2dio

.....cemo razviti neki razgovor no nastala je samo tišina.Kada bolje razmislim ,tišina mi je sada nekako bolje prijala nego razgovor.Na trenutak sam je pogledao a zatim opet vratio pogled na male zelene travke.Skoro su se lijepo zelenile poput njenih ociju,ne dovoljno.Uzivao sam u njezinoj blizini,zracila je nekom cudnom energijom.Kraickom oka pratio sam njezine sitne pokrete nastale pri udisajima i izdisajim koji su bili tako kratni i gotovo neprimjetni.Tako malo zraka ulazilo je u njezino tijelo,nedovoljno za normalno disanje.Zaljubio sam se .To sam i prije znao ,no sada sam bio siguran.Još kada sam je prvi put ugledao na onom velikom prozoru....sada znam ....znam.Moj anđeo,ne,moja mala božica.Sva u crnom tako elegantna,toliko tuzna,usamljena,nedostižna nekome poput mene.Nekome tko zivi ustvarnom svijetu i nema mašte.Netko tko je skoro pa odrastao čovjek.J a se smatram umjetnikom a ne znam kako je to potpuno uzivati u ljepoti prirode i zivota.Ja ne znam biti kao ona..povucena u sebe i smirena iako je mnoge brige muce ona suti i razmišlja.Iako ju bolli ona trpi...a tako je slaba.Kiša je prestala a u ramišljanju me prekinuo njezin glas.Kao tiha melodija ulazio mi je u uho i njegovao me.
:"Nije li predivno "-pitanje koje nisam shvatio na što se odnosi
" što to???"
"Sve ovo ,priroda.Pogledaj kako je lijepo,zeleno.Slušaj pjesv ptica.Kao da se mali duh prirode probudio,hoda okolo i samo jednim dodirom budi ono što što je spavalo pod debelim zimskim pokrivacem.Lijepo je..."
Glas joj je bio uzvišen.Toliko divljenje necemu još nisam vidio.Kao da je bila dio price koju je pricala.Gotovo sam vidio i mali osmijeh na njenom bijelom licu...
Bila je upravu.Samo sam trebao bolje pogledati i vidjeo bi sve što je vidjela i ona.Zrake slabog sunca obasjale su cijeli park,lagani povjetarac igrao se travkama i granama i sve je izgledalo čarobno,kao iz bajke.A ona,kako je izgledala dok mi je pricala....nema rijeci...
Sjedila je mirno još 2-3 minute a zatim se pocela dizati.Lakim pokretima izvukla se iz male djecje ljuljacke,tako elegantno poput male prima balerine,lebdjela je nad travkama ..Napravila je nekoliko koraka ...i srušila se.Jedva sam je stigao uhvatiti.Pala mi je na dlanove.Takvu lakocu nisam dugo osjetio ,kao da sam samo njezinu dušu držao,kao da ona nije ni bila tu.Strah je prostrujao mojim tijelom.Izgledala je kao da je netko projurio kroz nju i uzeo ono malo životne energije koja je pocivala u njoj.Gledam ju,te dugacke bijele ruke,kosa mokra od kiše i oči, one oci zatvorene kao da se više nece otvoriti.Protresao sam je nekoliko puta,no nije reagirala ,sada sam vec bio ocajan.Nije bilo onih sitnih pokreta kojima je davala do znanja da ipak diše.Sledio sam se ,srce kao da mi je stalo a pamet poludila.Osjetio sam vrelu tekucinu na dlanu,pogledam i vidim krv.Toliko je tamna i vruca bila.Nije mi bilo jasno odakle je ,ta nije se nigdje udarila ,siguran sam.Gledam okolo trazimi slucajno pomaknem rukav.Nisam vjerovao svojim ocima,nisam htjeo vjerovati.Nezina ruka,ajme njezina ruka!!!!!! Puna dubokih rezova urezanih s toliko mržnje.Izgledali su veoma bolni.Nisam zelio vjerovati u ocito ..ona je jedna od onih koji svoj zivot više ne smatraju vrijednim.Misle kako ne trebaju više zivjeti jer su prozivjeli sve i sreca nije na njihovoj strani.Jedna od onih koja zivi u snovima svojim a u javi umire tihom smrcu.
"Ne ,to ne možeš biti ti ,"-mislio sam-"ah anđele moj zasto ti??!!"
Kao da me cula otvorila je oci .Mislio sam da je slaba,no tako se snažno odgurnula od mene i stala crvsto na one slabasne nozice.
"Oprosti mi molim te" rakla je ,okrenula mi leđa prije no sto sam uspio bilo što reci i nastavila koracati puteljkom koji vodi do njnog prozorskog okna.Nisam je mogao samo tako pustiti,krenuo sam za njoj.
Njezno se okrenula i grubo ali tuzno me ogurnula od sebe riječima
"Znas da nemožeš poci!!"Tiho je uzdahnula i nestala u daljini........................