirati bolje nego realnost.
Ja ne volim bol i ne želim ponovno patiti...zato me ostavi da sanjam

Svijet u kojem prevladava samo jedna boja nije za mene,ja želim dugu i stotine tisuca boja.
Ti.. potpuna suprostnost. .. upleo si mi se u misli,odpetljao neke mreže i počeo tražiti red u mašti! kako se to dogodilo???
Poput luđaka šetao si alejama moga mozga nisi znao da...
kada jednom uđeš nema povratka ,moj um je čarobno mjesto i ono što krije nije za normalne...na vratima piše samo za poremećene.


u tom neredu pronašao te putnik koji je oduvijek u meni,urezao ti liniju života na dlanu... i vratio te tamo gdje si bio usred ničega,zbunjenog poput malog djeteta i zadivljena bojom vatita glasa
Jesi li promijenio spektar boja svog života?Nije ni bitno...


Prijatelj si ..i iako me uvijek ostavljaš znam da nikada zapravo ne odlaziš,samo prividno nestaješ ..uvijek tu za mene

. . .

nikada nema dovoljno kofeina u krvi da me odži dovoljno dugo budnom da dovoljno dugo uživam u tvojoj ljepoti dok spavaš...
dovoljno dugo se znamo . . .opet dovoljno kratko...
najbolji prijatelji
najveci stranci... dok ti spavaš . . .mogu reći sve one njeme riječi


plačem!pa što onda!
ionako nikada ne vidiš te suze (sada je prvi i poslijednji put)
one su skrivene iza osmjeha koje ti svakodnevno poklanjam
ne kažem da nisu iskreni
koliko mi se srce samo veseli kad te vidi...no luda glava poznaje te bolje od naivnog srca

ne volim te
ni ti mene ne voliš

mi smo prošli ( davno smo hodali po valovima)
mi smo sada ( ako odvratiš pogled možda se oboje utopimo)
mi smo ....uvijek ali nikada

sve ...ali ništa

mi smo oni bez identiteta . . .
(nitko nasne doziva imenom)
nemamo usne ni glasnice . . .
(nitko nas nikada ne čuje)



ovo što nas veže pretače se u tihe osjećaje ... nedefinirano,nevidljivo
kako se izraziti ako nemamo ni usana ni glasa
možemo pisati,riječi tada postaju umjetnost . . . mi smo nepismeni

i zato se gledamo
pokušavamo se međusobno utopiti
u očima previše plavima
da bi smjele biti viđene

gledamo se . . . dok nam netko ne iskopa oči

PRIJATELJ!
onda
sada
možda i zauvijek

znam. . . sve znam i ne želim izbrisati ništa
ne želim više riskirati sadašnjost ibudućnost zbog onakve prošlosti
neću si dopustiti da te ponovno izgubim...ne na takav način
znaš da te volim
na svoj posebno uvrnut način
kao prijatelja