"All the world's a stage, and all the men and women merely players: They have their exits and their entrances; and one man in his time plays many parts..."

marioneta zarobljena u međuprostoru


Prodala sam svoju dušu vjetru i dječaku dubokih očiju.Jednom rukom primio je moju ruku a drugom mi istrgno kutiju sa sjecanjima.Kao naivno dijete slijedila sam njegov korac i divila mu se.Nisam znala kamo me odvodi.
Sada sam tvoja marioneta koja tužnim pogledom očarava slijepu publiku koja svaki moj pokret nagrađuje pljeskom.Dive se mojoj eleganciji...Plešem na polagani ritam umirujuce melodije.Po tankom ledu klize moje plesne papučice.
Ponekad poželim biti nevidljiva,zastati na trenutak .Ublažiti bol krvavih prstiju koja mi muti sliku pred ocima...no ti mi ne dopuštaš.Tjeraš me da plešem,svaki put iste korake,pred istom publikom,na istu melodiju.Tjeraš me da svaki put pogriješim na istom dijelu,padnem na isti način uz jednaku bol.A zatim opet,i opet i opet i nitko mi ne može pomoći.Paraš mi srce zbog jedne pogreske.Zbog naivnog ,ljudskog srca.
Stavljaš mi na lice monstruoznu masku i želiš me pretvoriti u sebi slicno biće,ali ne .Neceš uspijeti!!!U meni ce uvijek gorjeti plamen ljudskosti koji je nemoguce ugasiti.
Nikada mi neceš dopustiti da otplovim u prošlost i budem zaboravljena.Zauvijek skrivena u međusprostoru,na daskama pozornice vodim monolog za sebe i plešem pred slijepom publikom koja me gleda tuđim očima.